Lista točaka

2. Kad moliš, sine moj – ne mislim sada na onu neprekinutu molitvu koja obuhvaća cijeli dan, nego na ona dva časa koja posvećujemo isključivo ophođenju s Bogom, sabrani i odmaknuti od svega izvanjskoga –, kad počinješ to razmatranje, često – ovisit će o mnogim okolnostima – predočuješ si prizor ili otajstvo koje želiš promatrati; zatim uključuješ razum i odmah tražiš razgovor pun osjećaja ljubavi i boli, zahvalnosti i želje da budeš bolji. Tim putem trebaš doći do molitve mira, u kojoj je Gospodin taj koji govori, a ti moraš slušati što ti Bog kaže. Kako se tada osjete oni unutarnji poticaji i oni prijekori koji ispunjaju dušu žarom!

Da bi molitva bila lakša, dobro je i ono najduhovnije učiniti opipljivim, posegnuti za prispodobom: ta je pouka božanska. Nauk mora do našega razuma i našega srca doprijeti preko osjetila: sada te neće čuditi što vam tako rado govorim o lađama i morima.

Djeco, ukrcali smo se s Kristom u Petrovu lađu, u ovu lađu Crkve, koja se doima krhkom i trošnom, ali koju nijedna oluja ne može potopiti. I u Petrovoj lađi ti i ja moramo polako, polako razmišljati: Gospodine, zašto sam ja došao u ovu lađu?

To pitanje za tebe ima poseban sadržaj od trenutka kad si se ukrcao u lađu, u ovu lađu Opusa Dei, jer ti se tako prohtjelo, što mi se čini najnadnaravnijim od svih razloga. Ljubim te, Gospodine, jer mi se hoće da te ljubim: ovo jadno srce mogao sam predati nekom stvorenju… ali ne! Polažem ga cijelo, mlado, ustreptalo, plemenito, čisto, pred tvoje noge, jer mi se tako hoće!

Zajedno sa srcem dao si Isusu i svoju slobodu, a tvoj je osobni cilj postao nešto sasvim sporedno. Možeš se slobodno kretati unutar lađe, sa slobodom djece Božje⁵ koja su u Istini⁶, vršeći božansku Volju⁷. Ali ne smiješ zaboraviti da uvijek moraš ostati unutar granica lađe. I to jer ti se tako prohtjelo. Ponavljam ono što sam vam govorio jučer ili prekjučer: ako izađeš iz lađe⁸, past ćeš među morske valove, otići ćeš u smrt, utopit ćeš se u oceanu i prestat ćeš biti s Kristom, izgubivši to društvo koje si dragovoljno prihvatio kad ti ga je On ponudio.

Pomisli, sine moj, kako je Bogu, našemu Gospodinu, ugodan tamjan koji izgara njemu u čast. Pomisli kako malo vrijede zemaljske stvari, koje tek što počnu, već i prolaze. Pomisli da smo svi mi ljudi ništa: «Pulvis es, et in pulverem reverteris»⁹; opet ćemo biti kao prah na putu. No izvanredno je to što, unatoč tome, ne živimo za zemlju, ni za svoju čast, nego za čast Božju, za slavu Božju, za službu Bogu. To je ono što nas pokreće!

Stoga, ako ti tvoja oholost šapće: ovdje prolaziš nezapažen, sa svojim izvanrednim talentima…, ovdje nećeš dati sav plod koji bi mogao…, da ćeš propasti, uzalud se istrošiti… Ti, koji si se ukrcao u lađu Djela jer ti se tako prohtjelo, jer te je Bog nedvojbeno pozvao – «nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla»¹⁰ –, moraš odgovoriti na tu milost izgarajući, tako da naša radosna žrtva, naše predanje, postane prinos: žrtva paljenica!

Sine moj, ovom si se prispodobom već uvjerio da, ako želiš imati život, i to život vječni, i vječnu čast; ako želiš vječnu sreću, ne možeš izaći iz lađe i u mnogim se slučajevima moraš odreći svoga osobnog cilja. Ja nemam drugoga cilja osim korporativnoga: poslušnosti.

Kako je lijepo biti poslušan! Ali nastavimo s prispodobom. Već smo u ovoj staroj lađi, koja dvadeset stoljeća plovi i ne tone; u ovoj lađi predanja, posvećenosti služenju Bogu. I u toj lađi, siromašnoj i poniznoj, sjetiš se da ti imaš zrakoplov kojim savršeno znaš upravljati, pa pomisliš: kako daleko mogu stići! Pa idi, idi na nosač zrakoplova, jer ovdje tvoj zrakoplov nije potreban! Neka vam ovo bude posve jasno: naša je ustrajnost plod naše slobode, našega predanja, naše ljubavi, i zahtijeva potpunu posvećenost. U lađi se ne može raditi što nam se prohtije. Ako se sav teret iz njezina potpalublja nagomila na jednome mjestu, lađa tone; napuste li svi mornari svoj konkretni posao, jadna je lađica izgubljena. Potrebna je poslušnost, a osobe i stvari moraju biti ondje gdje je određeno da budu.

Sine moj, uvjeri se, odsad pa zauvijek, uvjeri se da je izaći iz lađe smrt. I da je za ostanak u lađi potrebno podložiti vlastiti sud. Potreban je dubok rad na poniznosti: predati se, izgarati, postati žrtva paljenica.

6. Smireni! Nastojmo da nam ne uzmanjka osjećaja odgovornosti, znajući da smo karike jednoga te istog lanca. Stoga – mora doista reći svatko od djece Božje u njegovu Djelu – hoću da se ta karika, koja sam ja, ne prekine: jer prekinem li se, izdajem Boga, svetu Crkvu i svoju braću. I radovat ćemo se jakosti drugih karika; veselit će me što ih ima od zlata, od srebra, od platine, optočenih dragim kamenjem. A kad se čini da ću puknuti jer su me uzburkale strasti; kad se čini da jedna karika puca… samo mirno! Pomogne joj se da nastavi dalje s više ljubavi, s više boli, s više poniznosti.

Reći ćeš svojoj braći da moraju biti kontemplativni i smireni, s osjećajem odgovornosti u običnom životu, jer naše je junaštvo u malome. Mi tražimo svetost u običnom, svakodnevnom radu.

Reći ćeš im također da moraju živjeti ljubav, koja je nježnost. «Deus caritas est!»¹⁶, Gospodin je ljubav. Nježnost prema vašoj braći, posve osobita nježnost prema vašim direktorima, pomažući im i bratskom opomenom. Imate sva sredstva da kažete istinu a da ne ranite, tako da bude nadnaravno korisna. Zatraži se savjet: smijem li izreći ovu bratsku opomenu? Mogu ti odgovoriti da nije uputno, jer nije riječ o nečemu objektivnom, ili jer mu je to već rekao netko drugi, ili jer nema dovoljno razloga, ili zbog čega drugoga. Ako ti odgovore da smiješ, odmah izričeš bratsku opomenu, licem u lice, jer ogovaranju nema mjesta u Djelu, ne smije ga biti, čak ni neizravnoga; neizravno je ogovaranje svojstveno osobama koje se boje reći istinu.

Postoji poslovica koja upozorava: tko govori istinu, gubi prijatelje. U Opusu Dei je obrnuto. Ovdje se istina govori iz nježnosti, nasamo, u lice; i svi se osjećamo tako sretnima i sigurnima, dobro zaštićenih leđa. Nikada ne trpite ni najmanje ogovaranje, a još manje ako je protiv nekog direktora.

Ljubav, djeco, prema svim dušama. Opus Dei nije ni protiv koga, nije anti-ništa. Ne možemo ići ruku pod ruku sa zabludom, jer bi to mogla biti prilika da se na nas oslanjaju i da je šire; ali kod osoba koje su u zabludi treba prijateljstvom nastojati da iz zablude izađu; s njima treba postupati s nježnošću, s radošću.

«Iterum dico: gaudete!»¹⁷. Budite uvijek radosni, djeco moja. Ispunio sam ove zgrade riječima Pisma u kojima se preporučuje radost. «Servite Domino in lætitia»¹⁸; služite Gospodinu s radošću. Mislite li vi da je u životu itko zahvalan na usluzi učinjenoj preko volje? Ne. Bolje bi bilo da se i ne učini. A mi ćemo Gospodinu služiti namrgođena lica? Ne. Služit ćemo Mu s radošću, unatoč svojim bijedama, koje ćemo već ukloniti Božjom milošću.

Budite poslušni. Da bismo bili poslušni, treba slušati što nam govore. Kad biste znali kako je žalosno zapovijedati dobrim dušama koje ne znaju slušati…! Možda je riječ o dražesnoj osobi, vrlo svetoj, ali dođe trenutak da se posluša – i ne! Zašto? Jer katkad ima onih koji imaju gotovo fizičku manu da ne slušaju; imaju tako dobru volju da, dok slušaju, razmišljaju kako bi to učinili drukčije, kako ne bi poslušali. Ne, djeco; iznesu se suprotne mogućnosti, ako ih ima; stvari se kažu jasno, a poslije se sluša, spremni da pokorno prihvatimo rješenje suprotno našemu savjetu.

Poslušni i objektivni. Kako ćete vi moći izvješćivati – vi koji niste obični vojnici, nego kapetani Kristove vojske, pa stoga morate objektivno izvješćivati svoje direktore o onome što se događa u vašem sektoru – ako niste objektivni? Znate li što se događa generalu koji primi trideset, pedeset, sto lažnih izvješća? Izgubi bitku. Krist ne gubi bitke, ali se koči djelotvornost našega rada, i posao ne daje sve što bi trebao dati.

Djeco moja, prošlo je već gotovo četrdeset minuta razmatranja. Ne volim preskočiti grudobran – kad već govorimo vojničkim rječnikom – od trideset minuta; od četrdeset, nikada. Vidjeli ste koliko toga morate naučiti i provoditi u djelo da biste tome poučili svoju braću. Ispunite se željom za formacijom. A ako nemate želja, savjetujem vam da poželite imati želje: to je već nešto… Želje za predanjem, za formacijom, za svetošću, želje da budete vrlo djelotvorni: sada, poslije i uvijek.

15. Želiš li da se sada nastavimo prisjećati ovih odlomaka Svetoga pisma, da promatramo apostole među mrežama i lađama, da dijelimo njihov trud, da slušamo božanski nauk s usana samoga Krista?

«Reče Šimunu: Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov. Odgovori Šimun: Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo»⁶. Tim riječima apostoli priznaju svoju nemoć: za cijelu noć rada nisu uspjeli uloviti ni jednu jedinu ribu. Tako i ti, tako i ja, jadni ljudi, oholi. Kad hoćemo raditi sami, po svojoj volji, vođeni vlastitim sudom, plod koji ubiremo zove se neplodnost.

No, poslušajmo Petra do kraja: «Ali na tvoju riječ bacit ću mreže»⁷. I tada se more pokaže puno, puno, pa moraju doći druge lađe da pomognu, da pokupe onoliko mnoštvo riba! Vidiš li? Ako priznaš svoju ništavnost i svoju nedjelotvornost; ako se, umjesto da se pouzdaješ u vlastiti sud, pustiš voditi, ne samo da ćeš se ispuniti čudesnim plodovima, nego će, povrh toga, od tvoga obilja i drugi imati obilje. Koliko dobra i koliko zla možeš učiniti! Dobra, ako si ponizan i znaš se predati s radošću i u duhu žrtve; dobra za sebe i za svoju braću, za Crkvu, za ovu dobru Majku, Djelo. A koliko zla, ako se povodiš za svojom ohološću. Morat ćeš reći: «Nihil cepimus!»⁸, ništa nisam uspio postići! – u noći, u potpunoj tami.

Sine moj: ti si sada možda mlad. Zato ja imam više toga zbog čega moram Gospodina moliti za oproštenje, premda ćeš i ti imati svoje zakutke, svoje neuspjehe, svoja iskustva… Reci Isusu da želiš biti «kao ilovača u ruci lončarovoj»⁹, kako bi podatno, bez opiranja, primio onu formaciju koju ti Djelo majčinski daje.

Vidim tvoju dobru volju, vidim da si pun želje da postaneš svet, ali želim te podsjetiti da, kako bismo bili sveti, moramo biti duše pune nauka, osobe koje su znale posvetiti potrebno vrijeme, na pravim mjestima, kako bi u svoju glavu i u svoje srce, u sav svoj život, unijele ovu popudbinu kojom će se služiti da i dalje budu, s Kristom i s prvom Dvanaestoricom, ribari duša.

Sjećajući se bijede od koje smo sazdani, imajući na umu tolike neuspjehe zbog naše oholosti; pred veličanstvom toga Boga, Krista ribara, moramo reći isto što i sveti Petar: «Grešan sam čovjek, Gospodine»¹⁰. I tada će Isus Krist, sada tebi i meni, kao nekoć Šimunu Petru, ponoviti ono što nam je rekao tako davno: «Odsada ćeš loviti ljude»¹¹, po božanskom nalogu, s božanskim poslanjem, s božanskom djelotvornošću.

U ovome moru svijeta ima toliko duša, toliko, u uzburkanim vodama. Ali poslušaj ove Jeremijine riječi: «Evo – riječ je Jahvina – poslat ću mnogo ribara – vas i mene – koji će ih uloviti»¹², s revnošću za spasenje svih duša, s božanskom brigom.

Vi, ti, sine moj: hoćeš li Isusov rad ometati ili olakšavati? Igraš li se svojom srećom ili želiš biti vjeran i slijediti Gospodinovu volju, i djelotvorno ploviti svim morima kao ribar ljudi s božanskim poslanjem? Hajde, sine moj, u ribolov!

Završit ću istim riječima kojima sam počeo: ti si kvasac koji ukvasa sve tijesto. Pusti da te pripreme, i ne zaboravi da ćeš s milošću svoga poziva i svojim predanjem, koje je odgovor na tu milost, pod plaštem naše Majke svete Marije, koja te uvijek znala dobro štititi među valovima, pod plaštem i zaštitom naše nebeske Majke, ti, mali kvas, mali kvasac, znati učiniti da se ukvasa sve tijesto ljudskoga roda, i da će i tebe mučiti one žudnje koje su mene tjerale da napišem: omnes – svi: da se ni jedna jedina duša ne izgubi! –, omnes cum Petro ad Iesum per Mariam!

22. Toliko sam vam puta rekao, djeco moja – a vi ste to isto toliko puta ponovili –, da je Bog, naš Gospodin, u svojoj providnosti punoj ljubavi, u nježnosti koju osjeća prema ljudima – «deliciæ meæ esse cum filiis hominum»⁷, njegova je radost biti s djecom čovjekovom –, htio na neki način učiniti nas suotkupiteljima s Njime. Zato, da bi nam pomogao razumjeti tu divotu, daje da evanđelist do u pojedinosti ispripovjedi ovo veliko čudo. On je kruh mogao namaknuti odakle god je htio, jer «moje su sve životinje šumske, tisuće zvjeradi u gorama mojim. Znam sve ptice nebeske, moje je sve što se miče u poljima…, moja je zemlja i sve što je ispunja»⁸. Ali ne. Traži ljudsku suradnju.

«Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?»⁹. Treba mu dijete, dječak, nekoliko komada kruha i nekoliko riba. Potrebni smo mu ti i ja, sine moj: a on je Bog! To nas potiče da budemo velikodušni u svojem odgovoru na milost. Ne treba mu nitko od nas ni za što, a – istodobno – trebamo mu svi. Kakvo čudo! Ono malo što jesmo, ono malo što vrijedimo, naših nekoliko talenata – sve to traži od nas i ne možemo mu to uskratiti. Dvije ribe, kruh: sve.

Svatko će se sada morati upitati: što sam ja dosad učinio sa svojim osjetilima? Što sam učinio sa svojim duševnim moćima: s pamćenjem, s razumom, s voljom? Samo bi nam razmatranje te rečenice oduzelo sate. Što ćemo odsad nadalje morati činiti s cijelim svojim bićem? Prirodno je da nam sada na um dolaze tolike stvari koje nisu išle, a možda još uvijek ne idu. Zato ti kažem: sine moj, želiš li se popraviti, očistiti, mrtviti, više se ophoditi s Gospodinom, rasti u pobožnosti, bez teatralnosti i izvanjskih stvari, s naravnošću? Jer sve to povećava djelotvornost Djela, u našoj duši i u duši svih ljudi. Ako zastaneš i ispitaš svoj život u posljednje vrijeme, bit će ti lakše pratiti razmišljanja koja ja naglas iznosim, u vaše ime i u svoje.

Tada Isus reče: «Neka ljudi posjedaju»…¹⁰. Učenici su znali da Isus želi nahraniti te ljude, ali nisu imali novca: «Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije»¹¹. Nisu imali ni mnogo ni malo novca, a trebalo je pravo bogatstvo da se nahrani ono mnoštvo. Gospodin će tome doskočiti: «Neka ljudi posjedaju! A bilo je mnogo trave na tome mjestu. Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća»¹². Pet tisuća! Čuju Gospodinov glas i poslušaju ga svi, svi, svi – počevši od učenika! Kako je katkad s poslušnošću ondje vani…! Kakva šteta! Sve se hoće dovesti u pitanje. Čak i u životu predanja Bogu ima osoba kojima je sve prigoda za mudrovanje: smiju li poglavari zapovjediti ovo, smiju li zapovjediti ono, smiju li zapovjediti ovdje, smiju li zapovjediti ondje… U Opusu Dei znamo ovo: može se zapovjediti sve – uz najveće poštovanje osobne slobode u političkim i profesionalnim pitanjima –, dok god to nije uvreda Bogu.

23. Ali pogledajte plod njihove poslušnosti: čudo. Isus čini zapanjujuće čudo. A u Djelu ih čini toliko puta! Jedna redovitom providnošću; druga izvanrednom providnošću. Bog je spreman; potrebno je samo da budemo poslušni, da obvežemo Gospodina nastojeći imati mnogo vjere u Njega. I tada se iskazuje. Tada čini stvari u kojima se vidi da je On posrijedi. Tada izvede jednu od svojih: kao ovu, kao ovu.

«Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli»¹³. Tako, velikodušno. Što tražite od mene? Dva, tri? On daje četiri, daje šest, daje sto. Zašto? Jer Krist gleda stvari božanskom mudrošću i svojom svemoći može i ide dalje od nas. Zato, kad ovih dana – mjeseci, godina – razmatram onu stvar za koju ne znamo hoće li se postići sada ili kasnije – vjerujem da to može biti sada –, kad svojom ljudskom glavom rasuđujem i zaključujem da neće uspjeti, kažem: prije, više, bolje! Gospodin vidi dalje od naše logike! Čini stvari prije, velikodušnije, i čini ih bolje.

«Kad se nasitiše, reče svojim učenicima: Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne! Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali»¹⁴. Znate već kako jedan dobar propovjednik – vrlo je to poznato – tumači ovaj dio Evanđelja. A čemu skupljati ostatke? Čemu? Zato da mi sada, iz tih dvanaest velikih košara preteklog kruha, jedemo i hranimo se vjerom. Vjerom u Njega, koji je kadar sve to učiniti u preobilju, zbog ljubavi koju ima prema ljudima, zbog ljubavi koju ima prema Crkvi, zbog želje koju ima da otkupi, da spasi ljude. Gospodine, neka košare preteknu sada, odmah! Učini to velikodušno! Neka se vidi da si to Ti!

«Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet»¹⁵. Htjeli su ga – sjećate li se? – pograbiti da ga učine kraljem. Mi smo ga već učinili svojim Kraljem, otkad su nam u srca posijali sjeme vjere. Poslije, kad nas je pozvao, ponovno smo ga ustoličili.

Savršeni Bože! Ako se ovi ljudi zbog komada kruha – makar čudo i bilo veliko – oduševljavaju i kliču ti tako da se moraš sakriti, što ćemo učiniti mi, za tolike stvari koje si nam dao tijekom svih ovih godina Djela?

Sastavio sam niz odluka za trenutak kad se riješi konačni pravni status Djela. Osim što sam naložio da se slavi toliko misa, i sve potaknuo da mole, i tražio mrtvljenja, i neprestano – danju i noću – dosađivao Bogu, našemu Gospodinu; osim svega toga, među mojim odlukama bila je i ova: Gospodine, čim to bude riješeno, postavit ćemo dvije svjetiljke pred svetohranište u centrima Generalnoga savjeta i Središnjega savjetništva, u regionalnim komisijama i savjetništvima te u studijskim centrima. I strašno me bilo sram: kako sam se mogao tako ponijeti, s tolikom škrtošću, prema tako velikodušnom Kralju? I odmah sam odredio da se svima diljem svijeta pošalje obavijest s nalogom da se u tim centrima smjesta postave dvije svjetiljčice pred Presvetim. Malo ih je, ali kao da ih je tristo tisuća: takva je ljubav s kojom to činimo!

Gospodine, molimo te da se ne skrivaš, da uvijek živiš s nama, da te vidimo, da te dotaknemo, da te osjetimo: da uvijek želimo biti uz Tebe, u lađi i na vrhu gore, puni vjere, s pouzdanjem i s osjećajem odgovornosti, okrenuti mnoštvu: «Ut salvi fiant»¹⁶, da se svi spase.