2. Kad moliš, sine moj – ne mislim sada na onu neprekinutu molitvu koja obuhvaća cijeli dan, nego na ona dva časa koja posvećujemo isključivo ophođenju s Bogom, sabrani i odmaknuti od svega izvanjskoga –, kad počinješ to razmatranje, često – ovisit će o mnogim okolnostima – predočuješ si prizor ili otajstvo koje želiš promatrati; zatim uključuješ razum i odmah tražiš razgovor pun osjećaja ljubavi i boli, zahvalnosti i želje da budeš bolji. Tim putem trebaš doći do molitve mira, u kojoj je Gospodin taj koji govori, a ti moraš slušati što ti Bog kaže. Kako se tada osjete oni unutarnji poticaji i oni prijekori koji ispunjaju dušu žarom!

Da bi molitva bila lakša, dobro je i ono najduhovnije učiniti opipljivim, posegnuti za prispodobom: ta je pouka božanska. Nauk mora do našega razuma i našega srca doprijeti preko osjetila: sada te neće čuditi što vam tako rado govorim o lađama i morima.

Djeco, ukrcali smo se s Kristom u Petrovu lađu, u ovu lađu Crkve, koja se doima krhkom i trošnom, ali koju nijedna oluja ne može potopiti. I u Petrovoj lađi ti i ja moramo polako, polako razmišljati: Gospodine, zašto sam ja došao u ovu lađu?

To pitanje za tebe ima poseban sadržaj od trenutka kad si se ukrcao u lađu, u ovu lađu Opusa Dei, jer ti se tako prohtjelo, što mi se čini najnadnaravnijim od svih razloga. Ljubim te, Gospodine, jer mi se hoće da te ljubim: ovo jadno srce mogao sam predati nekom stvorenju… ali ne! Polažem ga cijelo, mlado, ustreptalo, plemenito, čisto, pred tvoje noge, jer mi se tako hoće!

Zajedno sa srcem dao si Isusu i svoju slobodu, a tvoj je osobni cilj postao nešto sasvim sporedno. Možeš se slobodno kretati unutar lađe, sa slobodom djece Božje⁵ koja su u Istini⁶, vršeći božansku Volju⁷. Ali ne smiješ zaboraviti da uvijek moraš ostati unutar granica lađe. I to jer ti se tako prohtjelo. Ponavljam ono što sam vam govorio jučer ili prekjučer: ako izađeš iz lađe⁸, past ćeš među morske valove, otići ćeš u smrt, utopit ćeš se u oceanu i prestat ćeš biti s Kristom, izgubivši to društvo koje si dragovoljno prihvatio kad ti ga je On ponudio.

Pomisli, sine moj, kako je Bogu, našemu Gospodinu, ugodan tamjan koji izgara njemu u čast. Pomisli kako malo vrijede zemaljske stvari, koje tek što počnu, već i prolaze. Pomisli da smo svi mi ljudi ništa: «Pulvis es, et in pulverem reverteris»⁹; opet ćemo biti kao prah na putu. No izvanredno je to što, unatoč tome, ne živimo za zemlju, ni za svoju čast, nego za čast Božju, za slavu Božju, za službu Bogu. To je ono što nas pokreće!

Stoga, ako ti tvoja oholost šapće: ovdje prolaziš nezapažen, sa svojim izvanrednim talentima…, ovdje nećeš dati sav plod koji bi mogao…, da ćeš propasti, uzalud se istrošiti… Ti, koji si se ukrcao u lađu Djela jer ti se tako prohtjelo, jer te je Bog nedvojbeno pozvao – «nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla»¹⁰ –, moraš odgovoriti na tu milost izgarajući, tako da naša radosna žrtva, naše predanje, postane prinos: žrtva paljenica!

Sine moj, ovom si se prispodobom već uvjerio da, ako želiš imati život, i to život vječni, i vječnu čast; ako želiš vječnu sreću, ne možeš izaći iz lađe i u mnogim se slučajevima moraš odreći svoga osobnog cilja. Ja nemam drugoga cilja osim korporativnoga: poslušnosti.

Kako je lijepo biti poslušan! Ali nastavimo s prispodobom. Već smo u ovoj staroj lađi, koja dvadeset stoljeća plovi i ne tone; u ovoj lađi predanja, posvećenosti služenju Bogu. I u toj lađi, siromašnoj i poniznoj, sjetiš se da ti imaš zrakoplov kojim savršeno znaš upravljati, pa pomisliš: kako daleko mogu stići! Pa idi, idi na nosač zrakoplova, jer ovdje tvoj zrakoplov nije potreban! Neka vam ovo bude posve jasno: naša je ustrajnost plod naše slobode, našega predanja, naše ljubavi, i zahtijeva potpunu posvećenost. U lađi se ne može raditi što nam se prohtije. Ako se sav teret iz njezina potpalublja nagomila na jednome mjestu, lađa tone; napuste li svi mornari svoj konkretni posao, jadna je lađica izgubljena. Potrebna je poslušnost, a osobe i stvari moraju biti ondje gdje je određeno da budu.

Sine moj, uvjeri se, odsad pa zauvijek, uvjeri se da je izaći iz lađe smrt. I da je za ostanak u lađi potrebno podložiti vlastiti sud. Potreban je dubok rad na poniznosti: predati se, izgarati, postati žrtva paljenica.