22. Toliko sam vam puta rekao, djeco moja – a vi ste to isto toliko puta ponovili –, da je Bog, naš Gospodin, u svojoj providnosti punoj ljubavi, u nježnosti koju osjeća prema ljudima – «deliciæ meæ esse cum filiis hominum»⁷, njegova je radost biti s djecom čovjekovom –, htio na neki način učiniti nas suotkupiteljima s Njime. Zato, da bi nam pomogao razumjeti tu divotu, daje da evanđelist do u pojedinosti ispripovjedi ovo veliko čudo. On je kruh mogao namaknuti odakle god je htio, jer «moje su sve životinje šumske, tisuće zvjeradi u gorama mojim. Znam sve ptice nebeske, moje je sve što se miče u poljima…, moja je zemlja i sve što je ispunja»⁸. Ali ne. Traži ljudsku suradnju.

«Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?»⁹. Treba mu dijete, dječak, nekoliko komada kruha i nekoliko riba. Potrebni smo mu ti i ja, sine moj: a on je Bog! To nas potiče da budemo velikodušni u svojem odgovoru na milost. Ne treba mu nitko od nas ni za što, a – istodobno – trebamo mu svi. Kakvo čudo! Ono malo što jesmo, ono malo što vrijedimo, naših nekoliko talenata – sve to traži od nas i ne možemo mu to uskratiti. Dvije ribe, kruh: sve.

Svatko će se sada morati upitati: što sam ja dosad učinio sa svojim osjetilima? Što sam učinio sa svojim duševnim moćima: s pamćenjem, s razumom, s voljom? Samo bi nam razmatranje te rečenice oduzelo sate. Što ćemo odsad nadalje morati činiti s cijelim svojim bićem? Prirodno je da nam sada na um dolaze tolike stvari koje nisu išle, a možda još uvijek ne idu. Zato ti kažem: sine moj, želiš li se popraviti, očistiti, mrtviti, više se ophoditi s Gospodinom, rasti u pobožnosti, bez teatralnosti i izvanjskih stvari, s naravnošću? Jer sve to povećava djelotvornost Djela, u našoj duši i u duši svih ljudi. Ako zastaneš i ispitaš svoj život u posljednje vrijeme, bit će ti lakše pratiti razmišljanja koja ja naglas iznosim, u vaše ime i u svoje.

Tada Isus reče: «Neka ljudi posjedaju»…¹⁰. Učenici su znali da Isus želi nahraniti te ljude, ali nisu imali novca: «Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije»¹¹. Nisu imali ni mnogo ni malo novca, a trebalo je pravo bogatstvo da se nahrani ono mnoštvo. Gospodin će tome doskočiti: «Neka ljudi posjedaju! A bilo je mnogo trave na tome mjestu. Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća»¹². Pet tisuća! Čuju Gospodinov glas i poslušaju ga svi, svi, svi – počevši od učenika! Kako je katkad s poslušnošću ondje vani…! Kakva šteta! Sve se hoće dovesti u pitanje. Čak i u životu predanja Bogu ima osoba kojima je sve prigoda za mudrovanje: smiju li poglavari zapovjediti ovo, smiju li zapovjediti ono, smiju li zapovjediti ovdje, smiju li zapovjediti ondje… U Opusu Dei znamo ovo: može se zapovjediti sve – uz najveće poštovanje osobne slobode u političkim i profesionalnim pitanjima –, dok god to nije uvreda Bogu.