23. Ali pogledajte plod njihove poslušnosti: čudo. Isus čini zapanjujuće čudo. A u Djelu ih čini toliko puta! Jedna redovitom providnošću; druga izvanrednom providnošću. Bog je spreman; potrebno je samo da budemo poslušni, da obvežemo Gospodina nastojeći imati mnogo vjere u Njega. I tada se iskazuje. Tada čini stvari u kojima se vidi da je On posrijedi. Tada izvede jednu od svojih: kao ovu, kao ovu.

«Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli»¹³. Tako, velikodušno. Što tražite od mene? Dva, tri? On daje četiri, daje šest, daje sto. Zašto? Jer Krist gleda stvari božanskom mudrošću i svojom svemoći može i ide dalje od nas. Zato, kad ovih dana – mjeseci, godina – razmatram onu stvar za koju ne znamo hoće li se postići sada ili kasnije – vjerujem da to može biti sada –, kad svojom ljudskom glavom rasuđujem i zaključujem da neće uspjeti, kažem: prije, više, bolje! Gospodin vidi dalje od naše logike! Čini stvari prije, velikodušnije, i čini ih bolje.

«Kad se nasitiše, reče svojim učenicima: Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne! Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali»¹⁴. Znate već kako jedan dobar propovjednik – vrlo je to poznato – tumači ovaj dio Evanđelja. A čemu skupljati ostatke? Čemu? Zato da mi sada, iz tih dvanaest velikih košara preteklog kruha, jedemo i hranimo se vjerom. Vjerom u Njega, koji je kadar sve to učiniti u preobilju, zbog ljubavi koju ima prema ljudima, zbog ljubavi koju ima prema Crkvi, zbog želje koju ima da otkupi, da spasi ljude. Gospodine, neka košare preteknu sada, odmah! Učini to velikodušno! Neka se vidi da si to Ti!

«Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet»¹⁵. Htjeli su ga – sjećate li se? – pograbiti da ga učine kraljem. Mi smo ga već učinili svojim Kraljem, otkad su nam u srca posijali sjeme vjere. Poslije, kad nas je pozvao, ponovno smo ga ustoličili.

Savršeni Bože! Ako se ovi ljudi zbog komada kruha – makar čudo i bilo veliko – oduševljavaju i kliču ti tako da se moraš sakriti, što ćemo učiniti mi, za tolike stvari koje si nam dao tijekom svih ovih godina Djela?

Sastavio sam niz odluka za trenutak kad se riješi konačni pravni status Djela. Osim što sam naložio da se slavi toliko misa, i sve potaknuo da mole, i tražio mrtvljenja, i neprestano – danju i noću – dosađivao Bogu, našemu Gospodinu; osim svega toga, među mojim odlukama bila je i ova: Gospodine, čim to bude riješeno, postavit ćemo dvije svjetiljke pred svetohranište u centrima Generalnoga savjeta i Središnjega savjetništva, u regionalnim komisijama i savjetništvima te u studijskim centrima. I strašno me bilo sram: kako sam se mogao tako ponijeti, s tolikom škrtošću, prema tako velikodušnom Kralju? I odmah sam odredio da se svima diljem svijeta pošalje obavijest s nalogom da se u tim centrima smjesta postave dvije svjetiljčice pred Presvetim. Malo ih je, ali kao da ih je tristo tisuća: takva je ljubav s kojom to činimo!

Gospodine, molimo te da se ne skrivaš, da uvijek živiš s nama, da te vidimo, da te dotaknemo, da te osjetimo: da uvijek želimo biti uz Tebe, u lađi i na vrhu gore, puni vjere, s pouzdanjem i s osjećajem odgovornosti, okrenuti mnoštvu: «Ut salvi fiant»¹⁶, da se svi spase.