Lista točaka

6. Smireni! Nastojmo da nam ne uzmanjka osjećaja odgovornosti, znajući da smo karike jednoga te istog lanca. Stoga – mora doista reći svatko od djece Božje u njegovu Djelu – hoću da se ta karika, koja sam ja, ne prekine: jer prekinem li se, izdajem Boga, svetu Crkvu i svoju braću. I radovat ćemo se jakosti drugih karika; veselit će me što ih ima od zlata, od srebra, od platine, optočenih dragim kamenjem. A kad se čini da ću puknuti jer su me uzburkale strasti; kad se čini da jedna karika puca… samo mirno! Pomogne joj se da nastavi dalje s više ljubavi, s više boli, s više poniznosti.

Reći ćeš svojoj braći da moraju biti kontemplativni i smireni, s osjećajem odgovornosti u običnom životu, jer naše je junaštvo u malome. Mi tražimo svetost u običnom, svakodnevnom radu.

Reći ćeš im također da moraju živjeti ljubav, koja je nježnost. «Deus caritas est!»¹⁶, Gospodin je ljubav. Nježnost prema vašoj braći, posve osobita nježnost prema vašim direktorima, pomažući im i bratskom opomenom. Imate sva sredstva da kažete istinu a da ne ranite, tako da bude nadnaravno korisna. Zatraži se savjet: smijem li izreći ovu bratsku opomenu? Mogu ti odgovoriti da nije uputno, jer nije riječ o nečemu objektivnom, ili jer mu je to već rekao netko drugi, ili jer nema dovoljno razloga, ili zbog čega drugoga. Ako ti odgovore da smiješ, odmah izričeš bratsku opomenu, licem u lice, jer ogovaranju nema mjesta u Djelu, ne smije ga biti, čak ni neizravnoga; neizravno je ogovaranje svojstveno osobama koje se boje reći istinu.

Postoji poslovica koja upozorava: tko govori istinu, gubi prijatelje. U Opusu Dei je obrnuto. Ovdje se istina govori iz nježnosti, nasamo, u lice; i svi se osjećamo tako sretnima i sigurnima, dobro zaštićenih leđa. Nikada ne trpite ni najmanje ogovaranje, a još manje ako je protiv nekog direktora.

Ljubav, djeco, prema svim dušama. Opus Dei nije ni protiv koga, nije anti-ništa. Ne možemo ići ruku pod ruku sa zabludom, jer bi to mogla biti prilika da se na nas oslanjaju i da je šire; ali kod osoba koje su u zabludi treba prijateljstvom nastojati da iz zablude izađu; s njima treba postupati s nježnošću, s radošću.

«Iterum dico: gaudete!»¹⁷. Budite uvijek radosni, djeco moja. Ispunio sam ove zgrade riječima Pisma u kojima se preporučuje radost. «Servite Domino in lætitia»¹⁸; služite Gospodinu s radošću. Mislite li vi da je u životu itko zahvalan na usluzi učinjenoj preko volje? Ne. Bolje bi bilo da se i ne učini. A mi ćemo Gospodinu služiti namrgođena lica? Ne. Služit ćemo Mu s radošću, unatoč svojim bijedama, koje ćemo već ukloniti Božjom milošću.

Budite poslušni. Da bismo bili poslušni, treba slušati što nam govore. Kad biste znali kako je žalosno zapovijedati dobrim dušama koje ne znaju slušati…! Možda je riječ o dražesnoj osobi, vrlo svetoj, ali dođe trenutak da se posluša – i ne! Zašto? Jer katkad ima onih koji imaju gotovo fizičku manu da ne slušaju; imaju tako dobru volju da, dok slušaju, razmišljaju kako bi to učinili drukčije, kako ne bi poslušali. Ne, djeco; iznesu se suprotne mogućnosti, ako ih ima; stvari se kažu jasno, a poslije se sluša, spremni da pokorno prihvatimo rješenje suprotno našemu savjetu.

Poslušni i objektivni. Kako ćete vi moći izvješćivati – vi koji niste obični vojnici, nego kapetani Kristove vojske, pa stoga morate objektivno izvješćivati svoje direktore o onome što se događa u vašem sektoru – ako niste objektivni? Znate li što se događa generalu koji primi trideset, pedeset, sto lažnih izvješća? Izgubi bitku. Krist ne gubi bitke, ali se koči djelotvornost našega rada, i posao ne daje sve što bi trebao dati.

Djeco moja, prošlo je već gotovo četrdeset minuta razmatranja. Ne volim preskočiti grudobran – kad već govorimo vojničkim rječnikom – od trideset minuta; od četrdeset, nikada. Vidjeli ste koliko toga morate naučiti i provoditi u djelo da biste tome poučili svoju braću. Ispunite se željom za formacijom. A ako nemate želja, savjetujem vam da poželite imati želje: to je već nešto… Želje za predanjem, za formacijom, za svetošću, želje da budete vrlo djelotvorni: sada, poslije i uvijek.

91. Uvjeren sam da se u ovim trenucima mnoge duše gube zato što se ne služe sredstvima. Zato tako dobro dolazi ispovijed, koja je, uz to što je sakrament koji je ustanovio Isus Krist, i – čak i psihološki – golem lijek koji pomaže dušama. Mi, osim toga, imamo onaj bratski razgovor s direktorom, koji je nastao spontano, prirodno, kao što izvire vrelo: voda je ondje i ne može a da ne izvire, jer je dio našega života.

Kako je taj Običaj nastao, u prvim godinama? U Djelu nije bilo drugih svećenika osim mene. Nisam htio ispovijedati vašu braću, jer kad bih ih ispovjedio, bio bih vezanih ruku i nogu: više im ne bih mogao ništa napomenuti, osim u sljedećoj ispovijedi. Zato sam ih slao drugamo: ispovjedite se kod koga hoćete, govorio sam im. Bilo im je vrlo teško, jer kad bi se optužili, na primjer, da su zanemarili ispit savjesti, ili za kakvu drugu malu pogrešku, neki bi im svećenici odgovarali osorno ili podrugljivim tonom: pa to nije grijeh! A oni koji su bili dobri svećenici ili redovnici dobra duha – svojega – pitali su ih: a ne biste li vi imali poziv za nas…?

Vaša su mi braća radije pričala stvari jednostavno, jasno, izvan ispovijedi. Pa to je, na kraju krajeva, ono što jedni drugima pričaju prijatelji ili prijateljice kad se okupe, ili oko kavanskoga stola, ili na plesu! Kažu to tako, jasno, čak i pretjerujući.

Barem s istom jednostavnošću morate govoriti i vi u tom bratskom razgovoru. Djelo je Majka koja svoju djecu ostavlja posve slobodnom; zato mi, njezina djeca, osjećamo potrebu biti odani. Ako to tko dosad nije učinio, savjetujem mu da otvori srce i izbaci ono: krastaču koju smo svi imali u sebi, možda prije nego što smo došli u Opus Dei. Svoj svojoj djeci savjetujem: izbacite van tu debelu i ružnu krastaču. I vidjet ćete kakav mir, kakav spokoj, kakvo dobro i kakva radost. Gospodin će vam za ostatak vašega života dati mnogo više milosti da budete odani svomu pozivu, Crkvi, Rimskomu prvosvećeniku, kojega toliko ljubimo, tko god on bio. Naprotiv, onaj koji bi pokušao sakriti neku bijedu, veliku ili malu, bio bi žarište zaraze, za sebe i za druge duše. Bara su mane koje se skrivaju, a i dobre stvari koje se ne pokazuju: čak i mirna bistra voda, ako ne teče, trune. Otvorite srce jasno, kratko, bez kompliciranja.

92. Nesretni su samo oni koji nisu iskreni. Ne dajte da vama zavlada nijemi đavao, koji nam katkad zbog kakve gluposti hoće oduzeti mir. Djeco moja, ponavljam, ako jednoga dana imate nesreću uvrijediti Boga, poslušajte ovaj savjet Oca, koji samo želi da budete sveti, vjerni: brzo se utecite ispovijedi i onomu razgovoru sa svojim bratom. Razumjet će vas, pomoći će vam, više će vas voljeti. Izbacite krastaču van, i odsad će sve ići dobro.

Sve će ići dobro, iz mnogo razloga: prvo, jer je onaj tko je iskren ponizniji. Zatim, jer Bog, naš Gospodin, tu poniznost nagrađuje svojom milošću. Potom, jer onaj drugi brat koji te je saslušao zna da ti treba pomoć i osjeća se dužnim moliti za tebe. Mislite li vi da su osobe s kojima vodite taj razgovor ljudi koji ne razumiju? Pa od istoga su tijesta! Koga će začuditi da se staklo može razbiti ili da glinenoj posudi trebaju spojnice? Budite iskreni. To je ono za što sam svojoj djeci najzahvalniji, jer se tako sve sređuje: uvijek. Naprotiv, osjećati se neshvaćenim, smatrati se žrtvom, uvijek sa sobom nosi i veliku duhovnu oholost.

Duh Djela nužno vodi k jednostavnosti, i tim se putem vode duše koje se približavaju toplini našega rada. Otkad ste došli u Djelo, nije se radilo ništa drugo nego da se s vama postupa kao s artičokama: skidaju se tvrdi vanjski listovi, da ostane čisto srce. Svi smo pomalo komplicirani; zato katkad lako dopuštate da od sitnice nastane planina koja vas pritišće, premda ste daroviti ljudi. Imajte, naprotiv, dar govora, i vaša će vam braća pomoći da uvidite da je ta briga glupost ili da joj je korijen u oholosti.

Ne zaboravite, osim toga, da reći subjektivnu istinu, koja ne odgovara stvarnoj istini, znači varati druge i zavaravati sebe. Može se biti u zabludi zbog oholosti – ponavljam –, jer taj porok zasljepljuje, pa osoba, ne videći, misli da vidi. Ali u zabludi je i onaj koji zavarava sebe i vara druge. Zovite stvari pravim imenom: kruh kruhom, a vino vinom. «Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je»⁶. Vjerovao sam da, mislio sam da i stvar je u tome da imena su triju strašnih đavola koje ne želim čuti iz vaših usta. Ne tražite sebi isprike; imate milosrđe Božje i razumijevanje svoje braće, i dosta!

Govorite stvari bez dvosmislenosti. Onaj moj sin koji pogrešku prikazuje u lijepim bojama, koji izobličuje ono što se dogodilo, koji je kiti beskorisnim riječima, nije na dobru putu. Kćeri i sinovi moji: znajte da, kad se počini kakva ludost, čovjek naginje tomu da loše vladanje zaodjene razlozima svake vrste – umjetničkim, intelektualnim, znanstvenim, čak i duhovnim! – i na kraju kaže da se zapovijedi čine zastarjelima, ili da to i jesu. Gledajući unatrag na ove dobre četrdeset i tri godine, kad god se koji moj sin izgubio, uvijek je to bilo zbog nedostatka iskrenosti ili zato što mu se dekalog učinio zastarjelim. I neka mi ne dolazi s drugim razlozima, jer nisu istiniti.

Nikada ne pokušavajte uskladiti mlitavo vladanje sa svetošću koju od vas zahtijeva Djelo. Izgradite sebi ispravan kriterij, i ne zaboravite da će vaša savjest svakoga dana biti osjetljivija, zahtjevnija, ako ste svakoga dana iskreniji. Ima stvari s kojima ste se prije nekoliko godina mirili, a sada ne: jer osjećate Božji poziv, koji od vas traži veću profinjenost i daje vam potrebnu milost da na nj odgovorite kako On očekuje.

96. Meni, kojemu je zapalo proživjeti toliko toga, čini se kao san kad promatram sjajnu stvarnost našega Opusa Dei i uvjeravam se u odanost svoje djece Bogu, Crkvi, Djelu. Logično je da katkad netko zaostane na putu. Svima dajemo prikladnu hranu, ali čak i kad se uzima dijetetski vrlo dobro odabrana hrana, ne asimilira se sve. To ne znači da su loši ljudi. Ti jadnici poslije dolaze sa suzama krupnim kao šake, ali tome više nema lijeka.

Ta se nesreća može dogoditi svima nama, kćeri i sinovi moji; i meni. Dok sam na zemlji, i ja sam sposoban počiniti veliku glupost. S milošću Božjom i vašim molitvama, uz ono malo truda što ga uložim, to mi se nikada neće dogoditi.

Nema nikoga tko bi bio izuzet od te opasnosti. Ali ako govorimo, ništa se neće dogoditi. Ne propustite govoriti kad vam se dogodi nešto što ne biste htjeli da se sazna. Recite to odmah. Bolje prije, a ako ne, poslije; ali govorite. Ne zaboravite da je najveći grijeh grijeh oholosti. Silno zasljepljuje. Postoji stara asketska izreka koja glasi ovako: skrivena bludnost, očita oholost.

Nikada se neću umoriti ističući vam važnost poniznosti, jer je neprijatelj ljubavi uvijek oholost: ona je najgora strast, onaj duh umovanja bez razuma koji kuca u dubini naše duše i govori nam da smo mi u pravu, a drugi u krivu. A to je samo iznimno istina.

Budite ponizni, djeco moja. Ne zgrbljenom poniznošću, kao neki koji su obično hodali ulicom pogureni. Može se imati vojničko držanje tijela, a biti posve ponizan. Tako ćete imati cjelovitu volju, bez napuknuća; potpun karakter, ne slab; isklesan, a ne nacrtan. I posuda se neće razbiti.