96. Meni, kojemu je zapalo proživjeti toliko toga, čini se kao san kad promatram sjajnu stvarnost našega Opusa Dei i uvjeravam se u odanost svoje djece Bogu, Crkvi, Djelu. Logično je da katkad netko zaostane na putu. Svima dajemo prikladnu hranu, ali čak i kad se uzima dijetetski vrlo dobro odabrana hrana, ne asimilira se sve. To ne znači da su loši ljudi. Ti jadnici poslije dolaze sa suzama krupnim kao šake, ali tome više nema lijeka.

Ta se nesreća može dogoditi svima nama, kćeri i sinovi moji; i meni. Dok sam na zemlji, i ja sam sposoban počiniti veliku glupost. S milošću Božjom i vašim molitvama, uz ono malo truda što ga uložim, to mi se nikada neće dogoditi.

Nema nikoga tko bi bio izuzet od te opasnosti. Ali ako govorimo, ništa se neće dogoditi. Ne propustite govoriti kad vam se dogodi nešto što ne biste htjeli da se sazna. Recite to odmah. Bolje prije, a ako ne, poslije; ali govorite. Ne zaboravite da je najveći grijeh grijeh oholosti. Silno zasljepljuje. Postoji stara asketska izreka koja glasi ovako: skrivena bludnost, očita oholost.

Nikada se neću umoriti ističući vam važnost poniznosti, jer je neprijatelj ljubavi uvijek oholost: ona je najgora strast, onaj duh umovanja bez razuma koji kuca u dubini naše duše i govori nam da smo mi u pravu, a drugi u krivu. A to je samo iznimno istina.

Budite ponizni, djeco moja. Ne zgrbljenom poniznošću, kao neki koji su obično hodali ulicom pogureni. Može se imati vojničko držanje tijela, a biti posve ponizan. Tako ćete imati cjelovitu volju, bez napuknuća; potpun karakter, ne slab; isklesan, a ne nacrtan. I posuda se neće razbiti.