Napomena urednika

Ovaj je svezak posvećen četirima od trideset i osam Pisama koja je sveti Josemaría napisao članovima Opusa Dei kako bi podrobno izložio temeljne vidove duha, apostolata i povijesti ustanove kojoj je, slijedeći utemeljiteljsko svjetlo od 2. listopada 1928., dao život.

Ti dokumenti pripadaju posebnoj književnoj vrsti svetog Josemaríje, različitoj od poslanica njegove korespondencije, zbog čega se, označavajući ih, služio riječju Pisma u kurzivu. Riječ je o postupku sličnom onome kojim su se služili autori kako klasičnoga doba tako i crkvene predaje, da bi pomno i potanko izložili neku temu, ne obraćajući se određenom primatelju, nego širokom, pa i sveopćem krugu osoba.

Stil je tih dokumenata obiteljski i izravan. Sveti Josemaría izražava se s duhovnom i intelektualnom dubinom, ali ipritom izbjegava formalizme i svaki doktoralni ili akademski prizvuk. «Moja Pisma – piše u jednom od njih – […] obiteljski su razgovor, da vam dadnem Božje svjetlo i […] da upoznate neke pojedinosti naše unutarnje povijesti»¹. A na drugom mjestu: «kada vam upućujem ova pisma, kćeri i sinovi moji, nikada ne kanim pisati raspravu. Pišem s jednostavnošću i toplinom srca kakvu ulažu otac ili majka kada govore svojoj djeci»². «Rekao bih vam i sada – dodaje u drugom dokumentu – da su hotimice nesređena. Neke pojmove, za koje želim da ostanu vrlo precizni i vrlo jasni u vašem umu i u vašem životu, ponovit ću riječju i pismom tisuću puta. […]. Nemojte misliti da kanim iscrpsti teme kojih se dotičem. To mi nije svrha»³.

Ton je sličan onome kojim se služio u druženjima s osobama iz Djela. Ne govori kao mislilac koji spekulativno i akademski razmišlja o nekoj stvarnosti, nego kao otac i utemeljitelj djela kojemu prenosi poruku određenu da postane život.

Izlaganje ne slijedi krutu shemu i izmjenjuje različite tonove: prelazi s dubokog komentara evanđeoskog prizora na iskričavu anegdotu; sa zahtjevnog tona na šaljivi; s uspomene iz prošlosti na promišljanja o budućnosti, koja su aktualna još i danas.

O čemu govore ova Pisma? Općenito, obrađuju vidove ili sastavnice duha Opusa Dei, tako raznolike kao što su posvećenje svakodnevnog života, molitva, svjetovnost njegovih članova te, općenito, govore o specifičnom poslanju te ustanove u službi Crkve. Skupina tih spisa posvećena je produbljivanju različitih vidova apostolata svojstvenog Djelu i njegova evangelizacijskog djelovanja na nekim područjima kao što su mladež, odgoj i obrazovanje ili komunikacija. Više Pisama govori o svećeništvu u Opusu Dei ili razvija teme povezane s formacijom članova: od njihove duhovne i vjersko-doktrinarne pripreme do vjernosti pologu Objave i crkvenom Učiteljstvu.

U više njih prevladavaju povijesna pitanja, isprepletena s asketskim temama i objašnjenjima temeljnih crta duha Opusa Dei, u kojima se katkad spominju poteškoće koje su obilježile razvoj Djela.

Kada je i kako napisao ova Pisma? Već je u tridesetim godinama 20. stoljeća razmišljao o njima, kako je zapisao u svojim Apuntes íntimos⁴ (Intimnim bilješkama). Poznato je da je od toga trenutka bilježio i prikupljao građu koja će mu poslužiti, među ostalim, za sastavljanje Pisama. Cijeloga je života zapisivao nadahnuća proizašla iz njegove osobne molitve i iz iskustva, koja je čuvao radi svojega razmatranja, propovijedanja ili, eventualno, sastavljanja spisa. Ta je građa bila vrlo raznolika: prodorne rečenice, dulji razmjerno dorađeni odlomci, više ili manje razrađene sheme, prikazi povijesnih događaja, nacrti ili skice meditacija, možda i poneki opsežniji koncept… Mogao se služiti i transkripcijama svojih meditacija i nagovora, za čije su se prikupljanje tijekom godina brinuli žene i muškarci Opusa Dei.

Polazeći od te građe sastavio je Pisma o kojima je ovdje riječ, uz pomoć ponekog tajnika ili daktilografa, u procesu o kojem malo znamo jer ga je vodio osobno. Osim toga, kako je pregledavao i dotjerivao svoje spise, uništavao je prethodne verzije, pa nije moguće mnogo doznati o tome kako je radio.

Na temelju pretpostavki i malobrojnih podataka iz dokumenata ili svjedočanstava kojima raspolažemo, najveći dio te završne redakcijske djelatnosti možemo smjestiti između sredine pedesetih i početka sedamdesetih godina, ali se ne može isključiti da su neki dokumenti bili u vrlo poodmakloj fazi dosta godina prije.

Znamo da ih je počeo davati u tisak od 1963., ali je poslije mnogo puta ispravljao te spise, naređujući da se unište već otisnute verzije, čak i one poslane članovima Djela, tražeći od njih da ih zamijene novim izdanjem. Takav je način postupanja bio vođen njegovom ljubavlju prema savršenstvu u pojedinostima i željom da ostavi konačne spise, bez pogrešaka i dvosmislenosti.

Prije smrti naredio je da se povuku gotovo sva Pisma, kako bi ih još jednom temeljito pregledao i pripremio konačno izdanje. Taj je posao mogao obaviti između 1974. i 1975., ali prije smrti nije stigao ponovno ih poslati u tiskaru. Nakon razjašnjenja različitih kritičkih pitanja, u Zbirci sabranih djela koju vodi Istituto Storico San Josemaría Escrivá objavljeno je kritičko izdanje izvornih rukopisa Pisama 1 do 4, za kojim je uslijedio drugi svezak, s Pismima 5 do 8. Iz toga posljednjeg kritičkog izdanja preuzimamo ove tekstove, zajedno s više bilježaka i drugim elementima. Pisanje naglasaka prilagođeno je današnjim pravilima.

Premda jezgra redakcije može potjecati iz širokog i neodređenog razdoblja, od tridesetih do sedamdesetih godina, jezik i izraz njihov je Autor znatno doradio između kraja pedesetih i početka sedamdesetih godina, što je podatak koji je važno imati na umu⁵.

Budući da je sveti Josemaría htio da neki od tih dokumenata nose stari datum, koji može biti odjek datacije papira što su poslužili kao temelj završnoj redakciji ili njegova živog sjećanja na cijeli utemeljiteljski proces, vrlo je teško – da ne kažemo nemoguće – razlučiti koji dijelovi, ideje ili izrazi potječu iz onoga vremena, a koji su iz pedesetih-sedamdesetih godina. Sveti Josemaría želi posvjedočiti da je određenoga datuma propovijedao bit onoga što donosi u Pismima, bez ikakve kronološke brige. Ono što ga je kao utemeljitelja zanimalo bilo je prenijeti nauk trajne vrijednosti, plod sazrijevanja u pozornosti na božansku volju i na promjene što ih je nametnula povijest. Možda je htio naglasiti da ta poruka nije njegova, nego da ju je primio od Boga, kao što se prima sjeme koje će s vremenom postati divno stablo. Za Escrivu je presudna bila ta božanska sadnja, trenutak u kojem je Bog preuzeo inicijativu.

Prva Pisma koja su izašla iz tiska 1963. bila su prevedena na latinski⁶. Do toga trenutka drugi slični dokumenti – poput Instrucciones – bili su izdavani na španjolskom. Sveti Josemaría naznačio je da se unutar Opusa Dei Pisma mogu označavati svojim latinskim incipitom. Kada je ubrzo promijenio mišljenje o jeziku Pisama te su se izdavala samo na španjolskom, ipak im je dodijelio latinski incipit. Možda je to učinio iz odanosti i želje za jedinstvom sa Svetom Stolicom, koja još i danas svoje službene dokumente obično označava na taj način, premda su sastavljeni na drugim jezicima. Takvo se označavanje, u svakom slučaju, upotrebljavalo kratko vrijeme i uvijek unutar Opusa Dei.

Budući da ni datum stavljen na kraj dokumenta ni njihov latinski incipit danas nisu funkcionalni za rukovanje ovim Pismima, u Zbirci sabranih djela odlučeno je označavati ih rednim brojem, uz dodatak kratkog opisa njihova sadržaja. U ovom pojednostavnjenom izdanju slijedili smo tu numeraciju, dodajući još kraću naznaku teme koju obrađuju, radi lakše uporabe.

Jasna nakana svetog Josemaríje u ovim Pismima bila je prenijeti svoje viđenje kršćanskoga života, kako bi pomogao čitateljima, dao im jasne ideje, potaknuo ih na veću vjernost Isusu Kristu i pokrenuo na evangelizacijsko djelovanje bez granica; a također kako bi im objasnio zašto je Opus Dei takav kakav jest.

U ovome drugom svesku nalazimo tekstove koji govore o poslanju kršćana laika na području odgoja i obrazovanja, o značajkama poziva u Opus Dei i njegovu evangelizacijskom poslanju, o radu svetog Rafaela, za kršćansku formaciju mladih, i o duhu služenja Crkvi koji treba obilježavati život članova Opusa Dei.