Pismo br. 6

Duh Opusa Dei jednostavan je, bezazlen i izvoran. Temelji se na Svetome pismu, nadahnutom od Boga, koji je beskrajno jednostavan i koji za sebe kaže da je istiniti Bog, da je istinit, da je sama Istina.

Iz toga našeg duha, jasnog i odanog, želim vam danas dozvati u pamet neke točke, prokomentirati vam neke njegove značajke. Jer Gospodin, kćeri i sinovi moji, raspaljujući u meni živu želju da vam se često obraćam, daje mi da vrlo dobro razumijem one lijepe riječi kojima se apostol Pavao obraćao Galaćanima: filioli mei, quos iterum parturio donec formetur Christus in vobis; dječice moja, koju ponovno u trudovima rađam dok se Krist posve ne oblikuje u vama.

Dao Bog da znate razmatrati i vjerno živjeti sve što vam pišem, kako bi se o vama moglo reći ono što je rečeno i o prvim kršćanima: svi su, doista, naučili što im je činiti; i nisu to samo naučili, nego su to s gorljivošću provodili u djelo; i nisu to provodili samo u gradovima i usred trgova, nego i na samim vrhovima gora, posvuda.

Taj duh, duh Djela, vodi nas do toga da vrlo duboko osjećamo božje sinovstvo: carissimi, nunc filii Dei sumus; ljubljeni, mi smo već sada djeca Božja. Radosna je to istina koja utemeljuje sav naš duhovni život, koja nadom ispunja našu unutarnju borbu i naše apostolske zadaće; koja nas uči poznavati našega Oca Boga, ophoditi se s njime i ljubiti ga s pouzdanom jednostavnošću djece. Štoviše, upravo zato što smo djeca Božja, ta nas stvarnost vodi i do toga da s ljubavlju i divljenjem promatramo sve stvari koje su izišle iz ruku Boga Oca Stvoritelja.

Svijet, djeco moja, sva Gospodinova stvorenja, dobra su. Sveto nas pismo uči da je, kad je dovršeno čudesno djelo stvaranja, kad su dovršeni nebo i zemlja sa svojom sjajnom povorkom bića, Bog promotrio sve što je učinio i vidio da je sve veoma dobro.

Upravo je Adamov grijeh razbio taj božanski sklad stvaranja. Ali Bog Otac, kada dođe punina vremena, posla na svijet svoga Jedinorođenog Sina da ponovno uspostavi taj mir: da, otkupljujući čovjeka od grijeha, adoptionem filiorum reciperemus, budemo učinjeni djecom Božjom, sposobnom sudjelovati u božanskoj prisnosti; i da tako i tom novom čovjeku, tom novom izdanku djece Božje, bude moguće osloboditi sve stvorenje od nereda, obnavljajući sve u Kristu, koji je sve pomirio s Bogom.

Na to smo, djeco moja, pozvani; to mora biti naša apostolska zadaća koja se, s vlastitom duhovnošću i osobitom askezom, čudesno uklapa u jedinstveno poslanje Krista i njegove Crkve.

Gospodin nas poziva da ga nasljedujemo kao njegova predraga djeca – estote ergo imitatores Dei, sicut filii carissimi, budite nasljedovatelji Božji, kao njegova ljubljena djeca – surađujući ponizno i gorljivo u božanskom naumu da se spoji ono što je slomljeno, da se spasi ono što je izgubljeno, da se uredi ono što je čovjek doveo u nered, da se privede svome cilju ono što skreće s puta: da se ponovno uspostavi božanski sklad svega stvorenoga.

Ponavljam vam sa svetim Ivanom: videte qualem caritatem dedit nobis Pater, ut filii Dei nominemur et simus. Zovemo se i jesmo djeca Božja; braća smo, stoga, Riječi koja je tijelom postala, Isusa Krista, Onoga o kome je rečeno: in ipso vita erat, et vita erat lux hominum, u Njemu bijaše život, i život bijaše svjetlo ljudima.

Djeca svjetla, braća svjetla: to smo mi. Nositelji jedinoga plamena koji može obasjati zemaljske putove duša, jedinoga sjaja u kojem nikada neće moći biti tame, polusjene ni sjene.

Et lux in tenebris lucet, et tenebrae eam non comprehenderunt; i to svjetlo svijetli usred tame, i tama ga nije primila. Gospodin i dalje izlijeva sjaj na ljude, svjetlost koja je život i toplina milosrđa, jer On je ljubav, sama ljubav; i služi se nama kao bakljama, da ta svjetla obasjavaju duše i budu svima izvor života, nakon što su rasvijetlila i ispunila našu dušu ognjem božanskih prosvjetljenja.

Kćeri i sinovi moji, o nama dijelom ovisi da mnoge duše više ne ostanu u tami, nego da hode stazama koje vode do vječnoga života. Zato mi, dok promatram ovo neizmjerno obzorje koje nam pruža poziv kojim nas je Gospodin milostivo htio počastiti, dolaze u sjećanje one riječi, također apostola Ivana, koje moramo ponavljati tolikim ljudima: što smo vidjeli i čuli, to navješćujemo, da i vi imate zajedništvo s nama, i da naše zajedništvo bude s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom… da se radujete, i da radost vaša bude potpuna.

Dolikuje da mnogo i često zahvaljujemo na ovom čudesnom pozivu koji smo primili od Boga, istinskom i dubokom zahvalnošću, tijesno sjedinjenom s poniznošću, koja mora biti, u duši svakoga od nas, prva posljedica toga svjetla što ga udjeljuje beskrajno Gospodinovo milosrđe: quid autem habes quod non accepisti?; što imaš, a da nisi primio od Boga?

Ali ne samo to: si dixerimus quoniam peccatum non habemus, ipsi nos seducimus, et veritas in nobis non est; reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Naprotiv, ako smo ponizni, ako smo istinoljubivi, bijede svojstvene ljudskoj slabosti i teškoće koje se pred nama mogu pojaviti nikada neće biti zapreka da svjetlo i ljubav Božja prebivaju u nama. Samo ćemo tako djelovati kao vjerna djeca svjetla, predmet neprestanog Božjeg milosrđa i djelotvorna oruđa njegove volje.

Ta će poniznost njegovati u našoj duši, i zračiti oko nas, veliko pouzdanje: zagovornika imamo kod Oca, Isusa Krista, pravednoga i svetoga, i on je sâm žrtva pomirnica za naše grijehe: i ne samo za naše, nego i za grijehe svega svijeta.

Poniznost i pouzdanje, djeco moja, da bismo upravili pogled prema putu koji nam je Bog označio, da bismo ga ispravno shvatili, da bismo ga odano slijedili. Takva vjernost – predana, darovana – dat će nam u svakom trenutku sigurnost da smo doista susreli Isusa Krista, da s Njime ispunjavamo volju Očevu, da je istinit naš sinovski odgovor na primljeni poziv.

I čujemo one Pavlove riječi: da Krist po vjeri prebiva u našim srcima, te da, ukorijenjeni i utemeljeni u ljubavi, mognemo shvatiti sa svima svetima što je širina, i dužina, i visina i dubina ovoga otajstva: upoznat ćemo, u svim njegovim dimenzijama, što znači živjeti s Kristom.

Ne zaboravite da jedinstvo života, što ga traži poziv u Djelo Božje, zahtijeva mnogo duha žrtve i veliko samoodricanje. Nalazimo se na božanskom putu, na kojem moramo slijediti stope Isusa Krista noseći svoj vlastiti križ, Sveti Križ! – i Bog, naš Gospodin, očekuje da se velikodušno trudimo, da se osjećamo neizmjerno sretnima, surađujući uz žrtvu na tome da se Djelo ostvari.

Tako ćemo uspjeti iskrčiti mnoga Božja polja koja još nisu primila sjeme spasenja; svladat ćemo mnoge otpore onih koji se protive Isusu Kristu i njegovoj Crkvi – katkada, nažalost, i otpor nekih koji sebe nazivaju njihovim prijateljima – koji priječe slobodu djece Božje i ostvarenje njegova Kraljevstva ljubavi, pravednosti i mira; i oživjet ćemo također, slobodnim i odgovornim radom svakoga pojedinca, plemenite ljudske ustanove i kršćanske sredine koje odumiru.

Da, djeco moja, uvjeravam vas da ćemo snažno pridonijeti tomu da rad i život ljudi budu obasjani božanskim sjajem koji je Gospodin htio položiti u naše duše. Ali ne zaboravite da tko veli da ostaje u Isusu, mora ići istim putem kojim je on išao: putem koji uvijek vodi u pobjedu, ali uvijek prolazi i kroz žrtvu.

Nije mi nakana u ovome pismu podrobno izložiti glavne zahtjeve našega poziva. Ipak, budući da sam se dao ponijeti svetim Ivanom kako bih vam govorio o potrebi žrtve u ispunjavanju volje Očeve, dopustite mi da vas sada podsjetim na nauk koji je isti apostol prenosio prvim kršćanima, koji su također željeli upoznati obveze svojega kršćanskog poziva.

To je pouka koja ima svu izvornu i trajnu aktualnost Evanđelja, koja je – po osobitoj Božjoj milosti – postala očitija našim očima snagom svjetla koje nam u dušu ulijeva naš duboki osjećaj božjeg sinovstva: ljubljeni, neću vam pisati novu zapovijed, nego staru zapovijed, koju ste primili od početka: stara zapovijed jest božanska riječ koju ste čuli. Pa ipak vam kažem da je zapovijed o kojoj vam govorim, a to je zapovijed ljubavi, nova zapovijed, koja je istinita u sebi samoj i u vama, jer je tama nestala i već svijetli istinsko svjetlo. Tko veli da je u svjetlu, a mrzi brata svojega, još je u tami. Tko ljubi brata svojega, u svjetlu ostaje i u njemu nema sablazni. A tko mrzi brata svojega, u tami je i u tami hodi, i ne zna kamo ide, jer mu je tama zaslijepila oči.

Naš je put, djeco moja, put ljubavi. Ljubavi prema Bogu, našem Ocu; iskrene, postojane i obzirne bratske ljubavi. Uvijek i u svemu morate živjeti ljubav, jer se i ljubav našega nebeskog Oca neprestano izlijeva u naša srca. Sjedinjeni u ljubavi Božjoj, consummati in unum, živeći Gospodinov mandatum novum, bit ćemo svjetlo i toplina Božja među ljudima, i jaki kao grad opasan zidinama: frater qui adiuvatur a fratre quasi civitas firma, brat kojemu brat pomaže jest kao utvrđen grad.

Ne želim se zadržavati na tumačenju čudesa nadnaravne ljubavi i istinske ljudske privrženosti, koja s tolikom tankoćutnošću živite od početka Djela: nije malo duša koje su otkrile Evanđelje u toj kršćanskoj toplini našega doma, gdje se nitko ne može osjećati sam, gdje nitko ne može trpjeti gorčinu ravnodušnosti.

Ali vas ne smijem prestati ustrajno podsjećati da ta Kristova ljubav, koja nas potiče – caritas enim Christi urget nos – traži od nas veliku ljubav, bez ograničenja, s djelima služenja svim ljudima: bilo kojega naroda, jezika, vjere ili rase – ne praveći, unutar reda ljubavi, razlike po osobnim, vremenitim ili stranačkim probicima, budući da su naši ciljevi isključivo nadnaravni – jer je Isus Krist umro za sve, da svi mogu postati djeca Božja i naša braća.

Tako ćemo pokazati da je sveta Crkva – dok mi radimo i učimo druge raditi bratski, odano, rame uz rame sa svim ljudima – živa stvarnost, koja živi osobito po svojim svetima, kojih uvijek ima u ponekom dijelu ovoga Otajstvenog Tijela.

Iskrena ljubav prema svim ljudima – nužno očitovanje ljubavi koju imamo prema Bogu – te ljubav i prema svijetu u kojem prebivamo, prema svim plemenitim stvarima zemlje, koje su također predmet Božje ljubavi. Zaboravite, dakle, svoju malenost i svoju bijedu, kćeri i sinovi moji, te upravite oči i srce u ovu obilatu rijeku živih voda, a to je Djelo, koje nastoji djelotvorno pridonijeti tomu da se čovječanstvo ispuni ljubavlju, radošću i mirom.

Budući da je Božje sinovstvo – kao što sam vas prije podsjećao – siguran temelj našega duhovnog života, nastojte često razmatrati ove riječi svetoga Pavla: oni koje vodi Duh Božji, ti su sinovi Božji, jer niste primili duha ropstva da biste opet djelovali samo iz straha, kao robovi, nego ste primili duha posinstva, u kojem kličemo: Abba, Oče!, jer sam Duh svjedoči zajedno s našim duhom da smo djeca Božja. A ako smo djeca, onda smo i baštinici; baštinici Božji, a subaštinici s Isusom Kristom, samo ako trpimo s njime da bismo s njime bili i proslavljeni.

To su riječi koje sažimlju kakvo mora biti naše ophođenje s Bogom Ocem, u jedinstvu s njegovim Sinom i s Duhom Posvetiteljem, s pogledom uprtim u božansku baštinu koja nas čeka, ako budemo znali biti vjerni apostolskoj zadaći koja nam na ovoj zemlji – po našem pozivu – pripada.

Postula a me, et dabo tibi gentes haereditatem tuam, et possessionem tuam terminos terrae; zatraži od mene i dat ću ti sve narode u baštinu, i proširit ću tvoju vlast sve do krajeva zemlje. Imamo stoga pravo i dužnost donositi nauk Isusa Krista u sva područja ljudskoga života, unoseći posvuda duh Gospodnji, pobožanstvenjujući sve poslove svijeta.

Imamo pravo i dužnost približiti Bogu sve što je Božje stvorenje, djelo njegova stvaranja, nikada ne čineći nasilje nad zahtjevima naravnoga reda: jer – kaže sveti Pavao – sve je vaše, bio to Pavao, ili Apolon, ili Kefa, svijet, život, smrt, sadašnje, buduće; sve je vaše, ali vi ste Kristovi, a Krist je Božji.

Djeca svjetlosti – govorili smo – da budemo svjetlost svijeta. Vi ste svjetlost svijeta… Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima. Svjetlost svijeta, djeco moja, živeći prirodno na zemlji, koja je uobičajena sredina našega života; sudjelujući u svim poslovima, u svim plemenitim djelatnostima ljudi; radeći uz njih, svatko u svojem profesionalnom poslu; ostvarujući svoja prava i ispunjavajući svoje dužnosti, a to su ista prava i iste dužnosti koje imaju ostali građani – nama jednaki – društva u kojem živimo. Ali uvijek slobodni od svake spone koja bi nas mogla priječiti da s ljubavlju ispunjavamo Božju volju.

Zato moramo neprestano tražiti – usred svojih svakodnevnih svjetovnih poslova – ophođenje i stalno sjedinjenje s Isusom Kristom, tako da se onaj oganj, koji je Gospodin zapalio u našim dušama, nikada ne ugasi niti oslabi: jer mora biti istina da oni koji nas okružuju opažaju da smo svjetlost Božja koja rasvjetljuje svijet.

Naš je život, dakle, božanska obveza – koju ja želim konkretizirati u jednostavnom građanskom ugovoru o radu: jednoga ću vam dana to objasniti – koja nam pomaže živjeti ne redovničke zavjete, nego kršćanske kreposti, oslobođeni grijeha i postavši sluge Božje, tako ćemo donijeti plod posvećenja i, napokon, postići život vječni.

Kršćanin, koji zna da je slobodan, rado gubi slobodu iz ljubavi prema Isusu Kristu, da bude služitelj svoje braće ljudi. Mi smo uvjereni da naša obveza ljubavi prema Bogu i služenja njegovoj Crkvi nije poput odjevnog predmeta, koji se oblači i skida: jer obuhvaća sav naš život, a naša je volja – s milošću Gospodnjom – da ga obuhvaća uvijek. Ne smijemo se pojavljivati među ljudima kao egzotične životinje, kao bijeli slon ili neko drugo rijetko stvorenje, odbojno ili čudesno, koje se nosi u velikom kavezu, budeći u onima koji ga promatraju osjećaje znatiželje, divljenja ili gorčine.

Jednaki smo svojim sugrađanima; zato moramo uvijek živjeti na ulici, izlaziti na ulicu ili se, barem, nagnuti kroz prozor. Imamo dužnost razliti se, rastopiti se u mnoštvu kao Kristova sol koja začinja društvo. Tako ćemo, bez ikakve razlike – jer naš osobit duh to ne dopušta – istovjetni svojim rođacima, svojim prijateljima, svojim kolegama i u plemenitim nastojanjima svijeta, pokazati ljudima da ne mogu živjeti samo od prolaznoga, jer tako neće biti sretni: potaknut ćemo ih da uzdignu srce i um prema nebu, i osjetit će radost spoznaje da ljudsko stvorenje nije životinja.

Svjetlost i zapaljeni oganj moramo biti – onaj oganj koji će uvijek gorjeti na žrtveniku – da bismo, prema okolnostima, vodili ljude k Bogu, odgovarajući na poziv Isusa Krista: venite ad me omnes, dođite svi k meni; ili da bismo donosili Boga ljudima, kada čujemo Gospodina kako govori: ecce sto ad ostium et pulso, evo stojim na tvojim vratima i kucam.

Ali istinski revan kršćanin ne smije zaboraviti da se mora držati sredine između tih dvaju stavova, sa spokojem i ravnotežom, jer ako Gospodin kaže: ecce venio cito et merces mea mecum est, evo, dolazim ubrzo, noseći sa sobom nagradu, da naplatim svakomu prema njegovim djelima; također kaže po svetom Mateju da duše moraju silom navaliti na njega.

Dovoljno nam je sjetiti se jednog čudesnog odlomka, poslije Uskrsnuća: Gospodin se na putu pridružuje onim učenicima koji su žalosni i kolebljivi u vjeri i, kada im je otvorio smisao Pisama, stigavši u Emaus, čini kao da odlazi. Kleofa i njegov pratilac, načinom kazivanja u kojemu ima nešto neizrecivo, puno božanske i ljudske nježnosti, mole ga: mane nobiscum, quoniam advesperascit, et inclinata est iam dies; ostani s nama, jer bez tebe nam pada noć.

Ako je Sin Božji postao čovjekom i umro na križu, bilo je to zato da svi mi ljudi budemo jedno s Njime i s Ocem. Svi smo, dakle, pozvani biti dio toga božanskog jedinstva. Sa svećeničkom dušom, čineći Svetu Misu središtem svojega unutarnjeg života, mi nastojimo biti s Isusom, između Boga i ljudi.

Naše sjedinjenje s Kristom daje nam svijest da smo s Njime suotkupitelji svijeta, kako bismo pridonijeli tomu da sve duše mogu imati udjela u plodovima njegove Muke te upoznati i slijediti put spasenja koji vodi k Ocu.

Neću to prestati ponavljati: da bismo bili sjedinjeni s Kristom usred poslova svijeta, moramo prigrliti Križ velikodušno i s poletom. Sol našega života jest mrtvljenje, kćeri i sinovi moji, koje treba tankoćutno, razborito pratiti naš svakodnevni rad kako bi održavalo naš nadnaravni život, jednako kao što kucanje srca održava život tijela.

Tako ćemo pokazati ostalim ljudima, koji žive i rade usred stvarnosti svijeta, značenje svećeničke molitve Isusa Krista: Pater sancte, serva eos in nomine tuo, quos dedisti mihi… Non rogo ut tollas eos de mundo, sed ut serves eos a malo. De mundo non sunt, sicut et ego non sum de mundo; Oče sveti, čuvaj u svom imenu ove koje si mi povjerio… Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od zla; oni nisu od svijeta, kao što ni ja nisam od svijeta.

Djeco duše moje, sve su to misli koje mi naviru – kao što će se događati i vama – kada, razmatrajući veličinu naše apostolske zadaće usred ljudskih djelatnosti, nastojim zadržati u sjećanju, sjedinjene s prizorima smrti – trijumfa, pobjede – Isusa na Križu, one njegove riječi: et ego, si exaltatus fuero a terra, omnia traham ad meipsum; kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.

Sjedinjeni s Kristom molitvom i mrtvljenjem u svojem svakodnevnom radu, u tisuću ljudskih okolnosti našega jednostavnog života običnih kršćana, činit ćemo ono čudo da sve stvari položimo pred noge Gospodinu, uzdignutu na Križu, gdje se dao prikovati iz tolike ljubavi prema svijetu i ljudima.

Tako jednostavno, radeći i ljubeći Boga u poslu koji je svojstven našoj profesiji ili našem zanatu, onom istom koji smo obavljali kada nas je On došao potražiti, ispunjavamo onu apostolsku zadaću da Krista postavimo na vrhunac i u srž svih ljudskih djelatnosti: jer nijedna od tih čistih djelatnosti nije isključena iz područja našega rada, koji postaje očitovanjem otkupiteljske ljubavi Kristove.

Na taj način rad za nas nije samo naravno sredstvo za podmirivanje ekonomskih potreba i za održavanje logične i jednostavne zajednice života s drugim ljudima, nego je također – i nadasve – specifično sredstvo osobnog posvećenja koje nam je odredio Bog, naš Otac, i veliko posvetiteljsko apostolsko oruđe koje je Bog stavio u naše ruke, kako bismo postigli da u čitavom stvorenju zasja red koji On hoće.

Rad, koji treba pratiti čovjekov život na zemlji, za nas je ujedno – i to u najvišem stupnju, jer se naravnim zahtjevima pridružuju drugi, jasno nadnaravnoga reda – točka susreta naše volje sa spasenjskom voljom našega nebeskog Oca.

Kažem vam još jednom, djeco moja: Gospodin nas je pozvao da se, ostajući svatko u svome vlastitom životnom staležu i u obavljanju svoga vlastitog zvanja ili zanata, svi posvećujemo u radu, posvećujemo rad i posvećujemo radom. Tako se taj ljudski rad koji obavljamo može, s punim pravom, smatrati opus Dei, operatio Dei, radom Božjim.

Gospodin daje radu čovjekova uma i njegovih ruku, radu svoje djece, neizmjernu vrijednost. Kad čovjek tako djeluje, licem prema Bogu, iz ljubavi i radi služenja, sa svećeničkom dušom, sve njegovo djelovanje zadobiva istinski nadnaravni smisao, koji naš život drži sjedinjenim s izvorom svih milosti.

Nije riječ o tome – dobro uočite koliko je sve to daleko od takozvanoga klerikalnog duha – da se vremenitim učini nadnaravno poslanje Krista i njegove Crkve: riječ je o posve suprotnome, o tome da se nadnaravnim učini čovjekovo vremenito djelovanje. Jer potpuno smo uvjereni da svaki zakonit ljudski rad, koliko se god činio skromnim, malenim i beznačajnim, može uvijek imati transcendentan smisao: pobudu ljubavi, nešto što govori o Bogu i što k Bogu vodi.

Potrebno je, dakle, pokazati ljudima ovaj jednostavan put svetosti, koji se svima nudi s veličanstvenom jednostavnošću božanskih stvari; a dobro ćemo to činiti budemo li nastojali ovaj nauk početi propovijedati živim primjerom svojega intenzivnog osobnog rada, obavljenog sa željom za savršenošću – s najvećom mogućom savršenošću, također i ljudskom – sa savršenošću koju zahtijeva ono što treba prinijeti Bogu.

Budemo li na taj način obavljali vlastito zvanje, budemo li tako izvršavali vlastite zadaće usred svijeta – onaj rad ili munus svakoga pojedinca, koji je svima dobro poznat – ljudi će od nas naučiti da je itekako moguće, i u uobičajenim okolnostima običnoga života, u svojoj duši ostvariti zapovijed koju je Gospodin uputio svima: estote ergo vos perfecti, sicut et Pater vester caelestis perfectus est; budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski.

Ispunjavati Božju volju u radu, kontemplirati Boga u radu, raditi iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu, pretvarati rad u sredstvo apostolata, davati onomu ljudskom božansku vrijednost: to je jedinstvo života, jednostavno i snažno, koje moramo imati i naučavati.

Kontemplativne duše usred svijeta: to su moja djeca u Opusu Dei, to morate uvijek biti kako biste osigurali svoju ustrajnost, svoju vjernost primljenom pozivu. I u svakom trenutku našega dana moći ćemo iskreno uskliknuti: loquere, Domine, quia audit servus tuus; govori, Gospodine, sluga tvoj sluša.

Gdje god bili, usred žamora ulice i ljudske užurbanosti – u tvornici, na sveučilištu, u polju, u uredu ili u domu – bit ćemo u jednostavnoj sinovskoj kontemplaciji, u neprestanu dijalogu s Bogom.

Jer sve nam stvari – osobe, stvari, zadaće – pružaju prigodu i temu za neprekidan razgovor s Gospodinom: jednako kao što drugim dušama, s drugačijim pozivom, kontemplaciju olakšava napuštanje svijeta – contemptus mundi – tišina ćelije ili pustinje. Od nas, djeco moja, Gospodin traži samo unutarnju tišinu – ušutkati glasove sebičnosti staroga čovjeka – a ne tišinu svijeta: jer svijet za nas ne može i ne smije zašutjeti.

Bez toga vjernog odnosa s Bogom, našim Ocem, na koji smo pozvani samim svojim pozivom, mogu vam zajamčiti da je vrlo teško ustrajati u Opusu Dei. Zato, sve što činite, činite drage volje, kao oni koji služe Bogu, a ne ljudima, znajući da ćete od Gospodina za nagradu primiti baštinu neba; jer Kristu našemu Gospodinu služite.

S ovim jedinstvom života, s ovim žarom kontemplacije usred svijeta – nasred ulice: na zraku, na suncu, pod kišom – ne samo da će vas obuzeti želja da ustrajete u vremenitoj zadaći, da se ne udaljujete od zemaljskih stvarnosti, nego će vas ponijeti apostolski žar da hrabro prodrete u sve te svjetovne stvarnosti, da razotkrijete božanske zahtjeve koje one sadrže; da naučavate da je bratstvo djece Božje – ljudsko bratstvo ima nadnaravni smisao – veliko rješenje koje se nudi za probleme svijeta; da izvučete ljude iz njihova oklopa sebičnosti; da ujedno osigurate potrebnu osobnost i istinsku slobodu, qua libertate Christus nos liberavit, onima koji su kao rastopljeni u masi; da, jednom riječju, otvorite ljudima božanske putove zemlje.

Vidite, kćeri i sinovi moji predragi, prema kakvim nas velikim apostolskim obzorjima vodi razmatranje tih karakterističnih vidova naše duhovnosti, koji su svi nanizani na zajedničku nit Božjega sinovstva.

Morate biti veoma zahvalni Bogu, jer nam je dao ovu duhovnost tako iskreno i jednostavno nadnaravnu, a ujedno tako ljudsku, tako blisku plemenitim zemaljskim poslovima. To je sasvim posebna milost – svjetlo Božje, govorio sam vam – koju smo po njegovu milosrđu primili i koju s poniznom vjernošću moramo prenijeti mnogim drugim dušama.

No imajte na umu da su u nemalo prigoda ova duhovnost i ova asketika stajale i još stoje vašega Oca i neke od vaše braće toga da moraju podnositi nerazumijevanje, da moraju slušati kako se ludošću – pa čak i herezom – naziva ono što je Božji put, a ludima i hereticima oni koji njime idu.

Gospodin dopušta da za djelima Božjim mnogo puta ide nerazumijevanje, pa čak i kleveta i progoni, kao što za svjetlom dolazi tama. Često ih potiču dobri ljudi, veoma zaslijepljeni, koji ne žele znati ni za što osim za svoju rutinu, svoju udobnost ili svoju sebičnost, koji u svome životu bježe od svake komplikacije.

I tako se, čak i u crkvenom okruženju, među tolikim svetim osobama ili – u najmanju ruku – osobama koje ispunjavaju svoju dužnost, nalaze mnoge druge bez revnosti, koje su birokrati Crkve Božje i ostavljaju dojam da im nije stalo do duša. Ni jedni ni drugi ne razumiju duhovne izraze: kad im se o njima govori, čine im se praznima, nisu ih pokušali živjeti.

Katkad sam pomislio da bi, ma kako oskudna bila njihova naobrazba, morali uvidjeti tešku dužnost koja ih mora poticati da se raspitaju, da saslušaju onoga koga optužuju, da prouče njegov nauk: nauk koji optuženi iznosi i plodove koje donosi.

Šutim i šutjet ću dok budem mogao šutjeti: ali jasno osjećam da je obrana duha Djela obrana našega prijateljstva s Bogom, koji nam kaže: ergo iam nos estis hospites et advenae, sed estis cives sanctorum et domestici Dei; više mi niste tuđinci i pridošlice, nego sugrađani svetih i ukućani Božji.

S tom sljepoćom ili s tom komotnošću ne mogu shvatiti da je sloboda – osobna sloboda – najvažnija točka duha Djela Božjega; ne mogu shvatiti da najčešće govorimo ja, preuzimajući odgovornost za svoje čine, a da rijetko kada možemo reći mi, jer ostala naša braća – ostali članovi Djela, bolje rečeno – nemaju obvezu slijediti određeni kriterij koji zastupa neki član Opusa Dei, ni u vremenitim stvarima, ni u teološkima koje Crkva prepušta raspravi ljudi. Utješno je čitati u svetom Evanđelju ono neque enim fratres eius credebant in eum, nitko nije vjerovao u Isusa Krista.

Ima drugih osoba koje nas, želeći da osjetimo težinu iskustva njihovih starih godina, gledaju s predrasudom. Ja, naprotiv, mislim – i vi sa mnom – da staro i novo mogu biti puni životnosti: dijete, mladić, čovjek koji je ušao u zrelost ili u starost mogu biti zdravi, jednako zdravi, tijelom i dušom. A godine ih navode da nam daju savjete – koje ne tražimo – s predrasudom i razboritošću staroga, kad su nam potrebne molitve, razumijevanje i ljubav.

Sve će to proći; u međuvremenu se borimo u svojem unutarnjem životu, u toj asketskoj borbi koja nas ispunja optimizmom i radošću, mirom i nadom. I ponavljajmo one riječi koje su za mene bile strelovita molitva u prvim godinama našega Djela, molitva, ako hoćete, previše naivna, ali to je ona ista za koju nam sveti Ivan kaže da su je učenici uputili Učitelju: nunc scimus quia scis omnia.

Još je i sada izgovaram: Bog zna bolje. Djeco moja, eratis enim aliquando tenebrae, nunc autem lux in Domino: ut filii lucis ambulate; nekoć bijasmo tama, a sada smo svjetlost u Gospodinu: pođimo naprijed kao djeca svjetlosti.

Pred protivljenjima osjetit ćemo Isusa kako govori Pavlu, a u Pavlu i nama: sufficit tibi gratia mea, nam virtus in infirmitate perficitur; dosta ti je moja milost, jer moja snaga blista i postiže svoju svrhu po tvojim slabostima.

Možete sa sigurnošću, s poniznošću i s jakošću reći onima koji nas ocrnjuju posljednje riječi Tertulijanova Apologetika: tolika je opreka između božanskih i ljudskih djela da nas, kad nas vi osuđujete, Bog oslobađa.

Pa ipak, ta naša novost, djeco moja, stara je koliko i Evanđelje. Otkako je Isus Krist rekao da je On Put, Istina i Život i pozvao sve da ga slijede, u duši mnogih vjernika – od prvih vremena Crkve – snažno je niknula želja da provedu u djelo traženje savršenstva što ga je zacrtalo Evanđelje, a uzorno prakticirao sam Isus Krist: život osobne svetosti i apostolskoga djelovanja.

Tako je izvorna duhovnost Evanđelja donosila obilne plodove svetosti u svim sredinama onoga poganskog društva koje je okruživalo kršćane prvih stoljeća. To su muškarci i žene koji iskreno žive svoju vjeru te su stoga prozelitisti; koji s prirodnošću rade među drugima – ako su građani, kao građani; ako su robovi, kao robovi – koji prakticiraju istančano bratstvo te se posvećuju Bogu i širenju Radosne vijesti, po mjeri darova koje je svatko primio. Rezultat je bila kristijanizacija cijeloga poganskog društva.

Otada, tijekom stoljeća, nije nedostajalo duša koje su nastojale izbliza slijediti primjer Isusa Krista: no postupno su svoj napor usredotočivale na življenje – u javno zavjetovanom vršenju – triju savjeta koji su postali tradicionalni: siromaštva, čistoće i poslušnosti, koji su tako utvrđeni kao asketski stupovi određenoga životnog staleža, različitog od staleža običnih vjernika.

Na taj se način ocrtao osobit položaj redovničkoga staleža koji je, u svojim različitim povijesnim razvojnim oblicima, uvijek zahtijevao – kao bitan element – više ili manje potpunu odvojenost od svijeta, od svjetovnih poslova i djelatnosti.

Za duše koje od Boga primaju taj poziv, vremenita zaposlenja i poslovi običnoga kršćanina predstavljaju zapreku te ih treba napustiti – kao uvjet sine qua non – da bi tražile vlastito posvećenje živeći život evanđeoskoga savršenstva i izvan svijeta promicale spasenje drugih: molitvom, pokorom i djelima apostolata spojivima s tim životnim staležom.

To ne znači da nije bilo i drugih duša koje su se nastojale posvetiti savršenom ispunjavanju volje Božje, ne udaljujući se od svojih redovitih poslova ni od položaja i životnoga staleža koje su imale u svijetu: bilo ih je – obično osamljenih – i Crkva je neke od njih uzdigla na čast oltara.

Golema većina tih duša, međutim, ostala je u tami, prošla je u tišini, neprimijećena, pa se jedva može znati do koje je mjere njihov sveti život bio primjer drugim osobama i pridonio očitovanju svetosti Crkve.

Uz primjer tih izvanrednih stvorenja, ostao je također kao u nekoj polutami (barem u praksi) jasan nauk da se svi kršteni, čak i ostajući u svojem uobičajenom radnom životu usred svijeta, mogu i moraju posvećivati te biti snažan kvasac kršćanskoga života.

Ima velikodušnih duša, muškaraca ili žena, koje osjećaju želju raditi svim svojim silama u vinogradu Gospodnjem. Nemaju, međutim, redovnički poziv; niti žele život evanđeoskoga savršenstva, ali bi htjele ostvariti, usred svijeta i običnoga života, svoje želje da se posvete traženju kršćanskoga savršenstva i vršenju apostolata.

Te osobe gladne savršenstva znaju da ne nedostaje sredina – koje su također Božje – zatvorenih granicama što ih svećenik ili redovnik, po naravi svojega poziva, ne može prijeći. Postupna dekristijanizacija modernoga društva pruža rječit dokaz da su ljudski život, zanimanja i društvene djelatnosti često daleko od Crkve i od zadaća svojstvenih ljudima posvećenima njezinoj službi.

Pa dobro, kćeri i sinovi moji, kao dio Božje providnosti u brizi za svoju svetu Crkvu i u očuvanju duha Evanđelja, od 2. listopada 1928. Gospodin je Opusu Dei povjerio zadaću da posve jasno očituje, da podsjeti sve duše, primjerom vašega života i riječju, da postoji sveopći poziv na kršćansko savršenstvo i da ga je moguće slijediti.

Ono što Gospodin hoće jest da svatko od vas, u konkretnim okolnostima vlastitoga položaja u svijetu, nastoji biti svet: haec est enim voluntas Dei, sanctificatio vestra; ovo je volja Božja, vaše posvećenje. Svetost mnogo puta skrivena – bez vanjskoga sjaja – svakodnevna, herojska: da bismo s Kristom suotkupljivali, da bismo s Njime spašavali stvorenja, da bismo s Njime uređivali ljudske stvari.

Bog se želi poslužiti vašom osobnom svetošću, koju tražite prema duhu Djela, da bi sve poučio, na osobit i jednostavan način, onomu što vi već dobro znate: da su svi vjernici, pritjelovljeni Kristu po krštenju, pozvani tražiti puninu kršćanskoga života.

Gospodin nas hoće kao svoja oruđa, da u praksi podsjećamo – i živeći to – da je poziv na svetost sveopći u konkretnome i da nije pridržan nekolicini, ni jednom određenom životnom staležu, niti općenito uvjetovan napuštanjem svijeta: da svaki rad, svako zanimanje, može biti put svetosti i sredstvo apostolata.

To je, djeco, pouzdan nauk, svjetlo Božje. Nauk koji će teško moći razumjeti oni koji kršćansko savršenstvo i kontemplaciju ne poimaju izvan redovničkoga staleža; ali koji je utemeljen na Svetome pismu i na Predaji Crkve, potvrđen iskustvom koje nam, usprkos našoj ljudskoj malenosti, neprestano pruža život Opusa Dei.

Djelo ima isključivo nadnaravni cilj; zato je dio njegova duha osobna sloboda svakoga od njegovih članova; i zato također ne isključujemo iz našega rada nikoga, nijednu dušu koja želi doći i dijeliti naša nastojanja, makar i nemala našu vjeru.

Nema, dobro to znate, nikakva mogućega apsolutizma unutar naše duhovne obitelji; poduzimaju se sve mjere opreza kako bi se izbjegla ta šteta, tako da uprava bude kolegijalna. Međutim, unutar Opusa Dei, u onome bitnom neće biti moguće nikakvo razjedinjenje, neće biti mišljenja; mi smo consummati in unum: imamo kratak zajednički nazivnik, a to je nauk Crkve i, unutar njega, karakterističan duh Djela i osobit način vršenja apostolata nasred ulice, tražeći osobnu svetost i svetost svih koji nas okružuju; i vrlo širok brojnik, more bez obala, uvijek u skladu sa zemljopisom i s vremenom, u kojem različita mišljenja jesu i bit će neprestano dokaz dobroga duha, jasno očitovanje toga da – u Opusu Dei – nema ni tirana ni robova.

Gospodin nam je dao dovoljno svjetla da razumijemo nešto što stoji u povijesti ljudi: onaj tko je bio porobljen obično poslije postaje despot. Ipak, u Djelu postoji red, mora ga biti; inače naš Opus Dei ne bi mogao biti oruđe da služi dušama, da služi Crkvi, da bude vjeran Učiteljstvu Rimskoga prvosvećenika.

Ali taj red, življen s krajnjom dragovoljnom poučljivošću i sa slobodom, jest – vjerujem da ćete me razumjeti – neorganizirana organizacija: zato, ponavljam iznova, u vremenitim stvarima i u teološkim pitanjima koja nisu stvar vjere, mišljenja se doista prihvaćaju i poštuju, kao zdravo očitovanje dobroga duha.

Još tri značajke ima Djelo: uz radost, ljubav prema radu i ljubav prema siromaštvu. Bogu ćemo davati ono najbolje, bogoštovlju – koje obično obavljamo u malim oratorijima – ćemo s trudom posvetiti pozornost koja će učiniti nemogućim da mu prinosimo Kajinovu žrtvu: kada muškarac ljubljenoj ženi bude darovao, u znak ljubavi, vreću cementa i tri željezne šipke – već sam vam govorio – i mi ćemo činiti isto s Gospodinom našim, koji je na nebesima i u našim svetohraništima.

Naše siromaštvo, djeco moja, ne smije biti bučno prosjaštvo; naše siromaštvo skriva se iza osmijeha, iza čistoće tijela i čistoće odjeće te, iznad svega, iza čistoće duše. Ne očekujmo – stoga – pohvalu na zemlji, ali ne zaboravimo one riječi svetoga Mateja: Pater tuus, qui videt in abscondito, reddet tibi.

Zato moramo uvijek živjeti ono što je naravno, u čovjeku, s nadnaravnim smislom. Zato ćemo moći zemaljske stvari učiniti božanskima. Zato za nas prihvaćanje našega poziva nije žrtva: nije žrtva, jer znamo da je dokaz izabranja i ljubavi: redemi te, et vocavi te nomine tuo, meus es tu.

Tako će se o nama moći reći ono što psalmist kaže o Gospodinu, Otkupitelju našem i Uzoru našem: exsultavit ut gigas ad currendam viam, premda smo mi tako maleni, a summo caelo egressio eius et occursus eius usque ad summum eius; radovat ću se kao div koji trči svojim putem i ide s jednoga kraja na drugi, koji uvire u nebo, dopirući do najudaljenijih granica; nec est qui se abscondat a calore eius, nema nikoga tko bi se mogao sakriti i svi primaju toplinu.

I videći čudesa koja Gospodin već počinje činiti po našim rukama, u tolikim stvorenjima koja nam se približavaju, nećemo pasti u napast oholosti, jer će u dnu srca odzvanjati onaj redak psalma: Tu es, Deus, qui facis mirabilia: notam fecisti in populis virtutem tuam; samo si ti, Gospodine, onaj koji činiš čudesa, i tako narodima obznanjuješ svoju moć.

Stoga nolite itaque errare, fratres mei dilectissimi: omne datum optimum, et omne donum perfectum, desursum est, descendens a Patre luminum, apud quem non est transmutatio nec vicissitudinis obumbratio; svaki dobar dar i svaki savršen poklon, dobro znate da dolazi odozgor, silazi od Oca svjetlila, u kome nema promjene ni sjene od mijene.

Kada budete živjeli sav taj nauk, katkad vam neće biti dovoljno govoriti, osjetit ćete potrebu pjevati od ljubavi, poput onih mladića koji idu pjevati podoknice; ali vi ćete pjesme ljudske ljubavi spjevati na božanski način, i osjećat ćete se poput onih stvorenja o kojima govori Ezekiel kako bi prikazao Gospodinove evanđeliste: ibant et revertebantur in similitudinem fulguris coruscantis; ići ćete svijetom, dajući svjetlo, kao upaljene baklje koje sipaju ognjene iskre.

Duh Sveti čini da naša Majka, Crkva Isusa Krista, živa i uvijek aktualna stvarnost – istovremeno moderna i drevna – u vjernosti bogatomu i dobro čuvanomu pologu koji joj je povjeren, neprestano nalazi potrebne snage kako bi obnovila svoju mladost i pronašla način da prenese, u skladu s vremenima – prilagođavajući se jeziku ljudi, razumijevajući njihov mentalitet – kršćansku poruku svim dušama: nova et vetera, dilecte mi, servavi tibi; sačuvala sam za tebe, predragi, novo i staro, čita se u Pjesmi nad pjesmama.

A u Evanđelju je zapisano da omnis scriba doctus in regno caelorum similis est homini patrifamilias, qui profert de thesauro suo nova et vetera; svaki čovjek učen u Božjoj znanosti sličan je ocu obitelji koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.

Naš je duh takav, star kao Evanđelje – uvijek sam vam pisao – i, poput Evanđelja, nov; sama narav našega poziva, naš način traženja svetosti i rada za kraljevstvo Božje, čini da o božanskim stvarima govorimo istim jezikom kojim se služe ljudi, da imamo iste zdrave običaje kao i oni, da s njima dijelimo isti ispravni mentalitet; da Boga gledamo, rekao bih, iz istoga kuta, svjetovnoga i laičkoga, iz kojega si oni postavljaju, ili mogu postavljati, presudna pitanja svoga života: da nikada ne budemo leden uzor, kojemu se čovjek može diviti, ali ga ne može ljubiti.

Dolazimo, dakle, s mladenačkim poletom preuzeti blago Evanđelja, da ga donesemo u sve kutke zemlje. Ali ne dolazimo ništa revolucionirati. Pijemo dobro staro vino autentičnoga katoličkog nauka, poštujući i ljubeći sve što je Gospodin promicao tijekom tolikih stoljeća, u službi svoje svete Crkve.

Spiritus ubi vult spirat, et vocem eius audis, sed nescis unde veniat aut quo vadat; Duh puše gdje hoće, i čuješ mu glas, ali ne znaš odakle dolazi ni kamo ide. Takav je moj život: pišem to ganut i sa zahvalnošću svojemu Bogu, svjestan da sam jadan grešnik, već mnogo godina: mnogo prije nego što me Gospodin, izlijevajući obilnu milost (bio sam tada sam, s jedinom prtljagom svojih dvadeset i šest godina i svoga dobrog raspoloženja) jasno pozvao da radim u njegovu Djelu, s posve određenim pozivom.

Djelo napreduje molitvom: mojom molitvom – i mojim bijedama – koja pred Bogom silom postiže ono što ispunjenje njegove Volje zahtijeva; i molitvom tolikih duša – svećenika i svjetovnjaka, mladih i starih, zdravih i bolesnih – kojima se obraćam, siguran da ih Gospodin uslišava, da mole na određenu nakanu koju sam u početku znao samo ja. I, uz molitvu, mrtvljenje i rad onih koji dolaze uza me: to je bilo naše jedino i veliko oružje za borbu.

Tako Djelo nastaje i raste – i tako će i ubuduće – u svim sredinama: u bolnicama i na sveučilištu; u katehezama najpotrebitijih četvrti; u domovima i na mjestima gdje se ljudi okupljaju; među siromašnima, bogatima i ljudima najrazličitijega staleža, kako bi svima donijelo poruku koju nam je Bog povjerio.

Poslanje čijem je ispunjavanju Djelo prionulo izravno, velikodušno, iskreno, bez smicalica i ljudskih pokroviteljstava, ne pribjegavajući – neka posluži usporedba – neprestanom skakanju u potrazi za suncem koje najjače grije ili za najraskošnijim i najupadljivijim cvijetom: sunce je u našoj nutrini, a rad se odvija – kako i mora biti – na ulici, i namijenjen je svima.

U ovim početnim godinama ispunja me duboka zahvalnost Bogu. A istodobno mislim, djeco moja, na to koliki nam put još valja prijeći dok ne posijemo u svim narodima, po svoj zemlji, u svim područjima ljudske djelatnosti, ovo katoličko i univerzalno sjeme koje je Opus Dei došao rasijati.

Zato se i dalje oslanjam na molitvu, na mrtvljenje, na profesionalni rad i na radost sviju, dok neprestano obnavljam svoje pouzdanje u Gospodina: universi, qui sustinent te, non confundentur; nitko se od onih koji svoju nadu polažu u Boga neće postidjeti.

Djeco moja, molim vas da se uvijek i neprestano sjedinjujete s mojim nakanama, ispunjajući se i sami pouzdanjem, dok se pripravljate s obnovljenom mladošću nastaviti raditi na širenju Djela: qui replet in bonis desiderium tuum, renovabitur ut aquilae iuventus tua; jer će naš Bog želje koje je stavio u naša srca pretvoriti u plodnu stvarnost, i uvijek će snažna i mlada biti naša duhovna zadaća na zemlji.

Gospodin očekuje od vas i od mene da, radosno zahvalni na pozivu koji je njegova beskrajna dobrota stavila u našu dušu, okupimo veliku vojsku sijača mira i radosti na putovima ljudi, tako da uskoro nebrojene budu duše koje će s nama moći ponavljati: cantate Domino canticum novum; cantate Domino omnis terra; pjevajte Gospodinu pjesmu novu; neka sva zemlja bude hvalospjev Bogu.

Mi, djeca Božja u njegovu Djelu, iskreno osjećajući i živeći Božje sinovstvo, sjedinjeni čvrstim vezama bratske ljubavi, moći ćemo lako biti – već sam vam to rekao – apostolska organizirana neorganizacija u svijetu, neprekidna transfuzija kršćanske životne snage u krvotok društva.

Gospodin hoće da, sami, osobnim apostolatom svakoga pojedinog, ili sjedinjeni s drugim ljudima – možda udaljenima od Boga, ili čak nekatolicima, pa ni kršćanima – planirate i ostvarujete u svijetu svakovrsne vedre i lijepe inicijative, raznolike poput lica zemlje te poput osjećaja i htijenja ljudi koji je nastanjuju, koje pridonose duhovnom i materijalnom dobru društva i mogu svima postati prigoda susreta s Kristom, prigoda svetosti.

U svakom slučaju, veliko sredstvo kojim raspolažete za ostvarivanje jednoga i drugoga oblika apostolata – svatko za sebe, ili udružen s drugim građanima – jest vaš profesionalni rad. Zato sam vam toliko puta ponavljao da je profesionalni poziv svakoga od nas važan dio božanskoga poziva; zato će i apostolat koji Djelo ostvaruje u svijetu uvijek biti aktualan, moderan, potreban: jer dok god bude ljudi na zemlji, bit će muškaraca i žena koji rade, koji imaju određenu profesiju ili zanat – intelektualni ili fizički – koji će biti pozvani posvećivati ga i služiti se svojim radom da posvete sami sebe i da druge privedu jednostavnom ophođenju s Bogom.

Vaš rad, vaš apostolat – koji će nužno morati biti vrlo prozelitski, poput apostolata prvih kršćana – privlačit će osobe željne rada, čvrsta kova, poletne, snažna duha, više postojane nego blistave, odvažne, iskrene, s ljubavlju prema slobodi i – upravo zato – sposobne živjeti naše predanje; sposobne biti, u svome životu, u svome radu, Opus Dei. I to premda im nikada ne bi bila pala na pamet – često zato što žive u poganstvu – mogućnost da budu sretni u prijateljstvu s Bogom i da vode život predanosti i služenja.

Brojni su, dobro to znate iz osobnoga iskustva, putovi božanskoga milosrđa. U Djelo trebaju doći ljudi iz svih naroda, svih rasa i svih jezika; mladi i stari, u celibatu i u braku, zdravi i bolesni: svatko da zauzme mjesto koje mu je dodijelila Božja Volja, svatko da iskoristi prigodu – posve osobitu milost – koju mu nudi dobrota našega Gospodina.

Misleći na ovaj put s okusom ranoga kršćanstva, koji je Bog podigao da na tako divno jednostavan način obnovi čudesa milosti u životu tolikih duša, uživam polako iznova čitati ono što je pisao sveti Justin, sav zadivljen čudesnom moći Evanđelja.

Mi koji smo prije nalazili užitak u razvratu – kaže – sada smo prigrlili samo čistoću; mi koji smo se odavali čarobnjačkim vještinama, sada smo se posvetili dobrome i nerođenome Bogu; mi koji smo iznad svega ljubili novac i uvećavanje svojih dobara, sada i ono što imamo stavljamo u zajedništvo i od toga dajemo dio svakomu tko je u potrebi; mi koji smo se mrzili i ranjavali jedni druge te, odijeljeni različitim načinima života, nismo dijelili dom s onima koji nisu bili istoga roda, sada, nakon Kristova dolaska, živimo svi zajedno i molimo za svoje neprijatelje i nastojimo odvratiti one koji nas progone nepravednom mržnjom, kako bi, živeći u skladu s lijepim Kristovim savjetima, imali dobru nadu da će, zajedno s nama, postići ista dobra koja mi očekujemo od Boga, vladara svega.

Bilo tko može pripadati Djelu, ako ga Bog pozove; njegov poziv ne mora sa sobom donijeti nikakvu promjenu staleža i, prema tome, nikakvu izvanjsku promjenu. Svatko će ostati na mjestu koje zauzima u svijetu, sa svojim radom, sa svojim mentalitetom, sa svojim staleškim dužnostima, sa svojim profesionalnim obvezama, sa svojim obvezama prema zajednici i sa svojim društvenim odnosima: jer svi su ti odnosi sredstva za njegov apostolski rad kao kršćanina.

Djelo Božje dat će mu svoj osobiti nadnaravni duh – svoju specifičnu askezu – i prikladnu doktrinarnu formaciju, kako bi se mogao posvećivati i ostvarivati svoj Opus Dei upravo u i kroz te iste ljudske stvarnosti.

No, unutar toga potrebnog jedinstva duha i formacije, svaki član Djela djeluje u svijetu – u svojim vremenitim djelatnostima profesionalnoga, kulturnoga, političkoga, društvenoga itd. značaja – s punom slobodom i, prema tome, s osobnom odgovornošću: odgovornošću potpunom i isključivom, koju svatko preuzima kao logičnu posljedicu apsolutne slobode mišljenja i djelovanja, unutar granica vjere i morala Isusa Krista.

Teološka i apostolska činjenica Djela toliko je, dakle, osobita i toliko različita od rađanja redovničkoga poziva i od životnoga stanja koje taj poziv nosi sa sobom, da zasigurno nijedna osoba – koja želi biti primljena u Opus Dei – ne bi prije bila pomislila na to da se preda Bogu u redovničkom staležu ni da ode u sjemenište. Stoga s pravom možemo ustvrditi da nikoga ne odvraćamo ni od jednoga od tih drugih putova.

Djelo nema, ne smije imati, premda ih volimo za druge, mala sjemeništa ni apostolske škole, kamo majke, pune dobrih želja – svetih želja – vode svoju djecu od najranije dobi, kako bi vidjele može li u njima, budu li živjela u posebno pogodnoj sredini, proklijati svećenički ili redovnički poziv.

Oni koji traže primanje u Djelo – budući da već imaju više nego dovoljno godina – čine to s jasnom sviješću o osobnom predanju što ga podrazumijeva poziv u Opus Dei i o osobitom apostolskom poslanju koje trebaju ostvariti.

Mole da budu primljeni nakon što su polako i slobodno pustili da stvari sazriju; odluku donose u savjesti, s odgovornom sposobnošću, svjesni svoje slobode da se odluče ili ne, nakon što su razumjeli dužnosti koje preuzimaju prihvaćajući specifični Božji poziv u njegovu Djelu.

Nitko nije zainteresiraniji od nas samih za to da u Opus Dei dolaze samo oni koji uistinu imaju ovaj specifični božanski poziv i koji se žele predati i ustrajati u punoj slobodi: jer je to najbolje jamstvo da će, uz pomoć Božje milosti, biti djelotvorni.

Istodobno, dobro znate da je našemu duhu svojstveno s radošću gledati kako se rađaju mnogi pozivi za sjemeništa i za redovničke obitelji. Štoviše, zahvaljujemo Bogu jer nemali broj tih poziva niče kao plod duhovne i doktrinarne formacije koju provodimo među mladima: kada kršćanski rasplamsavamo ozračje koje nas okružuje, kada ga činimo nadnaravnijim i više apostolskim, logično se, za sve ustanove Crkve, pobuđuje veći broj duša.

S osobitom pomnjom postupamo tako kada je riječ o pozivima u redovnički stalež. Od prvoga trenutka utemeljenja Opusa Dei gledao sam na Djelo kao na ustanovu čiji članovi ne mogu biti redovnici, ni živjeti ad instar religiosorum – na način redovnika – niti na bilo koji način biti izjednačeni s redovnicima.

I to ne zbog pomanjkanja ljubavi prema redovnicima, koje ljubim i štujem svim svojim silama; toliko, djeco moja, da mogu s potpunom iskrenošću, misleći na te duše, ponoviti iste riječi svetoga Pavla upućene vjernicima u Filipima: testis enim mihi est Deus, quomodo cupiam omnes vos in visceribus Iesu Christi; Bog mi je svjedok koliko ih ljubim, u srcu Isusa Krista.

Duboko častimo i poštujemo svećenički i redovnički poziv, i sav neizmjerni rad koji su redovnici obavili i koji će obaviti u služenju Crkvi: zato ne bi bio moj dobar sin onaj tko ne bi imao toga duha.

No, istodobno ponavljamo da se naš poziv i naš rad – jer su poziv na ostanak u svijetu, i jer se naše apostolske zadaće obavljaju u i iz svjetovnih djelatnosti – potpuno razlikuju od poziva i od rada povjerenoga redovnicima.

Predali ste se Gospodinu pod izričitim uvjetom da ne mijenjate stalež – da ne budete redovnici ni osobe izjednačene s redovnicima – da ostanete usred svijeta u savršenom zajedništvu života i zadaće s ostalim vjernicima Božjega naroda, jednakima vama.

Rad koji ostvarujemo, mentalitet i sredstva kojima ga provodimo, okolnosti u kojima ga obavljamo te specifična formacija i askeza koje nas pripremaju za taj rad – sve su to stvari kojih nema u teološkoj i pravnoj koncepciji redovničkoga staleža.

Naša se zadaća također veoma razlikuje od one koju obično obavljaju drugi svjetovnjaci, u udrugama ili pokretima raznih vrsta, što ih više ili manje izravno promiču redovita hijerarhija Crkve ili redovi i redovničke kongregacije.

To su udruge ili pokreti u kojima se ne zahtijeva potpuna posvećenost vršenju apostolata; sa slabom vezom, gotovo nepostojećom ili praktički nikakvom, koja članove vrlo malo veže uz udrugu; k tome s nedostatkom dubine – više im i ne treba – strogosti i kontinuiteta u asketskoj i doktrinarnoj formaciji, za koju se zapravo – s druge strane – ne može reći da im je neizostavno potrebna za njihove ciljeve.

No, kada bi i posjedovali sve to, uvijek bi im nedostajalo ono prisno i potpuno jedinstvo između profesionalnoga i apostolskoga rada, koje bitno obilježava specifični poziv i specifične asketske zahtjeve članova Djela; a iz kojega kao praktična posljedica proizlazi da ni Opusu Dei ni njegovim članovima ne treba ničiji novac, budući da se uzdržavaju plodom profesionalnoga rada, premda će – naprotiv – apostolskim djelima koja provodimo, za njihov dobar razvoj, biti prijeko potrebna velikodušna suradnja ljudi, katolika i onih koji to nisu, a koji bi svojom molitvom, svojim radom ili svojim novcem jačali njihovu djelotvornost.

Došavši do ove točke, čini mi se prikladnim da vam konkretno prokomentiram neke od razloga koji mogu objasniti – ne opravdati – držanje stanovitih osoba, koje možda ne nastoje razumjeti naš put ili se pokazuju nesposobnima da ga razumiju. Tako će, makar na pomalo negativan način, postati očitije određene tvrdnje koje definiraju našu duhovnost i našu apostolsku zadaću.

Oni koji su navikli hvaliti ono umjetno, naslađivati se čudnim ili lažnim stvarima i ne obazirati se na ljepotu onih koje su dragocjene i istinske – ljepšim im se čini cvijeće ako nije prirodno: tko nije čuo da se, kao pohvala svježim i mirisnim ružama, kaže: kako su lijepe, kao da su od krpe!? – neće lako moći otkriti u apostolskim djelima ono što je plod, čudesan ali jednostavan, Božje milosti, njegove redovite providnosti te ustrajnog i plemenitog ljudskog rada.

Ako su navikli raditi uz spektakl, uz buku – uz obilje vatrometa – to raspoloženje duha, koje možda traje već više stoljeća, moglo im je oblikovati osobitu savjest, mentalitet koji ih čini nesposobnima vidjeti – ne vjerovati: to je opipljivo – da se drugi ne služe izvještačenim manirama ni tajnovitim došaptavanjima, da postupaju posve jednostavno i prirodno, bezazleno i, stoga, ponizno.

Ako su površni i navikli olako i bezobzirno izobličavati opravdani smisao koji, u određenim specifičnim pozivima, mogu imati elementi vrijedni poštovanja, ali ne i bitni za istinsko traženje kršćanskoga savršenstva – boje i oblici habita, duge i svečane ceremonije, uzice, remeni, raspela preko ramena ili na prsima, medalje na vidljivu mjestu itd.: znakovi u kojima se nerijetko očituje stanoviti klasizam, zbog kojega je Crkva više puta izrazila žaljenje – pridajući im presudnu važnost, te će se osobe, kažem, osjetiti ponukanima da posumnjaju u prisutnost istinskoga puta svetosti, ako primijete potpuni izostanak nekog od tih tradicionalnih elemenata.

A u našem slučaju, djeco moja, nedostaju svi; ne postoji čak ni kratica za ime Djela, niti je smije biti, jednostavno zato što nemamo nikakve veze s redovničkim staležom: mi smo obični građani, jednaki ostalim građanima.

Ako ne znaju što znači potpuna predanost ozbiljnom profesionalnom radu, svjetovnoj znanosti, bit će vrlo daleko od toga da mogu procijeniti domet i širinu apostolskog rada koji Bog traži od članova Djela i način na koji ga oni ostvaruju.

Ako su navikli služiti se Crkvom za ciljeve svoje osobne taštine, zapovijedati bez uzde, gaziti druge, željeti se u sve miješati i svime upravljati, iz načela će biti neprijatelji svakoga rada u kojem se opravdano ograničavaju njihove želje za vladanjem, jer će smatrati da se time ugrožava njihov autoritet, a možda i njihovi ekonomski interesi.

Ne može nas čuditi ni to, djeco moja, koliko god bilo bolno to ustanoviti, da ima onih koji nesvjesno tvore prirodno okruženje tih osoba, na koje sam se upravo osvrnuo, puštajući da ih ponesu opća mjesta – koja treba srušiti, jer ograničavaju i uvjetuju božansko djelovanje i životnost Crkve – i predrasude, koje se rađaju iz zablude, iz nedostatka nauka.

Te druge osobe, na koje sada mislim, premda su čestite, ne uspijevaju uvidjeti ispravnost i opravdanost obzorja plemenitih težnji, tako otvorena pred njihovim očima, kakvo nudi Djelo; premda su dobre, ne odolijevaju čekićanju jednostranih ili pogrešnih informacija, koje pronose naizgled ugledni ljudi; premda su nesposobne činiti zlo, ne čine dobro, iz straha pred moćnicima; premda su pametne, pa čak i učene, ne zamjećuju djelotvornost služenja Bogu i njegovoj Crkvi koje se odvija u njihovoj prisutnosti, ni teološki nauk koji ga podupire, ni pravnu normu koju ono zahtijeva.

Sve to, kćeri i sinovi moji, nije nimalo važno. Ako sam želio načiniti digresiju kako bih se osvrnuo na ove poteškoće, to je samo zato što nam njihovo razmatranje pomaže – po kontrastu – bolje ocrtati karakteristične crte našega duha. Uostalom, molite sa sinovskim pouzdanjem u Boga, našega Oca, ispričavajte svakoga i čekajte.

Kada nebo prosudi da je došao čas, učinit će da otvorimo – u organizaciji apostolata u Crkvi – korito kojim mora teći ta silna rijeka koja je Djelo, a koja u sadašnjim okolnostima još nema prikladna mjesta na kojem bi se smjestila: bit će to naporna, mučna i teška zadaća. Trebat će svladati mnoge zapreke, ali Gospodin će nam pomoći, jer je u njegovu Djelu sve njegova Volja.

Molite. Živite sjedinjeni s mojom neprestanom molitvom: Domine, Deus salutis meae: inclina aurem tuam ad precem meam. Recite sa mnom: Gospodine, Bože, Spasitelju naš, usliši našu molitvu. Neka vam nikada ne uzmanjka duboko uvjerenje da će vode proći posred gora: inter medium montium pertransibunt aquae. To su božanske riječi: vode će proći.

U međuvremenu donesite odluku da, kao što sam učinio i ja, provedete u djelo poziv koji sam nedavno primio u Burjasotu, tijekom nekoliko dana propovijedanja skupini sveučilištaraca – neki ste od vas već moja djeca – koji su se pripremali unaprijediti svoj kršćanski život. Nad jednim vratima ponovno sam s užitkom pročitao natpis koji je glasio: svaki putnik neka ide svojim putem. To je ono što mi moramo činiti, truditi se sa sve većim zalaganjem dobro upoznati specifičan put na koji nas je Bog, naš Gospodin, doveo, i vjerno ga slijediti.

Kada produbljujemo poznavanje našega poziva, kada razmatramo vrijednost i mogućnosti ovoga našeg osobitog načina prenošenja evanđeoske poruke ljudima, upada u oči, kćeri i sinovi moji, da – budući da je takvo i da tako radi – cijelo Djelo odgovara jednoj velikoj katehezi, ostvarenoj na živ, jednostavan i izravan način u samoj utrobi građanskoga društva.

Uistinu, taj je apostolat nauka itekako potreban, čak i u društvenim skupinama i u zemljama stare kršćanske tradicije, gdje vjersko neznanje raste iz dana u dan. Moglo bi se reći da je najveći Božji neprijatelj – jer se Boga ljubi nakon što ga se upozna – neznanje: izvor tolikih zala i velika zapreka spasenju duša.

Ono što nam pripovijeda Pismo – ta ni čuli nismo da ima Duh Sveti – još je uvijek živa slika pomanjkanja jasnoga nauka u umu mnogih ljudi, mnogih kršćana; slabo poučenih osoba i drugih koji uživaju glas mudraca u ljudskim znanostima; ljudi s ugledom u svojoj profesiji ili onih koji obnašaju upravljačke dužnosti.

A s neznanjem niče zbrka, koju, usto, svim sredstvima usmenoga i pisanoga širenja – brzim, kapilarnim sredstvima – potiču neprijatelji Crkve ili nerazborite osobe, putem inicijativa, izraza i običaja, naizgled bezazlenih, ali koji u sebi kriju zabludu ili u zabludu vode.

Kao što je pomoć onima koji su bolesni, onima koji su siromašni, materijalna milostinja, tako je pomoć onima koji oskudijevaju u nauku također milostinja: milostinja, duhovna ljubav, koju moramo dijeliti u pravi čas, punim rukama.

Treba prenositi nauk da bi se zlo ugušilo u obilju dobra. Istina ne može biti luksuzni artikl. Treba među vjernicima obilno sijati dobar nauk, pouzdan nauk – s uvjerenjem da će ono što Učiteljstvo iznosi kao istinu vjere ostati nepokolebljivo – ostavljajući i naučavajući slobodu u onome što je stvar mišljenja.

Sijati, djeco moja, jasno, bez dvosmislenosti; jer ne možemo dopustiti da zavlada praktični skepticizam: istina je jedna. S darom jezika – običavam vam govoriti, s radošću se spominjući dolaska Duha – koji se uvijek zna prilagoditi stanju, sposobnosti i formaciji onoga koji sluša, i koji je plod prikladne pripreme onoga koji govori te ljubavi i vjere s kojima obavlja tu apostolsku zadaću.

Na vašu želju da neprestano usavršavate svoju formaciju, na vaš žar za učenjem, Djelo odgovara pružajući vam, u mjeri i u obliku koje zahtijevaju osobne okolnosti svakoga pojedinog, točno poznavanje dogme i morala, Svetoga pisma i liturgije, povijesti i prava Crkve; tako da lakše možete uzdignuti ljudska znanja na nadnaravnu razinu i pretvoriti ih u sredstvo apostolata.

No morate steći i prikladnu profesionalnu pripremu – svatko onu koja je svojstvena njegovu zanimanju u društvu, njegovu javnom poslu, intelektualnom ili fizičkom – kako biste mogli djelotvorno ostvarivati taj apostolat nauka kroz svoje osobne djelatnosti, kroz svoj svakodnevni rad.

Teško će se rad moći posvetiti ako se ne obavlja i s ljudskom savršenošću; a bez te ljudske savršenosti teško će se – da ne kažemo nikako – moći postići potreban profesionalni ugled, katedra s koje se druge poučava da posvećuju taj rad i da život prilagođavaju zahtjevima kršćanske vjere.

Treba, stoga, upotrijebiti sva potrebna sredstva da bi se stekla ta dobra profesionalna izobrazba i postiglo da ona ide ukorak s vremenom. Imamo ista prava i iste mogućnosti kao i svaki građanin: odlazimo u obrazovne ustanove, javne ili privatne, koje pružaju najveća jamstva za stjecanje te dobre kulturne pripreme, jednako za intelektualni rad kao i za obavljanje zanata.

Onomu tko može biti učen ne opraštamo što to nije; ali nije potrebno, ni nužno, da svi to budete. Nužno je, naprotiv, da svi članovi Opusa Dei budu obrazovani, sposobni u svojem profesionalnom radu, na glasu među svojim kolegama po čestitosti i znanju ili umijeću.

Coepit Iesus facere et docere, poče Isus činiti i poučavati: treba poučavati, djeco moja, primjerom. Ljudi će vjerovati vašem nauku kad vide vaša dobra djela, vaš način djelovanja. Dobar primjer uvijek privlači. No, da bi bio djelotvoran, mora biti posljedica jednostavnosti i prirodnosti s kojima članovi Djela znaju živjeti ono što poučavaju.

To je potvrda koju daju obični kršćani, u ispravnom i odgovornom obavljanju svoje profesije ili zanata, u vjernom ispunjavanju svih svojih građanskih dužnosti, u ostvarivanju – što je također dužnost – svih svojih prava, u načinu na koji se suočavaju sa svakodnevnim problemima i tegobama života u svijetu i rješavaju ih: jednom riječju, kroz sve svoje ljudske odnose, kršćanski nadahnute i proživljene, s nadnaravnim motivom, iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Budući da je to primjer koji treba dati, možda izdaleka, na odstojanju, član Djela nikada neće privlačiti pozornost; ali onome tko mu se približi, tko s njim dođe u dodir, neće trebati dugo da bi mogao reći: ovdje je Krist. Jer bit će ganut tim Christi bonus odor, koji je miomiris duše u neprestanom ophođenju s Gospodinom.

Svaki na svojem mjestu, na svojem radnom mjestu, članovi Opusa Dei moraju iskreno, bez smicalica i taktika, davati kršćansko svjetlo koje narod i ulica očekuju, jer mi smo za ulicu i za narod.

Gestu, pogled, način govora, način gledanja i obavljanja stvari, ophođenje s drugima i, općenito, sav život i ponašanje članova Djela mora pratiti ta jednostavnost koja se rađa iz toga što smo jednaki drugim ljudima. Onoga dana kad bi krivo pomislili da nismo poput njih, ulica i narod postali bi za nas nepropusni: ne bismo mogli služiti dušama.

Tako će Crkva biti istinski i jednostavno prisutna u svim ljudskim poslovima: osobnim svjedočanstvom svojih kćeri i sinova, normalnih svjetovnjaka – koji nisu fratarskoga kova niti čine fratarštine – koji prisutnost kršćanske poruke čine živom i djelotvornom.

Apostolat primjera ostvaren s laičkim mentalitetom, po osobama koje žive od svojega rada i koje stoga nisu nikakav ekonomski teret Crkvi, kojoj velikodušno služe, ne očekujući nikakvu ljudsku nagradu ni naknadu bilo koje vrste.

Morate živjeti, morate obavljati svoju zadaću, s čestitošću i plemenitošću onih koji u svojem djelovanju ističu svoje građanstvo i svoju profesionalnu pripremu, a ne svoj katolicizam ni pozivanje na imena svetaca ili na pridjev katolički; s nadnaravnom radošću i ljudskim optimizmom onih koji su duboko uvjereni da kršćanstvo nije negativna i u kut potisnuta religija, nego radosna afirmacija u svim sredinama svijeta: jedini nauk u kojem će čvrst temelj i siguran napredak naći sve plemenite težnje zemaljskoga života.

Oslonjeni na taj primjer iskrene i djelotvorne nesebičnosti – omogućen i hranjen neprestanim ophođenjem s Bogom, našim Ocem, našom pobožnošću punom pouzdanja prema svetoj Mariji, ljubavlju prema Crkvi i Rimskom prvosvećeniku, molitvom i mrtvljenjem – morate nastojati njegovati prijateljstvo sa svojim kolegama u struci, s osobama s kojima ćete iz bilo kojega drugog razloga dolaziti u dodir.

Tako ćete postupati, kćeri i sinovi moji, zasigurno ne zato da biste prijateljstvo rabili kao taktiku društvenoga prodora: time bi prijateljstvo izgubilo unutarnju vrijednost koju ima; nego kao zahtjev – prvi, najneposredniji – ljudskoga bratstva, koje smo mi kršćani dužni promicati među ljudima, ma koliko oni bili međusobno različiti.

A ujedno, iz ljubavi prema Bogu: jer prijateljstvo pogoduje povjerenju; i tako omogućuje apostolat nauka, približavanje Gospodinu tih duša, tih prijatelja čije dobro želimo.

Neće izostati čak ni onaj koji će, poput Nikodema – koji je noću došao k Isusu – u toj diskretnoj jednostavnosti prijateljstva, skrivenoj od indiskretne znatiželje ljudi, tražiti način da svlada ljudske obzire i potraži božansku istinu, za kojom čezne u svojoj nutrini.

Slobodno se može reći, djeco duše moje, da je najveći plod rada Opusa Dei onaj koji njegovi članovi postižu osobno, apostolatom primjera i odanoga prijateljstva sa svojim kolegama u struci: na sveučilištu ili u tvornici, u uredu, u rudniku ili na polju.

To je rad zračenja, primjera i nauka, postojan, ponizan, tih, ali nadasve djelotvoran, čije plodove statistike teško mogu prikazati.

Ovaj je apostolski rad toliko ljudski da – onomu tko ne dokuči nadnaravnu narav našega božanskog poziva, tako usko povezanog s obavljanjem profesionalnoga rada, ili onomu tko misli da za potpuno posvećenje Bogu treba prestati biti običan čovjek – može ostaviti dojam da su članovi Djela čudni, upravo zato što to nisu: zato što su tako normalni, tako u svemu jednaki svojim sugrađanima, svojim kolegama u zanatu ili u struci.

Doista, članovi Djela žive, odijevaju se i trude se kako odgovara društvenom položaju koji, po svome poslu, svaki od njih zauzima; i s prirodnošću se, kao i ostali građani, prilagođavaju opravdanim zahtjevima i okolnostima sredine, s jednostavnošću i iskrenošću u ponašanju; to jest, izvana se ponašaju jednako kao i ostali kršćani, jednako kao što bi se ponašali da nisu pripadali Djelu.

Nije, dakle, riječ o prikrivanju vlastite osobnosti ili položaja; ni o održavanju nekog određenog vanjskog izgleda koji ne bi bio onaj koji im pripada, koji im je prirođen; ni o takvu postupanju iz apostolske taktike; ni o prihvaćanju nepotrebnih kamuflaža.

Sva su ta čudaštva ili licemjerja nemoguća u Djelu; mogla bi se, eventualno, pojaviti kod onih osoba koje se pokušavaju prerušiti u svjetovnjake ili na neki način hiniti da nisu redovnici, posvjetovnjačujući se – upoznao sam neke – možda iz apostolske taktike: opasna je to taktika, doista, koja bi se mogla pretvoriti – jer iskrenost uvijek traži svoja prava – u istinsku apostaziju od redovničkoga staleža, organiziranu tehnikama izopačivanja uma i ćudoređa.

Blagoslivljajte Boga nebeskoga i slavite ga, veličajte njegovo veličanstvo i kličite mu pred svima živima, za sve što je za nas učinio: kraljevu je tajnu dobro tajiti, ali je slavno obznanjivati djela Božja. Mi, kćeri i sinovi moji, nemamo što prikrivati ni skrivati; spontanost našega vladanja i našega ponašanja nitko ne može pobrkati s tajnovitošću.

Nikada nisam imao tajni, niti ih imam, niti ću ih imati. Nema ih ni Djelo: ne bi bilo dobro da ih ima, a da ja, koji sam Utemeljitelj, to ne znam. Tajna je Opusu Dei nepotrebna: nije mu trebala nikada, ne treba mu ni sada, niti će mu ikada trebati. Blago koje je Bog položio u nas, svjetlo koje moramo prenositi jest javna tajna: jer imamo obvezu, božansko poslanje, razglašavati ga na sve četiri strane svijeta.

No, ne zaboravite da se ovaj jednostavan i prirodan način življenja našega poziva savršeno nadopunjuje razboritom nadnaravnom diskrecijom, koju zahtijevaju djelotvornost rada i, nadasve, osobna poniznost i kolektivna poniznost: osobito sada, u ovim prvim vremenima Djela, koja su osjetljiva vremena nastajanja.

Intimnost osobnoga predanja Bogu i intimnost života naše Obitelji nisu stvari koje bi se razglašavale po ulici, niti kojima bi se zadovoljavala znatiželja prvoga nasrtljivog njuškala koje pokuca na vrata: naša bezazlenost mora biti združena s razboritošću.

Razmatrajte, djeco, ove jasne i divne riječi svetoga Pavla: sva se naša slava sastoji u svjedočanstvu, što nam ga daje savjest, da smo u ovome svijetu živjeli u jednostavnosti srca i iskrenosti pred Bogom. To je slava Djela i to je ono što svatko od nas mora nastojati živjeti u svakoj situaciji i okolnosti u kojoj se nađe.

Jednostavnost i iskrena prirodnost našega duha jasno će zasjati u svijetu, pred ljudima, ako se budete trudili biti sinovski jednostavni i iskreni u ophođenju s Bogom, ako neprestano budete nastojali uskladiti svoje misli, svoje riječi i svoja djela s Istinom.

Iskreni i jednostavni također s onima koji u Djelu imaju poslanje da vas vode i da vas formiraju, kako bi vas mogli usmjeravati i pomagati vam s ljubavlju, s čvrstoćom, s razumijevanjem i s djelotvornošću. Iskreni s obzirnošću, ali divlje iskreni.

Bez ikakva straha u očitovanju svega što može olakšati to vođenje, koje vas privodi k Bogu, usavršava vaš duh i vašu formaciju, brzo liječi svaku ranu i na vrijeme ispravlja svako zastranjenje, koliko god ono bilo teško ili se takvim moglo činiti: nikada ne zaboravite da bi jedino uistinu teško bilo sakriti tu ranu ili to zastranjenje od onoga tko je liječnik, vodič i pastir.

Iskrenost, napokon, u našem obiteljskom životu. Jer spontano i otvoreno ponašanje vrlo je djelotvorno sredstvo da vaše međusobno ophođenje učini ljubaznim i uistinu srdačnim, te da vam olakša da si uvijek možete pomagati: također, kad bude potrebno, bratskom opomenom.

Apostolat Djela – upravo zato što je prožet stvarnim bratstvom – mora težiti tome da oko nas, promičući uzajamno razumijevanje, stvara ozračje mira i vedra suživota, koje će uklanjati moguće zapreke – koliko ih još ima! – što se protive jedinstvu ljudi među sobom i s Gospodinom.

Stoga je duhu Djela strano sve što bi značilo ograničenost, malograđansko ili sebično sužavanje kršćanskoga pogleda na svijet, na ljude i na stvari. Usvajamo nauk što ga je sveti Pavao uputio Korinćanima, govoreći o jedinstvu Crkve, slici jedinstva cijeloga ljudskog roda: u jednome smo Duhu svi kršteni da budemo jedno tijelo, bili Židovi ili pogani, bili robovi ili slobodni, i svi smo jednim Duhom napojeni.

Ta uistinu katolička srž Opusa Dei zahtijeva od nas da imamo velik, univerzalan duh, sposoban iznijeti toliko dobra iz riznice našega srca – de bono thesauro profert bona – kako bismo nadvladali i srušili brojne mentalne i psihološke prepreke koje ljudi postavljaju bratstvu djece Božje.

Jedna od tih prepreka – možda najpogubnija, u ovome povijesnom razdoblju svijeta – jest nacionalizam, koji otežava razumijevanje i suživot, koji je nespojiv s istinskom ljubavlju prema vlastitoj domovini i koji je velika zapreka traženju općega dobra ljudskoga društva.

Najveće pretjerivanje, najštetnija poteškoća, nastalo bi kad bi se taj nacionalizam prenio na Božje stvari, gdje ponajviše mora zasjati sjedinjenje svega i sviju u ljubavi Isusa Krista.

Stvarnost toga sjedinjenja u kršćanskoj ljubavi mora se očitovati djelima – na cijelome području ljudskoga društva – i ne dopušta klasne podjele, a još manje duh kaste ili sekte: nema više razlike između Židova i Grka; ni između roba i slobodnjaka; ni između muškoga i ženskoga; jer svi ste vi jedno u Isusu Kristu.

Postići to jedinstvo i učiniti ga trajnim teška je zadaća, koja se hrani činima poniznosti, odricanjima, šutnjama, time da znamo slušati i razumjeti, da se znamo plemenito zanimati za dobro bližnjega, da znamo opravdati kad god zatreba: da znamo uistinu ljubiti, djelima.

Toj velikoj kršćanskoj zadaći moramo mi pridonijeti odlučnim apostolskim zalaganjem, čineći da se svi koji se približe Djelu osjete potaknutima da rade u prilog tomu jedinstvu, uzajamnomu razumijevanju koje vodi k suživotu i k ljudskom, duhovnom i materijalnom blagostanju.

U Crkvi i u građanskom društvu nema vjernika ni građana drugoga reda. Kako u apostolskome tako i u vremenitome, proizvoljna su i nepravedna ograničenja slobode djece Božje, slobode savjesti ili zakonitih inicijativa. To su ograničenja koja proizlaze iz zlouporabe vlasti, iz neznanja ili iz zablude onih koji misle da si mogu dopustiti zlouporabu i provoditi posve nerazumnu diskriminaciju.

Takav nepravedan i protunaravan način postupanja – jer ide protiv dostojanstva ljudske osobe – nikada ne može biti put suživota, budući da guši čovjekovo pravo da djeluje po svojoj savjesti, pravo na rad, na udruživanje, na život u slobodi unutar granica naravnoga prava.

Kćeri i sinovi moji, mi rado radimo u miru sa svima, upravo zato što cijenimo, poštujemo i branimo u svoj njihovoj golemoj vrijednosti dostojanstvo i slobodu koje je Bog dao razumnomu stvorenju, od samoga trenutka stvaranja; i, još više, otkako sâm Bog nije oklijevao uzeti ljudsku narav, i Riječ tijelom postade i nastani se među ljudima.

Odatle proizlazi da našim nastojanjem u ophođenju sa svim osobama – nitko nam nije ravnodušan, jer nije bio ni Kristu – mora uvijek ravnati istančana ljudska obzirnost, koja nadilazi puke društvene forme, budući da je ona očitovanje same naše vjere.

Tako se dobro razumije da ovaj duh Djela mora privlačiti naklonost i pomoć tolikih nekatolika, pa i nekršćana, među kojima ćete živjeti, smatrajući ih drugovima u poslu, pouzdanim prijateljima.

Hodimo u istini i ljubavi: naša odana vjernost pologu vjere, Učiteljstvu Crkve, učinit će nas nositeljima istine, veritatem facientes in caritate, dok prenosimo nauk Evanđelja s ljubavlju Isusa Krista.

Kada se ne može popustiti, nepopustljivost mora biti sveta i stoga će se odnositi na nauk, a ne na osobe: inače ih nećemo moći privesti Bogu, a ne bi nam bilo ni lako ophoditi se s njima bratski, kako to zahtijeva činjenica da smo kršćani. Ne može se popustiti u onome što je stvar vjere: ali ne zaboravimo da za izricanje istine nije potrebno ni s kim grubo postupati.

Ako katkad, iznimno, zbog drskosti i nasilnosti sugovornika, treba stvari reći odlučno, u tom slučaju, kako naše riječi ne bi ranile – irascimini et nolite peccare!, premda govorimo oštro, ne dopustimo da nas ponese strast – trebat će odmah na rane izliti balzam ljubavi, i liječiti, iscjeljivati, objašnjavajući da je u onom konkretnom trenutku bilo potrebno tako postupiti.

Još veće, ako je moguće, mora biti to poštovanje prema svakoj osobi i njezinoj slobodi kada je riječ o razilaženjima u pitanjima o kojima se može različito suditi. Među ljudima, nažalost, postoji tolika sklonost totalitarizmu, tiraniji, fanatičnoj privrženosti vlastitim mišljenjima u prijepornim stvarima, da se moramo jako truditi kako bismo – posvuda – davali primjer svoje ljubavi prema osobnoj slobodi svakoga pojedinca.

Uvijek sam se držao ovoga razmišljanja, kojega se i vi trebate držati te ga prenositi drugima: ako je Gospodin toliko toga prepustio slobodnoj raspravi ljudi, zašto bi mi čovjek koji misli drukčije od mene morao biti neprijatelj?

Ako nemamo iste ideje, a on me uvjeri, prihvatit ću njegovo mišljenje; ako ja uvjerim njega, mislit će kao ja; ako nijedan od nas dvojice ne uvjeri drugoga, uvijek ćemo se moći poštovati, iskreno voljeti, živjeti zajedno u miru.

Tribue sermonem compositum in ore meo, stavi mi u usta prikladne riječi pred onim koji ti proturječi. Iz žestoke prepirke – iz rasprave – ne rađa se svjetlo: strast to priječi. Zato treba znati slušati sugovornika i govoriti smireno, premda to katkad iziskuje unutarnji napor samosvladavanja, zaslužnoga mrtvljenja, jer u tom činu već postoji nadnaravni razlog koji mu daje vrijednost.

Nemojte nimalo sumnjati da čovjek katkad misli da je posve u pravu, a u pravu je tek djelomično, relativno; predmet koji je za jedne konkavan, za druge je konveksan: ovisi samo o kutu gledanja. Pravedno je, stoga, mirno i hladnokrvno proučiti razloge drugih te razmotriti misaono stajalište onoga koji nam proturječi.

Živeći u prijateljstvu s Bogom – prvome koje moramo njegovati i uvećavati – znat ćete steći mnoge i prave prijatelje: rad koji je Gospodin obavio i neprestano obavlja s nama, da nas održi u tom svojem prijateljstvu, isti je rad koji želi obaviti s mnogim drugim dušama, služeći se nama kao oruđem.

Već sam vam rekao, djeco moja, da vjerujem u ljudsko prijateljstvo: amico fideli, nulla est comparatio, ništa nije usporedivo s vjernim prijateljem. Prijateljstvo je blago koje moramo cijeniti zbog njegove velike ljudske vrijednosti i također iskoristiti kao sredstvo da duše privedemo Bogu.

Mogu vam reći da se osjećam prijateljem svih ljudi, kao što se morate osjećati i vi, jer tražimo dobro svih duša bez iznimke. Ma koliko neki čovjek bio udaljen od Gospodina, ma koliko pokazivao svoje neprijateljstvo, moramo misliti sa svetim Augustinom da ne smijemo gubiti nadu u njegovo obraćenje, jer se čak i među onima koji su otvoreni protivnici kriju predodređeni prijatelji, premda to ni oni sami ne znaju.

Pravi prijatelj ne može prema svojem prijatelju imati dva lica: prijateljstvo, ako želi biti odano i iskreno – vir duplex animo inconstans est in omnibus viis suis; lažan čovjek, podvojena duha, nestalan je u svemu – zahtijeva odricanja, ispravnost, razmjenu ljubaznosti te plemenitih i dopuštenih usluga. Prijatelj je jak i iskren u onoj mjeri u kojoj, u skladu s nadnaravnom razboritošću, velikodušno misli na druge, uz osobnu žrtvu.

Od prijatelja se očekuje da odgovori na ozračje povjerenja koje se uspostavlja pravim prijateljstvom; očekuje se priznanje onoga što jesmo i, kada je potrebna, jasna obrana bez ublažavanja: jer, kako sam davno pročitao u jednom kastiljskom tekstu, kada prijatelj brani ili hvali mlako, on je svjedok iznad svakoga prigovora, koji otvoreno priznaje da ne nalazi ništa vrijedno pohvale ni razloga za obranu: jer, kad bi ih bilo, tko bi ih kao prijatelj branio i slavio?

Možete mi reći: prijatelji katkad izdaju. Ipak, ako uvijek djelujete s ispravnom nakanom, s nadnaravnim smislom, ne mogu vas zabrinuti ni obeshrabriti moguća iznenađenja, niti te iznimke smiju zaustaviti vašu djelotvornu želju da prema svima gajite plemenitu, čistu i srdačnu naklonost.

Istina je da je bolje uzdati se u Boga nego u ljude, bonum est confidere in Domino, quam confidere in homine. Zato vam kažem: položite, prije svega, svoje pouzdanje u Boga, ali imajte povjerenja i u svoju braću. Svojom ljubavlju, svojim razumijevanjem, sijući oko sebe uvijek s dužnom razboritošću – ali punim rukama – sigurnost, učinite da ljudima bude teško, nemoguće, ne osjetiti se obveznima uzvratiti na otvorenu ljubav vašega ophođenja.

Istodobno, s poštovanjem i ljubavlju koje iskazujemo prema slobodi savjesti, tim apostolatom povjerenja i prijateljstva, uđite u život drugih – kao što je Isus Krist ušao u naš – i neumorno vršite prozelitizam: da se nitko s pozivom u Djelo ne bi mogao izgovarati poput besposlenih radnika iz prispodobe: quia nemo nos conduxit, jer im nitko ništa nije rekao.

Mislite, osim toga, na to da imamo pravo i dužnost osigurati ovoj našoj čudesnoj Obitelji svu djecu koju je Gospodin odredio od vječnosti: da bi trajala dokle god bude ljudi na zemlji, da bi Isus Krist uzeo u posjed tolike duše koje su gladne i žedne Boga.

Bližim se kraju, djeco moja. Već sam vam na početku ovoga pisma rekao da mi je nakana bila samo podsjetiti vas na neke točke iskrenoga i jednostavnog duha koji mi je Gospodin, beskrajna Dobrota – koja nadoknađuje malenost oruđa kojima se služi – dao za vas. Bog, naš Otac, hoće da dobro naučite taj duh, da ga duboko učinimo svojim, da ga živimo.

Upravo će taj život – život Djela – u svoje vrijeme otvoriti potrebni pravni put, pravnu normu, koju s pouzdanjem iščekujemo. Biljke koje niču odozdo, kao Opus Dei, moraju same sebi prokrčiti put, blagom silinom života, zaštićene brigom i skrblju vrtlara – a naš je Vrtlar božanski – koji hrani korijenje i osigurava potreban rast, okrenute otvorenom zraku i sunčevu svjetlu.

Tako osobite značajke ovoga našeg poziva nose sa sobom postavljanje i rješavanje – prikladnim formulama – mnogih problema teološke, asketske i pravne naravi, koji će nužno iziskivati vrijeme i zadavati posla; također i zato što će mnogim osobama, čak i onima dobre volje i s određenom stručnošću u različitim očitovanjima apostolata i života Crkve, trebati vremena da nas razumiju: to sam vam već rekao.

No ponajprije zato što ova društvena i apostolska stvarnost, koju je Bog pokrenuo u krilu Crkve, postavlja probleme koji su vrlo različiti – i po načinu na koji se postavljaju – od problema svojstvenih redovničkom staležu; pa i kad se onima koji ne razumiju naš put katkad učini da su neka pitanja zajednička, rješenja neizbježno moraju biti različita.

Uvjereni kao što jesmo u nadnaravnu narav Djela Božjega, moramo postići da pravni oblik u potpunosti odgovara duhu koji živimo. Ne možemo odjenuti tuđe odijelo, moramo odjenuti odijelo skrojeno po mjeri, a da ta potreba ni na koji način ne znači želju za isticanjem: to je neizostavan uvjet da osiguramo svoj unutarnji život, i samu svoju ustrajnost, i istinsku duhovnu djelotvornost Djela u služenju Crkvi.

Samo ćemo tako moći velikodušno i vjerno odgovoriti na specifičan poziv koji smo primili; samo će nam na taj način biti moguće ispuniti zadaću koja nam je povjerena, asketskim sredstvima i apostolskim oblicima koji u potpunosti odgovaraju ciljevima svojstvenima našemu pozivu. Kažem, stoga, svakomu od vas: putniče, nema puta; put nastaje hodom.

Na taj će se način također izbjeći da, iz straha, zbog pomisli da dolazimo konkurirati drugim apostolskim ustanovama koje rade u Crkvi, straha posve neutemeljenoga, bude – to upravo trpimo – onih koji se osjećaju potaknutima postavljati zapreke našemu radu, protiveći se našoj slobodi djece Božje i ugrožavajući divno jedinstvo i raznolikost apostolata Crkve, mnogoliko bogatstvo Duha Gospodnjega.

Nebo je čvrsto odlučilo, djeco moja, da se Djelo ostvari. Ljudske poteškoće – pomislite, na primjer, na bolno iskustvo triju godina građanskog rata u Španjolskoj; ili na novi svjetski rat, koji kao da prijeti širenju Djela u druge zemlje i na druge kontinente – poteškoće su koje nisu mogle niti će moći obuzdati snagu i domet našega nadnaravnog rada.

Ni potpuno siromaštvo u kojem živimo, ni povremeni nedostatak najnužnijih ljudskih sredstava nisu zapreke ni poteškoće koje bi vrijedilo uzimati u obzir: dapače, snažan su poticaj i ostruga, jer ta oskudica sredstava predstavlja još jedan vanjski dokaz da doista idemo Kristovim stopama.

Još nas manje može zaustaviti, ili umanjiti čvrstoću našega koraka – idemo Božjim korakom – nerazumijevanje na koje naš put nailazi, jer nitko ne može obuzdati svetu, božansku nestrpljivost da se služi Crkvi i dušama.

Umnožite, dakle, svoju vjeru i pouzdanje u Boga. I imajte također malo vjere i pouzdanja u svoga Oca, koji vas uvjerava da postupate u istini, vršeći Volju našega Gospodina, a ne slabu volju jednoga jadnog svećenika… koji nije htio, koji nikada nije pomišljao niti želio išta utemeljiti.

Poslušajte što Gospodin govori po svetom Pavlu: zato, imajući ovu službu, po milosrđu koje smo od Boga zadobili, ne klonemo duhom, nego daleko od sebe odbacujemo skrivene sramote, ne postupajući lukavo niti iskrivljujući riječ Božju, nego jedino ističući sebi u prilog, pred svima onima koji o nama sude po svojoj savjesti, iskrenost kojom propovijedamo istinu pred Bogom.

Ako je pak naše Evanđelje još zastrto, zastrto je onima koji propadaju; onim nevjernicima kojima je bog ovoga svijeta zaslijepio umove, da ih ne obasja svjetlost Evanđelja slave Krista, koji je slika Božja.

Jer ne propovijedamo sami sebe, nego Isusa Krista, našega Gospodina, a sebe kao vaše sluge iz ljubavi prema Isusu; jer Bog, koji je rekao da svjetlost zasja iz tame, sam je učinio da njegov sjaj zasine u našim srcima, kako bismo mi mogli prosvjetljivati druge spoznajom slave Božje, kao što ona odsijeva u Isusu Kristu.

Stoga, kćeri i sinovi duše moje, molite i budite vjerni – multum enim valet deprecatio iusti assidua – jer molitva mnogo vrijedi, i bila je i uvijek mora biti naše veliko oružje. Radite i budite radosni, vedri i sigurni, odazivajući se svome pozivu, jednostavnom i iskrenom duhu Opusa Dei: filii lucis estis et filii diei, svi ste vi sinovi svjetlosti i sinovi dana, i usred svjetla ulice hodimo u sjaju sunca.

Kad mislim na vas i na vaše želje za vjernošću – a neprestano ste mi u mislima! – osjećam potrebu ponoviti vam riječima Svetoga pisma: veliko je pouzdanje koje imam u vas, i mnogi su razlozi da se vama ponosim; preplavljen sam utjehom, obilujem radošću usred svih svojih nevolja.

Kako je dobar Gospodin, koji nas je potražio, koji nam je dao upoznati ovaj sveti način da budemo djelotvorni, da jednostavno predamo život, da ljubimo sva stvorenja u Bogu i da sijemo mir i radost među ljudima! Isuse, kako si dobar, kako dobar!: Iesu, Iesu, esto mihi semper Iesus!

Molim Boga, djeco moja, da vas ta radost i taj mir, u jedinstvu s Isusom Kristom, našim Gospodinom, i sa svetom Marijom, našom Majkom, uvijek prate.

Blagoslivlja vas u Gospodinu vaš Otac.

Madrid, 11. ožujka 1940.