Pismo br. 7

Apostolski rad, koji već godinama obavljamo – na tisuću različitih načina – s mladima, otvorio je plodnu brazdu, donoseći obilne plodove u službi Crkve i za dobro duša. Jer, kao što sam vas često podsjećao, predrage kćeri i sinovi, naš rad svetog Rafaela oaza je velikodušnoga truda i mira, čak i usred svih nacionalnih i međunarodnih strasti.

No Gospodin nas požuruje, mnogo je toga što valja učiniti. Zadaća – koju moramo izvršiti radom svetog Rafaela – vrlo je široka, jer je golemo polje ovoga apostolata s mladim ljudima, koje omogućuje oblike rada što se nikada neće iscrpsti, budući da je velik i trud koji neki ulažu u to da pokvare one koji tek počinju samostalno činiti prve korake u životu.

Naš rad svetog Rafaela treba biti usmjeren na odabrane mlade iz svih društvenih slojeva, bili oni studenti ili ne, bez ikakve razlike. Neka vas ne čudi što kažem odabrani, premda su nam jednako na srcu sve duše. Upravo zato, da bismo doprli do svih, treba formirati odabrane. Svakoga dana – u svetoj misi – preporučujem ih dok raširenih ruku nad oblatom izgovaram: et in electorum tuorum iubeas grege numerari!; udostoj se primiti nas, Gospodine, u zbor svojih izabranih, odabranih.

Ne osnivajući udrugu, mladići dolaze sudjelovati u aktivnostima koje se odvijaju u i iz naših kuća, i tako imamo mogućnost pružiti im dobru nadnaravnu i ljudsku pripremu, približavajući ih Opusu Dei, dajući im sredstva za razvijanje karaktera, učeći ih da se bore i da pobjeđuju u asketskoj borbi.

Ovim apostolatom velikom broju osoba usađujemo temeljni duh Djela: da oblikujemo njihovu osobnost, da ih naučimo upravljati svojom slobodom, da im prenosimo katolički nauk svjedočanstvom svojega života i riječju, i da u njima probudimo kršćansku brigu da s prirodnošću – iz Ljubavi prema Bogu – služe dušama.

Neposredni cilj rada svetog Rafaela jest, dakle, cjelovita formacija svih koji u njemu sudjeluju. Moraju postati svjesni da aktivno sudjeluju u nečemu vrlo važnom, jer se dolaze pripraviti kako bi poslije bili dobri očevi obitelji ili – ako Bog hoće – duše potpuno predane njegovoj službi. Zato se od njih traži zauzetost, ozbiljnost: začetak obvezanosti, osjećaj odgovornosti.

Ako student tijekom sveučilišnih godina nastavi igrati ulogu sina iz imućne obitelji, neodgovornoga ili infantilnoga, ne može se od njega tražiti da odjednom postane zreo čovjek – kad završi studij – samim time što primi diplomu ili stručni naziv.

Nešto se slično može reći o mladićima i djevojkama iz bilo koje društvene sredine: uistinu, zapuštena je mladost poput neobrađena zemljišta, koje ne rađa ničim doli trnjem. To je naše poslanje: formirati čestite muškarce i žene, obrađivati to zemljište da donese plod.

Zato, na ljudskoj razini, djevojkama i mladićima svetog Rafaela najprije usađujemo velik osjećaj odgovornosti, pomažući im uvidjeti tešku obvezu da uče ili rade i da se posvećuju u ispunjavanju te temeljne dužnosti. Tako u mladim srcima potičemo ljudske kreposti, koje su nužan temelj za njegovanje nadnaravnih kreposti.

I uče živjeti vrlo osobitu značajku duha Djela: razumjeti svakoga, opravdavati, živjeti zajedno. Taj duh prave kršćanske ljubavi pomaže im da iskazuju – međusobno i prema svima ostalima – praktične znakove bratstva: i u njima se rasplamsava djelotvorna želja da čine apostolat sa svojim prijateljima i kolegama.

Kao prvi duhovni plod rada s mladićima postiže se to da oni, u pravilu već od početka, primjereno često primaju sakramente. A dobrim korištenjem sredstava rada svetog Rafaela stječu čvrstu doktrinarnu formaciju, uče biti duše molitve, živjeti u Božjoj prisutnosti usred običnih svakodnevnih poslova, davati kršćanski smisao svojemu radu – umnom ili fizičkom – i imati duh žrtve.

Jednom riječju, uči ih se voditi život čvrste i duboke pobožnosti, na osobit način ljubiti Preblaženo Trojstvo, Presvetu Djevicu, svetu Crkvu, Papu, Djelo; i pokazivati – svojim ponašanjem – da traže jedinstvo života, boreći se da im djela budu u skladu s vjerom, služeći se svojim radom kao sredstvom i prilikom za apostolat.

Kad u mladima vidimo lažni duh samodostatnosti i težnju da ne poštuju roditelje i učitelje – starci, kažu – bolje ćemo razumjeti i više ljubiti ovu zadaću svetog Rafaela, razmatrajući riječi svetog Ivana Zlatoustog: nakon djetinjstva i dječaštva dolazi mladost, more na kojem pušu siloviti vjetrovi, kao na Egejskome, dok požuda sve više raste.

To je dob u kojoj je najmanje mjesta za popravljanje, ne samo zato što su strasti silovitije, nego i zato što se grijesi rjeđe ukoravaju, budući da su nestali učitelji i odgojitelji. Kad su vjetrovi silovitiji, a kormilar slabiji, i nema nikoga tko bi pomogao, pomislite kolik li mora biti brodolom.

Uvijek sam vam ponavljao, djeco moja, da je naš posao služiti: i da za služenje treba biti od koristi. Trebamo stoga čist život, jasan nauk te postojano i ljubavlju prožeto vršenje naših Normi djece Božje u njegovu Djelu.

I tako – samo tako – sav ovaj rad, koji ulažemo za dobrobit mladih, bit će prožet uzvišenim duhom služenja: izravnim služenjem onima koji čine rad svetog Rafaela; služenjem Crkvi, pripravljajući mladiće da budu njezini vjerni sinovi; služenjem građanskom društvu, odgajajući uzorne građane, kršćane dosljedne u svojem profesionalnom i društvenom životu.

Poznajem apostolski žar i predanost koji vas potiču da se družite s mladićima svetog Rafaela i da ih formirate, i zahvaljujem Gospodinu na tome. To je posao koji se nikada ne iscrpljuje, koji zahtijeva ponajprije revnost za duše i ljubav prema Bogu, strpljivost i bezgraničnu dobrotu, prema onim riječima svetog Pavla: caritas patiens est, benigna est, ljubav je strpljiva i puna dobrote.

Rad svetog Rafaela rasadnik je Opusa Dei. To je redovito sredstvo na koje računa Božja milost – a zanemariti ga značilo bi iskušavati Gospodina, siliti ga da udjeljuje izvanredne milosti – za pripravu budućih poziva.

Logično je da je tako, budući da intenzivna duhovna i ljudska formacija koju mladići primaju, u dobi dovoljno zreloj da budu potpuno svjesni što podrazumijeva život kršćanina – ne izlazeći iz svoga uobičajenog okruženja usred svijeta – osposobljava ih da prime božanski poziv u Djelo i da budu, od trenutka kada zatraže Prijam, djelotvorna oruđa pod vodstvom svojih Voditelja.

Nedvojbeno postoji vrlo uska povezanost mladića svetog Rafaela s Djelom. Oni doista pripadaju ovoj nadnaravnoj obitelji, koja je Opus Dei: dragovoljno žele primati njezinu toplinu, usvojiti barem osnove njezina vlastitog duha i surađivati u duhovnoj zadaći s članovima koji čine Djelo.

Prozelitizam ćete, dakle, na poseban način provoditi s mladićima svetog Rafaela, koji će biti najdraži predmet vaše brižnosti i vaše revnosti, za koju molim Gospodina da u svima raste iz dana u dan: jer na taj će način, s nadnaravnim pogledom, vaš apostolski žar proširiti svoj doseg ne gubeći na intenzitetu, služeći se – kao oruđem – upravo tim dušama koje formirate.

Podsjećam vas sada na one riječi svetog Augustina: neka vaša vjera sve gleda u odnosu prema Bogu; ljubite Boga iznad svega, uzdižite se k Bogu i, sve koje možete, vucite k Bogu. Sina, suprugu, roba, otrgnite ih k Bogu. Ako je stranac, privucite ga k Bogu. Neprijatelja gurnite k Bogu. Vucite ga, vucite ga k Bogu; jer ako ga k Bogu dovedete, više neće biti vaš neprijatelj.

Ne zaboravite što uči Kasijan: tri su, kaže, vrste poziva… Da bismo s osobitom jasnoćom izložili te vrste poziva, reći ćemo da prva dolazi od Boga, druga preko čovjeka, treća iz nužde… Druga vrsta poziva, kao što smo rekli, ostvaruje se posredstvom čovjeka: kada se primjerom ili poticajem nekih svetaca raspalimo u želji za spasenjem.

Prozelitizam je najbolje očitovanje ljubavi prema dušama. Uvijek sam vam govorio da svatko – nakon što stvari preporuči Gospodinu – treba nastojati oko barem dvaju poziva godišnje, slijedeći onu božansku zapovijed: compelle intrare, koja je poziv, pomoć da se čovjek odluči, nikada – ni izdaleka – prisila.

Budući da je temeljna značajka našega duha poštovanje osobne slobode svih, compelle intrare, koje trebate živjeti u prozelitizmu, nije poput materijalnog guranja, nego obilje svjetla, nauka; duhovni poticaj vaše molitve i vašega rada, koji je vjerodostojno svjedočanstvo nauka; mnoštvo žrtava koje znate prinositi; osmijeh koji vam dolazi na usta jer ste djeca Božja: sinovstvo koje vas ispunja vedrom srećom – premda u vašem životu, katkad, ne nedostaje protivština – koju drugi vide i na kojoj vam zavide. Dodajte svemu tomu svoju otmjenost i svoju ljudsku simpatičnost, i imat ćemo sadržaj onoga compelle intrare.

Neka vas ne čudi što, premda se u našem slučaju ne radi o tome da budemo redovnici niti da živimo u zajednici, sveti Augustin ovako govori: veni ad istam civitatem propter videndum amicum, quem putabam me lucrari posse Deo, ut nobiscum esset in monasterio; došao sam u ovaj grad vidjeti prijatelja, za kojega sam mislio da ga mogu pridobiti za Boga, kako bi bio redovnik u našem samostanu.

Ipak, premda želimo da Gospodin potakne mnoge i dobre pozive, naglašavam vam da u prvom redu tražimo duhovni napredak svih duša – bez iznimke – koje se s dobrom voljom približavaju našem apostolatu.

Zbog toga ne dopuštamo da itko ode zato što ne pruža nade da će služiti Djelu. Uvijek imamo na umu da nam je, premda će samo neki od Boga primiti tu osobitu milost, stalo do svih duša.

Ne treba nas čuditi što se drugi udaljavaju, unatoč prethodnom radu odabira i ophođenja. Ne možemo očekivati da nas svi razumiju: non omnes capiunt verbum istud, sed quibus datum est; ne razumiju svi naš duhovni način života, nego samo oni kojima Gospodin daje svoju milost. Kada se to dogodi, ne smijete se obeshrabriti: nastavite raditi, s istim zalaganjem i istom radošću kao i uvijek.

Ako odu, to je posljedica toga što nisu spremni djelovati – barem zasad – u duhu žrtve što ga nameće istinski kršćanski život; ili toga što ih Gospodin želi na drugome mjestu: u svakom slučaju, uvijek će im neko dobro biti učinjeno. Budite sigurni da niste radili uzalud: semper scientes quod labor vester non est inanis in Domino.

Osim toga, iz rada svetog Rafaela trebaju doći mnogi pozivi za rad svetog Gabrijela, mnogi suradnici i prijatelji. Uvijek ima vrijednih mladih ljudi, koji uživaju ugled među svojim kolegama sa studija ili s posla, koji razumiju i vole Djelo, a koje Bog ne poziva ili, u drugim slučajevima, koji ne ispunjavaju sve uvjete da budu numerariji.

Mogu se također pojaviti posebne okolnosti koje pokazuju da je Gospodinova volja da pođu drugim putem. Zato je toliko važno dobro poznavati mladiće, temeljito se s njima družiti u ovom osobnom apostolatu prijateljstva i povjerenja tijekom vremena koje u svakom pojedinom slučaju bude potrebno, kako bismo im mogli djelotvorno pomoći. I – nerijetko – kada dođe čas da im se progovori o pozivu, bit će uputno usmjeriti ih prema radu svetog Gabrijela.

Učinite tako da se, u svojoj ranoj mladosti ili usred adolescencije, osjete poneseni idealom: da traže Krista, da nađu Krista, da se druže s Kristom, da slijede Krista, da ljube Krista, da ostanu s Kristom.

Strpljivo se čeka da božanska milost postupno djeluje u dušama, da dođe čas susreta s Učiteljem i da imaju velikodušnosti i nježnosti slijediti njegov glas – veni, sequere me; dođi, slijedi me – odričući se tolikih stvari, dopuštenih drugima.

Od prvoga trenutka rada svetog Rafaela, u poslu koji sam – u kući svoje majke – obavljao s prvima, uvijek mi je na pamet dolazila glad apostola svetog Ivana za istinom, koja je ista ona glad koju osjećaju čisti adolescenti i mladi ljudi svih vremena, otvarajući oči pred stvarnostima svijeta.

S tom su željom za znanjem pristupali Krstiteljevoj peripatetičkoj katedri. Prošao je Isus – respiciens Iesum ambulantem – i Krstitelj je uskliknuo: ecce Agnus Dei, evo Jaganjca Božjega. Dvojica Krstiteljevih učenika – Ivan i Andrija – čula su te riječi, et secuti sunt Iesum, i pošla za Isusom.

Zatim, što tražite?, upitao ih je Gospodin. A odgovor, ne posve logičan: Rabbi, ubi habitas?; Učitelju, gdje stanuješ? Isus im je rekao: venite et videte, dođite i vidite. Ivan i Andrija pošli su, vidjeli gdje stanuje i ostali s njim onoga dana.

Dug je zacijelo bio taj razgovor i duboko se ljubav usadila u Ivanovo mladenačko srce: jer, kada kasnije – nakon mnogo godina – pripovijeda svoju božansku pustolovinu, taj dio Evanđelja ima bezazlenost i miris nježnoga dnevnika – hora autem erat quasi decima, bila su četiri sata poslije podne, piše – prisjećajući se točnoga trenutka u kojem ih je, videns eos sequentes se, vidjevši Isus da ga slijede, pozvao da pođu s njim.

Vrlo je djelotvoran rad ovih mladih prijatelja koji pođoše za Kristom, koji se kreću diskretno i prirodno među ljudima svojega staleža, živeći naš duh s tankoćutnošću i s ljubavlju, noseći Christi bonus odor, Kristov miomiris, u sve sredine: njihova suradnja u radu svetog Rafaela velika je pomoć numerarijima koji vode ovaj apostolat. Nije razborito, općenito, tim prijateljima predlagati poziv numerarija. Oni će već sami progovoriti, dade li im ga Gospodin.

S druge strane, ima mnogo mladića kojima se nikada neće postaviti pitanje osobnoga poziva ili bilo kakve predanosti. Mogu biti suradnici ili će jednostavno i dalje ostati dobri prijatelji, koji će rado pomagati u našim duhovnim i ljudskim zadaćama.

Dirljivo je vidjeti da svi mladići svetog Rafaela, čak i oni koji ne prime milost poziva u Opus Dei, gaje veliku ljubav prema Djelu. Ima obilje primjera – ovih godina – kako su ga znali plemenito braniti i smiriti vode koje su neki bili zamutili klevetom.

Osjetili su to kao dužnost odanosti i zahvalnosti za majčinsku pažnju koju im je Opus Dei iskazivao, pa su se suprotstavili neistinama: jer – i za njih – Opus Dei je itekako njihov, i nisu mogli ostati mirni, a da ne razbistre ozračje.

Morate se truditi da postoji kontinuitet u apostolskom ophođenju s mladićima, da ne izgube stalnu pomoć našega duha, nastojeći, kada se čini prikladnim da prestanu primati sredstva formacije rada svetog Rafaela – primjerice, po završetku studija ili kada se njihov profesionalni položaj već učvrsti – da ih se odmah poveže s radom svetog Gabrijela, kao suradnike.

Često, ako budu i dalje primali našu formaciju tijekom duljeg razdoblja, u njima će moći sazreti poziv na velikodušnu posvećenost služenju Bogu – ako On to poslije bude htio – u njegovu Opusu Dei, u braku ili kao numerariji.

Također ćete, kćeri i sinovi moji, vidjeti kako – s prolaskom godina – ponovno stupaju u dodir s Opusom Dei, preko rada svetog Gabrijela, tolike osobe koje su u svojoj mladosti sudjelovale u našem apostolatu i koje smo poslije izgubili iz vida, jer su ih njihov posao ili obiteljske dužnosti odveli na mjesto koje je u onome trenutku bilo daleko od našega rada; a kasnije rad prvoga časa, naizgled neplodan, donosi svoj plod.

Na naš se rad doista mogu primijeniti riječi Svetoga pisma: ove vode teku prema istočnome kraju i silaze u pustinjske ravnice, utječu u more te će izaći i pročistiti se. I sva živa bića koja plivaju u vodama, kamo god ova rijeka dođe, živjet će; i riba će ondje biti u velikom izobilju, jer kada dođu ove vode, morske će vode ozdraviti i ribe će imati život sve dokle dopre rijeka. Uz njezine će obale stajati ribari, i od En Gedija do En Eglajima bit će sušilište mreža, i riba će po svojim vrstama biti tako brojna kao ona u Velikome moru.

Kćeri i sinovi moji, kada govorimo o radu svetog Rafaela, ne možemo taj pojam shvaćati kao ograničen na rad sa studentima. Apostolat rada svetog Rafaela usmjeren je ne samo na studente, nego i na mladiće i momke koji nisu intelektualci, ali taj se posao neće odvijati u kućama svetog Rafaela koje pripadaju numerarijima, nego u drugim centrima.

Kao što je i logično, svi se trebaju formirati u istome duhu, sa zajedničkim općim smjernicama i vlastitim značajkama, koje su jednake za sve. Već smo rekli da ljudi koji dolaze u ovaj rad ne stječu nikakvu vezu s Opusom Dei; oni su prijatelji Opusa Dei, koji ispunjavaju minimalne uvjete odabira.

Govorilo im se o apostolatu Djela i oni su se dragovoljno uključili u naš rad; pridružili su nam se kako bi i dalje ostali isto ono što su bili i prije: obični studenti, uredski službenici, radnici kao i svi ostali.

To jest, ne stječu – ponavljam – nikakvu pravnu vezu s tim radom, ni s kućama Djela. To je razlog zbog kojega im se, na prvom predavanju kojemu prisustvuju, najprije kaže da ne osnivamo nikakvo udruženje; da nema potrebe potpisivati nikakvu pristupnicu kako bi se pridružili apostolskoj zadaći Opusa Dei.

Ipak, jasno je da oni koji se dolaze formirati uz nas osjećaju promjenu, unutarnji potres, koji će mnoge navesti da promijene život, a svima u savjesti probuditi obvezu da nastoje živjeti kao dosljedni katolici.

Osjetit će, u najmanju ruku, iskrenu privlačnost prema duhu Opusa Dei, ljudsko divljenje – pred našim isključivo duhovnim načinom sagledavanja i rješavanja problema – koje će poslužiti kao temelj da se u njih usade nadnaravne ideje, velika ljubav prema slobodi uz osobnu odgovornost i želja koja ih naposljetku vodi do toga da budu dobri kršćani i, možda kasnije, da se velikodušno predaju u službu Bogu kao članovi njegova Djela.

Bolje ćete razumjeti rad svetog Rafaela budete li ga promatrali neovisno o prozelitskom radu, premda u stvarnosti rad svetog Rafaela i prozelitizam uvijek idu zajedno. No ne možemo reći da se s nekim mladićem ili s nekom djevojkom obavlja rad svetog Rafaela, a s drugima prozelitizam; jer sa svima obavljamo prozelitski rad, bili oni od svetog Rafaela ili ne: jedni će primiti milost poziva, a drugi neće.

Usmjerimo li svoju pozornost na one s kojima se ophodimo kao s običnim prijateljima ili prijateljicama rada svetog Rafaela, postupno ćemo otkrivati kako s njima prirodno razvijati svoj apostolat: čemu ih trebamo poučavati, što od njih očekujemo i što oni očekuju, što Bog od njih traži.

Prozelitizam za rad svetog Rafaela počinje, dakle, prijateljstvom, ljudskim ili profesionalnim odnosom s jednim od mojih sinova ili s jednom od mojih kćeri. Prijateljstvo i odnos koje oni iz Kuće od prvoga trenutka prožimaju nadnaravnim smislom, jer je to apostolski rad; ali mladići iz ovoga rada to izvana ne vide od prvoga dana, premda će to poslije postupno shvaćati i usvajati bez potrebe za ikakvom izričitom izjavom.

To prijateljstvo, taj odnos s jednim od vas poslije se širi, s jedne strane, privrženošću, simpatijom i učestalošću kojom ta osoba dolazi u kuću Opusa Dei, u koju je počela odlaziti te je poučena da je treba smatrati vlastitom, svojom kućom; sve se to, dakako, poslije povezuje s prijateljstvom prema onima koje upoznaje i s kojima se druži u onome našem domu.

A s druge strane, zato što se u ljudima svetog Rafaela rađa prihvaćanje, prianjanje uz duh Opusa Dei; i privrženost, istinska ljubav prema Djelu – koje također počinju smatrati svojim – s kojim se malo-pomalo poistovjećuju.

Nije potrebno čekati da se razvije prisno prijateljstvo kako bi se mladića ili djevojku pokušalo uključiti u rad svetog Rafaela. No bit će prijeko potrebno da vam bude prijatelj – jer ste iz istoga grada i ondje ste se družili, jer ste u rodu, jer zajedno studirate ili jednostavno jer vam ga je predstavio drugi prijatelj – kako bi se na tome početnom odnosu među vama uspostavila razmjena mišljenja, koja će poslužiti kao temelj da mu se izloži ono što želimo postići.

Bilo bi nerazumno da, tek tako, nekomu s kim smo se prvi put susreli govorimo o rezidenciji ili o nekom drugom korporativnom djelu, o formacijskim predavanjima Opusa Dei itd., jer nas najvjerojatnije neće razumjeti.

A ako su do njegovih ušiju doprle lažne vijesti o Djelu – one koje obično šire zlonamjerni ili neuki ljudi – moglo bi se dogoditi da povjeruje kako ga želimo upecati pa da uplašeno pobjegne. U većini će slučajeva biti teže da prijatelja koji je u takvim okolnostima, i s kojim smo tako razgovarali, uspijemo ponovno pridobiti i s njim učiniti išta pozitivno: ako nam ne kaže odlučno ne ili ne izbjegne kontakt s nama od prvoga trenutka, iz uljudnosti ili zbog nedostatka osobnosti, varat će nas, varat ćemo sami sebe i gubit ćemo vrijeme.

Taj je prethodni odnos prijeko potreban kako bi nam prijateljstvo omogućilo da upoznamo onoga s kim se družimo te da mu se, budemo li uvjereni da ispunjava minimalne uvjete izbora, progovori o potrebi ideala za koji se valja boriti; a taj nije ništa drugo nego dobro proživljeni katolicizam, koji pomaže postići i poboljšanje društva i rješenje svih problema koje ovaj svijet postavlja.

Reći ćemo mu da se to može postići poboljšanjem osobnoga ponašanja svakoga pojedinca, ponovnim vrednovanjem ljudskih kreposti, koje su uglavnom zaboravljene; i da se, budući da je teško boriti se sam, trebamo oslanjati jedni na druge kako bismo ustrajali u toj borbi. Na taj ćemo način prikupiti potrebne podatke, jer tko nije sposoban razumjeti Djelo, nije prikladan za rad svetog Rafaela.

Zatim će trebati posebno razmotriti ljudske kreposti mogućega kandidata, na kojima se, posredstvom milosti, uvijek može obavljati duhovni rad: da bude iskren, velikodušan, marljiv, plemenit, diskretan, optimističan. Površni ljudi, s već ukorijenjenom površnošću, teško da će se moći promijeniti formacijskim predavanjima.

Također će trebati uzeti u obzir inteligenciju, vanjsko držanje – kako bi se održao ljudski ton Djela – ugled, utjecaj među kolegama i prijateljima, sposobnost usvajanja ideja koje će mu se prenositi.

Ne zaboravite da bi se onaj koji bi imao, primjerice, iskrivljenu pobožnost i držao je kao nedodirljivu dogmu, teško uklopio, jer bi branio svoja vlastita, već ukorijenjena mjerila apostolata, pa bi rad među ostalima bio negativan.

Već neko vrijeme govorim o odabiru i, premda se te točke još jednom dotičem u ovome istom pismu, kako bih vam otklonio moguće skrupule i dao vam ispravnu savjest, kažem vam da željeti biti odabran nije oholost, da nije bahatost htjeti biti bolji.

Naprotiv, to je krepost ugodna Bogu: jer poznajemo loš materijal od kojega smo načinjeni pa ćemo se, da bismo bili bolji, uvijek morati oslanjati na milosrđe i na milost Gospodinovu te ponavljati one riječi svetoga Pavla: omnia possum in eo qui me confortat.

Imamo, dakle, obvezu formirati te duše na način koji će im pomoći da budu dobri katolici, ispravljajući njihovo ponašanje, usađujući im potrebu unutarnjega života i utiskujući im u savjest uvjerenje da je svakodnevni rad najprikladnije sredstvo za postizanje kršćanskoga savršenstva i za činjenje dobra svim dušama.

Na taj ih se način, uz pomoć osobnoga i dobrovoljnoga duhovnog vođenja kod svećenika prijatelja Kuće te privatnih razgovora s članom Djela – ili s članicom, ako je žena – postupno uvodi u prakticiranje unutarnjega života.

Potrebno je, dakle, ne ostavljati ih; da ono što je započeto s tako dobrim izgledima, s tolikom ispravnošću, dobro i završi. Ne možemo ih napustiti, čak i ako vidimo da neće imati poziv. To bi moglo nanijeti mnogo štete njima samima, a i samome radu svetog Rafaela općenito.

Ostali bi ozlojeđeni, ogorčeni; loše bi govorili o nama – s pravom – zatrovali bi ozračje i otežali rad s drugima, koje bi unaprijed okrenuli protiv Djela. Mnogo nadnaravnoga pogleda moramo imati i mnogo duha odgovornosti, da bismo oko tih mladića uložili jednak ili veći trud nego prije, u nastojanju da ih zadržimo povezanima s apostolatom svetog Rafaela.

Kada netko nov počne dolaziti u kuću ili u Centar, vrlo je važno da oni kojima je ta zadaća povjerena – u dogovoru s onim koji se s njim druži i poznaje ga – odrede u koje ga elemente formacije treba uključiti i kada je prikladan trenutak da se to učini.

Općenito uzevši, nije prikladno da formacijskim predavanjima prisustvuju svi. Može biti slučajeva u kojima je, zbog nedostatka vremena ili zbog drugih okolnosti, uputno ne tražiti od njih da dolaze. To jest, sa svakim pojedinim treba napraviti plan i nastojati ga provesti, pomažući dotičnome da ga ispuni.

Neizbježno je da numerariji, zbog zahtjeva svoje formacije i zbog potreba Djela, premda ih se nastoji ne premještati, moraju mijenjati grad – u mnogim slučajevima čak i više puta – tijekom studija, ali mladići svetog Rafaela s kojima su se družili ne smiju zbog toga ostati napušteni. Da bi se to izbjeglo, treba nastojati da ti mladići budu uistinu u radu svetog Rafaela i da budu povezani ne samo sa svojim prijateljem, nego i s kućom i s više osoba toga centra.

Putem predavanja i, nadasve, putem one moje kćeri ili onoga moga sina koji se s njima druži, treba svima usaditi svijest o ozbiljnosti toga rada: predočiti im dobrovoljnu narav sudjelovanja u sredstvima formacije, u duhovnim obnovama, na izletima itd.

No treba im također objasniti da se nikada ne radi o dječjoj igri i da život rada svetog Rafaela ne mogu podređivati svojem osobnom raspoloženju ili drugim okolnostima ili djetinjarijama; da ih činjenica što dolaze u kuću Opusa Dei obvezuje da s duhom žrtve i velikodušno žive te naizgled male pojedinosti; i da je, ako od početka ne donesu tu odluku, bolje da odu, jer će svima biti na smetnju.

Već neko vrijeme govorimo o prozelitizmu koji je vrlo različit od onoga drugoga koji se sastoji u tome da se, s milošću Božjom, potiče da bude duša sposobnih osobno se predati – ne kažem posvetiti se, jer je ta riječ svojstvena redovnicima – sposobnih posve se predati služenju Gospodinu i njegovoj Crkvi, u Djelu Božjem: taj će prozelitizam, u mnogim slučajevima, biti plod rada svetog Rafaela.

Kada se, među onima koji posjećuju kuće ovoga rada s mladima, vidi da su neki sposobni za to potpuno predanje, dobro je davati im male zadatke, povjeravati im poslove, uključivati ih da pomažu kako u materijalnim stvarima – malim popravcima po kući – tako i u stvarima veće važnosti. Sve će to u njima povećavati ljubav koja će ih dovesti do poziva, te će radosni primiti božanski poziv.

Pada mi na pamet da vam moram, jednom zauvijek, uputiti jednu napomenu: obraćajući vam se ovim pismima, kćeri i sinovi moji, nikada ne kanim pisati raspravu. Pišem s jednostavnošću i s toplinom srca koju otac ili majka unosi kada govori svojoj djeci: neka vas stoga ne čudi što u istome pismu, s očitim neredom, na različitim mjestima obrađujem razne vidove istih tema i što vam se, katkad, učine ponavljanjima. No o tim ponavljanjima govorit ću vam poslije u drugom dokumentu, jer imaju svoj razlog.

Uzdržavanje kuća svetog Rafaela treba biti nešto što pada na teret samih mladića ili djevojaka, i njihovih obitelji, njihovih roditelja, s kojima moramo nastojati stalno održavati odnos, uključujući ih u suradnju; a s mnogima najprije kao s prijateljima, i, nadam se, poslije kao s braćom.

Zato, osim malih ili velikih darova koje dječaci ili njihove obitelji žele predati u ruke Voditelja ili Tajnika kuće, dobro je da na diskretnom mjestu stoji kasica, kako bi svatko, bez pompe i neopaženo, ubacio što može, ono što mu nalaže duh velikodušnosti. Bit će dobro da najstariji prijatelji ovoga rada ponavljaju na uho novima da je to način da – po pravednosti – uzvrate i zahvale za ono što im se u kući svetog Rafaela daje.

U knjigovodstvu koje vodimo dirljivo je vidjeti da jedan mladić predaje ono malo centi što ih je trebao potrošiti na tramvaj: radije je došao pješice. A ja vam kažem da, makar to bilo malo, možda ovaj daje više nego onaj koji se odvaja od mnogoga jer mnogo ima.

Prestaju biti članovi rada svetog Rafaela, ponajprije, kada napišu pismo u kojem mole da budu primljeni u Djelo kako bi čitav svoj život posvetili služenju Crkvi i dušama; ili poslije, ako ti naši prijatelji s vremenom osjete naš poziv, ali ne s ovakvim predanjem, kada zatraže ulazak u Djelo s istovjetnim božanskim pozivom, za predanje Bogu, u Opusu Dei, koje će biti drukčijega oblika.

Drugi prestaju pripadati radu svetog Rafaela kada već počinju učvršćivati svoj profesionalni položaj, pa apostolat s njima prije treba pripadati radu svetog Gabrijela.

Naposljetku, drugi, kada se svojevoljno udalje, bilo zato što se vidjelo da se ne uklapaju u rad, jer nikada ne bi uspjeli shvatiti i usvojiti duh Djela; bilo zato što odu i život ih odvede u vrlo daleka mjesta, gdje mogu surađivati samo molitvom. Nastojte uvijek, sa svima njima, održavati srdačan odnos: neposredan i osoban s prvima, dopisivanjem s drugima. Vjerujte mi: ne budete li tako činili, izgubit ćete veoma vrijedne suradnike i prestat ćete činiti dobro tim dušama.

Da bismo ostvarili svu tu formativnu zadaću rada svetog Rafaela, raspolažemo velikom raznolikošću sredstava i apostolskih djelatnosti. Među tim sredstvima neka, koja su već tradicionalna, upotrebljavaju se s prokušanom učinkovitošću za dobro duša od početaka našega Djela: tečajevi formacije, kateheza i posjeti Gospinim siromasima, razmatranja, duhovne obnove i – općenito – liturgijski čini pobožnosti koji se obavljaju u našim rezidencijama.

Ta su sredstva trajna i valja ih upotrebljavati uvijek i na svakome mjestu pri ostvarivanju rada svetog Rafaela: jer ona obilježavaju taj apostolat i daju život svim ostalim djelatnostima koje se razvijaju oko toga rada svetog Rafaela.

Morate imati, kćeri i sinovi predragi, veliku sigurnost u nadnaravnu učinkovitost svojega apostolskog rada: ako vjerno upotrebljavate tradicionalna sredstva, sve će ići dobro. U nekom trenutku može biti poteškoća ove ili one vrste, ali se one uvijek nadvladavaju; to su stvari redovite uprave, koje ćete svladati svojom žrtvom, svojom molitvom i svojom radošću.

Tečajevi formacije bitan su element rada svetog Rafaela. Njima neprestano hranimo život pobožnosti mladića i pomažemo im da upotpune i prodube svoju doktrinarnu formaciju, dajući im – s darom jezika – blaga kršćanske Istine: počinje se tako da se slušateljima na primjeren način – i ne govoreći im da je riječ upravo o tome, jer bi se neki osjetili poniženima – tumače katekizam i apologetika, budući da mnogi, premda imaju dobru volju i sinovi su kršćanskih obitelji, u obitelji i u školama nisu primili formaciju u nauku, nego samo slabašan premaz pijetizma.

Prepisujem, u vezi s tim, vrlo prikladne riječi svetoga Tome. Besplatno dane milosti služe na korist drugima, kao što je već rečeno. No spoznaja koju netko prima od Boga ne može se proširiti na korist drugoga osim posredstvom riječi. A budući da Duh Sveti ne izostaje ni u čemu što je na korist Crkvi, pomaže članovima Crkve i u služenju riječju: ne samo zato da čovjek govori tako da ga razumiju različiti ljudi, što pripada daru jezika; nego i zato da govori djelotvorno, što je vlastito milosti ili daru riječi.

A to ima tri vida. Prvo, da se pouči razum: to se događa kada se govori tako da se poučava. Drugo, da se pokrene osjećaj, to jest da se riječ Božja rado sluša: to se zbiva kada se govori na način ugodan slušateljima, što nitko ne smije tražiti u vlastitu korist, nego zato da se ljudi potaknu na slušanje te riječi Božje. Treće, da se zavoli ono što se riječima označuje i da se to poželi izvršiti: a to se postiže ganućem slušatelja.

A da bi se sve to postiglo, Duh Sveti se služi čovjekovim jezikom kao oruđem: ali On je sâm onaj koji savršeno ostvaruje djelo, u nutrini duše onoga koji sluša.

Učite mladiće da je Crkva živa stvarnost i da su oni sami Crkva. Recite im da smo stvorenja Božja, ali ne životinje, nego djeca Božja. Dajte im razumjeti da se nasiljem postiže malo, da se više postiže molitvom i učenjem.

Već sam u prvome centru dao ispisati natpis – sada jednaki natpisi postoje u svim našim kućama svetog Rafaela – s riječima Svetoga pisma koje podsjećaju da postoji nova zapovijed, zapovijed ljubavi: ono ljubite jedni druge. Otklonite od njih svaku pomisao nepovjerenja; recite im da istini nisu potrebne ni tajne ni tajnovitosti. Dajte im uvidjeti da život prolazi, da je malo vremena za ljubav.

Djeco moja, viđat ćete mladiće – vi ćete, kćeri, viđati mlade djevojke – koji su sposobni za sva oduševljenja i za sve žrtve, ali imaju neku veliku manu koja ih čini nesposobnima, ako ne za nastavak u radu svetog Rafaela, a ono za primanje božanskog poziva u nekom od oblika o kojima sam vam prije govorio.

Treba moliti za njih, misliti na sebe same i sjetiti se riječi psalma: pauper sum ego et in laboribus a iuventute mea; jadan sam čovjek, zapleten u muke i zablude od svoje mladosti. Ako sam ja takav, ne može me čuditi što su oni takvi.

I može se poći na molitvu i donijeti pred Božju prisutnost sjećanje na te mladiće, na te djevojke; i Gospodinu će biti milo da potiho zapjevamo, bez šuma riječi, onu pjesmu iz andaluzijskoga kraja: zaslužila je ova gorštakinja – ova duša – da je iznova saliju, kao što lijevaju zvona. I Gospodin će nas uslišati.

Imajte na umu da Djelo nije nešto presađeno. Presađivati valja samo u homeopatskim dozama, jer je Opus Dei teološka, apostolska, a zatim pravna stvarnost, koja se mora roditi u svakoj zemlji – koje god rase bila, s kojega god kontinenta – u samome tijelu ljudi te rase i toga kontinenta. Budemo li mi imali dobar duh, Djelo će se uvijek ukorijeniti, tako da će izgledati naravno, a Djelo Božje bit će posve nadnaravno.

Kada vam pišem, često mi se događa da se sjetim onih riječi svetoga Pavla Efežanima – jer dobro znam od kakva sam blata načinjen, jer znam dokle mogu doći u zlu ako me Bog ostavi – mihi omnium sanctorum minimo data est gratia haec, in gentibus evangelizare investigabiles divitias Christi, et illuminare omnes; meni, koji sam posljednji od svih, Bog je dao ovu milost: prosvjetljivati djecu svoju, otkrivajući im divne načine mudrosti i milosti Gospodnje.

I dodajem, sa svim poniženjem zbog svojega slabog odgovora na milost, u dubini ovoga svog srca: huius rei gratia flecto genua mea ad Patrem Domini nostri Iesu Christi, ex quo omnis paternitas in caelis et in terra nominatur; zbog toga prigibam koljena pred Ocem svoga Gospodina Isusa Krista, od kojega dolazi svako očinstvo na nebu i na zemlji. Vi ste djeca Božja: premda mene nazivate Ocem, dobro znate da ja nisam ništa: prah zemaljski.

I nastavlja sveti Pavao: ut det vobis secundum divitias gloriae suae virtute corroborari per Spiritum eius in interiorem hominem; Christum habitare per fidem in cordibus vestris; in caritate radicati et fundati, ut possitis comprehendere cum omnibus sanctis quae sit latitudo, et longitudo, et sublimitas, et profundum; da vam, prema bogatstvu svoje slave, po svome Duhu udijeli da budete ojačani u unutarnjem čovjeku i da Krist po vjeri prebiva u vašim srcima; te da, utemeljeni u ljubavi, uzmognete shvatiti sa svima svetima kolika je širina, i duljina, i visina i dubina ovoga otajstva.

To je sva veličina života koji Bog od nas traži: ne možemo voditi prizeman život! Scire etiam supereminentem scientiae caritatem Christi, ut impleamini in omnem plenitudinem Dei; i hoće da upoznamo onu Kristovu ljubav prema nama koja nadilazi svaku spoznaju, kako bismo bili potpuno ispunjeni svim dobrima Božjim.

Ti su darovi zato da ih obznanimo drugima: stoga jednostavno uviđate da ih nikada neće biti lakše i plodonosnije davati nego uz mlade ljude, kako bismo im pomogli; kako bismo ih naučili služiti se duhovnim sredstvima, koja će ih dovesti do pobjede u počecima asketske borbe, kada se strasti počinju buditi te se u duši pojavljuju i prve pobune, prve težnje za neovisnošću.

Novellas adhuc et vix firmae radicis arbusculas, dum ad omnem ductum sequaces sunt, in quamlibet partem flecti facile est; quae natura plerumque curvatae cito ad colentis arbitrium corriguntur; mlada stabla, s još slabo učvršćenim korijenjem, povijaju se u smjeru poticaja koje primaju i lako ih je skrenuti na bilo koju stranu; ali ta mala stabla, obično iskrivljena udarima same naravi, mogu se lako i brzo ispraviti, prema volji onoga tko se za njih brine.

Na pripremnom tečaju govori se mladićima o temama unutarnjeg života, uvijek naglašavajući askezu svojstvenu Djelu: posvećeni i posvećujući rad.

Stručni tečajevi, koje mladići pohađaju nakon što završe pripremni – i koji su nešto drugo od rada koji članovi Djela moraju osobno obavljati, pojedinačno ili u javnim ili privatnim udrugama strukovnoga tipa – imaju za cilj širiti među polaznicima katolički kriterij o konkretnim aktualnim problemima naravi vjerske, društvene, strukovne itd. Taj kriterij treba prenositi i našim prijateljima, u jednom dijelu studijskih krugova rada svetog Gabrijela, kako bi ga oni sa svoje strane širili u svojim druženjima i sredinama.

Pri izlaganju pojedinih tema morat ćete uvijek voditi računa o pripremljenosti onih koji dolaze, prilagođavajući čak i popis tema skupini o kojoj je riječ: studentima, službenicima, seljacima, radnicima itd.

Bit će razborito dati mladićima do znanja da ne trebaju voditi bilješke na predavanjima ni u drugim sredstvima formacije; i da ih je, ako ih vode, bolje predati. Tako ih se navikava da sa sobom ne nose duhovne zabilješke ili zapise o pitanjima savjesti; i izbjegava se da netko, iz neznanja, zapiše pogreške koje bi pripisao vašim poukama.

Ako im neka konkretna točka posebno privuče pozornost i žele je bolje upoznati, vrlo ćete im rado dati prikladne smjernice, upućujući ih na poneku knjigu u kojoj mogu produbiti gradivo.

Kao dio njihove apostolske formacije, trebate ih poticati da djelatno sudjeluju u strukovnim, umjetničkim, sportskim, kulturnim udrugama; pritom ćete uvijek poštovati njihovu osobnu slobodu da se učlane ili ne, i to u one koje žele. Ipak, treba se također pobrinuti da ih se o tim udrugama prikladno savjetuje kada su na neki način povezane s vjerom ili s ćudoređem.

Nema zapreke ni tomu da pripadaju vjerskim udrugama, nastojeći formirati druge da ih vode, dok sami ponizno ostaju u sjeni. Vrlo dobro znate, kćeri i sinovi moji, kakav je moj kriterij u ovoj stvari. Mladićima savjetujemo sudjelovanje u udrugama koje preporuči mjesni ordinarij, ali ne namećući im nikakvu tobožnju obvezu, jer u tome imaju potpunu slobodu.

Činjenica da netko pripada nekoj vjerskoj udruzi, koje god vrste bila, nipošto nije nespojiva sa sudjelovanjem u formativnom djelovanju rada svetog Rafaela. Mi ne stvaramo skupinu niti osnivamo vlastite vjerske udruge Djela.

Na stručne tečajeve mladići dolaze učiti, stjecati kriterij. Nije riječ o tome da se potiču bolesni nemiri, da se podržava sklonost – tako raširena – da se sve problematizira, ili da se čovjek upušta u ideološke pustolovine; nego o tome da im se prenese čvrst, dubok i siguran nauk, apostolski zanos i više unutarnjega života. Valja, dakle, izbjegavati kako ispraznu dijalektiku tako i pojednostavnjenost rutinskoga predavanja.

Govoriti im o problemima koji su svojstveni stručnjacima za teologiju obično znači dezorijentirati ih, gubiti vrijeme, dovoditi ih u opasnost – katkad – da izgube i vjeru, jer nemaju dovoljnu filozofsku i teološku pripremu da bi se upuštali u te dubine.

Uvijek smo posvećivali osobitu pozornost ispravnoj doktrinarnoj formaciji naših ljudi svetog Rafaela. Čim nam se približe, nastojimo usmjeravati njihovo čitanje, preporučivati im djela zdrava kriterija, odvraćati ih od drugih, obrazlagati im – kratko, ali jasno – razlog prava Crkve u ovoj stvari.

Tečajevi su također izvrsna prigoda da neki stariji prijatelji surađuju. Oni mogu obraditi teme koje su kadri izložiti jasno i precizno, a potom stručno voditi razmjene mišljenja.

Želim vas ovdje podsjetiti da – kao i uvijek – te razmjene mišljenja nisu kritičko preispitivanje izloženog nauka, a još manje rasprava: one su mirno vrijeme učenja. Svrha im je razjasniti iskrene i pozitivne dvojbe, ili pružiti argumente ili pojašnjenja pojedinosti, kako bi mladići poslije taj nauk djelotvorno izlagali drugim osobama. Da bi se postigla ta svrha, dobro je da numerariji i prijatelji koji prisustvuju satu kao polaznici pomažu onomu koji predsjeda da uredno vodi taj razgovor.

Ne zaboravite da ih je, ako se čini da će se rasplamsati strastvena polemika, bolje savjetovati neka svoju misao napišu kratko i što preciznije mogu: a poslije se to usmeno razjasni samo zainteresiranomu, osim ako bi tema mogla biti korisna cijelom razredu.

Bit će korisno da ti prijatelji, koji sudjeluju u ovom radu, pruže konkretnu profesionalnu pomoć najboljim polaznicima stručnih tečajeva. Svojim iskustvom i svojom zrelošću moći će ih djelotvorno usmjeravati i savjetovati.

Osim toga, mnogo će puta u tim mladićima – profesionalno probranima – naći dobre suradnike za vlastiti posao; i tako će također biti prigode održavati vezu s njima i produljiti, kao što sam prije rekao, apostolsko ophođenje: servans semitas iustitiae, et vias sanctorum custodiens, pomažući im da čuvaju put svoje ispravnosti.

Da bi se upotpunio taj rad formacije koji obavljate vi, kćeri i sinovi moji, tu je rad svećenika. Svojim čestim propovijedanjem ti naši prijatelji svećenici – uskoro će, s Božjom milošću, taj rad obavljati vaša braća svećenici – pomoći će vam da mladići sve dublje proniču u nauk koji im se prenosi na tečajevima formacije, čineći ga vlastitim životom: velikodušnom asketskom borbom i apostolskim zanosom.

U svim kućama gdje se obavlja rad svetog Rafaela moći će se za njih održavati tjedno razmatranje, obično subotom, u čast Gospe. Također će im se ponuditi mogućnost da svakoga mjeseca obave dan duhovne obnove i da sudjeluju u godišnjim duhovnim vježbama, koje su tako djelotvorne za napredovanje u unutarnjem životu.

Kada ih budemo pozivali da sudjeluju u svim tim sredstvima formacije, uvijek ćemo im objasniti da su potpuno slobodni pohađati ih ili ne, jer nemaju nikakve obveze.

Kada budemo imali svećenike Djela, oni će, kao bitan dio svojega rada u ovom apostolatu, obavljati široku zadaću osobnoga duhovnog vođenja, nudeći tako svima način da slijede onu božansku preporuku: cor boni consilii statue tecum… ut dirigat in veritate viam tuam; neka uza se imaju dobra savjetnika, koji će ih u istini voditi putem što vodi k Bogu.

U duhu žrtve svećenici će posvećivati mnoge sate skrbi za one koji posjećuju naše kuće, za prijatelje koje im dovedu njihova braća i za same mladiće svetog Rafaela: svi će rado ići k svećeniku, da s jednostavnošću otvore srce i iz njegovih ruku prime milost.

I ovdje još jednom naglašavam da ćemo uvijek poštovati slobodu mladića da se obrate bilo kojemu svećeniku – kojemu god žele – kako bi primili duhovno vođenje. Mi ćemo im ponuditi svećenike Djela, u skladu s drugim sredstvima formacije koja primaju, ali im nećemo ništa nametati.

Veoma me raduje, predrage kćeri i sinovi, sva ta katehetska zadaća koju obavljate kao dio rada svetog Rafaela. Ona je bila prvo apostolsko očitovanje Opusa Dei, i logično je da je tako, jer su svi naši apostolati sredstvo za prenošenje nauka: oni su kateheza. Moramo katehizirati sve ljude. Običavam vam govoriti da je katekizam zato da ga djeca nauče, a da ga u djelo provode i djeca i odrasli.

Kako bismo obavljali taj posao, odlazili smo u siromašne četvrti, dajući prednost najpotrebitijima, nudeći župnicima tu službu u korist duša koje su im povjerene. Ti svećenici počinju shvaćati naš duh i voljeti Djelo, videći revnost kojom vi i mladići svetog Rafaela vršite ovaj apostolat, pripravljajući djecu za primanje prve pričesti i tumačeći katekizam i odraslima.

Međutim, prije nego što se mladiće svetog Rafaela pozove da vode te satove, potrebno ih je dobro pripremiti: da poznaju nauk koji trebaju poučavati – s dovoljnom širinom i dubinom – i da imaju minimum pedagoške formacije, to jest da budu osposobljeni za tu katehetsku zadaću. To je priprema – prilagođena, u svakom pojedinom slučaju, stanju osoba: djece ili odraslih itd. – koja se nikada ne smije uzeti zdravo za gotovo i koju će u mnogim slučajevima mladići svetog Rafaela morati stjecati uz vas.

Gospini siromasi. I ta je profinjenost ljubavi započela vrlo rano, s prvim koracima Djela. Declina pauperi sine tristitia aurem tuam…, et responde illi pacifica in mansuetudine; rado poslušaj siromaha… i govori mu uvijek s blagošću i riječima mira.

Ti posjeti puni srdačnosti, u kojima ih se s ljubavlju sluša, u kojima im se donose ljubazne riječi – kršćanske, bratske – i poneka sitnica od onih u kojima obično ne uživaju, istančanost su duhovne ljubavi koja usto čini mnogo dobra našim mladićima svetog Rafaela.

Taj dodir s bijedom ili s ljudskom slabošću prilika je kojom se Gospodin obično služi kako bi u nekoj duši zapalio tko zna kakve želje za velikodušnim i božanskim pustolovinama. Ujedno čini najmlađe osjetljivima, da u dubini srca uvijek nose pravednost i ljubav.

Tim jednostavnim posjetima nećemo riješiti nikakav socijalni problem. Objasnite to mladićima ovako: riječ je o tome da se ponese malen, poseban dar koji će utješiti siromaha, bolesnika, nekoga tko je sam; da mu se priušti ugodan trenutak, možda mu se učini kakva mala usluga, i ništa više.

Odmah će to razumjeti budu li njegovali unutarnji život; i ako usto znaju da to činimo i zato da iskažemo čast Gospi: Ona je majka, Majka Božja i naša Majka, i zna što mlada srca žele izraziti tim neznatnim činima ljubavi prema svojoj braći u potrebi.

Veliko je djelo ljubavi i pravednosti nastojati da ne bude siromašnih, da ne bude nepismenih i neukih. No ljubav će uvijek morati djelovati, jer pravednost nikada neće uspjeti u svijetu ostvariti svu tu sreću za ljude; a osim toga, uvijek će biti onih koji trpe siromaštvo samoće ili nerazumijevanja.

Zato ponavljam da su posjeti Gospinim siromasima osobito formativni. Duše na taj način uče kušati živu i praktičnu bratsku ljubav na djelu; i – videći druge koji su materijalno ili duhovno potrebiti – zahvaljuju Gospodinu na dobrima koja su od Njega primile.

Ni ovim posjetima ne nastojimo probuditi površan socijalni nemir. Riječ je – već sam to rekao – o tome da te mlade ljude približimo potrebitom bližnjem. Naši mladići svetog Rafaela vide – na praktičan način – Isusa Krista u siromahu, u bolesniku, u nemoćnome, u onome tko trpi samoću, u onome tko pati, u djetetu.

Tada će Kralj reći onima koji su mu zdesna: dođite, blagoslovljeni Oca mojega, i primite u baštinu kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta. Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i dadoste mi piti; stranac bijah i primiste me; gol bijah i zaogrnuste me; bolestan i pohodiste me; u tamnici i dođoste k meni.

A pravednici će mu odgovoriti: Gospodine, kada te vidjesmo gladna i nahranismo te, žedna i dadosmo ti piti? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo te, gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi? A Kralj će im reći: zaista vam kažem, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.

Neka deteriores očitovanja dobrotvorne ljubavi toliko su izobličena i toliko izvrgnuta satiri da se nekima određena djela svojstvena kršćanskom duhu čine arhaizmima. Zato želim da dobro razumijete – i da pomognete drugima razumjeti – duboko nadnaravno i ljudsko značenje ovih sredstava, onako kako smo ih živjeli od početka.

Ona su djelo milosrđa koje je blagoslovio Isus Krist: pohod bolesniku, utjeha žalosnomu. Nije pravedno da očitovanja autentičnoga kršćanskog duha ostanu zapostavljena zato što su ih neki pretvorili u razmetljivu i ispraznu gestu ili u sredstvo za umirivanje svoje grižnje savjesti.

Ne dopustite da zbog rutine ili lijenosti propadne božanska djelotvornost ovih tako kršćanskih sredstava. Dajte im uvijek novu snagu, pomažući drugima da shvate kako nije riječ o staromodnoj gesti, nego o vrijednom i prisnom činu, koji treba voditi do djelatnih zaključaka. Poučavajte, dakle, o velikoj nadnaravnoj vrijednosti tih malih čina, koji pomažu zadobiti nebo i daju sreću na zemlji.

Imajte na umu da ćemo, kakve god bile prilike u zemlji, uvijek moći iskazivati ovu srdačnu ljubav: pauperes enim semper habetis vobiscum; uvijek će biti siromašnih, uvijek će se naći netko potrebitiji – makar se postigne da većina naroda ima minimum materijalnoga blagostanja – tko će s radošću primiti mali izvanredan dar, nešto što si obično ne može priuštiti, i što je, na osobit način, poput sredstva kojim do njega dolazi malo nježne pažnje i bratskoga društva.

Usuđujem se reći da, kada se čini da su društvene prilike u nekoj sredini uklonile bijedu, siromaštvo ili bol, upravo tada postaje još hitnija ova pronicavost kršćanske ljubavi, koja zna naslutiti gdje je potrebna utjeha, usred prividnoga općeg blagostanja.

Opća raširenost društvenih lijekova protiv pošasti patnje ili neimaštine – koji danas omogućuju postizanje humanitarnih rezultata o kakvima se u druga vremena nije ni sanjalo – neće, jer su ti društveni lijekovi na drugoj razini, nikada moći nadomjestiti djelotvornu nježnost – ljudsku i nadnaravnu – ovoga neposrednog, osobnog dodira s bližnjim: s onim siromahom iz obližnje četvrti, s onim bolesnikom koji svoju bol proživljava u golemoj bolnici; ili s onom drugom osobom – bogatom, možda – kojoj je potreban trenutak srdačnoga razgovora, kršćansko prijateljstvo za njezinu samoću, duhovni oslonac koji će otkloniti njezine sumnje i njezin skepticizam.

U sredinama u kojima prevladava materijalistički duh možda se to ne razumije; zato sam vam prije govorio da – razumjeti to – zahtijeva minimum unutarnjega života, kršćanskoga pogleda, ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Uz ta tradicionalna sredstva, koja nikada ne smiju izostati, postojat će niz kulturnih, znanstvenih, umjetničkih, sportskih i drugih aktivnosti, koje će omogućiti da se našem apostolatu približi velik broj mladih. Ne zaboravite da nas zanimaju sve duše: moramo se rastvoriti poput lepeze, kako bismo svjetlo dobrog nauka pronijeli na sve strane.

Premda u početku katkad neće biti previše mladića koji će poslije pohađati tečajeve formacije – jer to već zahtijeva određeni stupanj zrelosti – oni će vam, sudjelujući u tim drugim aktivnostima, oko rada svetog Rafaela, dati priliku da im pomognete, upotpunjujući neke vidove njihove ljudske, kulturne, profesionalne, vjerske formacije; i da ih pripremite kako bi, na neki način, postali kadri biti odabrani.

Nebrojene su, u svojoj raznolikosti, djelatnosti koje se mogu organizirati u našim kućama i iz njih. Već ste to vidjeli tijekom ovih godina, kćeri i sinovi moji, a još ćete to bolje vidjeti u budućnosti, kada se naš apostolat – s Božjom milošću – proširi po svoj zemlji.

Nikada vas nisam želio sputavati, nego sam, naprotiv, nastojao da djelujete s velikom slobodom. U svojem apostolskom djelovanju trebate imati inicijativu, unutar vrlo širokog okvira što ga zacrtava naš duh, kako biste pronašli – na svakom mjestu, u svakoj sredini i u svakom vremenu – aktivnosti koje najbolje odgovaraju okolnostima mladih s kojima se ophodite.

Za sveučilišne studente, kulturna druženja; za druge osobe koje nisu intelektualci, sportski klub; za mlade seljake, praktična poduka iz poljoprivrede; itd., itd. Mogućnosti su veoma raznolike, ali uvijek imaju jednu zajedničku crtu: to su laičke, svjetovne djelatnosti, svojstvene našem specifičnom načinu apostolata; i nikada nisu crkvene aktivnosti ni službene djelatnosti Crkve.

Nastojimo pružiti sredstva koja su formativna, koja su po ukusu ljudima kojima su namijenjena i koja služe tomu da upoznamo te osobe, da se s njima ophodimo i da ih približimo toplini našega duha i svjetlu nauka Isusa Krista. Upravo taj skup aktivnosti daje radu svetog Rafaela savršenu prilagodljivost u svim okolnostima. Naš je rad s mladima – možemo reći – odijelo skrojeno po mjeri svakoga vremena i svakoga mjesta.

Kulturne aktivnosti, ciklusi predavanja, monografski tečajevi itd. morat će uvijek biti prigoda za prenošenje dobrog nauka: s prirodnošću širiti načela crkvenoga javnog prava, socijalnog nauka Crkve; upoznavati ljude s pravima i dužnostima katolika u javnom životu, u profesionalnom životu, u obiteljskom životu.

Mogu se održavati i razmjene mišljenja o osobito aktualnim temama, ali tada ćete se morati posebno potruditi da slijedite kriterij koji sam vam dao: stvari se proučavaju, o njima se ne raspravlja, a poučava samo onaj tko ima potrebnu pripremu za to.

Oni koji sudjeluju morat će prethodno, s osjećajem odgovornosti – bez improvizacija i površnosti – proučiti temu koja će se obrađivati, te će morati smireno slušati mišljenja suprotna svojima, s ljubavlju prema slobodi drugih – u svemu što je stvar mišljenja – i s velikom pomnjom u ljubavi.

Kao još jedno sredstvo formacije, može biti prikladno imati u nekima od naših rezidencija kino dobre kvalitete – moralne i umjetničke – možda osnivanjem kluba u kojem svaki član plaća svoju članarinu, tako da ta aktivnost ne bude na teret kući.

Štoviše, mnogi od tih poslova koji se obavljaju oko rada svetog Rafaela trebaju biti pomoć za uzdržavanje centra, a s mladićima uvijek valja živjeti apostolat nedavanja, jer ono što ne košta, to se ne cijeni.

Trebalo bi također razmisliti o organiziranju književnih večeri, koncerata i drugih umjetničkih aktivnosti, kako bi se došlo u dodir s mladićima koji se kreću u takvim krugovima, pohađaju glazbene konzervatorije, škole lijepih umjetnosti itd. To je hitan apostolat, i to izvanredno djelotvoran: sit mihi carmen istud pro testimonio, neka i umjetnost u svim svojim očitovanjima bude živo svjedočanstvo naše katoličke vjere, blag i snažan poticaj koji duše pokreće prema Bogu.

Obično su korisni i izleti, kako bi se učvrstilo prijateljstvo s mladićima i bolje ih upoznalo. Dobro im čini s vremena na vrijeme izaći iz uobičajenog okruženja studija ili posla. Povod može biti posjet nekoj povijesnoj ili kulturnoj znamenitosti, ili obična šetnja prirodom, samo neka to bude nešto razumno, primjereno – ne radi se o tome da se na kušnju stavlja njihova tjelesna izdržljivost – i u skladu s njihovim sklonostima.

Uz svetu lukavost lako je naći – u tim prigodama – trenutke za prisniji povjerljivi razgovor s mladićima, za kratku pobožnu vježbu, i otvoriti pred njihovim očima neslućene obzore svetosti i apostolata.

Iskoristi li se nekoliko dana praznika, moći će se organizirati i kampovi koji će imati ton naših kuća. Ondje ćete ih moći na praktičan način poučiti tolikim malim pojedinostima brige za druge, pomoći ćete im njegovati ljudske kreposti, i posve prirodno živjet će s vama neke od naših Normi pobožnosti.

Gdje je običaj da studenti rade tijekom mjeseci u kojima je sveučilište zatvoreno, moći će se također razmisliti o tome da neke osobe ili poduzeća organiziraju poslove za vrijeme praznika, kako bi se mladićima ponudilo plaćeno zaposlenje, a nama pružila prilika da ih nastavimo formirati.

Nema zapreke da se tijekom ljeta osnuju radne skupine, plaćajući ono što je potrebno onima kojima je to nužno, jer će se drugi ponuditi besplatno. Time ćemo katkad moći steći još jedno materijalno sredstvo apostolata – neku malu kuću, sklonište itd. – a osim toga obavljati poslove dobrotvorne naravi gradeći, na primjer, stanove za potrebite na selu ili u gradu; obavljajući konkretne zadaće u bolnicama ili školama itd.; ili neko kulturno sredstvo – iskapanja, istraživačke radove – koje vode neki prijatelji, na primjer, i u kojima mogu sudjelovati mladići svetog Rafaela.

Uvijek ćemo pronaći prikladno rješenje. Druga zadaća, na primjer, koja može poslužiti kao sredstvo za rad svetog Rafaela – neka vam se to ne čini glupošću – jest skupljanje i obnavljanje namještaja, starih stvari, koje će nam, dezinficirane i vješto prerađene, uštedjeti novac kada budemo uređivali novu kuću.

Ne smije se zanemariti, ni u jednoj zemlji, apostolat sa stranim studentima, koji je još jedan izraz univerzalnosti našega duha. Moramo se obraćati svima, katolicima i nekatolicima, bez diskriminacije po rasi ili jeziku.

Mnogi će zavoljeti Djelo, a neki će primiti milost obraćenja, pa čak i milost poziva: i tako ćete ujedno otvarati put da se naš apostolat proširi na druge zemlje.

Rad svetog Rafaela ne ograničava se na starije mladiće, nego se proteže i na one mlađe, kao što su, na primjer, srednjoškolci. Kad je riječ o učenicima, obično se vrlo korisnom pokazuje aktivnost profesionalnog usmjeravanja, kako bi im se olakšao izbor studija; ili organizacija tečaja o nekom predmetu koji ne uče u vlastitoj školi, ili niz predavanja o aktualnim temama, prilagođenih njihovim mogućnostima.

Moramo doprijeti čak i do najmlađih, kako bi od malena počeli upoznavati i na neki način živjeti temeljni dio našega duha. Trebat će pronaći prikladan način da ih se zabavi kad se okupe: neka formativna igra, praktični satovi radi razvijanja ručnih vještina itd.

Možete za njih organizirati klub, ili čak osnovati izviđačku skupinu, pod uvjetom da imate dovoljnu samostalnost za rad. I tako ćete ih činiti boljima, govoreći im o Bogu, učeći ih živjeti kao kršćani. To je pedagoški posao koji zahtijeva mnogo strpljenja i nadnaravnoga duha, ali koji će donijeti obilan plod.

S vremenom će se mnoga djeca naših prijatelja, koji se – živeći u braku – žele velikodušno osobno predati služenju Bogu u njegovu Djelu, kao i djeca drugih vjernih prijatelja, koji ne osjećaju taj poziv, približiti Djelu zahvaljujući ozračju svojih obitelji.

Očito je da ova zadaća nema nikakve veze s onom koju obavljaju redovnici u svojim apostolskim školama i biskupije u malim sjemeništima, prema kojima uostalom gajim duboko poštovanje. Naš je posao laički, obavlja se na ulici, ne izvlačeći dječake iz njihova obiteljskog okruženja. Štoviše, obično savjetujem roditeljima da svojoj djeci previše ne olakšavaju odlazak u neku kuću Djela; bez pretjerivanja, trebaju im stvarati poteškoće.

Riječ je, dakle, jednostavno o tome da budemo uz ove malene, kako bismo im dali duhovna sredstva koja će im pomoći da pobijede u počecima asketske borbe, kada se u njihovoj duši javljaju prve pobune, ali i strasti u začetku.

Naši će prijatelji morati nositi dobar dio tereta u tim aktivnostima koje se razvijaju oko rada svetog Rafaela, za mladiće i djevojke svakoga staleža i svake dobi. Na taj način numerariji mogu posvetiti više vremena duhovnoj formaciji, vodeći predavanja svetog Rafaela, baveći se učenicima jednim po jednim i dajući im priliku da otvore svoju dušu i ispričaju svoje male probleme.

Ovisno o zadaći, mogu pomagati neki suradnici; a uvijek će to, na neki način, morati činiti oni mladići svetog Rafaela koji su već dulje vremena u dodiru s našim radom: to – premda je riječ samo o materijalnoj suradnji – povećava njihovu apostolsku brigu, njihovu revnost za duše, njihov osjećaj odgovornosti, čvršće ih vezuje uz Djelo i pokazuje im da ne dolaze samo duhovno napredovati: dolaze i darivati se, velikodušno radeći za druge.

Duše su svetih poput zemaljskih krajeva: uzajamno si priopćuju ono što su primile, kao što se u jednome kraju troše plodovi drugoga, da bi se svi sjedinili u jednoj jedinoj ljubavi. Moramo se uvijek truditi da svi koji su prošli pripremni tečaj imaju konkretno zaduženje unutar naših apostolata: mogu biti, na primjer, dragocjena pomoć u radu s mlađim dječacima.

Mnogo sam vam puta rekao, kćeri i sinovi moji, da za apostolat nema praznika: rad svetog Rafaela odvija se kontinuirano u svako doba godine. Naravno, rad koji se obavlja sa studentima za vrijeme njihovih praznika ima drukčija obilježja od onoga koji provodimo tijekom školske godine. Ali se ne prekida.

Za mlade ljude postoji razdoblje koje može biti vrlo opasno: ljetni mjeseci, koji gotovo nužno znače udaljavanje od većine njihovih kolega koji s njima sudjeluju u zadaći toga rada. Zato treba redovitim sredstvima nastojati da ljeto ne znači potpun prekid kontakta.

Potrebno je da odnos s mladićima ne izgubi kontinuitet. Trebate im pomoći da budu vjerni normama pobožnosti koje su počeli živjeti; da čine ponešto apostolata u okruženju u kojem provode praznike; da dobro iskoriste vrijeme, usavršavajući svoju kulturnu formaciju, učeći neki jezik, a također i odmarajući se: uvijek sam govorio mladićima da je odmor – koji se ne sastoji u tome da se ne radi ništa, nego u promjeni aktivnosti – važan, pa sam čak htio da bude predmet ispita savjesti u njihovoj mjesečnoj duhovnoj obnovi.

Kako ne bi izgubili dodir s kućom koju posjećuju tijekom školske godine, moći ćete organizirati pokoji izlet koji će vam pružiti priliku da ih vidite; ili se dogovoriti s nekolicinom njih te se tako sastati na mjestu manje-više jednako udaljenom od svih, itd. Ondje gdje neki provode ljeto u obližnjim mjestima, svaki od njih mora nastojati da ne prestane održavati vezu s ostalima. A u svakom slučaju, uvijek im je moguće često pisati, ili se pobrinuti da im pišu njihovi zreliji kolege, surađujući s vama.

Koliko li sam ja prakticirao epistolarni apostolat sa svojim mladićima svetog Rafaela kad ih nisam imao u blizini! Katkad tri ili četiri pisma zaredom, prije nego što bih primio odgovor. Ako im nisam mogao opširno pisati, napisao bih im nekoliko redaka: nešto što bi bilo poziv, poticaj, podsjetnik i na njihove odluke.

Duh Sveti poticao je apostola Ivana da čini isto: scribo vobis, iuvenes, quoniam fortes estis, et verbum Dei manet in vobis, et vicistis malignum; pišem vama, mladići, jer ste jaki, i riječ Božja ostaje u vama, i pobijedili ste Zloga.

I tijekom ljeta, kako bi napredovali u našem duhu, potrebno je da svi koji dolaze u kuće svetog Rafaela dobro ispunjavaju svoj minimalni plan života, te da vrše apostolat i prozelitizam. Apostolat sa svojim prijateljima i kolegama koji su još zeleni, slabije pripremljeni, pa će tako poslije moći dovesti u kuću one koji to zasluže. Bila bi sramota kad bismo, pod izlikom da im ne kompliciramo život, pridonijeli tome da praznike provedu kao pogani.

Iz onoga što vam govorim vidite da je ovaj rad svetog Rafaela vrlo potreban i vrlo vrijedan svake žrtve. Zato se moramo s velikom prirodnošću približavati svim mladima, preko drugih kolega koji su tim radom već dobro pripravljeni, kako bismo im pomogli da nas razumiju, jer ima ih toliko – nažalost – koji po svijetu, među mladeži, šire ono što bismo mogli nazvati bolešću ljudskoga neprijateljstva. Nije istina da čovjeka pokreću samo ekonomski motivi; a upravo to usađuju u srce mladih, zajedno s propagandama koje kvare običaje njihova života.

Moramo poučavati, u radu svetog Rafaela, da treba voditi veliku bitku protiv bijede, protiv neznanja, protiv bolesti, protiv patnje. Bitku koja se vodi na svjetlu dana, jer nama nikada ne trebaju sjene noći.

Tada će biti čas da se svakome pojedinačno kaže na uho da je istina da se kirurški zahvat može izvesti prljavim i zahrđalim nožem, ali da će taj zahvat vrlo teško imati dobar ishod; stoga, da se oni – koji su oruđe Božje, kao i mi – moraju truditi biti čisti, sjajni, neokaljani; i moraju nastojati steći znanje kirurga, kirurga duša: nauk Isusa Krista i prakticiranje pobožnosti, koji će ih čuvati slobodnima od stanovitih bijeda.

Pomislite da čak i djeca – osobito sada – misle na pustolovinu, na akciju, na pobjedu, na strast. Ali ne na pustolovine duha, koje su im nepoznate ili im se čine preteškima, ili ih – što je još gore – nisu kadra otkriti.

Jer opći stil civilizacije koja nas okružuje izmijenio je viđenje mnogih stvari koje bi mogle biti drukčije i koje bi trebale biti usmjerene drugim putem: to jest smislom posvećenoga i posvećujućega rada; smislom osobnog unošenja naših nadnaravnih zanosa u svijet savršeno obavljena rada; uspješnim djelovanjem učinkovitoga i organiziranoga poštenja.

I dat ćemo do znanja da za pronalaženje Boga nije zatvoren nijedan plemenit i ljudski put; nego da su svi ti putovi spremni pozitivno odgovoriti ako se mladež zna osloboditi zatrovanosti koja se širi materijalističkim rješenjima života.

Moramo učiniti da se ljudi ne zadržavaju u gluposti lakoumnosti, u gluposti koja je beskorisna i uvijek opasna. Moramo učiniti da mladi, u svakoj životnoj dobi, razvijaju svoju sposobnost suočavanja s problemima ovoga svijeta, načinom govora koji moralno izgrađuje, koji nije prijeteći, ali ima životnu snagu da povuče za sobom, koji pokreće naraštaj bez usmjerenja.

Nastojat ćemo postići da u ustima naših mladih bude ona silna nadnaravna riječ koja pokreće, koja potiče, koja je izraz zauzetog životnog stava: nikada nije groteskno, beživotno ponavljanje fraza i riječi, koje ne mogu biti od Boga.

Usred ove svjetske kataklizme, tolike mržnje i tolikoga razaranja, kažem vam još jednom da smo pozvani biti sijači mira i radosti. Za nekoliko godina, budete li molili i radili s vjerom i ustrajnošću, moći ćemo pripremati međunarodne susrete i tečajeve – uz pomoć mladića svetog Rafaela – s mladima iz mnogih zemalja, a moći ćemo biti prisutni i u inicijativama koje promiču međunarodne organizacije.

U našim rezidencijama ili u drugim djelatnostima rada svetog Rafaela moramo organizirati posebne tečajeve i aktivnosti kulturne naravi, osobito za vrijeme praznika. Katkad će i to biti diskretan način da članovi Djela imaju posebno vrijeme formacije. I uvijek će biti sredstvo za zanimljiv rad: apostolat sa stranim studentima, na koji sam se prije osvrnuo.

Na taj ćemo način djelotvorno pomoći u stvaranju ozračja uzajamnoga razumijevanja, suživota, sa širokim i univerzalnim pogledom, koje će u ljubavi ugušiti sve mržnje i zlopamćenja: bez klasne borbe, bez nacionalizama, bez diskriminacija. Sanjajte, i vaši će snovi biti nadmašeni.

Za razvijanje rada svetog Rafaela prikladno je također promicati korporativne apostolate s mladima, koji jesu i bit će sve raznovrsniji: poput čitavoga toga niza aktivnosti oko rada svetog Rafaela o kojem sam vam upravo govorio.

Prva je zadaća bila i uvijek mora biti rad svetog Rafaela. Nikada nismo, primjerice, otvorili studentsku rezidenciju, a da prije toga nismo pokrenuli rad svetog Rafaela, kako smo već mogli, pa i uz gotovo potpuno pomanjkanje materijalnih sredstava.

Isto valja reći o svakom drugom korporativnom apostolatu: rad svetog Rafaela mora mu prethoditi i pratiti ga. I tako će mladići, a nerijetko i njihove obitelji, svojom molitvom i svojim radom pomagati u opremanju materijalnim sredstvima i u svemu što je potrebno za taj korporativni rad, koji smatraju svojom stvari: vidjet ćete kako to uvijek čine rado, s radošću; i da to za njih znači veliko približavanje Djelu.

Pravedno je – već sam vam to rekao – da mladići osjećaju odgovornost da, u granicama svojih mogućnosti, ekonomski pomažu uzdržavanje kuće koju posjećuju, a koja je oruđe što omogućuje taj formativni rad kojega su oni prvi korisnici, a koji za nas predstavlja znatan napor.

A često je pedagoški učiniti da se upravo najneposlušniji i najnemirniji dječaci pobrinu za pribavljanje te ekonomske pomoći ili za druge točno određene zadatke: te im male obveze obično daju osjećaj za disciplinu, pa odgovaraju mijenjajući svoj karakter znatno nabolje, dokazujući da zaslužuju povjerenje koje im se poklanja.

Siromašni smo i uvijek ćemo to biti, predrage kćeri i sinovi. Već sam vam više puta rekao da se naše kuće posvećene radu s mladima rađaju s izvornim nedostatkom, koji se sastoji u pomanjkanju ekonomskih sredstava, uz potrebu da postoji dostojan oratorij, Administracija uređena tako da može djelovati, te da se prostorije upotrebljavaju za rad koji nije ekonomski isplativ: za rad svetog Rafaela.

Zato nam je potrebna pomoć, jer sami ne možemo. A mladići odgovaraju, sudjelujući u tradicionalnim skupljanjima priloga koja se među njima organiziraju; ili diskretno ostavljajući milostinju, plod svoga duha žrtve, i na tisuću drugih različitih načina.

Mnogo će puta ovu suradnju mladića ubrzo poduprijeti – već sam to rekao – suradnja njihovih roditelja. Kad uvide dobro koje činimo njihovim sinovima, velikodušno surađuju, daruju namještaj za opremanje kuće ili pomažu pri njegovoj kupnji itd. Ako je riječ o radu s mlađim dječacima, upravo oni i njihove obitelji moraju osigurati prostor u kojem se mogu okupljati te sredstva potrebna za aktivnosti koje se ondje organiziraju.

Premda će prilog katkad biti malen, jer im imovinske prilike ne dopuštaju više, to je uvijek prvi korak da se majke i očevi i braća približe Djelu; i da potom svi oni prime nadnaravni utjecaj Opusa Dei, sve dok ne dobiju Božji poticaj da budu naši prijatelji – pa čak i naša braća – djelatno surađujući, kupujući dionice nekretnina koje podižemo, da bi ih poslije iznajmljivali nama, koji plaćamo koliko je razumno, služeći se tim zgradama kao sredstvima apostolata.

Za naša korporativna apostolska djela moramo tražiti i subvencije od službenih i privatnih ustanova. Tim apostolatima, koji su uvijek u okviru građanskih zakona, činimo veliku uslugu društvu. Zato imamo puno pravo – kao i svi građani koji se posvećuju djelatnostima obrazovnim, dobrotvornim itd. – primati dio sredstava koja država namjenjuje tim svrhama.

No, nastojeći dobiti te subvencije, moramo se pobrinuti da ne bude okrnjena naša autonomija u vođenju dotičnoga korporativnog djela. Bez te elementarne slobode ne bismo mogli raditi. Naši prijatelji i naši suradnici uvijek će biti dobra pomoć da se ishode te pravedne i zakonite subvencije.

Ljudska učinkovitost i ugled rada koji ćete razvijati u tim korporativnim apostolatima potaknut će i mnoge plemenite osobe da vam pomognu, makar bile daleko od naše katoličke vjere. Vašim ophođenjem, punim iskrene ljubavi, zavoljet će Djelo i s njima ćete vršiti učinkovit apostolat ad fidem.

Govorio sam vam da rad svetog Rafaela mora prethoditi svakom korporativnom djelu i pratiti ga. Tako se ujedno postiže da od prvoga trenutka postoji ozračje koje je uistinu naše. U slučaju rezidencija moći će se na taj način računati na dobru jezgru pomno odabranih stanara, koji će pomoći dati ton kući i radu koji se u rezidenciji i iz rezidencije treba obavljati.

Ti stanari – odabraniji od ostalih – osjećaju se kao u vlastitom domu, odgovorno se služe svojom slobodom, savjesno se drže kućnoga reda – obiteljskog rasporeda – surađuju u stvaranju bratskoga ozračja, ozračja rada i dobrog raspoloženja.

Budete li im pristupali osobno, svakomu ponaosob, dajući im do znanja da se zanimamo za njihov studij, za njihovo zdravlje, za njihove male brige; da dijelimo njihove radosti i njihove žalosti, odgovorit će gotovo uvijek velikodušno i učinit ćete veliko dobro njihovim dušama i dušama drugih koji žive u kući.

Želim ovdje posebno naglasiti slobodu koju stanari uživaju u svemu što se tiče vjerske formacije i njihova sudjelovanja u činima pobožnosti koji se održavaju u rezidenciji. Običavamo pohoditi Presveti Sakrament i zajednički moliti svetu krunicu – na način uobičajen u svakoj zemlji – kao što to obično čine kršćanske obitelji.

Pozivat ćemo ih, dakle, da sudjeluju u tim običajima, ali ih nećemo obvezivati, služeći se jedino blagom prisilom dobroga primjera. Mogu također, ako to žele, prisustvovati svetoj misi koja se svakoga dana slavi u oratoriju rezidencije.

Apsolutno ćemo poštovati osobnu slobodu stanara nekatolika i nekršćana. Poslije će se ti mladići, osjetivši da ih se razumije i poštuje, i uvidjevši da ih se uistinu voli, lako početi zanimati za tu našu vjeru koja nas potiče da živimo ispravno i s ljubavlju.

Ako stanari nekatolici to žele – moramo moliti Gospodina i Presvetu Djevicu da to zažele – dopustit ćemo im da sudjeluju u duhovnoj formaciji i dat ćemo im potrebnu poduku za primanje krštenja. Koliko li će mladića primiti uzvišeni dar katoličke vjere po vašem tihom i radosnom trudu!

Neću se zadržavati na nabrajanju – kojemu uostalom nikada ne bi bilo kraja – različitih korporativnih djela koja ćemo s vremenom imati po cijelome svijetu. Samo na području obrazovanja čeka nas golema zadaća, na svim razinama, koju uvijek moramo obavljati kao profesionalni rad građana.

Na tom specifičnom području nastave apostolska djela – vrlo raznolika – u kojima uvijek obavljamo svoj profesionalni rad, nužno će biti sredstvo da se i drugima pruži solidna profesionalna priprema i dobra ljudska formacija; i da se vrši plodan apostolat, ne samo s onima koji će dolaziti u ustanovu, nego i s ljudima bilo kojega društvenog položaja.

Na sveučilištima će se, primjerice, moći razviti opsežan rad na širenju kulture – uvijek apostolskoga sadržaja – u regiji ili kraju u kojem se nalaze, dajući tom prigodom ljudima, bili oni intelektualci ili ne, dobru dozu kršćanskoga nauka i dobra primjera.

Budete li vjerni u svome svakodnevnom radu, budete li nastojali biti sveti i budete li puni žara, za nekoliko će godina toliki korporativni apostolati s mladima biti čudesna stvarnost, plodno tlo za opsežno ljudsko i nadnaravno djelovanje s čitavim narodom.

Podsjećam vas još jednom da se naš apostolat s mladim ljudima nikada neće ograničiti na onaj koji vršimo u tim korporativnim djelima i iz njih. Moramo raditi i u udrugama, školama, službenim i privatnim inicijativama visoke razine, kako bismo ih pretvorili u djelotvorna apostolska sredstva: ubicumque fuerit corpus, illic congregabuntur et aquilae, gdje god postoji pošten rad, onamo ćemo ići da mu damo više života.

Ostavio sam za kraj, namjerno, govor o poteškoćama – osim onih ekonomskih – kojih vam neće manjkati u ovoj divnoj zadaći. Čak će se i dobri protiviti vašemu radu: discipuli autem increpabant eos; kad su se djeca približavala Kristu Isusu, učenici su činili sve moguće da ona ne dođu; Gospodin se morao nametnuti govoreći: sinite parvulos et nolite eos prohibere ad me venire, pustite ih neka dođu.

Neki će vam od početka prilijepiti etiketu, koju god im padne na pamet: tako ćete vi naučiti da nikome ne lijepite etikete. Etikete se mijenjaju jer, s vremenom, ono što se činilo bezvrijednim na kraju postane blago. I možda će vam se dogoditi – više nego jednom – isto što se dogodilo meni, kad sam imao samo mladost i dobro raspoloženje: molio sam i, nije me sram, plakao.

Ali protivštine, podnesene iz ljubavi prema Bogu, uvijek donose plodnost: quando orabas cum lacrimis… ego obtuli orationem tuam Domino; kad si molio sa suzama, ja sam – kaže arkanđeo Tobiji – prinosio Gospodinu tvoju molitvu. Tada nadnaravni smisao našega predanja postaje stvarniji, jer se doživljava – u tijelu i u duši – onaj prinos naših života koji smo prikazali Gospodinu, a koji se uzdiže k Njemu in odorem suavitatis.

Poteškoće! Uvijek će ih biti, ove ili one vrste, ali uvijek se prevladavaju; to su posve obične stvari, koje ćete svladati svojom žrtvom, svojom molitvom i svojom radošću. Osim toga, ne zaboravite da računamo na Božju milost, na vrijeme, na našu ljubav i na naš rad. Stvari se mijenjaju, ozračje sazrijeva; i oni koji su kritizirali i opirali se, hvale i pomažu.

Nemojte patiti ako vas nazivaju svakakvim imenima: imaju pravo! Gospodin je rekao po svetom Mateju: unus est bonus: Deus; samo je Bog dobar. Katkada se, djeco duše moje, morate sjetiti onoga exiit qui seminat seminare semen suum – iziđe sijač sijati – i promisliti kako to velikodušno rasipanje, bacanje čistoga zlata pšenice punim rukama u utrobu zemlje, donosi sa sobom nemale brige: kiša i suša, sunce ili magla, hladnoća i vrućina, sve može biti štetno.

Katkada pak ne nedostaje prigoda za trpljenje, koje ne dolaze izvana, nego iznutra. To su neumjesni ispadi – oni kažu: gafovi – jednoga od onih stvorenja koja dolaze u naše kuće, i može se dogoditi da Voditelj ili Voditeljica ne ovladaju ozračjem: možda zato što imaju strogu izobrazbu, a nedostaje im iskustva; ili zato što je njihov posao pun umora, napora, strpljenja, žrtve, odricanja i – moram dodati – duboke poniznosti. Morate biti spremni ne pokazati se gnjevnima zbog tih stvari, prijeći preko njih s osmijehom.

Već sam vam to prije rekao: dajte tim mladićima odgovorne poslove, molite za njih, ophodite se s njima srdačno i s razumijevanjem – s Kristovom ljubavlju – i vidjet ćete kakve promjene: oni koji su bili zapreka postaju, u vašim rukama, kao glina u rukama lončara, sicut lutum in manu figuli, najvjernija oruđa.

Kada nailazite na te neugodnosti, djeco moja, i podnosite ih s radosnim osmijehom, puni djelotvorne ljubavi i u tišini, vaš se život ispunja božanskom mudrošću: quoniam sapientia aperuit os mutorum et linguas infantium fecit disertas. Poslije ćete vidjeti kako ta Božja Mudrost u svoje vrijeme otvara usta nijemih i daje rječitost onima koji su nastojali postati poput djece.

Znam da ćete uvijek dobro imati na umu onaj omnes enim filii Dei estis per fidem; svi ste vi sinovi Božji po vjeri. Kakva li je naša moć! Moć da znamo da smo sinovi Božji i da to jesmo. I ako, unatoč svemu, mislite da je plod vašega rada malen, dozovite u sjećanje Izaijine riječi: electi mei non laborabunt frustra, nikada moji izabranici neće raditi uzalud.

Svatko treba misliti: graecis ac barbaris, sapientibus et insipientibus, debitor sum; ja imam taj dug ljubavi i služenja prema cijelome svijetu, prema svim ljudima, prema Grcima i barbarima, prema mudrima i neukima. Ne smijemo, dakle, klonuti pred tim ili drugim poteškoćama. Ne smije se dogoditi da zbog naše nemarnosti bude onih koji bi mogli reći Gospodinu: quia nemo nos conduxit, nitko nas nije pozvao.

Nerijetko je upravo moj mladi sin onaj koji mora biti na čelu formacijskih predavanja svetog Rafaela i drugih aktivnosti: onih koje se svakoga dana javljaju u sve većem broju, jer je ta zadaća, kako vam običavam govoriti, more bez obala. A može se dogoditi da ima manje godina od onih koje mora poučavati i voditi, ne namećući se.

Ako pati zbog nečijeg nerazumijevanja, ja tom svojem sinu kažem: praecipe haec et doce: nemo adolescentiam tuam contemnat: sed exemplum esto fidelium in verbo, in conversatione, in caritate, in fide, in castitate. Dum venio, attende lectioni, exhortationi et doctrinae. Ne žalosti se: neka te nitko ne prezire zbog tvoje mladosti, budući da nastojiš biti uzor u govoru, u ophođenju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći. I, osim toga, nastavi se i sam formirati, posvećujući se čitanju, davanju dobrih savjeta i poučavanju.

Svi vi, kćeri i sinovi, oni najmlađi i vi koji više niste tako mladi, imajte uvijek veoma živu brigu za naš rad svetog Rafaela. Moramo ga gledati s osobitom ljubavlju – ponavljam – mora nam biti zjenica oka.

Ta će se briga morati pretočiti u postojanu molitvu i u djela. Vaš apostolski žar vodit će vas da izađete na sva raskrižja svijeta tražiti duše, prenijeti im poziv Isusa Krista, jer, premda je Krist mogao, ostajući na istome mjestu, privući ljude k sebi da slušaju njegovo propovijedanje, nije to tako učinio; dajući nam primjer da i mi prolazimo putovima, tražeći one koji se gube, kao što pastir traži zalutalu ovcu, kao što liječnik dolazi k bolesniku.

Kada sveti Ivan Zlatousti piše da Gospodin kaže svojim učenicima: vi ste sol zemlje, stavlja im pred oči nužnost onoga što im je zapovjedio. Jer vi – kao da im govori – ne smijete se brinuti samo za vlastiti život, nego i za život cijele zemlje. Vas ne šaljem, kao što sam učinio s prorocima, u dva grada, ni u deset, ni u dvadeset, čak ni u jedan jedini narod. Ne, vaše će se poslanje protezati na zemlju i na more, bez drugih granica osim granica samoga svijeta, makar on kadšto bio pokvaren. A kada ih naziva svjetlom, ponovno govori o svijetu – lux mundi – ne o jednome narodu, ni o dvadeset gradova, nego o svoj zemlji; govori o umnome svjetlu, mnogo dragocjenijem od sunčanih zraka, kao što je i sol trebalo razumjeti u duhovnome smislu. A Gospodin stavlja najprije sol, zatim svjetlo, da bismo uvidjeli korist odlučnih riječi i probitak ozbiljnoga naučavanja. To nas čvrsto veže i omogućuje nam da se rastopimo. To nam otvara oči, vodeći nas kao za ruku prema kreposti.

Poći ćete, dakle, pronaći duše ondje gdje se nalaze, kako biste ih privukli toplini našega duha, božanskom svjetlu našega rada formacije, stavljajući ih pod zaštitu arkanđela svetog Rafaela i apostola svetog Ivana, da ih zapalite, da ih očistite, da ih ispunite naukom i ljubavlju Božjom te plemenitom pobožnošću prema svetoj Mariji, svetoj Crkvi i Rimskom prvosvećeniku.

Blagoslivlja vas vaš Otac.

Madrid, 24. listopada 1942.