Pismo br. 8

Zakonita sloboda ljudi, ako su uistinu čestiti, vodi ih, uz božansku pomoć, k želji da služe Bogu i njegovim stvorenjima. Servite Domino in veritate, služite Gospodinu u istini, savjetovao je Tobija svojim sinovima. I to je savjet koji dajem i vama, jer smo primili Božji poziv da vršimo osobitu službu njegovoj Crkvi i svim dušama. Jedina ambicija, jedina želja Opusa Dei i svakoga njegova djeteta jest služiti Crkvi, onako kako Ona želi da joj se služi, unutar specifičnoga poziva koji nam je Gospodin dao.

Nos sumus servi Dei caeli et terrae, mi smo sluge Boga neba i zemlje. I sav je naš život upravo to, kćeri i sinovi moji: služba s isključivo nadnaravnim ciljevima, jer Opus Dei nije i nikada neće biti – niti to može biti – vremenito oruđe; ali je istodobno i ljudska služba, jer vi ne činite ništa drugo nego nastojite na čist način postići kršćansko savršenstvo u svijetu, svojim posve slobodnim i odgovornim djelovanjem na svim područjima građanske djelatnosti. Požrtvovna služba, koja ne ponižava, nego odgaja, koja širi srce – čini ga rimskim, u najvišem smislu te riječi – i vodi k traženju časti i dobra ljudi svake zemlje: da bi svakoga dana bilo manje siromašnih, manje neukih, manje duša bez vjere, manje očajnih, manje ratova, manje nesigurnosti, više ljubavi i više mira.

Želimo služiti, osjećamo se počašćenima što to činimo i uvjereni smo da ne bismo mogli nasljedovati Krista, što je naša jedina želja, kad bismo se odrekli toga žara. Gospodin je, djeco moja, radi toga došao na zemlju – filius hominis non venit ministrari, sed ministrare; Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi – i svatko tko ga želi slijediti ne smije težiti drukčijem načinu ponašanja.

Reći ću vam, sa svetim Pavlom, da morate u svojim srcima imati iste osjećaje koje je Isus Krist imao u svome; on, koji je imao Božju narav, nije prisvajanjem bio jednak Bogu; pa ipak, sam je sebe ponizio uzevši lik sluge, postavši sličan ljudima i sveden na ljudsko stanje.

Tim putem ide Papa, slatki Krist na zemlji, Zamjenik Božji – kako ga rado nazivam – koji za sebe kaže da je servus servorum Dei, sluga slugu Božjih. A ako je Vrhovni prvosvećenik sluga, kćeri i sinovi moji, nije dopustivo da bude katolika koji to ne žele biti. Samo je jedan Gospodin, jedini je Vlasnik Crkve: Isus Krist, naš Bog, koji ju je – osim što nas je stvorio – kupio cijenom svoje Krvi, quam acquisivit sanguine suo. Zato je dražestan – i opravdan – način na koji u nekim krajevima Amerike govore o Isusu: Gospodar, tako ga zovu.

Osim Gospodina, nema na zemlji nikoga tko bi bio vlasnik duša: svi im dolazimo služiti, i na to nas je pozvao kada nas je obogatio čudesnim darom vjere i kada nas je htio u svome Djelu: sic nos existimet homo ut ministros Christi et dispensatores mysteriorum Dei, tako nas ljudi trebaju smatrati: služiteljima Kristovim i upraviteljima otajstava Božjih.

Nemojte, međutim, misliti da je lako od života učiniti služenje. Tu je dobru želju potrebno pretočiti u stvarnost, jer kraljevstvo Božje nije u riječi, nego u snazi, a postojano pomaganje drugima nije moguće bez žrtve. Instantia mea quotidiana sollicitudo omnium ecclesiarum, na mene pada briga za sve crkve – pisao je sveti Pavao – a taj uzdah Apostola podsjeća sve kršćane na odgovornost koju svi vjernici moramo osjećati, kako bismo pred noge Zaručnice Isusa Krista – svete Crkve – položili ono što jesmo i ono što posjedujemo, ljubeći je najvjernije, pa i po cijenu imetka, časti i života.

Zato mi, dok započinjem ova razmatranja, na pamet dolazi teški teret koji pritišće Papu i biskupe, te se osjećam ponukanim podsjetiti vas na štovanje, privrženost, pomoć koje im morate pružati svojom molitvom i svojim predanim životom. Udovi Otajstvenoga Tijela doista su veoma raznoliki, ali svi mogu sažeti svoje poslanje u služenje Bogu, cjelini Otajstvenoga Tijela, dušama.

Postoji, doista, raznolikost duhovnih darova, ali Duh je jedan te isti. Postoji i raznolikost službi, ali Gospodin je jedan te isti. Postoji raznolikost nadnaravnih djelovanja, ali isti je Bog onaj koji čini sve u svima. Vidljivi darovi Duha daju se svakomu na korist.

Tako jedan prima od Duha dar da govori s dubokom mudrošću; drugi prima od istoga Duha dar da govori sa znanjem; ovomu isti Duh daje izvanrednu vjeru; onomu milost liječenja bolesti po istome Duhu; komu dar da čini čudesa; komu dar proroštva; komu razlučivanje duhova; komu dar da govori raznim jezicima; komu dar da tumači riječi. Sve to čini isti nedjeljivi Duh, dijeleći svoje milosti svakomu kako hoće.

Svi smo, dakle, korisni u Crkvi: nužni, rekao bih. Svi imamo jedno jedino poslanje koje moramo ispuniti – služiti i apostolski raditi – i jasno je da, s obzirom na to zajedništvo ciljeva, nema zadaća ni karizmi veće ili manje važnosti: mjesto koje svakome pripada bit će visoko ili nisko jedino po vjernosti Božjoj milosti i po ispravnoj nakani s kojom se ono obnaša.

Zato, On sam je jedne postavio za apostole, druge za proroke, druge za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje, kako bi radili na usavršavanju svetih, u dužnostima svoje službe, na izgrađivanju Tijela Isusa Krista, dok svi ne prispijemo do jedinstva iste vjere i iste spoznaje Sina Božjega, do stanja savršena čovjeka, do mjere savršene dobi po Kristu.

U svakom slučaju, ne smijete zaboraviti da poslanje služenja počiva osobito na onima koji imaju vlast u Crkvi; a što je tko na višem položaju, to je veći opseg odgovornosti i veća obveza žrtve.

Težak je teret nositi na zemlji breme Crkve, kao i skrbiti za njezin neprestani rast; i ponavljam vam to kako bi tako svakoga dana rasla ljubav koju duh Djela budi u vama prema onima koji na ramenima nose to poslanje; i kako biste se pobrinuli da uvijek mogu računati na pomoć vašega jedinstva i na potporu vašega apostolskog rada usred svijeta, među ostalim građanima, vama jednakima.

Gospodin od svih nas traži istančanu vjernost svojim zapovijedima i želi da budemo spremni ispuniti tu dužnost: unusquisque proprium donum habet ex Deo, alius quidem sic, alius vero sic; svatko ima od Boga vlastiti dar, ovaj ovako, onaj onako.

Zato, budući da moramo služiti, uvijek vam ponavljam da je za služenje potrebno biti od koristi. Da bismo bili od koristi Otajstvenomu Tijelu, potrebna je ispravna, dobro formirana savjest, koja donosi plodove dobrih djela i zna poštovati slobodu tuđe savjesti.

Potreban nam je bogat unutarnji život, pouzdan znak prijateljstva s Bogom i neizostavan uvjet za svaki rad s dušama; hitno je stjecati nauk i živjeti od vjere, kako bismo ga mogli prenositi te tako spriječiti da duše upadnu u zablude neznanja ili u pijetizam, koji svojom ispraznom, sladunjavom ili praznovjernom pobožnošću izobličuje lice prave pobožnosti.

Potrebno je također da – prenoseći taj nauk – poučite ljude što znači poziv djece Crkve. Pomozite im da shvate da njihovo najveće nastojanje mora biti služenje, i – među ostalim, apostolatom nedavanja – nastojte da zavole velikodušnost i nenavezanost; i da shvate da dijete Božje mora raditi za svoga Oca, ne očekujući zemaljske probitke.

Potrebno je održavati živima nadnaravni duh i apostolski žar; valja bježati od toga da se u duhovnom životu pogrešno vidi samo umanjenje slobode; u doktrinarnoj formaciji hrpa nerazumljivih formula; u apostolatu neka vrsta pridodanoga zanimanja, za slobodne sate.

Spriječite, svojim primjerom, da toliki kršćani kukavički napuste rad na mnogim plemenitim i dopuštenim područjima, prepuštajući ih u ruke neprijatelja Boga i njegove Crkve. Djelujte odlučno – što zahtijeva zaborav samoga sebe – da ne biste upali u lagodnu pasivnost onih koji drsko zlorabe božansku Providnost i očekuju izvanrednu pomoć, koju Gospodin nema razloga udijeliti, ako ne upotrijebimo ljudska sredstva koja su nam nadohvat ruke.

Neka vas ipak ne čudi ako naiđete na ljude koji ambicijom smatraju vašu revnost da radite za Boga na svim položajima u društvu – na onima koji vam pripadaju, po vašem zvanju ili zanimanju, ili po tome što ste građani – ili koji na vaše služenje reagiraju kao da su uvrijeđeni.

Ne zamarajte se – reći ću vam to bezazlenom metaforom, koja se nije svidjela nekima koji, po svemu sudeći, laju – gubeći vrijeme na bacanje kamenja na pse koji putem laju na vas, i, bez razmetanja i spektakla, nastavite sebi određivati ciljeve, plemenita sredstva, konkretne svrhe koje će vam pomoći da idete naprijed, s ljudskom i nadnaravnom čvrstoćom, kako biste pred Kristove noge položili sve zemaljske djelatnosti.

Neka vas ne brine što će drugi reći: radite, ne gledajući susjeda ispod oka – kao što mnogi čine – jer je suprotno nešto loše što nikomu ne koristi. Pazite samo na to je li Bog zadovoljan i radujte se ako ustanovite da su i drugi učinili isto toliko.

Kćeri i sinovi moji, radujte se i onda kada vas težina rada možda podsjeti na to da služite, jer služiti iz Ljubavi nešto je divno, što dušu ispunja mirom, premda ne manjka gorčine. Ponosom svoga života smatram – smatrajte to i vi – to što sam sluga svima.

Želim služiti Bogu i, iz ljubavi prema Bogu, s ljubavlju služiti svim stvorenjima na zemlji, bez razlikovanja jezika, rasa, naroda ili vjerovanja; ne čineći nijednu od onih razlika koje ljudi, s više ili manje himbe, ističu u životu društva.

Veliko je i lijepo poslanje služenja. Zato ovaj dobri duh – veliko gospodstvo – koji se savršeno slaže s ljubavlju koju gajimo prema slobodi, mora prožimati sav rad mojih kćeri i mojih sinova u Opusu Dei. I želim da on bude i najvažnija značajka moga ubogog života svećenika i vašeg Oca: uvijek biti sluga i znati da to jesam, a osobito u vremenima – kojih neće nedostajati – u kojima mnogi bježe od poniznosti služenja bližnjemu.

Pa ipak, u današnjem svijetu, s tim spletkama i tim metežima – s tom himbom, rekao sam vam ranije – ima mnogo ljudi koji se, kada čuju da se govori o služenju, uplaše: jer su puni oholosti i ne uviđaju da u svijetu služimo jedni drugima; nema nikoga na zemlji tko, na neki način, ne bi morao služiti drugima, jer ovisimo o onima koji žive u našoj zemlji, o onima koji su blizu i o onima koji su daleko, o onima koji prebivaju u drugim zemljama: o svima.

Služimo drugima, htjeli to ili ne htjeli, a mi to moramo činiti drage volje, s radošću koju je Gospodin stavio u naš duh: servite Domino in laetitia, služite Gospodinu radosno.

Neće vam nedostajati poteškoća, jer je onaj tko je nastojao učiniti nešto dobro uvijek nailazio na zapreke, a kada je riječ o služenju Crkvi, usudio bih se reći da su te zapreke posve redovita pojava.

Ponekad iznenađuje što ih postavljaju upravo neki koji se smatraju katolicima ili se takvima proglašavaju, no – promotre li se stvari izbliza – često se vidi da protivljenje dobrih i nije toliko dobrih, jer su to obično isti oni koji, možda prikrivenije, napadaju druge članove Crkve ili one koji njome upravljaju.

Taktika koju običavaju slijediti dvostruka je: s jedne strane, nastoje sakriti ili ne priznati služenje onih kojima podmeću nogu, kako se ne bi činilo da napadaju upravo Crkvu; a s druge strane, to nečasno postupanje prikrivaju pseudoapostolskim krinkama, pod izlikom da pod istu zastavu okupe uza se one koji su, iz mržnje prema Crkvi, spremni im se pridružiti u zboru, kako bi uništili stvorenja koja – u krilu Crkve – sam Bog već prema vremenima podiže, na svoju slavu i u svoju službu.

Kada sam, tijekom svih ovih godina, propovijedao kleru diljem cijele Španjolske, običavao sam svećenicima govoriti da postoje tri vrste svećenika: oni koji nikomu ne čine zla, ali ne čine ni previše dobra, jer su se pretvorili u birokrate religije; nemirnici koji se neprestano kreću, dižući veliku strku, praveći buku; i oni istinski revni koji se, puni svetoga oduševljenja, ne zaustavljaju ni pred kakvom žrtvom, samo da duše približe Bogu.

One koji pripadaju prvim dvama krugovima obično nitko ne napada; samo su oni iz treće skupine – upravo zbog svoga žara u služenju Crkvi – izloženi kritikama i ogovaranjima. Pred njihovim požrtvovnim radom ne izostaju čak ni đavolska savezništva koja – makar i imala opravdan razlog, a obično ga nemaju – nadilaze osjećaj pravednosti i upadaju u nešto što nalikuje neobjašnjivoj žeđi za osvetom: javno se viđaju, ruku pod ruku, crkveni ljudi i svjetovne ličnosti, dobro poznate po svojim neprestanim napadima na katoličku vjeru.

Bolno je, osim toga, što takav način postupanja prema onima koji žele biti vjerni nailazi na povjerenje među osobama koje bi se trebale odlikovati jasnim rasuđivanjem. Žalosno je to ustanoviti, iz dva razloga: jer se, slušajući ta naklapanja i poklanjajući im vjeru, prelazi preko nepravde i nepravičnosti koje se čine; i jer jadne duše koje su meta tih spletki obično nemaju načina obraniti se ni dokazati istinu: većina je kleveta anonimna i nema pravnoga sredstva kojemu bi se moglo pribjeći.

Mnogo puta ti jadnici vide kako se na njih istresa hrpa smeća, ex informata conscientia, i nažalost je savjest – koja prima svete stvari – katkad rastezljiva te se puni i strahovito zlim stvarima.

Ne može se suditi a da se ne sasluša optuženoga, samo na temelju prikupljenih priča se, jer kada bismo zaboravili to elementarno pravilo razboritosti, nitko ne bi ostao na nogama u Crkvi Božjoj. Na taj način ti tužitelji neće biti prijatelji Boga, koji je rekao: vos amici mei estis, si feceritis quae ego praecipio vobis; vi ste prijatelji moji ako činite što vam ja zapovijedam, ako postupate ispravno.

Katkad se primjenjuju srednjovjekovni postupci, s nečovječnim tajnama koje ne dopuštaju da se itko brani; koje optuženika prisiljavaju da udara u tami, da se muči tjeskobom jer ne zna od koga dolazi optužba ni za što ga optužuju; a, ako pita, ni tada mu ne odgovaraju.

Često mu se pripisuju stvari za koje ne zna – kad bi za njih znao, lako bi ih mogao pobiti – a jedina utjeha koja mu preostaje jest prikazati svoje patnje Bogu i pomisliti da se nešto slično dogodilo Isusu: nemo tamen palam loquebatur de illo propter metum Iudaeorum, nitko nije javno govorio o Njemu, zbog straha od Židova.

Nije da je taj sustav naprosto star: on je nepravedan, makar se sastavio jedan izvještaj ili mnogo izvještaja, ili čak proveo postupak, ako dotična osoba ili njezini branitelji ne mogu doznati razloge optužbe: jer se tužitelj toliko puta povodi za osobnom strašću, posve stranom pravednosti.

Zato u takvim žalosnim slučajevima obično više žalim tužitelje i one koji sude nego one koji se pojavljuju kao optuženici: prvi stavljaju dušu na kocku; drugima se mogu reći riječi Prve poslanice svetog Petra: si quid patimini propter iustitiam, beati; ako trpite zbog pravednosti, blaženi ste.

Iskreno mislim da, ako je netko optužen, upravo njega treba najprije upitati, jer on poznaje teoriju i praksu onoga što čini, i moći će razjasniti točke koje mu se iznesu. Katkad se, međutim, stječe dojam da se pogreška brka s onim koji je pogriješio, i ne manjka onih koji misle da je ponekomu uistinu stalo do toga da osudi onoga koji je pogriješio, a da i ne pokuša ispraviti zabludu: između ostaloga, zato što zabluda ne postoji.

Čak su se i farizeji – et qui missi fuerant erant ex pharisaeis – ponijeli plemenitije, upitavši izravno Krstitelja: tu, quis es?, tko si ti? I to premda ih je jednom Ivan, videns autem multos pharisaeorum, vidjevši skupinu farizeja, oštro prekorio nazvavši ih leglom gujinjim.

Zaključimo, međutim, ovu digresiju, jer ne želim previše produljiti ovo Pismo, a moram vam iznijeti još podosta razmatranja o nekim značajkama našega služenja Gospodinu i dušama.

Prvo na što vam želim skrenuti pozornost – premda ste to od mene čuli mnogo puta – jest da je naša zadaća, predrage kćeri i sinovi, svjetovni, laički rad običnih građana – jednakih ostalim građanima, a ne poput ostalih građana – koji traže svoju svetost i vrše apostolat u profesionalnim poslovima i iz njih, kojima se zauzeto bave usred svijeta.

Neće biti nikoga tko bi se usudio izjaviti da svjetovnjaci ne mogu kristijanizirati djelatnosti u kojima svakoga dana sudjeluju. Ali – istodobno – neće nedostajati onih koji nisu u stanju razumjeti one koji nastoje provesti u djelo taj jednostavni, naravni i božanski način posvećivanja i apostolskoga rada.

Zbog toga se novost Opusa Dei ne može pravedno prosuđivati mentalitetom onih koji su navikli proučavati samo probleme kleričkog života ili redovničkog života; a nisu navikli istraživati ili razmatrati svjetovnu stvarnost, život običnog kršćanina: koji treba živjeti nenavezan na svijet, ali istodobno u svijetu, ljubeći ga, ucijepljen u vremenite poslove, obavljajući posao od kojega živi i – u našem slučaju – od kojega bi živio da ne pripada Opusu Dei.

S takvim je mentalitetom lako moguće da vaša ustrajnost u profesionalnom radu – ne obazirući se na napore ni na umor – bude čak protumačena kao težnja za vlašću ili za položajima, dok je, naprotiv, riječ samo o traženju posvećenja u tom radu, obavljajući ga s najvećim mogućim savršenstvom – također ljudski – iz ljubavi prema Bogu i kako bi se duše približile Kristu i njegovoj Crkvi, u požrtvovnom, teškom i poniznom poslanju prijateljstva i služenja.

Ne može nas se smatrati amaterima, poput nekih redovnika ili svećenika koji se usput bave svjetovnim zanimanjima ili njeguju profane znanosti, narušavajući više ili manje, u nekim slučajevima, svoj svećenički ili redovnički poziv, pa čak i sam znanstveni ili profesionalni rad koji im je stran.

Naš je rad svjetovan – govorio sam vam – pun dobrog antiklerikalizma, koji proizlazi iz ljubavi prema svećeništvu i koji nas vodi da vjerno prianjamo uz Papu i ordinarije, premda nam upravo zbog te naše vjernosti ne manjka nerazumijevanja.

Ne umarajte se propovijedati, kćeri i sinovi moji, ljubav i predanu poslušnost Svetom Ocu. Sve i da njegov lik nije ustanovio Isus Krist, razum mi kaže da je potreban čvrst središnji autoritet – Sveta Stolica – kako bi urazumio one koji se unutar Crkve ne uspiju složiti pa govore koješta.

No, osim toga, iznad i prije tih logičnih razloga stoji volja Boga, koji na zemlji hoće Namjesnika i nezabludivo mu pomaže svojim Duhom.

Moramo, dakle, biti antiklerikalci, s antiklerikalizmom zbog kojega još više ljubimo Crkvu i koji je dobar, jer ima drugih antiklerikalizama koji su zli.

Jedan je takav na nasilan način, suadente diabolo, te, iz mržnje prema Bogu, dovodi do toga da se, uz najokrutnija mučenja, zatire sve što se odnosi na vjeru, na svećeništvo; postoji i drugi tip antiklerikalizma, također zao, koji – možda ne prelazeći u nasilje – ignorira ili prezire stvari Božje; i treći, koji se rađa kada se vidi kako se klerici i laici služe Crkvom da bi postigli posve vremenita dobra.

I napokon naš, za koji sam siguran da je ugodan Gospodinu, jer nas potiče da želimo, za Crkvu i za njezine služitelje, svetu slobodu od vremenitih spona; jer čini da nam po samoj naravi omrznu sve vrste zloporaba, niskosti koje upotrebljavaju Kristov Križ za osobnu korist, ili pretvaraju božanski poziv, koji Gospodin daje za služenje, u kockarski automat koji traži samo udobnost ili vlastiti probitak.

Klerikalizam je obično popraćen prezirom prema zakonu – koji kao da postoji samo za bližnjega – jer zakon nameće služenje koje se ne želi vršiti. Nema duha Isusa Krista, klerikalan je – u lošem smislu te riječi – onaj tko zlorabi svoj autoritet, kako bi mu drugi služili, tko dušama upravlja na tiranski način, kao da su one njegovo stado koza pa bi, hvatajući ih za rogove, rekao: ove su moje, gazeći tako svetu slobodu savjesti.

Onaj tko bi tako postupao ne bi imao one poniznosti koja daje smisao svakom apostolskom djelovanju te bi, umjesto da svojim životom surađuje u širenju Kristova kraljevstva, nanosio štetu jedinstvu Crkve i pastoralnom radu.

Takav bi mentalitet zaboravio duh služenja koji mora biti prisutan u svima koji rade za Krista, te bi naveo na to da se službe smatraju ne služenjem, nego nadarbinama koje bi se mogle upotrebljavati u vlastitu korist; ili povlasticama, koje bi oslobađale od svake obveze; ili osobnom baštinom, kojom bi se moglo raspolagati po vlasnikovu hiru.

Čak ni onda kada bi se htjelo zlorabiti autoritet, u korist određenoga apostolskog pokreta ili konkretnoga rada s dušama, takav postupak ne bi bio opravdan. Jer nema mjesta hirovima ni pogodovanju u onome što pripada svoj djeci Crkve, budući da je primljeno intuitu ministri Dei, to jest s obzirom na Božjega radnika, što je isto kao da je primljeno intuitu gregis seu populi Dei, to jest u korist svih vjernika.

Kakvo god poslanje netko imao u Otajstvenome Tijelu, treba djelovati kao vjeran upravitelj – ne kao vlasnik – koji zna da će za svoja djela morati položiti račun. Što misliš, tko je – upitao je jednoga dana Gospodin – onaj vjerni i razboriti upravitelj kojega je njegov gospodar postavio nadstojnikom svoje družine, da svakomu u svoje vrijeme dijeli mjeru pšenice koja mu pripada? Blago tomu sluzi ako ga njegov gospodar po povratku nađe gdje tako izvršava svoju dužnost. Zaista vam kažem da će mu povjeriti upravu nad svim svojim dobrima.

No ako taj sluga rekne u svome srcu: moj gospodar ne misli tako skoro doći; pa počne zlostavljati druge sluge i sluškinje, te jesti i piti i opijati se, doći će gospodar toga sluge u dan kada ga najmanje očekuje i u čas za koji ne zna, pa će ga istjerati iz svoje kuće i dati mu plaću koja pripada nevjernim slugama.

Dobar upravitelj zna pravedno dijeliti darove svoga gospodara, zna oploditi primljene talente, na korist svih slugu, jer non est personarum acceptor Deus, Bog ne gleda na osobe.

Doista, teška je to zadaća, jer je teško ne povesti se za prividima, a taj vjerni upravitelj treba biti osjetljiv na poticaje Duha Svetoga, da bi dijelio Gospodinova dobra onako kako bi to činio sam Gospodin; niti se može voditi komotnošću, namećući onima koji su dobre sluge – upravo zato što to jesu – najneugodnije poslove, ili dijeleći dužnosti i službe ne odvagnuvši potrebnu pripremljenost osoba.

Znate da mi je nasilje mrsko, ali si, ljudski gledano, ipak mogu objasniti da, ma kako dobar bio, osorno reagira onaj koji – zbog svoje čiste želje da služi – nije primio druge ljudske plaće doli neprestane osornosti. Makar i ne tražio te zemaljske plaće, riječ je o ljudskome stvorenju, i lako se može dogoditi da tetiva luka, kada je stalno napeta, jednom pukne.

Suprotno antiklerikalizmu o kojem vam govorim jest htjeti se okoristiti svojstvom katolika kako bi se nametnuo osobni kriterij u onome što je stvar mišljenja; ili kako bi se od drugih katolika zahtijevalo besplatno obavljanje određenih profesionalnih poslova, ne uzvraćajući im novčano ono što je pravedno i razumno, jer to je njihov posao i sredstvo od kojega žive i uzdržavaju se. Uz otegotnu okolnost, povrh toga, da bi se te usluge, kada bi se tražile od drugih osoba, možda ravnodušnih ili neprijateljskih prema Crkvi, plaćale kako dolikuje, a možda čak i izdajama Crkve.

Kada u političkom životu bilo koje zemlje vidim laike koji sebi prisvajaju zastupanje biskupske hijerarhije, kompromitirajući je u vremenitim stvarima, jer oni – laici, koji se razmetljivo nazivaju katolicima – nisu sposobni, ili se ne čine sposobnima, preuzeti na sebe osobnu odgovornost koja im pripada kao građanima; i lijepe se uz Crkvu kao bršljan uza zid, čineći najprije da zid iščezne pod njihovim lišćem, a potom ga razarajući korijenjem koje traži sok u pukotinama plemenitih klesanaca, obično šutim i molim. Uvijek mi, međutim, u sjećanje dolazi onaj odlomak svetog Luke, i čini mi se da čujem glas Isusa, našega Gospodina, kako im govori: pisano je: moj je dom dom molitve; a vi od njega načiniste pećinu razbojničku.

Klerikalan način postupanja, makar iza njega stajale veoma dobre nakane, vodio bi i do toga da se od drugih zahtijeva ostvarenje apostolskih inicijativa i projekata, ne uzimajući u obzir teret koji njihova provedba sa sobom nosi. Očito je da onaj tko se predaje radu za Krista to mora činiti nesebično, ali ne smije se zaboraviti da apostol također treba jesti i odijevati se, prehranjivati svoje i otpočinuti.

Svjedoci ste da nikada nismo odbili poslužiti dušama, makar nas to stajalo novca. Znamo što je govorio sveti Pavao: Dominus ordinavit iis qui Evangelium annuntiant, de Evangelio vivere, onima koji naviještaju radosnu vijest treba pribaviti ono što im je potrebno; ali možemo također ponoviti ono što je tvrdio Apostol: non usi sumus hac potestate, sed omnia sustinemus, ne quod offendiculum demus Evangelio Christi, nismo se poslužili tim pravom, i sve rado podnosimo, kako ne bi nastale poteškoće za Evanđelje Isusa Krista.

Ako se – umjesto želje za služenjem – pojavi lažna ljubav prema Crkvi, zavladaju i samovolja i povlašćivanje, te se kvari i zamućuje zdravo ozračje koje postoji kad god se djeluje u Božjoj prisutnosti. Bit će logično – apsurdno logično – da se, kao posljedica toga, ne gleda dobrim okom niti razumije one koji žele samo služiti.

Prepisujem, naprosto, ono što je već sveti Ivan morao napisati: ja bih možda pisao toj crkvi; ali Diotref, koji žudi za prvenstvom među ostalima, ne želi ništa znati o nama. Stoga, ako dođem onamo, razotkrit ću njegove postupke, predočujući mu zlo koje čini šireći zlobne glasine protiv nas; i kao da to nije dosta, ne samo da ne prima našu braću, nego onima koji ih primaju to zabranjuje i izgoni ih iz Crkve.

Predrage kćeri i sinovi, i po tome se vidi da je Djelo Božje, jer je – kao i one prve kršćane – i nas zapalo trpjeti istu sudbinu, zbog nerazumijevanja i ljubomore lažne braće, koja su otišla tako daleko da s nama postupaju kao s krivovjercima. Lažu, iz zavisti, i nažalost zaboravljaju da će, kada se odluče govoriti istinu, biti – tek tada – plodni u Kristu: veritas liberabit vos, istina će ih osloboditi.

Istina je da nas je zapalo trpjeti – a nema naznaka da će nas zasad pustiti da mirno radimo – ali nemojte propustiti razjasniti onima koji vam kažu, kao da nas sažalijevaju, koliko li neprijatelja imate!: da, i koliko li prijatelja! Jer to je stvarnost, i svakoga će dana biti sve više onih koji nas razumiju i vole.

Sada nas Gospodin, iz ljubavi prema svojem Djelu, čini protagonistima prispodobe o trsu i lozama; dopušta protivljenje, ut fructum plus afferat, da bismo donijeli još više roda. U očima ljudi to je možda neshvatljivo – moglo bi se reći: ja to ne razumijem…, a gospodin korehidor to također ne razumije – ali u Božjim su naumima providonosne te osobe koje su, razbijajući si glavu, stale tražiti dlaku u jajetu, kad je – da bi se razumjelo Djelo – dovoljno biti katolik ispravne nakane i barem minimalno poznavati pastoralno djelovanje, teologiju i pravo.

Jednostavni duh Opusa Dei ljubi istinu i iskrenost; usmjeren je na služenje Crkvi te vodi k poštovanju i obrani slobode. Iskreno, ne mogu zamisliti drugo služenje Božjoj stvari koje ne bi imalo barem tu ljubav prema osobnoj slobodi ljudi.

Mi ćemo stoga ljubiti jedinstvo i čudesnu raznolikost koja postoji u Crkvi; častit ćemo oruđa toga jedinstva i pridonositi tomu da ih i drugi časte; razumjet ćemo očitovanja katoliciteta i unutarnjega bogatstva, koja dolaze do izražaja u raznolikosti duhovnosti, udruga, obitelji i djelatnosti koje, u svako vrijeme i na svakome mjestu, svjedoče da sve proizlaze iz jednoga te istoga nedjeljivog Duha.

Iz toga razloga morate odlučno reagirati na svako prividno služenje Crkvi koje izobličuje nadnaravni smisao bilo koje duhovne i apostolske zadaće, ili koje bi htjelo nasrnuti na slobodu pojedinca ili na slobodu ustanova naše Majke Crkve.

Ut omnes unum sint, da svi budu jedno, i da, kao što si ti, o Oče, u meni i ja u tebi, tako i oni budu jedno u nama, da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. Ja sam im dao slavu, sjaj koji si mi ti dao, da budu jedno, kao što smo to i mi. Ja sam u njima i ti si u meni; da budu usavršeni u jedinstvu – consummati in unum – i da svijet spozna da si me ti poslao i da si njih ljubio kao što si mene ljubio.

Takva je molitva koju Isus upućuje Bogu Ocu, za nas; i to je također molitva koju, sjedinjena s Isusom Kristom, sva djeca Gospodinova u njegovu Opusu Dei od početka Djela svakodnevno mole: pro unitate apostolatus, za jedinstvo koje jedino Papa daje za cijelu Crkvu, a biskup, u zajedništvu sa Svetom Stolicom, za svoju biskupiju.

Jedinstvo u ljubavi, u ljubavi Božjoj, da svi ljudi spoznaju da ih Gospodin ljubi i želi da budu spašeni: da je Bog tako ljubio svijet da nije stao sve dok nije dao svoga Sina Jedinorođenca, kako svi koji u njega vjeruju ne bi propali, nego živjeli životom vječnim.

Taj žar za jedinstvom, kćeri i sinovi duše moje, ujedno je još jedan razlog više da ljubimo Papu svim svojim silama i da mu uvijek budemo spremni služiti, ma tko bila njegova Uzvišena Osoba. Kada ostarite, a ja već budem položio račun Bogu, ne propustite reći svojoj braći da je Otac ljubio Papu svim srcem.

Nalazimo se, osim toga, u najboljim mogućim uvjetima da služimo jedinstvu Crkve i da ga promičemo. Teško da s naše strane može doći do uplitanja u apostolski rad drugih, budući da je naš rad objektivno različit, a različit je i način njegova ostvarivanja, uvijek kroz ljudski profesionalni rad.

Posve je različit, u prvom redu, od onoga koji obavljaju redovnici, iz jednostavnog razloga što nismo redovnici niti smo rođeni da bismo ih istisnuli; različit je i od onoga koji ostvaruju članovi drugih udruga vjernika, jer se naše apostolske zadaće temelje na profesionalnom radu – nisu tek nešto dodano običnoj djelatnosti građanina i profesionalca – i zahtijevaju potpunu predanost Bogu u tim poslovima, ujedno profesionalnima i apostolskima.

Živite od svojega zanimanja, morate zarađivati dovoljno da se uzdržavate i da novčano pomažete Djelu u njegovim duhovnim djelatnostima. A apostolat nije nešto pridodano vašem zvanju, niti je poput nekoga drugog zvanja. Naša je suradnja u radu s dušama, dakle, izvanredno povoljna služba za Crkvu: besplatna.

I u tome se također razlikujete od drugih svjetovnjaka koji, budući da svu svoju djelatnost ili njezin dio posvećuju određenom apostolatu, iz toga rada dobivaju cijelo svoje uzdržavanje ili njegov dio, pa su tako na teret biskupiji ili Svetoj Stolici.

Opus Dei i njegova djeca ne trebaju novac, jer rade, svatko u svojem profesionalnom poslu, i uzdržavaju se više nego dovoljno; ali, za naša korporativna djela, što nam više pomognu, to ćemo bolje služiti dušama.

Vi se krećete na razini vremenitih, društvenih i profesionalnih odnosa; i upravo svojim radom, pojedinačno ili u organizacijama koje okupljaju ljude – iz kulturnih, znanstvenih, političkih, gospodarskih i drugih razloga – prenosite nauk i unutarnji život, vodeći svoje prijatelje i kolege ususret Isusu Kristu.

Na taj način, uključeni, po pravu i po dužnosti, u sve ljudske djelatnosti, moći ćete – svatko osobno – veoma djelotvorno braniti ne samo interese Crkve i njezin nauk – koji treba prosvjetljivati kulturu, znanosti, umjetnosti – nego i sam život i slobodu svih katolika i svih plemenitih udruga, obitelji i organizacija, istodobno braneći slobodu svih ljudi.

Do uplitanja bi moglo doći – jer ćemo se boriti da spriječimo te zloporabe – samo onda kada bi netko, s pogrešnim klerikalnim mentalitetom, htio nametnuti jedinstveni kriterij u nekom od područja koja je Bog prepustio slobodi mišljenja ljudi, kako ne bi izgubio – na primjer – nadzor nad određenim društvenim, političkim, gospodarskim itd. djelatnostima, koje uzalud nose pridjevak katoličkih. Uvijek smo za slobodu.

Jedinstvo kriterija za katolike – pa prema tome i za članove Djela – mora dati redovita hijerarhija Crkve, kada prosudi da je to prikladno za dobro duša. Nemaju tada što reći – a ni prije toga – oni koji upravljaju Djelom, jer nije njihovo poslanje davati smjernice u tim pitanjima, u kojima je svatko od vas osobno slobodan i odgovoran.

Dobro duša nužno zahtijeva, u takvim okolnostima, jasan, pozitivan stav hijerarhije – a mi ćemo je poslušati – premda, nažalost, izvan Djela ne manjka onih koji se žale kada Crkva govori, jer to čini na način koji se njima ne sviđa; niti manjka onih koji prigovaraju kada Crkva šuti: uvijek će biti onih koji će žaliti zbog šutnje Crkve, iz jednostavnog razloga što bi htjeli svoju osobnu odgovornost prebaciti na biskupsku hijerarhiju svoje zemlje.

Kad bi netko vlastite postupke htio svaliti na druge; kad se netko ne bi pomirio s time da nestane s jadne pozornice svojega malog apostolskog, političkog ili društvenog svijeta; kad bi uporno sebi pripisivao tuđe zasluge ili uspjehe, ili kad ne bi bio spreman odreći se zadovoljstva isticanja, na kraju bi se dalo za pravo sijačima razdora, i tada bi riječi Crkve doista mogle biti povod sablazni: ali ne zbog Nje, koja je Učiteljica istine, nego zbog neposluha nekoga od njezine djece.

Zato ne sustajte propovijedati ljubav prema slobodi i pokazujte tu ljubav radeći s osobnom odgovornošću u svim ljudskim poslovima. Ustrajno ponavljam da Djelo, kao takvo, nema nikakve veze s tim djelatnostima; Djelu pripada samo održavati snagu vašega unutarnjeg života i pomagati vam da upoznate nauk Isusa Krista, kako biste na svakome mjestu mogli vršiti službu koju Bog od nas traži.

Velikodušna služba, vršena – kako vam neprestano ponavljam – s laičkim mentalitetom: s mentalitetom kakav ima kršćanski profesionalac, koji se ne služi imenom nekog sveca da bi prodavao kilograme od devetsto grama; niti uzalud uzima ime Crkve da bi se gospodarski ili društveno okoristio.

Jednom riječju, morate služiti dušama znajući da ste punoljetni; i biti spremni polagati račun za svoje postupke, ne uplićući u svoje građansko djelovanje ni Zaručnicu Isusa Krista ni Djelo.

Ovaj laički način služenja Crkvi vrijedi i za djelatnosti koje, s isključivo apostolskim ciljevima, promiče Djelo kao korporacija: to su djelatnosti kojima je cilj učiniti Gospodinov nauk poznatijim, koje obuhvaćaju čitav raspon dopuštenih aktivnosti što ih može obavljati skupina građana, i koje su, prema tome, ujedno i profesionalna zadaća.

Znate da stoga ovim djelima korporativnog apostolata, kao ni ijednom od naših Centara, nikada ne dajemo pridjevak katolički ni ime nekoga sveca zaštitnika: na taj se način bolje očituje laička narav našega rada, a istodobno se nimalo ne skriva njegov apostolski sadržaj.

I dalje ćemo se držati ovoga načina postupanja, premda on sa sobom nosi nemale gospodarske žrtve: u katoličkim državama, na primjer, instituti, škole itd., kojima upravlja Crkva ili koje vode redovnici, obično uživaju nemalo pogodnosti, među kojima su potpuno ili djelomično oslobođenje od poreza, ili određene financijske potpore. Kad god to budemo mogli, drage ćemo se volje odreći tih povlastica – koje se, uostalom, ne sviđaju svima – samo da ne izgubimo svoj laički način rada i služenja Crkvi.

Taj će kriterij, međutim, imati i svoje naličje, jer kad bi ta djela bila službeno katolička, neki vjernici – tako stvari objektivno stoje – i nadasve mnogi nekatolici prestali bi u njima surađivati, pa bi čak i moje sinove koji bi ih vodili salijetali mnogi koji bi od njih tražili novac kojega nemaju, jer ne nedostaje ni onih koji, s iskrivljenim mentalitetom, hrle u katoličke apostolate kako bi se okoristili, kao muhe na med.

No ostavimo ova razmatranja i vratimo se niti onoga o čemu sam vam prije govorio. Govorim vam o služenju, a počeo sam isticati neke značajke koje naše služenje mora imati. Htio bih se sada zadržati na još jednoj, koja je usko povezana s laičkim načinom rada koji imamo u Djelu: na nesebičnosti. Moramo služiti – običavao sam vam govoriti – ne očekujući ni jedan pogled zahvalnosti na zemlji.

Mirne se savjesti usuđujem zajamčiti vam da ovakav način postupanja obično nije osobito raširen. Moramo moliti da postanu samo prošlost oni razlozi koji su potaknuli svetog Bernarda da napiše one riječi koje je uputio Papi Eugenu III. u djelu Pet knjiga o razmatranju: Velike li zloporabe! Malo ih gleda zakonodavcu u usta, svi mu gledaju u ruke. Ali ne bez razloga. Upravo one dijele službe i položaje… Kada (ti častohlepnici) nude svoje služenje, upravo tada ponajprije žele gospodariti. Obećavaju vjernost kako bi u pogodnijem trenutku naškodili onima koji se u njih pouzdaju…

Oni, postavši mrski zemlji i nebu, na jednu su i na drugo položili svoje ruke, puni bezbožnosti prema Bogu i drskosti prema svetim stvarima; među sobom buntovni; svojim susjedima suparnici; nečovječni prema strancima; ljudi koje, jer ne ljube nikoga, nitko ne ljubi, i koji se, dok hoće da ih se svi boje, nužno moraju svih bojati.

To su oni isti koji ne podnose biti podložni i ne umiju biti na čelu, budući nadređenima nevjerni, a podređenima nepodnošljivi. Ne ustručavaju se tražiti, a istodobno imaju tvrdo čelo kada treba uskratiti. Nametljivi su da bi primili, nemirni dok ne prime, nezahvalni nakon što su primili.

Izvježbali su jezik da govori velike stvari, dok je sve ono što čine veoma malo. Nadasve izdašni u obećavanju, nadasve škrti u ispunjavanju; najumilniji laskavci i najzajedljiviji klevetnici; najprostodušniji licemjeri i najpakosniji izdajnici.

Djeco moja, navod je bio dug, ali čini svaki komentar suvišnim. Nemojte vi zaboraviti da se ljubav prema Crkvi i služenje njoj, kada su autentični, ne zaustavljaju na osobama koje su na čelu, jer uvijek smjeraju više: Domino Christo servite, upravo je Krist onaj kojemu treba služiti, a uvjeravam vas da ta ispravna nakana nije laka.

Onima koji ne hode putem istine neugodni su oni koji im ju žele reći, jednako kao što su mučenik i svetac neugodni mlakome, a poticaj gorljivome. Crkvi je, međutim, potrebna ljubav njezine djece, uvijek spremne očitovati – uz stvarnu nenavezanost na vlastitu osobu i s pogledom uprtim u nadnaravne ciljeve – sve ono što u Božjoj prisutnosti sa sigurnošću vide da moraju očitovati.

To valja činiti s uvjerenjem da se samo tako istinski pomaže onome koji vodi, onome koji služi držeći uzde; valja to činiti i znajući da se Dobri Pastir ne može bojati upoznati šugu poneke ovce, makar mu to donosilo napore i komplikacije, koji će uvijek biti sveti.

A kada se ne bude moglo govoriti – jer nije prikladno, ili jer je u tom smislu primljen savjet od onoga tko ga ima autoritet dati – morat ćete znati šutjeti, prikazujući Bogu bol i trpljenje koje se pritom osjeća: s vjerom u providnost doći ćete tako još jednom do uvjerenja da služiti znači raditi s pogledom uvijek uprtim u nebo.

Uza sve to podsjećam vas da se morate truditi živjeti uzorno, nesebično služeći Crkvi i svim dušama. I prikladno je da vam sada razjasnim – makar i usput – da je sa stvarnošću Opusa Dei posve spojiv trud koji ulažete kako ne biste odbijali odgovorne položaje u građanskom životu, jer taj napor – plemenit, uvijek s posve dopuštenim sredstvima – nema drugoga cilja doli nesebičnog služenja: bila bi đavolska napast pomisliti da je to osobna ambicija.

Na tim ćete položajima raditi u istom duhu u kojem biste to činili u najskrovitijim i najskromnijim poslovima: iz žara služenja – ne nalazim drugu riječ – čvrsto uvjereni da službe, za djecu Božju u njegovu Djelu, uvijek moraju biti obveze, rado prihvaćene i rado nošene iz ljubavi prema Gospodinu i prema cijelome čovječanstvu.

Druga je značajka našega služenja Crkvi odsutnost razmetanja i promidžbe, osobna i kolektivna poniznost kojom nastojimo raditi. Od početka Djela govorio sam vam da nam nije potrebna nikakva tajna i da naša diskretna suzdržanost glede stvari koje pripadaju intimnosti savjesti svakoga pojedinca, premda je tada bila potrebnija, treba biti nešto što ćemo uvijek živjeti s prirodnošću.

No – naglašavam – bez tajni i tajnovitosti, koje nam nisu potrebne niti nam se sviđaju. Aragonac sam i, čak i u onome ljudskome svoga karaktera, ljubim iskrenost: osjećam instinktivnu odbojnost prema svemu što je prikrivanje.

Ima, međutim, ljudi koji ostavljaju dojam kao da žive na balkonu, koji se hrane onim što će drugi reći i statistikama, i kojima je, čini se, pretvaranje zlatno pravilo postojanja. Ni s takvim nas se mentalitetom ne može razumjeti.

Bolesna znatiželja koja navodi na istraživanje tuđega privatnog života, na doznavanje stvari koje ne smiju izaći iz prostora savjesti, i koja toliko puta ne služi ničemu drugom nego tomu da ubije poziv i nanese štetu Crkvi, nesposobna je shvatiti duboki kršćanski smisao našega načina rada.

To su osobe koje o svemu vode statistike – osim o novcu kojim raspolažu – i čini se da ne primjećuju da postoje duhovne stvari, većina onih koje su važne, koje se ne mogu svesti na brojke.

Zasigurno ne prezirem statistike, koje smatram potrebnima, ali mislim – to jasno vidim – da im se ne smije davati publicitet koji im se katkad pridaje. I ne oslanjam se samo na sjećanje na nedavno iskustvo proživljeno u Španjolskoj, tijekom vjerskoga progona za komunističke vladavine, nego i na ono što mi je poznato iz drugih zemalja.

Politička nestabilnost gotovo je stalna u mnogim zemljama, koje su trajno izložene pokretu protukatoličkoga progona. U takvim okolnostima nipošto nije uputno da neprijatelji Crkve pronađu, u publikacijama koje donose takve statistike ili jednostavno u dokumentima te vrste pripremljenima u biskupijskim kurijama, podatke, katkad iznimno podrobne, koji će im poslužiti da unište organizirane katoličke snage. Ne može se zaboraviti žurba kojom progonitelji hrle u crkvene arhive.

Ni prije ni poslije 1936. godine nisam se ni izravno ni neizravno uplitao u politiku: ako sam se morao skrivati, progonjen poput zločinca, bilo je to samo zato što sam ispovijedao vjeru, premda me Gospodin nije smatrao dostojnim palme mučeništva. Pa ipak, tri sam puta umalo umro kao mučenik: u jednoj od tih prigoda objesili su, pred kućom u kojoj smo stanovali, osobu koju su zamijenili sa mnom.

Dobro Crkve zahtijeva – to je uistinu dužnost – da se spriječi da se događaju takve stvari, da se zatiru službenici Božji, kao što su učinili onda, prije sedam ili osam godina, kada su poubijali tolike tisuće svećenika i običnih vjernika te razorili crkve i redovničke kuće.

Razorili su i kuće u kojima smo razvijali svoje apostolate, no budući da se imena mojih sinova nisu nalazila u dokumentima biskupijske kurije, mogli su progoniti samo mene. I gotovo svi koji su tada bili sa mnom i dalje su mogli raditi za dobro duša, ostajući neopaženi u onoj kaotičnoj situaciji.

Uputno je da se – u sličnim okolnostima – spasi većina onih koji čine Djelo, kako bi mogli nastaviti razvijati svoju apostolsku djelatnost, čak i usred veoma žestokog progona, pomažući skrivenim svećenicima, omogućujući vjernicima da prime sakrament pokore i – kao što su neki od vas učinili – krsteći, podjeljujući svetu pričest, bodreći katolike.

Vrijedilo bi primijeniti postupak kojim se države služe u slučaju nekih od svojih najučinkovitijih institucija: ne ostavljajući dojam tajnosti – koja u našem slučaju čak i ne postoji – izbjegavaju nepotrebno razglašavanje pojedinosti. Utješno je misliti na kršćanski rad koji moji sinovi mogu obavljati ako nisu službeno poznati kao članovi Djela; a to se, za većinu njih, može postići bez misterija i tajanstvenosti koji nam nisu potrebni.

Mislim, jednom riječju, da nadležnoj vlasti treba dostaviti statističke podatke koje ona smatra prikladnima, ali da mi se – barem što se tiče Opusa Dei – čini opasnim, premda branimo – kao što ćemo uvijek braniti – prava biskupa, da se objavljuju nacionalne ili biskupijske statistike sa suvišnim podacima, ili da se ti podaci čuvaju u arhivima kurija.

Općenito, preuzvišeni ordinariji poznaju imena redovničkih poglavara i njihova prebivališta te, ako je riječ o kleričkim redovničkim zajednicama, imena i prebivališta svećenika koji imaju ovlasti za vršenje službe u biskupiji. U slučaju udruga vjernika – kao što je naša – znaju sjedišta udruge i imena voditelja.

Nikome nije palo na pamet da bi ordinarij znao – ili nastojao doznati – što u njegovoj biskupiji čini svaki fratar. O svakome od njih zna da je redovnik, ako ga uopće poznaje, i to je dosta: jedini koji je upućen u to što on čini – i to ne uvijek – njegov je neposredni poglavar, osim ako ne izbije kakva sablazan.

Pomislite na informacije koje biskup ima o svakom bratimu neke pobožne udruge ili o svakom članu Katoličke akcije. Pomislite također na saznanja koja ima o novcu svakoga župljanina. Da bi imao sve te beskorisne podatke, trebao bi golem arhiv, i čitavu zbirku arhivara, i iscrpljujuću papirologiju.

Zanimljivo je, kćeri i sinovi moji, da neki o nama žele znati čak i to koliko vlasi imamo na glavi.

Za dobro Crkve moramo moliti da prestanu te nepravedne diskriminacije: neka barem svi s nama postupaju kao s ostalim građanima, nama jednakima, jer – kao i oni – plaćamo poreze, služimo vojni rok i ne želimo nikakvu povlasticu koju nemaju naši kolege.

Potrebno je da se potrudimo izbrisati klevetu o tajnovitosti, koju uporno nastoje baciti na Opus Dei: ima i onih koji se usuđuju Djelo nazvati masonerijom. Velika je to glupost, jer mi nemamo što naučiti od neprijatelja Isusa Krista kako bismo služili Isusu Kristu, njegovoj Crkvi i njegovu Namjesniku.

Možda ih zabrinjava neorganizirana organizacija koju pokazuje naš apostolat, a znaju da bi pretjerani publicitet spriječio rad mnogih mojih sinova, koji bi se, kada bi službeno bili poznati kao članovi Opusa Dei ili kao odgovorni katolici, našli u nemogućnosti da razvijaju svoju djelatnost u vrlo mnogim sredinama – sveučilišnim, sindikalnim, radničkim, gospodarskim, političkim itd. – u kojima moraju služiti Crkvi.

A kažem službeno, jer zapravo – to je još jedan dokaz da u Djelu nema nikakve tajne – golemu većinu vas kao članove Opusa Dei poznaju vaše obitelji, vaši prijatelji, vaši kolege, koji osjećaju bonus odor Christi vašega života. No bilo bi besmisleno da se vaš poziv službeno i javno razglašava te da svi na vas pokazuju prstom.

Između ostaloga, zato što je naš put – put običnih kršćana – posve stran takvom publicitetu, i to uvijek dajem do znanja onima koji me pitaju jesu li neki od vas iz Kuće i možete li reći da jeste: sasvim su slobodni to učiniti, ako smatraju da je to prikladno; ali, ako nije nužno, ne treba to razglašavati, jer je riječ o osobnoj i privatnoj stvari, koja pripada njihovoj savjesti.

Neka vas, međutim, ne čudi što oni koji su se navikli razmetati time što su katolici ili crkveni ljudi, kako bi tražili iznimke ili sklapali poslove, ne shvaćaju razloge naše diskrecije. Njihovo je opće pravilo ponašanja toliko oprečno našemu da nas neće razumjeti.

Ne skrivamo da smo katolici; ispovijedamo to djelima, svojim radom, i, ako je potrebno, spremni smo to ispovjediti i onda kada to sa sobom nosi rizik, kao što je učinio Josip iz Arimateje, nobilis decurio, qui et ipse erat exspectans regnum Dei, et audacter introivit ad Pilatum et petiit corpus Iesu, plemenit čovjek, koji je također iščekivao kraljevstvo Božje i koji je odvažno otišao k Pilatu i zatražio tijelo Isusovo.

Ne bojte se, međutim, da će Crkva pogaziti tu značajku našega duha. Poznato vam je kako nas općenito razumiju i vole ordinariji biskupija u kojima radimo; i – kakav god bio pravni oblik koji, s vremenom, poprimi Djelo – Crkva, koja je naša Majka, poštovat će narav svoje djece, jer zna da time samo nastojimo njoj služiti i Bogu ugoditi.

To je razlog zbog kojega ne dopuštamo, kada je riječ o Crkvi, ni dvojbu ni sumnju: niti je kod drugih podnosimo bez prosvjeda. Ne tražimo na Crkvi ranjiva mjesta – zbog djelovanja ljudi u Njoj – da bismo je kritizirali, kao što običavaju činiti neki koji, čini se, nemaju ni vjere ni ljubavi. Ne shvaćam kako netko može ljubiti majku, a o toj majci govoriti s hladnoćom.

I nikada nećemo biti posve zadovoljni svojim radom, ma koliko brojne bile usluge koje, uz milost Božju, učinimo Crkvi i Papi, jer će ljubav od nas svakoga dana zahtijevati više, a naši će nam se poslovi uvijek činiti skromnima, jer je vrijeme, kojim raspolažemo, kratko: tempus breve est.

Uz nesebičnu ljubav moramo imati veliko pouzdanje: siguran sam da će ono rasti u vašim dušama, s Božjom pomoću, unatoč nerazumijevanjima koja Gospodin htjedne dopustiti, a koja – naglašavam – nikada neće biti nerazumijevanja Crkve.

U tom duhu sinovskoga pouzdanja uvijek ćemo s radošću i veseljem primati svaku vijest koja nam dođe od Zaručnice Isusa Krista, i onda kada bude bolna ili bi se takvom mogla činiti u očima osoba koje su izvan Djela, jer znamo da nam od Crkve ne može doći ništa loše: diligentibus Deum omnia cooperantur in bonum; onima koji ljube Boga sve pripomaže na dobro.

I usuđujem se zajamčiti vam da će ova naša radost, unatoč svemu, neizostavno izazvati zaprepaštenje i iznenađenje, a nadasve izgradnju, u onima koji bez razloga, jer ga ne može biti, od nas očekuju drukčiju reakciju.

Ova me razmišljanja vode kao za ruku da vam, naposljetku, progovorim o nečem drugom što prožima svu našu apostolsku službu: budući da ljubimo Crkvu, gajimo veliku ljubav i prema biskupima, koje je Duh Sveti postavio da pasu Crkvu Božju.

Radimo u njihovim biskupijama, u istome smjeru kao i preuzvišeni ordinariji, i u biskupijama ostaje plod naše zadaće; nastojimo, kao građani, svojim osobitim načinom rada podupirati želje koje očituju, jer za išta drugo ne bismo imali milosti Boga, našega Gospodina.

U tome duhu, naša je poslušnost potpuna: neka dadu apostolske smjernice, i radit ćemo učinkovito i tiho. A ako preuzvišeni ordinarij ne treba ništa posebno naznačiti, radit ćemo također u službi biskupije, nastojeći ostvariti ciljeve svojstvene Opusu Dei.

Zato su biskupi – praktički svi – zadovoljni i veoma zahvalni na dobru koje činite u njihovim biskupijama. Imajte, međutim, na umu da nije logično da samo oni budu zadovoljni nama, nego da i mi budemo zadovoljni njima – znam da razumijete ovaj izraz, koji ne podrazumijeva nedostatak poštovanja – budući da svojim laičkim radom pridonosimo služenju biskupiji i poboljšanju duhovnoga života vjernika, ne stojeći biskupiju ni jednoga centa, ne zahtijevajući ničiju pomoć: jednom riječju, iz ljubavi, iz ljubavi prema Crkvi, našoj Majci, i prema dušama, činimo ono što je ordinarij dužan činiti iz pravednosti, snagom biskupskoga posvećenja i poslanja koje mu je povjereno u biskupiji.

Ne propuštajte ustrajno preporučivati Gospodinu dijecezanskog prelata, kao što sam vas od početka učio činiti; i ophodite se prema njemu s uljudnošću koja odgovara nadnaravnom i ljudskom tonu Djela. I u ovoj se točki razlikujemo od redovnika, koji, logično, moraju s biskupima imati drukčiji odnos – premda je i on veoma delikatan – jer je drukčiji njihov način rada, i jer imaju drugi mentalitet, drugu formaciju, drugi duh, budući da je sva njihova zadaća crkvena, i odvija se po veoma različitim obrascima, u skladu s pojmom staleža savršenstva, koji ih razlikuje od ostalih vjernika: i, prema tome, od nas.

Kada su to preuzvišeni ordinariji od nas zatražili, surađivali smo – i nastavit ćemo surađivati – izravno u apostolatima koje promiče biskupija, premda je ispunjavanje tih želja od nas često iziskivalo nemalu žrtvu, osobnu, pa čak i novčanu.

U svim našim korporativnim apostolatima – za koje Djelo u potpunosti odgovara – uvijek djelujemo u suglasju s biskupom, jer svim žarom nastojimo učvrstiti njegov autoritet i izbjeći razilaženje kriterija u apostolatu.

To jedinstvo, međutim, ne može biti uniformnost. Svi kršćani, a osobito oni koji svoj život osobno i potpuno posvećuju služenju Bogu, sjedinjeni su u suotkupiteljskom poslanju Crkve – to sam vam već rekao – ali u njemu surađuju na različit način, prema svojem specifičnom pozivu.

Jedinstvo stoga od nas traži da ljubimo božanski poziv koji smo primili i da tomu pozivu budemo vjerni: jer je to onaj način rada, način da budemo korisni cijeloj Crkvi, koji za nas želi Božja Volja; i jer je to način da u praksi pokažemo da se ljube i razumiju svi pozivi, najrazličitiji darovi koje Duh Božji udjeljuje kršćanima.

Tko nije sposoban ljubiti, ili barem poštovati, poziv drugih – s apostolskim zadaćama koje svaki poziv nosi sa sobom – ne ljubi ispravno vlastiti poziv: možda zato što neuredno želi da poziv drugih bude jednak njegovu; ili želi utopiti sve apostolate u svome vlastitom, s neposrednom posljedicom da se ne usredotočuje na ciljeve koje, iz pravednosti, mora ispunjavati, i da se – stoga – pretvara u zapreku za rad drugih te za jedinstvo i raznolikost apostolata.

Neću se opširno zadržavati na svemu što mi pobuđuju ova razmatranja, koja izlaze iz okvira teme ovoga Pisma, ali ne želim propustiti reći vam – još jednom – koliko ljubim i štujem redovnike i sve duše koje rade za Krista. Govoreći o njima, mogu uistinu tisuću puta ponoviti riječi koje je sveti Pavao pisao vjernicima u Filipima: testis enim mihi est Deus, quomodo cupiam omnes vos in visceribus Iesu Christi, Bog mi je svjedok ljubavi kojom vas ljubim u srcu Isusa Krista.

Pa ipak, apostolski fenomen Djela, kćeri i sinovi moji, i vaš poziv toliko su osobiti – i toliko različiti od rađanja i razvoja redovničkoga poziva – da nijedan član Opusa Dei, ni prije ni nakon što je pronašao ovaj put svetosti u svijetu, nije ozbiljno pomišljao predati se Bogu u svećeništvu ili u redovničkom staležu.

Nikoga, dakle, ne izvlačimo s njegova mjesta vodeći ga prema pozivu koji nije njegov; nije moguće da ikoga odvratimo od puta koji mu je Bog zacrtao. Da bude posve jasno, uvijek ću vam pisati da ne želimo biti poput nekakvih raspuštenih redovnika: jer niti imamo raspuštenosti, niti imamo redovničkoga poziva.

Moramo i dalje biti ono što smo bili prije dolaska u Opus Dei: ljudi s ulice, svatko u svome staležu – samci, oženjeni, udovci, svećenici – koji ne mijenjaju stalež dolaskom u Djelo, premda osobno posvećuju svoj život služenju dušama iz Ljubavi.

Oni koji su braća u Isusu Kristu i rade za jedinoga Gospodina – premda u različitim poslovima: fuit… Abel pastor… et Cain agricola – nikada ne mogu biti zapreka jedni drugima; apostolska zadaća nema granica i svih je ruku premalo za rad: posla ima za sve.

Tko bi god – zbog zavisti, zbog ljubomore ili zbog tiranije – bio zapreka radu svoje braće, neće moći izbjeći da se na njega primijeni onaj oštri prijekor Svetoga pisma: po tome se raspoznaju djeca Božja od djece đavolske. Tko god ne čini pravde, nije od Boga, a nije ni onaj koji ne ljubi svoga brata; doista, ovo je nauk koji ste naučili od početka, da ljubite jedni druge. Ne kao Kajin, koji bijaše od Zloga i ubi svoga brata. A zašto ga ubi? Jer njegova djela bijahu zla, a bratova pravedna.

Nema ničega neobičnog u tome što Gospodin, koji je Otac, pokazuje određene naklonosti prema jednima i drugima među svojom djecom: premda su različite, ima ih za sve; svakomu daje ono što mu odgovara, za njega samoga i za korist cijele obitelji i posla.

Zabluda bi bila u netankoćutnosti sina koji ne prihvaća ono svoje i ne zadovoljava se time, te u pogrešci da zavidi drugima na onome što im pripada. Zabluda koja može dovesti do toga da čovjek padne u napast da brata ukloni i udalji, kad bi se moglo, kao što su učinila Josipova braća.

Već završavam, kćeri i sinovi duše moje. S duhom koji ste primili, s velikom radošću, pripravite se poći onamo kamo vas pozove služenje svetoj Crkvi Božjoj. I, na svakome mjestu, prirodnost vašega života – kršćanskih muškaraca i žena – od vas će načiniti nadasve djelotvorna oruđa da sve zemaljske djelatnosti učinite nadnaravnima, pa i na mjestima gdje je Crkva progonjena ili gdje se ne poznaje Isusovo ime, i – sjedinjeni u radu cijeloga Otajstvenog Tijela – obnovit ćete sve u Isusu Kristu. Ne zaboravite da ne radim očekujući plaću na ovome svijetu. Ali Gospodin je tako dobar da mi je daje: vašu vjernost!

Maiorem horum non habeo gratiam, quam ut audiam filios meos in veritate ambulare, ni u čemu nemam veće radosti nego kada doznam da moja djeca idu putem istine. Zato se sada ponovno pridružujem Gospodinovoj molitvi – sanctifica eos in veritate, posveti ih u istini – i molim da vas iskrenost i istina požrtvovnog služenja uvijek prate, na svim putovima svijeta.

Radost nam je znati da nas je Bog izabrao od vječnosti – redemi te et vocavi te nomine tuo: meus es tu; otkupio sam te i zazvao te tvojim imenom: ti si moj – i da nas je doveo u ovu veliku obitelj Opusa Dei, kojoj je ponos služiti: služiti svim dušama i, prije svega, služiti Crkvi, Jednoj, Svetoj, Katoličkoj, Apostolskoj i Rimskoj; služiti Vrhovnom prvosvećeniku, s bezuvjetnom ljubavlju. Vjerni Isusu Kristu, poučljivi Učiteljstvu Crkve, molite i radite za širenje kraljevstva Božjega.

Kćeri i sinovi predragi, shvatite koliko toga Gospodin, Crkva, cijelo čovječanstvo očekuju od Opusa Dei, koji je još uvijek gotovo poput sjemena skrivena u brazdi; uvidite svu veličinu svojega poziva i ljubite ga svakoga dana sve više, odlučni biti oruđe koje Gospodin treba, s optimizmom, s radošću, s nadnaravnim smislom.

Naprijed, djeco moja, jer Isus i Crkva mnogo očekuju od vas; ali neka vam dobro uđe u glavu i u srce da nećemo učiniti ništa ako ne budemo sveti.

U tom služenju, koje je vaš život, neće vam nedostajati Gospodinova milost – On je taj koji vas je pozvao – i moći ćete računati na zagovor svetih arkanđela i svetih apostola, koje zazivamo kao zaštitnike, te na stalnu pomoć anđela čuvara.

Vaše će služenje biti požrtvovno i pokorno, u djelima: velikodušan i uvijek nov fiat, u jedinstvu s Presvetom Djevicom, Majkom Isusa Krista i Majkom našom, koja nas od Navještenja do Kalvarije prati svojim primjerom.

Ako se u ovoj Božjoj bitci osjetite slabima, infirmus dicat: quia fortis ego sum, recite usred svoje slabosti: s milošću svoga Gospodina, jak sam. A ja, sa svetim Pavlom, dodajem: gratia vobis et pax!, neka milost i mir budu s vama!

A također: zahvaljujemo Bogu bez prestanka za sve vas, spominjući vas u svojim molitvama, sjećajući se pred Bogom i Ocem našim djela vaše vjere, vaših trudova, vaše ljubavi i postojanosti vaše nade u Gospodina našega Isusa Krista.

Neka vas On čuva. Blagoslivlja vas vaš Otac.

Madrid, 31. svibnja 1943.