Pismo br. 5

Euntes ergo docete omnes gentes¹; idite dakle i učite sve narode. Već dvadeset stoljeća sveta Crkva Isusa Krista, vjerna nalogu svojega Utemeljitelja, ispunjava svoje poslanje da sve ljude poučava putu Spasenja, Istine i Života. I uvijek je doživljavala – katkad u povijesnim razdobljima osobitih previranja – ispunjenje onoga Gospodinova obećanja: et ecce ego vobiscum sum omnibus diebus, usque ad consummationem saeculi²; i evo, ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta.

Od onih skromnih početaka, kada su apostoli od Boga primili poslanje da naviještaju Evanđelje po svoj zemlji, uronjenoj u tamu zablude, prevaljen je dug put i, unatoč otporu koji mi ljudi pružamo svjetlu, možemo s radošću ponoviti one riječi Pisma: ne kliče li ondje mudrost i ne podiže li glas razboritost? Zaustavlja se na visovima, uz putove, na raskrižjima staza; viče na vratima, na ulazima u grad, na pragovima kuća³.

No još mnogo toga nedostaje za dovršeno savršenstvo svetih, za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova, dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, kao savršeni ljudi, do mjere punine Kristove⁴.

Nadnaravnom je jakošću Crkva nerijetko morala zahtijevati poštovanje svojega neotuđivog prava da poučava sve što je potrebno za ispunjenje svoje svrhe. U vlastitom predmetu svojega odgojnog poslanja, to jest u vjeri i u odgoju ćudoređa, sâm je Bog Crkvu učinio dionicom božanskoga učiteljstva…, i ona u sebi nosi ukorijenjeno nepovredivo pravo na slobodu poučavanja⁵; za spasenje duša, za širenje Kraljevstva Božjega, da se sve obnovi u Kristu⁶.

Vlastito i izravno poslanje crkvene hijerarhije jest poučavanje svega što se odnosi na naš posljednji cilj. No budući da tom cilju ne može biti posve strano ništa što pridonosi dobru ljudi i građanskoga društva, hijerarhijska je Crkva, ispunjavajući svoje poslanje, dala osjetiti svoj blagotvorni utjecaj u najrazličitijim područjima života i ljudske kulture. A ujedno svi koji ispravno rade u tim područjima vremenitoga djelovanja na neki način pridonose ili mogu pridonijeti posvetiteljskom i otkupiteljskom poslanju Crkve.

Stoga svi kršćani, bez iznimke, moraju osjećati apostolsku odgovornost u obavljanju svojega profesionalnog rada, kakav god on bio: jer ako su te djelatnosti prepuštene slobodnoj inicijativi ljudi, to ne znači da su lišene sposobnosti da na neki način surađuju u djelu Otkupljenja. Što je duša u tijelu, to su kršćani u svijetu. Duša je raširena po svim udovima tijela: a kršćani po gradovima svijeta. Duša doduše prebiva u tijelu, ali ne potječe od tijela: tako kršćani žive u svijetu, ali nisu od svijeta⁷.

S tim smo poslanjem mi poslani da budemo svjetlo i nadnaravni kvasac u svim ljudskim djelatnostima. I mi smo, kao vjerni kršćani, čuli Kristov nalog: euntes ergo docete omnes gentes!⁸ Nije riječ o funkciji koju delegira crkvena hijerarhija, o prigodnom produžetku njezina vlastitog poslanja; nego o specifičnom poslanju svjetovnjaka kao živih udova Crkve Božje.

Specifično poslanje, koje za nas ima – po božanskoj volji – snagu i pomoć osobitoga poziva: jer smo pozvani u Djelo da prenosimo nauk svim ljudima, vršeći laički i svjetovni apostolat, posredstvom i u obavljanju profesionalnog rada svakoga pojedinog, u osobnim i društvenim okolnostima u kojima se nalazi, upravo na području tih vremenitih djelatnosti, prepuštenih slobodnoj inicijativi ljudi i osobnoj odgovornosti kršćana.

Zato vam danas želim govoriti, predrage kćeri i sinovi, o hitnoj potrebi da muškarci i žene – s duhom našega Djela – budu prisutni na svjetovnom području obrazovanja: zvanje je to nadasve plemenito i od najveće važnosti, za dobro Crkve, kojoj je glavni neprijatelj uvijek bilo neznanje; a također i za život građanskoga društva, jer pravednost uzvisuje narode; a grijeh je bijeda pucima⁹; jer blagoslov pravednika uzdiže grad, a usta ga opakoga ruše¹⁰.

Hitno je, govorio sam, formirati dobre učitelje i profesore, s temeljitom pripremom: s ljudskim znanjem, s pedagoškim znanjima, s katoličkim naukom i s osobnim krepostima, koji će – vlastitim zaslugama, svojim profesionalnim zalaganjem – s ugledom doprijeti do svih obrazovnih sredina.

Muškarce i žene koji će to zvanje obavljati s laičkim mentalitetom ¹¹, s uvjerenjem da iz toga profesionalnog rada trebaju priskrbiti uzdržavanje sebi i svojoj obitelji, da trebaju razviti naravne talente koje im je Bog dao, da trebaju djelotvorno surađivati na dobru čovječanstva, da trebaju dosegnuti kršćansko savršenstvo i apostolski pridonijeti širenju Kraljevstva Isusa Krista.

Potrebno je, jednom riječju, da bude mnogo onih koji od svojega zvanja znaju učiniti sredstvo građanskoga napretka i sredstvo posvećenja za sebe i za druge, s odricanjem, s duhom služenja i s ljudskim poletom; koji će, obavljajući svoju plemenitu učiteljsku zadaću u najrazličitijim područjima znanosti, vođeni vjerom, moći ponoviti one riječi Mudrosti: bez himbe sam je naučio i bez zavisti je predajem, i nikome ne skrivam njezina blaga¹².

Moglo bi se reći, bez velikog pretjerivanja, da svijet živi od laži: a već je dvadeset stoljeća otkako je ljudima došao Isus Krist, božanska Riječ, koji je Istina. U njoj bijaše živo i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze… Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja¹³.

Potrebno je da budemo, u svim sredinama, glasnici toga svjetla, te božanske Istine koja spašava.

Zabluda ne samo da zamračuje umove, nego i razdvaja volje. Tek kada se ljudi naviknu govoriti i slušati istinu, bit će razumijevanja i sloge. Za tim idemo: raditi za nadnaravnu Istinu vjere, služeći odano i svim djelomičnim ljudskim istinama; ispuniti ljubavlju i svjetlom sve putove zemlje: s postojanošću, sa stručnošću, bez klonuća i bez propusta, koristeći sve prilike i sva dopuštena sredstva da prenosimo nauk Isusa Krista, upravo u obavljanju vlastitoga zvanja.

Ako to vrijedi za sve – naš se apostolat svodi na katehezu – tim više vrijedi za one koji se posvećuju nastavi: zato je učiteljska zadaća velika i lijepa, ako je znaju obavljati s primjerenom znanstvenom pripremom i sa živim apostolskim duhom, jer studij je usmjeren na znanje, a znanje bez ljubavi nadima, zbog čega rađa razdore. Među oholima – pisano je – uvijek ima svađa. Ali znanje praćeno ljubavlju izgrađuje i rađa slogu¹⁴.

Potrebni su učitelji i profesori koji znaju savršeno poučavati ljudske znanosti i umijeća, ulijevajući ujedno u duše svojih učenika dubok kršćanski smisao života. Budući da se odgoj bitno sastoji u formaciji čovjeka, kakav treba biti i kako treba djelovati u ovom zemaljskom životu, da postigne uzvišeni cilj za koji je stvoren, očito je da, kao što ne može postojati istinski odgoj koji ne bi bio potpuno usmjeren k posljednjem cilju, tako… ne može biti potpunog i savršenog odgoja ako nije kršćanski odgoj¹⁵.

Nisu dovoljni sati vjeronauka, tek pridodani ostatku nastave, da bi odgoj bio kršćanski. Prijeko je potrebno da sama nastava književnosti i znanosti u svemu cvjeta u skladu s katoličkom vjerom, osobito filozofija, o kojoj velikim dijelom ovisi ispravno usmjerenje ostalih znanosti¹⁶.

Usmjeriti svu kulturu spasenju, obasjati svako ljudsko znanje vjerom¹⁷; formirati kršćane pune optimizma i poleta, sposobne u svijetu živjeti svoju božansku pustolovinu – compossessores mundi, non erroris¹⁸ – posjednici svijeta (s drugim ljudima), ali ne i zablude; kršćane odlučne promicati, braniti i štititi interese ljubavi – Krista u društvu; koji znaju razlikovati katolički nauk od onoga o čemu se naprosto može imati mišljenje, i koji u bitnome nastoje biti ujedinjeni i čvrsto povezani; koji ljube slobodu i osjećaj osobne odgovornosti koji iz nje proizlazi.

Kćeri i sinovi moji, to divno poslanje učitelja i profesora pravi je i dubok apostolat, danas osobito potreban, zbog raširenosti i utjecaja pogrešnog svjetovnog obrazovanja na život ljudi, te da bi se spasila i razvila ona golema baština kršćanske kulture, koja je zahtijevala stoljeća truda.

Poučavati – ponavljam vam – jest profesija, laička i svjetovna djelatnost. Stoga je ono što mi trebamo činiti nešto vrlo različito od hvalevrijednog rada što su ga već stoljećima razvijali i što ga razvijaju redovi i redovničke kongregacije – uključujući one koje su nastale s posebnim ciljem obavljanja apostolata na području obrazovanja – jer je njihovo djelovanje crkvena zadaća, čak i kad je u mnogim slučajevima usmjerena na svjetovne znanosti¹⁹. Redovnici se poglavito predaju proučavanju nauka usmjerenoga k pobožnosti, tvrdi Anđeoski naučitelj. Ostala proučavanja nisu svojstvena redovnicima, čiji je život usmjeren na božanske službe, nego samo ukoliko su povezana s teologijom²⁰.

Ti redovnici svojom nastavničkom djelatnošću nikada ne namjeravaju obavljati profesiju, niti u pravom smislu imaju – u obrazovanju – funkciju koju bi trebali ispunjavati u građanskom poretku. Ako su to toliko puta i činili, preko onoga što je zahtijevao njihov redovnički poziv – s mnogo ploda za Crkvu i za samo građansko društvo – bilo je to uglavnom zato da ispune gotovo potpunu prazninu, kao u srednjem vijeku, ili da podignu branu dekristijanizaciji kulture, kao u novom vijeku pa i u naše vrijeme. To jest, morali su na neki način nadomjestiti odsutnost vjernika kršćana koji bi se profesionalno, stručno i s dobrom vjerskom formacijom bavili tim tako osjetljivim i dalekosežnim vidom života društva: i tako ne obavljaju građansku profesiju – posao – nego zaslužan redovnički apostolat.

Velika je pogreška, možda plod iskrivljena mentaliteta nekih, htjeti da obrazovanje bude isključiva zadaća redovnika. Kao što je pogreška i misliti da je ono isključivo pravo države: prvo, jer to teško povređuje pravo roditelja i Crkve²¹; a osim toga, jer je obrazovanje područje, kao i mnoga druga u društvenom životu, na kojem građani imaju pravo slobodno obavljati svoju djelatnost, ako to žele i uz dužna jamstva radi općega dobra.

S druge strane, kao posljedica antikatoličkog pokreta svjetskih razmjera, premda različitog u svojim oblicima, posljednjih su stoljeća redovnici sve više udaljavani s područja odgoja; a to čini još hitnijom i potrebnijom formaciju dobrih kršćanskih profesionalaca koji će se posvetiti nastavi.

Ipak, to je samo okolnostima uvjetovan i prolazan razlog: jer mi ne zamjenjujemo redovnike – kao što sam već rekao, dogodilo se upravo suprotno – ne smijemo ih niti ih možemo zamijeniti u njihovim nastavničkim djelatnostima. Njihov je rad u osnovi crkvenoga značaja, ako ne i zamjenski; a naša je zadaća u obrazovanju posao bitno profesionalan i svjetovan.

Čak i kad ne bi postojao taj posebni razlog koji sam naznačio – štoviše: čak i kad redovnici, kao što bi bilo poželjno, ne bi nailazili ni na kakvu zapreku u ispunjavanju svojega poslanja, na koje mi gledamo s radošću i ljubavlju – uvijek bi bilo potrebno promicati formaciju dobrih kršćanskih učitelja i profesora, koji će taj profesionalni posao obavljati kao građani.

Iz istoga razloga – to jest, zato što je djelatnost tih redovnika crkvenoga značaja, a naša svjetovna, profesionalna – redovito neće biti uputno da radimo s redovnicima, a još manje u ustanovama koje oni vode²².

Na taj se način, osim toga, obzirno izbjegava da dođe do nepotrebnih nerazumijevanja – makar i malih – o tome je li uputno slijediti određenu pedagošku metodu ili ne, o apostolskom radu koji profesori mogu činiti sa svojim učenicima itd. A ponajprije se izbjegava da nas dezorijentirani ljudi drže redovnicima.

Državne obrazovne ustanove kao i ugledne privatne – koje ne vode redovnici – bit će stoga mjesta gdje ćemo morati obavljati tu nastavničku profesiju: pružajući odanu službu, širokih pogleda, u duhu slobode i uvijek potičući suradnju s drugim ustanovama.

A taj ćemo profesionalni rad koristiti kao priliku da s učiteljima i profesorima, s učenicima i obiteljima učenika činimo onaj najdjelotvorniji osobni apostolat prijateljstva i povjerenja, koji od nas zahtijeva naš osobiti poziv.

Postojat će i obrazovne ustanove svih razina – od osnovne do sveučilišne – koje vodi Djelo, to jest kao korporativna djela za koja Opus Dei preuzima odgovornost. Ali korporativnih djela ove vrste uvijek će brojem biti manje od onih u kojima ćemo raditi: jer naš je apostolat prije svega osobni apostolat; i jer nam nije cilj osnivati obrazovne institucije.

Ipak, potrebno je da imamo i te djelatnosti: jer će one biti poput točaka oslonca, isijavanja našega duha u okružju mladih; mjesta profesionalne formacije – za nastavničko zvanje – vaše braće i mnogih drugih osoba koje to žele i koje će, kao plod nadnaravnog utjecaja našega duha, također moći reći s psalmistom: istinom me svojom vodi i pouči me, jer ti si Bog, moj Spasitelj, i u tebe se uzdam svagda²³.

Te ustanove nikada neće biti neka vrsta obrambenih utvrda, nego će, naprotiv, biti očit i konkretan primjer otvorena duha i razumijevanja te uzor znanstvene suradnje, izvor pomoći također i državnim i privatnim ustanovama: jer će se rad na formaciji nastavnika, koji ćemo ondje obavljati, odraziti na poboljšanje nastavne djelatnosti u svim ostalim ustanovama.

Bit će žarište inicijativa i studija za promicanje dubljega poznavanja pedagogije u svim njezinim vidovima, i praktičan prikaz načina rješavanja problema koji se pojave u nastavničkom radu.

Važan dio – zadaće koju trebamo obaviti – jest postići da se u svim obrazovnim sredinama ljubi i prakticira ispravno shvaćena sloboda. Sloboda obitelji na prvome mjestu, kako bi mogle ispravno izabrati školu ili ustanove koje prosude najprikladnijima za odgoj svoje djece, budući da sama narav daje roditeljima pravo odgajati svoju djecu, nalažući im ujedno dužnost da odgoj i obrazovanje djece odgovaraju i priliče svrsi radi koje im je nebo dalo djecu. Na roditeljima je, prema tome, da svim silama nastoje odbiti svaki nasrtaj na tom području i da pod svaku cijenu postignu da kršćanski odgoj njihove djece, kako i dolikuje, ostane u njihovim rukama²⁴.

Sloboda ustanova: kako bi sve mogle razvijati svoju djelatnost pod jednakim uvjetima; kako bi mogle po svojoj želji birati najsposobnije nastavnike, prema duhu svake institucije, u korist djelotvornijega rada. Sloboda učitelja i profesora: kako bi mogli obavljati svoje zvanje plemenito i stručno, bez nepravednih pritisaka monopola povlaštenih; kako bi mogli proučavati i iskreno tražiti istinu, a da ne budu uvjetovani obzirima gospodarskoga ili društvenoga položaja.

I usko povezana sa svim tim čestitim slobodama, sloboda učenika, pravo da im se ne izobličuje osobnost i ne poništavaju sposobnosti, pravo da prime zdravu formaciju, a da se ne zlorabi njihova naravna poučljivost kako bi im se nametala pristrana ljudska mišljenja ili mjerila. Stav pun poštovanja koji se mora obdržavati u svakom iznošenju nauka drugima i, s mnogo težom obvezom pravednosti, u poučavanju mladeži, jer u odnosu na nju nijedan javni ili privatni učitelj nema apsolutno odgojno pravo, nego sudioničko, i jer svaki mladi kršćanin ima strogo pravo na poučavanje u skladu s naukom Crkve²⁵.

Napokon, sveučilišna studentska sloboda: kako bi se mogli okupljati u skupine ili udruge, u kojima može sazrijevati njihova ljudska, kulturna i duhovna formacija, koja će im omogućiti odgovorno sudjelovanje – bez djetinjarija i bez toga da budu oruđe nereda – u sveučilišnom životu.

²⁶No, kao što sam već rekao, osim tih centara koje vodi Djelo, mislim na one druge, mnogo brojnije, koji će nastajati, a promicat će ih i voditi ponajprije suradnici našega apostolskog djelovanja, i koji će također biti čudesna sredstva da se vrlo mnogim dušama – nekima već od djetinjstva – prenese božanski duh našega Opusa Dei; žarišta koja će s nadnaravnom naravnošću zračiti nauk Isusa Krista, koji je o samome sebi rekao: Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života²⁷.

I mislim, nadasve, na neizmjeran apostolski rad koji će mnogi od vas obavljati po cijelome svijetu, zauzimajući kao građani – punim pravom, uz osobnu spremu i stručnost – nastavnička mjesta u službenim obrazovnim ustanovama – koje su danas, u mnogim zemljama, ako ne jedine, a ono najpohađanije i najuglednije – pružajući odanu službu državi i cijelome građanskom društvu, djelotvorno pridonoseći ljudskom napretku na svim područjima, čineći od studija i poučavanja – svojega profesionalnog rada – također sredstvo osobne svetosti, sjedinjenja s Bogom, kontemplativnog života: jer, kao što po božanskim učincima možemo doći do kontemplacije samoga Boga, prema nauku svetoga Pavla: ono nevidljivo Božje može se spoznati po stvorenim stvarima, tako i kontemplacija božanskih učinaka pripada kontemplativnom životu kao drugotni element, utoliko što njihova spoznaja potiče čovjeka na spoznaju Boga²⁸.

Međutim – dopustite mi da još jednom inzistiram – sav taj rad koji nas čeka na području obrazovanja neće moći biti djelotvoran ako se ne bude oslanjao i na čvrst profesionalni ugled. Odatle teška obveza – svih koji se posvete toj zadaći – da poduzmu sve potrebno kako bi poboljšali vlastitu znanstvenu i didaktičku formaciju: ozbiljnim i intenzivnim studijem, pripremanjem brižljivo dotjeranih i sadržajno bogatih publikacija, sudjelovanjem na kongresima i skupovima mjesnoga, nacionalnoga i međunarodnog značaja; prikladnim posvećivanjem istraživačkom radu itd.

Bit će dužnost Voditelja brinuti se da u toj njihovoj braći nikada ne malakše to zalaganje: hrabreći ih tako što će im pokazivati široke perspektive apostolata koje pruža njihov profesionalni rad. Sanjam o tome da uskoro bude profesionalaca već stečena ugleda koji će, s bratskom ljubavlju i željom služenja, usmjeravati i promicati tu zadaću profesionalne formacije, prenoseći drugima, s istinskom poniznošću, svoje znanje i svoje bogato iskustvo na tom polju, znajući otkriti i formirati one koji imaju sposobnosti za poučavanje.

Želim da, čim to dopusti razvoj apostolskog rada, u svim Regijama kamo pođemo bude jedna ili više kuća posebno namijenjenih onim mojim sinovima – a isto vrijedi za Žensku sekciju – koji se pripremaju za natječaje, natječajne ispite, provjere itd. za nastavnička mjesta; kuća koje će imati studijsko ozračje i potreban mir, s prikladnim sredstvima za taj rad, s potpunim informacijama o javnim knjižnicama i svime što može olakšati tu pripremu.

Međutim, ponovno naglašavam da Djelo nikada neće tvoriti vlastitu skupinu ili školu na području znanosti: moji sinovi i moje kćeri imat će uvijek istu slobodu kao i ostali vjernici katolici, s istim bezuvjetnim prianjanjem uz nauk Isusa Krista, onako kako ga izlaže Učiteljstvo Crkve. Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi²⁹.

Također će moji sinovi, kao i ostali katolici – njima jednaki, pred Crkvom i pred državom – moći, i bit će prikladno da to čine, pojedinačno i u vlastito ime, osnivati takve skupine ili škole, uvijek uz najpotpunije poštovanje slobode svojih učenika i tuđih mišljenja, te s potrebnom razboritošću u svemu što se na neki način odnosi na vjeru ili na ćudoređe. Rekao sam da će biti prikladno, jer je uobičajeno da se tako čini; jer će – koristeći se tim načinom postupanja tako uobičajenim u građanskom društvu – to biti još jedno sredstvo apostolata; jer će biti očitovanje slobode koju uživamo u Kući; i jer će biti način da se pridonese napretku znanosti.

Posvećujući se tom radu pripremanja drugih za poučavanje, nastojat će im usaditi duboko uvjerenje da se nastavničko zvanje mora obavljati s požrtvovnim duhom služenja i da zahtijeva potpunu predanost; da moraju pridonositi tomu da u svim obrazovnim sredinama vlada ozračje slobode, razumijevanja, uzajamnog uvažavanja, ispravnosti i ljubavi prema istini. Pokazat će im da će i oni sami imati dužnost formirati druge, s radošću što ovi mogu postati bolji od njih.

I ovdje bismo na neki način mogli primijeniti one Gospodinove riječi: qui autem fecerit et docuerit, hic magnus vocabitur in regno caelorum³⁰; velikim će se u nebu, djeco moja, smatrati onaj tko je, uz to što je nastojao ispravno i djelotvorno živjeti svoj rad, poučio i druge, tako da mogu s prednošću započeti ondje gdje je on završio.

Zadržimo se sada ponovno na razmatranju nekih glavnih značajki tih obrazovnih centara koji će biti korporativna djela Opusa Dei; značajki za koje ćemo nastojati da ih velikim dijelom imaju i oni drugi centri, koje promiču i vode suradnici našega apostolata.

Rekao sam već da će naših korporativnih djela na području obrazovanja biti relativno malo – trebat će voditi računa o geografskim, povijesnim i vremenskim okolnostima – ali da će ih biti na svim razinama i svih vrsta: srednje škole, sveučilišta, tehničke i strukovne škole, škole za domaćinstvo, akademije, instituti za strane jezike, škole-farme itd.

I članova Djela koji će raditi u tim centrima uvijek će biti malo: ne možemo se, takoreći, razmetati osobljem, a prikladno je da u većini slučajeva svatko pojedinačno obavlja svoje zvanje. Bila bi pogreška okupiti mnoge iz naše Obitelji na istome mjestu, kako bi profesionalno radili u istoj djelatnosti. Mi osjećamo potrebu rastvoriti se poput lepeze, biti prisutni posvuda, doprijeti do što većega broja osoba, postići da mnogi ljudi surađuju u našim apostolatima.

Stoga će u tim centrima raditi malo članova Djela. Ponajprije se naši suradnici i prijatelji trebaju prihvatiti najvećega dijela nastavničkog rada: muškarci i žene, profesionalno dobro pripremljeni, dobra vladanja, koji mogu razumjeti osobitu fizionomiju te apostolske djelatnosti i koji su spremni zauzeto raditi – uvijek uz plaću koja će biti pravedna, više nego pravedna: velikodušna – te će tako bolje upoznati, prakticirati i učiti druge prakticirati nadnaravni duh Djela.

Ondje će raditi katolici i nekatolici, jer osjećamo osobitu sklonost prema apostolatu ad fidem: plemenite i odane osobe koje će, približivši nam se prigodom profesionalnog rada i osjetivši da su osvojene iskrenim prijateljstvom i ljubavlju mojih sinova, postupno gubiti svaku moguću odbojnost ili ravnodušnost prema Crkvi, te će rado surađivati u našem apostolatu barem zbog njegove ljudske vrijednosti; i koje će, uz molitvu i mrtvljenje svih, te uz obzirnu i razboritu katehezu, moći primiti milost obraćenja i radost vjere, na temelju svoje ispravnosti, tako da će se poslije o njima moći izreći ona pohvala koju donose Djela apostolska: bijaše upućen u Put Gospodnji, i vatrene je duše govorio, i pomno naučavao sve što se odnosi na Isusa³¹.

S vremenom će biti potrebno za te učitelje organizirati tečajeve formacije, na kojima će usavršavati svoje didaktičke sposobnosti, razmjenjivati dojmove o osobnim iskustvima iz svojega rada i raspaljivati se u želji da iskoriste svoju profesionalnu zadaću kako bi vršili djelotvoran apostolat u dušama svojih učenika.

Makar ih bilo malo, potrebno je da u tim centrima uvijek bude nekoliko članova Djela, jer ne smijemo ostati bez stabilnog i zajamčenog nadzora nad vodstvom³² – duhovnim, pedagoškim i ekonomskim – tih pothvata. Kad ne bi bilo tako, ti bi pothvati bili lišeni apostolske djelotvornosti i izgubili bi, za nas, svoj razlog postojanja: jer Opus Dei, korporativno, ne razvija nijednu djelatnost koja ne bi bila izrazito apostolska.

Ta nužna autonomija vodstva – koju zahtijeva naša revnost za duše: non quaero gloriam meam³³, pokreće nas jedino slava Božja – obuhvaćat će kako ono što se odnosi na duhovnu i ljudsku formaciju koja se pruža u centru, tako i unutarnju disciplinu, kao i apostolske djelatnosti koje se iz toga centra razvijaju.

Bit će stoga potrebno, pri pokretanju jednoga od tih pothvata, pomno proučiti, u skladu s posebnostima trenutka, pravne i tehničke vidove, tako da se izbjegne mogućnost vanjskih uplitanja koja bi umanjila autonomiju vodstva ili je uvjetovala.

Zato će se morati utvrditi precizne norme koje će osigurati i poštovanje unutarnje discipline centra i njegova formativnog rada. Ne možemo dopustiti, na primjer, da kulturne, umjetničke i slične djelatnosti, koje nastaju oko centra ili su na neki način s njime povezane, priječe njegovo dobro djelovanje: kao što ni u mozgu ni u kojem drugom vitalnom organu ne možemo trpjeti strano tijelo – pa bio to i dijamant – koje ometa njegovu funkciju.

Upravo zato što sva naša korporativna djela moraju biti izrazito apostolska, bit će također otvorena svima. Ne provodimo nikakvu diskriminaciju niti smo klasno usmjereni. Zanimaju nas sve duše.

Zato, čak i ako pojedini obrazovni centar nije posebno namijenjen osobama skromna položaja ili slabih materijalnih mogućnosti, nastojat će se u svim slučajevima da ga i te osobe mogu pohađati ili barem na neki način imati koristi od nastavnoga i formacijskog rada koji se ondje obavlja.

Ako je riječ, primjerice, o srednjim školama, organizirat će se nastava za radnike, namještenike itd., u prikladno vrijeme – po završetku radnoga vremena, obično potkraj dana – barem nekoliko puta tjedno, ako to nije moguće svakoga dana. Neće im se naplaćivati gotovo ništa – nešto ipak moraju platiti, jer je dobro da ih to stoji male novčane žrtve – a koristit će se istim zgradama i istim nastavnim materijalom koji se upotrebljava za ostale učenike. Katkad će i profesori biti isti. Redovito će nastavni rad voditi naši dobro pripremljeni suradnici i prijatelji, a kada bude potrebno, i drugi profesori, uredno zaposleni i dobro plaćeni. U svakom slučaju, ta će se nastava održavati s istom predanošću i istim zalaganjem kao i ostala.

Kakav li ćete sjajan apostolski rad obavljati, kćeri i sinovi moji, u tim centrima! Ne samo prožimajući kršćanskim smislom svoju nastavnu djelatnost i cijelo nacionalno i međunarodno ozračje obrazovanja, nego i istinskim kapilarnim apostolatom s obiteljima i u cijeloj društvenoj sredini koja vas okružuje.

Ne smije postojati nijedna djelatnost koju promiče centar ili koja je s njim povezana, bilo da se odvija u njegovu sjedištu bilo izvan njega, a da ne bude uvijek ujedno i mjesto na kojem se obavlja rad svetog Rafaela i rad svetog Gabrijela³⁴.

Gorite od žara, nastojte biti sveti prema duhu koji nam je Bog dao, i taj će rad izvirati spontano, kao potreba vaše apostolske ljubavi: jao meni ako evanđelja ne navješćujem!³⁵. Osjećajte uvijek, gdje god bili, tu hitnost da temeljito pokrenete apostolate svojstvene Djelu: rad svetog Rafaela i rad svetog Gabrijela, koje Gospodin od nas traži.

Nekoliko riječi o učenicima i učenicama koje trebate formirati. Vi ste Božja oruđa za čudesno nadnaravno umjetničko djelo. Činite to savjesno, pogleda uprta u Krista, koji je uzor. Slikari, naime, postavljajući svakoga dana ploču pred sebe, slikaju je i doslikavaju kako valja. A isto čine i oni koji klešu kamen: uklanjaju suvišno ili dodaju ono što nedostaje. Tako, ni više ni manje, i vi: klešete kipove. Sve vaše vrijeme mora biti posvećeno tome da za Boga pripremite te čudesne kipove. Odsijecite suvišno, dodajte što je potrebno, i svakoga dana ispitujte koje dobre osobine imaju po naravi, kako biste ih razvili, i koje im mane također dolaze od naravi, kako biste ih ispravili.

Razvijajte osobnost učenika, pomažući im da svojom slobodom upravljaju ispravno i s nadnaravnim smislom, pružajući im sredstva za pobjedu u asketskoj borbi, prenoseći im nauk, čvrstu formaciju, kriterij da više ne budu djeca koja se kolebaju i daju se nositi svakim vjetrom nauka po prijevari ljudi koji se, kako bi obmanuli, lukavo služe varkama zablude, nego da, naprotiv, prigrlivši istinu, u svemu uzrastu u ljubavi, dosežući Onoga koji je naša Glava, Krista³⁶.

Mi ćemo uvijek poštovati slobodu savjesti i nikada nikoga nećemo obvezivati da ima određeno duhovno vodstvo, što je protivno našemu duhu jer nismo isključivi, niti ćemo otežavati rad bilo kojega svećenika ili redovnika koji želi raditi s dušama. Zato ćemo i zahtijevati da drugi poštuju naše pravo da se brinemo za duše; i pravo onih koji pristupaju našim apostolatima jer to slobodno žele.

U svojem radu itekako vodite računa o roditeljima. Školu – ili obrazovni centar o kojem je riječ – čine djeca i profesori i obitelji djece, u jedinstvu nakana, truda i žrtve. To je jedan od razloga zbog kojih u centrima koji nisu visokoškolskoga stupnja i, općenito, ako su učenici još vrlo mladi, nikada nećemo imati internat: djeca moraju biti sa svojim roditeljima; internat samo za starije, i to širom otvorenih vrata.

Nastojimo činiti dobro najprije obiteljima djece, zatim djeci koja se ondje odgajaju i onima koji s nama rade na njihovu odgoju, a formiramo se i mi sami formirajući druge. Roditelji su prvi i glavni odgojitelji³⁷ i trebaju s vremenom centar doživljavati kao produžetak svoje obitelji. Zato je potrebno s njima njegovati odnos, prenositi im toplinu i svjetlo naše kršćanske zadaće. Imajte usto na umu da bi inače lako mogli uništiti – iz nemara, zbog nedostatka formacije ili iz bilo kojega drugog razloga – sav rad koji profesori obave s učenicima.

Naš apostolat – ponovit ću tisuću puta – uvijek je profesionalni, laički i svjetovni rad: i to će se morati očitovati, na nedvosmislen način, kao bitna značajka, također – i to osobito – u obrazovnim centrima koji su korporativna apostolska djelatnost Djela.

Uvijek će, dakle, biti riječ o centrima koje promiču obični građani – članovi Djela ili ne – kao profesionalnu, laičku djelatnost, u punoj sukladnosti sa zakonima zemlje, ishodeći od civilnih vlasti priznanje kakvo se dodjeljuje istovrsnim djelatnostima ostalih građana. Osim toga, u pravilu će se promicati uz izričit uvjet da se nikada ne smatraju službeno ili poluslužbeno katoličkim djelatnostima, to jest djelatnostima u izravnoj ovisnosti o crkvenoj hijerarhiji.

Neće to biti obrazovni centri kakve hijerarhijska Crkva potiče i osniva na razne načine, u skladu s nepovredivim pravom koje joj daje njezino božansko poslanje; nego inicijative građana, koji se služe svojim pravom na obavljanje radne djelatnosti na različitim područjima društvenoga života, pa tako i u obrazovanju. I pravom roditeljâ da svoju djecu kršćanski odgajaju: jer obitelj neposredno od Stvoritelja prima poslanje, a time i pravo odgajati potomstvo, pravo neotuđivo jer je nerazdvojivo povezano sa strogom obvezom, pravo koje prethodi svakom drugom pravu građanskoga društva i države, i upravo zato nepovredivo za svaku zemaljsku vlast³⁸. Država mora osigurati ostvarivanje toga prava, pružajući sredstva, bdijući na prikladan način da se ono ostvaruje ispravno, i mora ga nadopuniti ondje kamo roditelji sami ili preko drugih ne mogu doprijeti, ili gdje to jasno zahtijeva opće dobro. Stoga je nepravedan i nedopušten svaki odgojni ili školski monopol koji fizički ili moralno prisiljava obitelji da pribjegavaju državnim školama protivno dužnostima kršćanske savjesti ili protivno svojim opravdanim sklonostima³⁹.

Jasno je, dakle, da se korporativne djelatnosti Djela nikada neće moći smatrati službeno ili poluslužbeno crkvenim djelatnostima; niti će se moći ni na koji način – i ni pod kojim izgovorom – grupirati ili svrstavati zajedno s ustanovama takve vrste. Isto tako, predstavnici ili profesori tih obrazovnih centara nikada neće pripadati tijelima, udrugama ili savezima koji okupljaju crkvene ili redovničke centre, niti će sudjelovati na sastancima, kongresima itd. koje organiziraju te ustanove.

Takav način postupanja, kćeri i sinovi moji, temeljni je zahtjev našega duha: jer naš je apostolat izrazito laički i ne možemo poduzeti nijednu djelatnost koja bi značila popuštanje u toj točki. Osim toga, to je i zahtjev – zato nam je Gospodin dao ovaj duh – najveće učinkovitosti našega apostolskog rada, u službi Crkve i svih duša.

I tako naši obrazovni centri nikada neće kompromitirati crkvenu hijerarhiju, premda se u njima pruža čvrsta kršćanska formacija i pomno slijede smjernice Učiteljstva u pitanjima obrazovanja. Naš je rad rad odgovornih katoličkih svjetovnjaka, koji se u službi Božjoj koriste svim svojim pravima običnih građana i u duši osjećaju hitnost apostolskoga poslanja koje imaju svi vjernici kršćani kao udovi Tijela Kristova.

A novčana sredstva za sav taj rad? Djelo je siromašno – uvijek će to biti – i ne može snositi te troškove. No imamo jedan divan sustav, koji se sastoji u tome da te apostolske instrumente stvaramo novcem drugih: roditelja učenika, suradnika, prijatelja, kojima će se osigurati pravedan prihod od kapitala koji su uložili te će im se ponuditi prilika da djelatno i velikodušno surađuju za vlastito dobro, za dobro svojih obitelji i za dobro društva, u plodnom kršćanskom radu.

Tako će, osim toga, obrazovna ustanova biti nešto njihovo, što će braniti kao građani, dođe li trenutak kada je bude trebalo braniti; i lako će proširiti svoju suradnju na ostale vidove – a ne samo na novčani – nastavne i apostolske djelatnosti, kao suradnici Istine⁴⁰.

S druge strane, bit će pravedno računati na potpore i subvencije koje je država dužna dodijeliti ovakvim ustanovama, zbog usluge koju čine društvu: jer državi ponajprije pripada da, radi općega dobra, na mnoge načine promiče odgoj i obrazovanje mladeži. Prije svega i izravno, podupirući i pomažući inicijativu i djelovanje Crkve i obitelji⁴¹.

Moći će se razmišljati i o novčanoj suradnji privatnih subjekata – industrijskih ili druge vrste – u zamjenu za znanstvenoistraživačke radove korisne za njihovu djelatnost ili za njihove ciljeve. Ta suradnja, obostrano probitačna, morat će ostati vezana uz dotičnu obrazovnu ustanovu, a ne uz profesora ili skupinu profesora koji ondje rade u određenom trenutku: tako se jamči kontinuitet, a omogućuje se i veća novčana naknada svima koji profesionalno rade u tim korporativnim djelima.

Među korporativnim djelatnostima Djela na području obrazovanja – koje će biti vrlo raznolike: i ovdje vam mogu reći da je to more bez obala – nikada ne smiju nedostajati sveučilišne rezidencije, sjajna sredstva za apostolat nauka, koje smo nastojali imati od samoga početka.

Želim vas sada podsjetiti, predrage kćeri i sinovi, na neke značajke ovoga važnog apostolskog rada, u kojem mnogi od vas s tolikim plodom već radite, puni ljubavi Božje i s duhom žrtve. Vi koji ste sa mnom proživjeli početak ovoga rada znate da to nije lak posao, ali ste također već imali vremena uvidjeti koliko je potreban i zahvaliti Bogu na apostolskoj učinkovitosti ove zadaće. Ostalima, svakomu ponaosob, kada bude morao iskusiti početne teškoće, kažem s Apostolom: ratar se mora truditi prije nego što ubere plodove. Shvati dobro što želim reći, jer će ti Gospodin dati razum u svemu⁴².

Naše rezidencije okupljaju, u vedrom ozračju kršćanske obitelji i studija, mlade sveučilištarce odlučne ozbiljno se posvetiti svojoj profesionalnoj pripremi i spremne poboljšati svoju ljudsku formaciju te, ako su kršćani, svoj nadnaravni život.

Obiteljsko ozračje bitan je element rezidencije, koji nikada ne smije nedostajati, koji je prijeko potreban za apostolat. Zato je potrebno pomno paziti – od prve godine njezina djelovanja – na odabir stanara. Mnoge će trebati prethodno upoznati preko rada svetog Rafaela, koji mora prethoditi svakoj korporativnoj apostolskoj djelatnosti s mladima, pratiti je i slijediti. Nije važno ako se u početku ne popune sva raspoloživa mjesta: čim prva skupina stanara počne živjeti naš duh i stvori se naše ozračje, rezidencija će se napuniti i neće biti dovoljno mjesta da se udovolji svim molbama koje budu pristizale.

Iz istoga razloga, kako bi se sačuvao obiteljski ton o kojem govorim, bude li rezidencija vrlo velika, bit će potrebno oblikovati manje skupine, kao da su različiti susjedi u istoj kući; i sam raspored zgrade morat će se prilagoditi tom kriteriju.

Stanari pak moraju znati da se – njihovim primanjem – sklapa dogovor između rezidencije i njih, te da tako preuzimaju točno određene obveze, koje odgovaraju pravima što ih stječu. Rezidencija im nudi sredstva formacije – kulturne, ljudske i vjerske – obiteljsko i studijsko ozračje, radosno i vedro; te dostojne uvjete smještaja, prehrane, posluživanja itd. A oni se obvezuju poštovati pravila kućnoga reda, koja su doista malenkost i nimalo ne umanjuju njihovu slobodu: naprotiv, ona su upravo očitovanje njezina ispravnog vršenja, za onoga tko ima dovoljno ljudske zrelosti.

Morate nastojati da svi stanari od početka djelatno pridonose dobrom funkcioniranju rada: da se osjećaju kao kod svoje kuće, s odgovornošću, ne miješajući se u upravljanje koje pripada samo vodstvu rezidencije i ne pokušavajući mijenjati duh koji je nadahnjuje. Neka se nauče vršiti dobra djela, kako bi pomogli u prešnim potrebama, i neka ne budu neplodni ljudi⁴³.

U naše rezidencije nitko ne dolazi prisiljen, nego slobodno. A tko dolazi, zna da imamo određen duh i kršćanski način života. Nitko ne može zahtijevati, u ime lažnoga pojma slobode, da se život u rezidenciji prilagodi prohtjevima nekoga tko bi se htio, unutar naše kuće, ponašati na način koji ne bi bio plemenit i dostojan. Ako se neki student ne osjeća dobro u ozračju rezidencije, trebat će mu savjetovati da ode na drugo mjesto, a istodobno ga uvjeriti da će uvijek moći računati na naše prijateljstvo i na našu pomoć.

Mi poštujemo slobodu svih – uključujući i slobodu onoga tko se ne uklapa u naš plan rada – i pravedno je da stanari poštuju našu slobodu da uredimo stvari kako nam se čini najbolje: potrebno je da svi živimo kao slobodni, a ne kao oni kojima je sloboda plašt zloće, nego kao sluge Božje⁴⁴.

Govorio sam da su naše rezidencije mjesta ljudske i duhovne formacije, gdje studenti dolaze do dubokoga uvjerenja da, kao dobri građani i kao dobri katolici, imaju tešku dužnost steći čvrstu profesionalnu formaciju.

Stoga je potrebno ozračje intenzivnoga i ustrajnoga studija, čijem održavanju svi moraju pridonositi. Trebat će postići da naši prijatelji i suradnici, a također i stariji stanari, s radošću stave dio svojega vremena na raspolaganje mlađim studentima, kako bi ih usmjeravali i pomagali im u studiju, i tako olakšali njihovu profesionalnu formaciju. U tom i u ostalim vidovima života rezidencije vrlo je važno da stanari velikodušno surađuju, osjećajući se odgovornima za druge i za dobro funkcioniranje kuće.

Sve se naše rezidencije rađaju s izvornim nedostatkom: jer nemalen prostor namjenjujemo onim prostorijama koje moraju služiti formacijskom radu: oratoriju, dvorani za učenje, knjižnici, dnevnim boravcima itd.; ne računajući uz to kuću namijenjenu Administraciji⁴⁵. To, među ostalim, predstavlja vrlo velik novčani teret, znatno veći nego u ostalih sveučilišnih rezidencija.

Djelo jest i bit će siromašno: živimo od svojega rada. Ipak, nikada nećemo prestati otvarati rezidencije, jer su praktički nužan instrument za apostolat nauka, koji smo obvezni vršiti; i nećemo žaliti žrtava kako bismo mogli drage volje ispuniti ovu dužnost. Quaerite primum regnum Dei, et iustitiam eius: et haec omnia adiicientur vobis⁴⁶; tražite s ispravnom nakanom ispunjenje volje Božje, njegovu slavu u služenju svim dušama, i neće nam nedostajati potrebnih sredstava.

Predrage kćeri i sinovi, apostolski rad koji nas čeka na području obrazovanja golem je i hitan. Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori, niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak, da svijetli svima koji su u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega, koji je na nebesima⁴⁷.

Molite i radite s nadnaravnim smislom i s radošću, s ljubavlju vjerni svojem pozivu, trudeći se biti sveti, jer je to temelj svake apostolske učinkovitosti. Studirajte ozbiljno, steknite solidnu i duboku profesionalnu pripremu, nastojte svakoga dana poboljšati svoju doktrinarnu formaciju. Imajte čvrstu nadu da će Gospodin, koji je čvrsto naumio da se Djelo Božje ostvari na zemlji, uskoro obistiniti ove snove koje on sam stavlja u naše srce, i njegova će svjetlost prodrijeti u sva područja obrazovanja.

Neka vas blagoslovi naša Majka, sveta Marija, Sedes Sapientiae: i neka vas njezin zagovor uvijek prati na vašem putu apostola, nositelja svjetla, mira i radosti.

Madrid, 2. listopada 1939.