101. Pa ipak, kćeri i sinovi moji, jako nas boli gledati kako se unutar Crkve promiču strašne kampanje protiv pravde, koje nužno zaoštravaju nemir u društvu, jer nema mira u savjestima. Duše se obmanjuju. Govori im se o oslobođenju koje nije Kristovo. Isusov nauk, njegov Govor na gori, ona blaženstva koja su poema božanske ljubavi, zanemaruju se. Traži se samo zemaljska sreća, koju na ovom svijetu nije moguće postići.

Duša je, djeco, stvorena za vječnost. Ovdje smo samo u prolazu. Ne zavaravajte se: bol će biti nerazdvojni suputnik na putu. Tko se bude upinjao jedino da ne trpi, doživjet će neuspjeh; i možda neće postići drugo nego da zaoštri vlastitu i tuđu gorčinu. Nikomu nije drago da ljudi trpe, i dužnost je ljubavi truditi se koliko je moguće da se olakšaju nevolje bližnjega. Ali kršćanin mora imati i smjelosti ustvrditi da je bol izvor blagoslova, dobra, jakosti; da je dokaz ljubavi Božje; da je oganj koji nas čisti i pripravlja za vječnu sreću. Nije li to znak koji nam je Anđeo pokazao da bismo našli Isusa? «I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama»³.

Kad se trpljenje prihvaća kao što ga je Gospodin prihvatio u Betlehemu i na Križu, i kad se shvati da je ono očitovanje Božje dobrote, njegove spasiteljske i suverene Volje, onda ono i nije križ, ili je u svakom slučaju Križ Kristov, koji nije težak jer ga nosi On sam. «Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan»⁴. Ali danas se te riječi zaboravljaju, i «često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova»⁵, organizirajući užasne kampanje protiv njegove Osobe, njegova nauka i njegovih sakramenata. Mnogi su oni koji žele promijeniti razlog postojanja Crkve, svodeći je na ustanovu s vremenitim ciljevima, antropocentričnu, s čovjekom kao oholim vrhuncem svih stvari.

Božić nas podsjeća da je Gospodin početak i svršetak i središte stvorenja: «U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog»⁶. Krist je, kćeri i sinovi moji, onaj koji privlači sva stvorenja: «Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa»⁷. A utjelovivši se i došavši nastaniti se među nama⁸, pokazao nam je da nismo na svijetu zato da tražimo vremenitu, prolaznu sreću. Tu smo da postignemo vječno blaženstvo, idući njegovim stopama. A to ćemo postići samo učeći od Njega.

Crkva je uvijek bila teocentrična. Njezino je poslanje postići da sve stvoreno teži k Bogu kao svrsi, po Isusu Kristu, koji je «Glava Tijela, Crkve…, da u svemu bude Prvak. Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima»⁹. Ustoličimo ga, ne samo u svome srcu i u svojim djelima, nego – željom i apostolskim radom – na najviše mjesto u svim ljudskim djelatnostima.