104. Siguran sam da će vam Duh Sveti katkad, kao zalog nagrade koju vam čuva za vašu odanost, dati da vidite kako donosite dobar plod. Recite tada: Gospodine, da, istina je: Ti si postigao da je, unatoč mojim bijedama, plod izrastao usred tolike pustinje; hvala Tebi, Deo gratias!

Ali, u drugim trenucima, možda će vas napastovati đavao – koji nikad ne uzima godišnji odmor – da sebi pripišete zasluge koje nisu vaše. Kad opazite da se misli i želje, riječi i djela, rad, pune ispraznim samodopadstvom, glupim ponosom, morate odgovoriti đavlu: da, imam ploda, Deo gratias!

Zato je ova godina osobito vrijeme zahvaljivanja, i tako sam to naznačio svojim kćerima i svojim sinovima, riječima uzetima iz liturgije: «Ut in gratiarum semper actione maneamus!»¹⁸. Da uvijek ostanemo u neprestanom zahvaljivanju Bogu, za sve: za ono što se čini dobrim i za ono što se čini lošim, za slatko i za gorko, za bijelo i za crno, za maleno i za veliko, za malo i za mnogo, za ono što je vremenito i za ono što ima vječni domet. Zahvalimo našemu Gospodinu za sve što se dogodilo ove godine, a na neki način i za naše nevjernosti, jer smo ih priznali i navele su nas da ga molimo za oproštenje i da donesemo konkretnu odluku – koja će našim dušama biti na veliko dobro – da nikad više ne budemo nevjerni.

Ne smijemo gajiti nikakve druge želje osim da budemo usmjereni na Boga, u neprestanoj hvali i slavi njegova imena, pomažući mu u njegovu božanskom djelu Otkupljenja. Tada će sav naš žar biti u tome da druge učimo upoznati Isusa Krista, a po Njemu Oca i Duha Svetoga; znajući da do Isusa dolazimo po Mariji i po ophođenju sa svetim Josipom i s našim svetim Anđelima čuvarima.

Kao što sam vam napisao već prije toliko godina, čak i loš plod, suhe grane, opalo lišće, kad se zakopaju uz podnožje debla, mogu okrijepiti stablo s kojega su otpali. Zašto su nam naše pogreške i zablude, jednom riječju, naši grijesi – koje ne želimo, kojih se gnušamo – mogli učiniti dobro? Jer je potom došlo kajanje, ispunili smo se stidom i željom da budemo bolji, surađujući s Gospodinovom milošću. Poniznošću se ono što je bilo smrt pretvara u život; ono što je imalo donijeti jalovost i neuspjeh postaje pobjeda i obilje plodova.

Svakoga dana, kod prikazanja u misi, kad prikazujem svetu Hostiju, stavljam na patenu sve svoje kćeri i sinove koji su bolesni ili u nevolji. Dodajem i lažne brige, one koje si katkad sami stvarate jer vam se tako prohtije; da vam barem Gospodin izbije iz glave te gluposti.

«Čim anđeli otiđoše od njih na nebo, pastiri… pohite te pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama»¹⁹. Kad se približimo Sinu Božjemu, uvjeravamo se da smo pigmeji pokraj diva. Osjećamo se sićušnima, poniženima, i u isti mah prepunima ljubavi prema Bogu, našemu Gospodinu, koji nas je, tako velik, tako neizmjeran i beskonačan, učinio svojom djecom. I potaknuti smo da mu zahvaljujemo, sada, ove godine, i kroz cijeli život i cijelu vječnost. Kako lijepo u gregorijanskom pjevanju zvuče kitice predslovlja! «Vere dignum et iustum est, æquum et salutare, nos tibi semper, et ubique gratias agere!»²⁰. Mi smo maleni, maleni; a On je naš svemogući i vječni Otac.