21. Vrijeme zahvaljivanja

100. «Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin»¹. Kćeri i sinovi moji, na ovaj blagdan Božića ponovno smo stali pred Dijete Isusa, ohrabreni Marijom, njegovom Majkom i našom Majkom, i u društvu slavnoga svetoga Josipa, kojega toliko volim. Ako razmotrimo stoljeća koja su prošla otkako je On htio uzeti naše tijelo, mora nas ispuniti stid, jer su mnogi oni koji još ne poznaju Krista, pa čak i preziru njegove zapovijedi. I to ne samo u dalekim zemljama, nego i u ono malo naroda koji se nazivaju kršćanskima, i u samoj Kristovoj Crkvi, katoličkoj, rimskoj.

Ali Božić nije dan tuge. «Ne bojte se!», reče Anđeo pastirima, «evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod!»². Ovi čudesni blagdani Gospodinovi i naše Majke svete Marije, vazda Djevice, za nas su vrlo velika radost. Trebali bi to biti i za sve kršćane, ali sada, nažalost, na mnogim mjestima izgledaju kao poganske svetkovine. To je rezultat masovne propagande kojoj je cilj raskršćaniti društvo. Moramo, djeco, njegovati strpljivost, da ne izgubimo mir; i, u isti mah, nestrpljivost da molimo Gospodina neka svim tim zlima nađe lijeka. Zato ćemo svoju molitvu započeti i završiti kao i uvijek: s više spokoja, s više optimizma, s novim osmijehom na usnama, s obnovljenom radošću u srcu i s čvrstom odlukom da svakoga dana budemo sve svetiji.

101. Pa ipak, kćeri i sinovi moji, jako nas boli gledati kako se unutar Crkve promiču strašne kampanje protiv pravde, koje nužno zaoštravaju nemir u društvu, jer nema mira u savjestima. Duše se obmanjuju. Govori im se o oslobođenju koje nije Kristovo. Isusov nauk, njegov Govor na gori, ona blaženstva koja su poema božanske ljubavi, zanemaruju se. Traži se samo zemaljska sreća, koju na ovom svijetu nije moguće postići.

Duša je, djeco, stvorena za vječnost. Ovdje smo samo u prolazu. Ne zavaravajte se: bol će biti nerazdvojni suputnik na putu. Tko se bude upinjao jedino da ne trpi, doživjet će neuspjeh; i možda neće postići drugo nego da zaoštri vlastitu i tuđu gorčinu. Nikomu nije drago da ljudi trpe, i dužnost je ljubavi truditi se koliko je moguće da se olakšaju nevolje bližnjega. Ali kršćanin mora imati i smjelosti ustvrditi da je bol izvor blagoslova, dobra, jakosti; da je dokaz ljubavi Božje; da je oganj koji nas čisti i pripravlja za vječnu sreću. Nije li to znak koji nam je Anđeo pokazao da bismo našli Isusa? «I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama»³.

Kad se trpljenje prihvaća kao što ga je Gospodin prihvatio u Betlehemu i na Križu, i kad se shvati da je ono očitovanje Božje dobrote, njegove spasiteljske i suverene Volje, onda ono i nije križ, ili je u svakom slučaju Križ Kristov, koji nije težak jer ga nosi On sam. «Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan»⁴. Ali danas se te riječi zaboravljaju, i «često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova»⁵, organizirajući užasne kampanje protiv njegove Osobe, njegova nauka i njegovih sakramenata. Mnogi su oni koji žele promijeniti razlog postojanja Crkve, svodeći je na ustanovu s vremenitim ciljevima, antropocentričnu, s čovjekom kao oholim vrhuncem svih stvari.

Božić nas podsjeća da je Gospodin početak i svršetak i središte stvorenja: «U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog»⁶. Krist je, kćeri i sinovi moji, onaj koji privlači sva stvorenja: «Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa»⁷. A utjelovivši se i došavši nastaniti se među nama⁸, pokazao nam je da nismo na svijetu zato da tražimo vremenitu, prolaznu sreću. Tu smo da postignemo vječno blaženstvo, idući njegovim stopama. A to ćemo postići samo učeći od Njega.

Crkva je uvijek bila teocentrična. Njezino je poslanje postići da sve stvoreno teži k Bogu kao svrsi, po Isusu Kristu, koji je «Glava Tijela, Crkve…, da u svemu bude Prvak. Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima»⁹. Ustoličimo ga, ne samo u svome srcu i u svojim djelima, nego – željom i apostolskim radom – na najviše mjesto u svim ljudskim djelatnostima.

102. Ne gane li vas promatrati Isusa Krista tek rođena, nemoćna, kojemu je potrebna naša zaštita i pomoć? Ne uviđate li da preklinje da ga volimo? Te misli nisu blesave tlapnje, nego dokaz da ljubimo Isusa Krista svim srcem i da mu zahvaljujemo što je odlučio uzeti naše tijelo, preuzeti ga na sebe. Bog se nije zaodjenuo u čovjeka: utjelovio se. «Perfectus Deus, perfectus Homo!»¹⁰.

Iznad uzglavlja svoga kreveta, prije mnogo godina, htio sam staviti pločice s ovim natpisom: Iesus Christus, Deus Homo: Isus Krist, Bog i Čovjek. Jer me potresa spoznaja da ima tijelo, sada proslavljeno, ali od mesa kao što je i naše. Da je Gospodin pretrpio sve ljudske bijede i boli, osim grijeha¹¹. Da je gladovao i osjetio žeđ; da je upoznao vrućinu, kao onoga podneva kraj zdenca u Siharu, i trpio hladnoću, u ovoj betlehemskoj noći. Sve nas je to, vas i mene, zanijelo ljubavlju, potaknuvši nas da ostavimo sve, «relictis omnibus»¹² kao Apostoli, i «festinantes»¹³ – hitajući – kao pastiri. Treba krenuti na put, kćeri i sinovi moji, i nasljedovati ovoga našega Isusa koji se predao i još se uvijek svakodnevno predaje na oltaru, ovjekovječujući božansku Žrtvu Kalvarije.

Isus Krist, «jer ostaje dovijeka, ima neprolazno svećeništvo»¹⁴. Njegovo se svećeničko posredništvo ostvaruje po svećenicima, koji smo na oltaru ipse Christus. Slaveći svetu misu, ja ne predsjedam nikakvu skupu, nego, in persona Christi, obnavljam Žrtvu Križa.

Što moramo naučiti od Isusa Krista u betlehemskoj štalici, gdje se rodio napušten? Što trebamo razmatrati o onoj drugoj štalici, a to je svetohranište, gdje nas On čeka još bespomoćniji? Ne boli li vas što ga guraju u kut, što mu – i fizički – okreću leđa, što ga preziru, što ga zlostavljaju? Pa, gledajte, kćeri i sinovi, ponovit ću vam ono na što sam vas već u drugim prigodama podsjetio, ono što su kršćani živjeli stoljećima: Isus Krist, naš Gospodin, htio je računati s vama i sa mnom da suotkupljujemo; želi se poslužiti vašim umom i vašim srcem, vašom riječju i vašim rukama. Krist, nemoćan, doziva nam u pamet da Otkupljenje ovisi i o nama.

103. «Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin»¹⁵. Stigli smo, djeco, u dobar čas, jer je ova noć – ova sadašnja – vrlo zla za duše. Noć u kojoj velika svjetlila, koja bi trebala zračiti svjetlom, šire tamu; oni koji bi trebali biti sol, da spriječe raspadanje svijeta, bljutavi su i, katkad, javno pokvareni.

Nije moguće razmišljati o tim nevoljama a da nam ne bude teško. Ali siguran sam, kćeri i sinovi duše moje, da ćemo s Božjom pomoću znati izvući obilnu korist i plodan mir. Jer ćemo ustrajati u molitvi i pokori. Jer ćemo učvrstiti sigurnost da će se sve urediti. Jer ćemo hraniti odluku da vjerno odgovaramo na milost, s podatnošću dobrih oruđa. Jer ćemo od ovoga Božića naučiti da se ne udaljujemo od puta koji nam Gospodin zacrtava u Betlehemu: puta istinske poniznosti, bez karikature. Biti ponizan ne znači hodati prljav ni zapušten; ni pokazivati se ravnodušnim prema svemu što se događa oko nas, u neprestanom odricanju od prava. Još manje znači razglašavati gluposti protiv samoga sebe. Ne može biti poniznosti gdje ima glume i licemjerja, jer poniznost je istina.

Bez našega pristanka, bez naše volje, Bog, naš Gospodin, unatoč svojoj bezgraničnoj dobroti, neće nas moći ni posvetiti ni spasiti. Štoviše: bez Njega nećemo ni mi učiniti ništa korisno. Kao što se tvrdi da jedno polje rađa ovo, a one zemlje ono; tako se za jednu dušu može reći da je sveta, a za drugu da je učinila tolika dobra djela. Premda uistinu «nitko nije dobar, doli Bog jedini»¹⁶: On je onaj koji čini polje plodnim, koji sjemenu daje mogućnost da se umnoži, a kolcu, koji se čini suhim, daje moć da pusti korijenje. On je onaj koji je svojom milošću blagoslovio ljudsku narav, omogućivši joj tako da se može vladati kršćanski, živjeti tako da budemo sretni dok se borimo u iščekivanju budućega života, koji je sreća i ljubav zauvijek. Poniznost je, djeco, znati da «niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti»¹⁷.

Što nas uči Gospodin svega, gospodar svemira? U ove dane Božića, božićne pjesme svih zemalja, imale one dugu kršćansku predaju ili ne, pjevaju Kralju kraljeva koji je već došao. A kakva su očitovanja njegova kraljevskoga dostojanstva? Jasle! Nema ni onih pojedinosti kojima, s toliko ljubavi, okružujemo Dijete Isusa u našim oratorijima. U Betlehemu naš Stvoritelj oskudijeva u svemu: tolika je njegova poniznost!

Kao što se jela začinjaju solju da ne bi bila bljutava, tako u svoj život moramo uvijek stavljati poniznost. Kćeri i sinovi moji – usporedba nije moja: duhovni je pisci rabe već više od četiri stoljeća –, nemojte činiti kao one kokoši koje, čim snesu jedno jedino jaje, kokodakanjem zaglušuju cijelu kuću. Treba raditi, treba obavljati posao, umni ili fizički, a uvijek apostolski, s velikim nakanama i velikim željama – koje Gospodin pretvara u stvarnost – da služimo Bogu i prođemo nezapaženi.

Djeco, tako od Isusa, našega Učitelja, učimo promatrati ga tek rođena u naručju njegove Majke, pod zaštitničkim pogledom Josipovim. Muž tako Božji da ga je Gospodin izabrao da mu na zemlji bude otac. Svojim pogledom, svojim radom, svojim rukama, svojim naporom, svojim ljudskim sredstvima, brani život Novorođenoga.

Vi i ja, u ovim trenucima kad Isusa Krista iznova toliko puta razapinju, u ovim okolnostima u kojima se čini da stari kršćanski narodi gube vjeru, od vrha do dna, kako neki kažu; vi i ja moramo uložiti mnogo truda da nalikujemo Josipu u njegovoj poniznosti, a i u njegovoj djelotvornosti. Ne ispunjava li vas radošću pomisao da možemo takoreći štititi našega Gospodina, našega Boga?

104. Siguran sam da će vam Duh Sveti katkad, kao zalog nagrade koju vam čuva za vašu odanost, dati da vidite kako donosite dobar plod. Recite tada: Gospodine, da, istina je: Ti si postigao da je, unatoč mojim bijedama, plod izrastao usred tolike pustinje; hvala Tebi, Deo gratias!

Ali, u drugim trenucima, možda će vas napastovati đavao – koji nikad ne uzima godišnji odmor – da sebi pripišete zasluge koje nisu vaše. Kad opazite da se misli i želje, riječi i djela, rad, pune ispraznim samodopadstvom, glupim ponosom, morate odgovoriti đavlu: da, imam ploda, Deo gratias!

Zato je ova godina osobito vrijeme zahvaljivanja, i tako sam to naznačio svojim kćerima i svojim sinovima, riječima uzetima iz liturgije: «Ut in gratiarum semper actione maneamus!»¹⁸. Da uvijek ostanemo u neprestanom zahvaljivanju Bogu, za sve: za ono što se čini dobrim i za ono što se čini lošim, za slatko i za gorko, za bijelo i za crno, za maleno i za veliko, za malo i za mnogo, za ono što je vremenito i za ono što ima vječni domet. Zahvalimo našemu Gospodinu za sve što se dogodilo ove godine, a na neki način i za naše nevjernosti, jer smo ih priznali i navele su nas da ga molimo za oproštenje i da donesemo konkretnu odluku – koja će našim dušama biti na veliko dobro – da nikad više ne budemo nevjerni.

Ne smijemo gajiti nikakve druge želje osim da budemo usmjereni na Boga, u neprestanoj hvali i slavi njegova imena, pomažući mu u njegovu božanskom djelu Otkupljenja. Tada će sav naš žar biti u tome da druge učimo upoznati Isusa Krista, a po Njemu Oca i Duha Svetoga; znajući da do Isusa dolazimo po Mariji i po ophođenju sa svetim Josipom i s našim svetim Anđelima čuvarima.

Kao što sam vam napisao već prije toliko godina, čak i loš plod, suhe grane, opalo lišće, kad se zakopaju uz podnožje debla, mogu okrijepiti stablo s kojega su otpali. Zašto su nam naše pogreške i zablude, jednom riječju, naši grijesi – koje ne želimo, kojih se gnušamo – mogli učiniti dobro? Jer je potom došlo kajanje, ispunili smo se stidom i željom da budemo bolji, surađujući s Gospodinovom milošću. Poniznošću se ono što je bilo smrt pretvara u život; ono što je imalo donijeti jalovost i neuspjeh postaje pobjeda i obilje plodova.

Svakoga dana, kod prikazanja u misi, kad prikazujem svetu Hostiju, stavljam na patenu sve svoje kćeri i sinove koji su bolesni ili u nevolji. Dodajem i lažne brige, one koje si katkad sami stvarate jer vam se tako prohtije; da vam barem Gospodin izbije iz glave te gluposti.

«Čim anđeli otiđoše od njih na nebo, pastiri… pohite te pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama»¹⁹. Kad se približimo Sinu Božjemu, uvjeravamo se da smo pigmeji pokraj diva. Osjećamo se sićušnima, poniženima, i u isti mah prepunima ljubavi prema Bogu, našemu Gospodinu, koji nas je, tako velik, tako neizmjeran i beskonačan, učinio svojom djecom. I potaknuti smo da mu zahvaljujemo, sada, ove godine, i kroz cijeli život i cijelu vječnost. Kako lijepo u gregorijanskom pjevanju zvuče kitice predslovlja! «Vere dignum et iustum est, æquum et salutare, nos tibi semper, et ubique gratias agere!»²⁰. Mi smo maleni, maleni; a On je naš svemogući i vječni Otac.

105. Ne zaboravite, kćeri i sinovi moji, da je poniznost tako važna krepost da, kad bi nje nedostajalo, ne bi bilo nijedne druge. U unutarnjem životu – ponovno vam kažem – ona je kao sol, koja začinja sva jela. Jer premda se neki čin doima kreposnim, neće to biti ako je posljedica oholosti, taštine, gluposti; ako ga činimo misleći na sebe same, stavljajući sebe ispred služenja Bogu, ispred dobra duša, ispred slave Oca i Sina i Duha Svetoga.

Kad se pozornost okrene prema našemu ja, kad premećemo po glavi hoće li nas hvaliti ili kritizirati, nanosimo sebi vrlo veliko zlo. Samo nas Bog mora zanimati; a radi Njega, svi mi koji pripadamo Opusu Dei, i sve duše svijeta bez iznimke. Dakle, van s tim ja! Smeta.

Budete li tako postupali, kćeri i sinovi, koliko će neprilika nestati, koliko ćemo teških trenutaka sebi prištedjeti! Ako vam je kadgod teško i primijetite da vam se duša puni nemirom, to znači da ste usmjereni na sebe same. Gospodin je došao otkupiti, spasiti, i ni za što se drugo nije brinuo. A mi, zar ćemo se brinuti kako da njegujemo oholost?

Ako se ti, sine moj, usredotočiš na sebe sama, ne samo da ideš lošim putem, nego ćeš, k tome, izgubiti kršćansku sreću u ovom životu; onu radost i ono veselje koji nisu potpuni, jer će samo u nebu sreća biti puna.

Čitao sam u jednoj staroj duhovnoj knjizi da su stabla s vrlo visokim i uspravnim granama ona neplodna. Naprotiv, ona s niskim, spuštenim granama puna su jedra ploda, ukusna mesa; i što bliže tlu, to je plod obilniji. Djeco, molite za poniznost, koja je tako dragocjena krepost. Zašto smo tako glupi? Uvijek uvjereni da je naše najbolje, uvijek sigurni da imamo pravo. Kao što kocka šećera upija vodu, tako se u dušu uvlače taština i ponos. Ako želite biti sretni, budite ponizni; odbacite lažljiva došaptavanja đavla kad vam sugerira da ste divni. Vi i ja shvatili smo da smo, nažalost, gotovo ništa; ali, računajući na Boga, našega Gospodina, to je druga pjesma. Njemu dugujemo sve. Obnovimo zahvalnost: ut in gratiarum semper actione maneamus!

Zahvaljivanje se, kćeri i sinovi moji, rađa iz svetoga ponosa, koji ne uništava poniznost niti puni dušu ohološću, jer se temelji samo na moći Božjoj, a sazdan je od ljubavi, od sigurnosti u borbi. Sada kad počinje godina i obnavljaju se odluke da hodimo «in novitate vit滲¹, novim životom, možemo već zahvaliti Gospodinu za sve što će doći; za sve i, osobito, za ono što će nam i dalje zadavati bol.

Kako se obrađuje kamen koji treba postaviti na pročelje zgrade da okruni luk? Treba mu drukčija obrada nego onomu drugomu koji treba staviti u temelje. Moraju ga dobro isklesati, mnogim udarcima dlijeta, dok ne bude lijepo dovršen. Stoga, djeco, moramo zahvaljivati Bogu za sve osobne protivštine, sva poniženja, sve ono što ljudi nazivaju zlim, a to uistinu nije. Za dijete Božje to će biti dokaz božanske ljubavi koja nas možda želi postaviti na vidno mjesto, pa nas kleše sigurnim i točnim udarcima. Mi moramo surađivati s Njime, barem ne pružajući otpor, puštajući ga da radi.

Odatle slijedi da je najveći dio našega duhovnoga rada snižavati naše ja, da Gospodin svojom milošću doda što želi. Dokle god traje vrijeme našega života, dugo ili kratko, nećemo se tužiti na Boga, našega Oca, čak ni kad se osjećamo kao na rubu ponora nečistoće, ili taštine, ili ludosti. Zato toliko ustrajem na osobnoj poniznosti. To je lijepa krepost za kćeri i sinove Božje u Opusu Dei.

Tko je ponizan, to ne zna, i misli da je ohol. A tko je ohol, tašt, lud, smatra se nečim izvrsnim. Teško mu je pomoći dok se ne sruši i ne nađe na tlu, a i ondje se može i dalje praviti važan. I zato nam je potrebno duhovno vođenje; izdaleka dobro vide što smo: u najboljem slučaju, kamenje koje će se upotrijebiti dolje, u temeljima; a ne onaj koji će biti zaglavni kamen luka.

106. Nadam se da će se ovoga Božića sve moje kćeri i moji sinovi učvrstiti u odluci da budu ponizniji. Poznajem vas, i čini mi se da već čujem vašu radost dok iskreno priznajete da ne dajete plodove koje biste trebali donositi. Jer ćete se spremiti da se približite, uistinu posramljeni, betlehemskoj štalici, i molit ćete Dijete za oproštenje za sebe i za mene, i za tolike ljude koji su sada kao neplodna smokva, krcati lišćem, samim prividom. A ako vam Gospodin dopusti vidjeti da se želi poslužiti vama, da se vama već sada služi, ili već godinama, ili čak već vrlo dugo: in gratiarum semper actione maneamus! Neka iz vas provali zahvaljivanje Bogu, našemu Gospodinu, jer nas je potražio da mu budemo oruđa. Ali zahvaljujte mu iskreno, jer inače čovjek nije ništa više od bujna stabla, krcata lišćem i možda i plodovima, ali ispraznima, šupljima, bez težine, jer ne savijaju grane. Zreli plodovi, prepuni sočna, slatka i nepcu ugodna mesa, poniznošću uspijevaju stablu spustiti grane.

Sa zahvaljivanjem i odlukom da budemo ponizniji, približimo se Betlehemu i svetohraništu. Isus nas čeka. Recite mu nježne riječi. Povjerite mu svoje slabosti – ja mu povjeravam svoje – a katkad i, bez kokodakanja, priznajmo da jest, da smo obavili ovaj i onaj posao, da smo se trudili s mnogo radosti i s njegovom milošću, koju nam On šalje preko ruku svoje Presvete Majke, koja je i naša Majka, jer bez njegove pomoći ne činimo ništa.

To je najmanja raspoloženost koja se traži od onih koji rade s dušama. Oruđe nikad ne zadržava plodove za sebe. Ako u našem životu ima išta ukusno, ako ima išta što se sviđa Gospodinu, ako ima išta što postiže da se druge duše spase i da mi prolazimo putem ljubavi, sve to dugujemo Bogu, ovomu Gospodinu koji je htio postati Dijete.

Još nekoliko riječi za kraj: i dalje mnogo molite za Crkvu! Ljubite svom dušom Crkvu i Papu. Sjedinjujte se sve snažnije s nakanama moje mise, da svi, u zajedništvu s Marijom, pod očinskom zaštitom svetoga Josipa, živimo u neprestanom zahvaljivanju Presvetomu Trojstvu, Ocu, Sinu i Duhu Svetomu.