1. Živjeti za slavu Božju

1.«Emitte lucem tuam et veritatem tuam»¹; pošalji, Gospodine, svjetlost svoju i istinu svoju.

Djeco moja, slijediti Krista – «venite post me et faciam vos fieri piscatores hominum»² – naš je poziv. I slijediti ga tako izbliza da živimo s Njime, kao prva Dvanaestorica; tako izbliza da se poistovjetimo s Njime, da živimo njegov Život, sve dok ne dođe trenutak, ako ne budemo postavljali zapreke, u kojem ćemo moći reći sa svetim Pavlom: «Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist»³.

Kako je velika radost osjećati se uronjenima u Boga! Pobožanstvenjenima! A istodobno, kolika li je radost i uočiti svu malenost, svu bijedu, svu nemoć naše jadne zemaljske naravi, s njezinim slabostima i njezinim manama! Zato, kad nam Krist govori u prispodobama, kao i prvima, često ga ne razumijemo, pa moramo kao svoju ponoviti molbu apostola: «Edissere nobis parabolam!»⁴; Gospodine, razjasni nam prispodobu.

2. Kad moliš, sine moj – ne mislim sada na onu neprekinutu molitvu koja obuhvaća cijeli dan, nego na ona dva časa koja posvećujemo isključivo ophođenju s Bogom, sabrani i odmaknuti od svega izvanjskoga –, kad počinješ to razmatranje, često – ovisit će o mnogim okolnostima – predočuješ si prizor ili otajstvo koje želiš promatrati; zatim uključuješ razum i odmah tražiš razgovor pun osjećaja ljubavi i boli, zahvalnosti i želje da budeš bolji. Tim putem trebaš doći do molitve mira, u kojoj je Gospodin taj koji govori, a ti moraš slušati što ti Bog kaže. Kako se tada osjete oni unutarnji poticaji i oni prijekori koji ispunjaju dušu žarom!

Da bi molitva bila lakša, dobro je i ono najduhovnije učiniti opipljivim, posegnuti za prispodobom: ta je pouka božanska. Nauk mora do našega razuma i našega srca doprijeti preko osjetila: sada te neće čuditi što vam tako rado govorim o lađama i morima.

Djeco, ukrcali smo se s Kristom u Petrovu lađu, u ovu lađu Crkve, koja se doima krhkom i trošnom, ali koju nijedna oluja ne može potopiti. I u Petrovoj lađi ti i ja moramo polako, polako razmišljati: Gospodine, zašto sam ja došao u ovu lađu?

To pitanje za tebe ima poseban sadržaj od trenutka kad si se ukrcao u lađu, u ovu lađu Opusa Dei, jer ti se tako prohtjelo, što mi se čini najnadnaravnijim od svih razloga. Ljubim te, Gospodine, jer mi se hoće da te ljubim: ovo jadno srce mogao sam predati nekom stvorenju… ali ne! Polažem ga cijelo, mlado, ustreptalo, plemenito, čisto, pred tvoje noge, jer mi se tako hoće!

Zajedno sa srcem dao si Isusu i svoju slobodu, a tvoj je osobni cilj postao nešto sasvim sporedno. Možeš se slobodno kretati unutar lađe, sa slobodom djece Božje⁵ koja su u Istini⁶, vršeći božansku Volju⁷. Ali ne smiješ zaboraviti da uvijek moraš ostati unutar granica lađe. I to jer ti se tako prohtjelo. Ponavljam ono što sam vam govorio jučer ili prekjučer: ako izađeš iz lađe⁸, past ćeš među morske valove, otići ćeš u smrt, utopit ćeš se u oceanu i prestat ćeš biti s Kristom, izgubivši to društvo koje si dragovoljno prihvatio kad ti ga je On ponudio.

Pomisli, sine moj, kako je Bogu, našemu Gospodinu, ugodan tamjan koji izgara njemu u čast. Pomisli kako malo vrijede zemaljske stvari, koje tek što počnu, već i prolaze. Pomisli da smo svi mi ljudi ništa: «Pulvis es, et in pulverem reverteris»⁹; opet ćemo biti kao prah na putu. No izvanredno je to što, unatoč tome, ne živimo za zemlju, ni za svoju čast, nego za čast Božju, za slavu Božju, za službu Bogu. To je ono što nas pokreće!

Stoga, ako ti tvoja oholost šapće: ovdje prolaziš nezapažen, sa svojim izvanrednim talentima…, ovdje nećeš dati sav plod koji bi mogao…, da ćeš propasti, uzalud se istrošiti… Ti, koji si se ukrcao u lađu Djela jer ti se tako prohtjelo, jer te je Bog nedvojbeno pozvao – «nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla»¹⁰ –, moraš odgovoriti na tu milost izgarajući, tako da naša radosna žrtva, naše predanje, postane prinos: žrtva paljenica!

Sine moj, ovom si se prispodobom već uvjerio da, ako želiš imati život, i to život vječni, i vječnu čast; ako želiš vječnu sreću, ne možeš izaći iz lađe i u mnogim se slučajevima moraš odreći svoga osobnog cilja. Ja nemam drugoga cilja osim korporativnoga: poslušnosti.

Kako je lijepo biti poslušan! Ali nastavimo s prispodobom. Već smo u ovoj staroj lađi, koja dvadeset stoljeća plovi i ne tone; u ovoj lađi predanja, posvećenosti služenju Bogu. I u toj lađi, siromašnoj i poniznoj, sjetiš se da ti imaš zrakoplov kojim savršeno znaš upravljati, pa pomisliš: kako daleko mogu stići! Pa idi, idi na nosač zrakoplova, jer ovdje tvoj zrakoplov nije potreban! Neka vam ovo bude posve jasno: naša je ustrajnost plod naše slobode, našega predanja, naše ljubavi, i zahtijeva potpunu posvećenost. U lađi se ne može raditi što nam se prohtije. Ako se sav teret iz njezina potpalublja nagomila na jednome mjestu, lađa tone; napuste li svi mornari svoj konkretni posao, jadna je lađica izgubljena. Potrebna je poslušnost, a osobe i stvari moraju biti ondje gdje je određeno da budu.

Sine moj, uvjeri se, odsad pa zauvijek, uvjeri se da je izaći iz lađe smrt. I da je za ostanak u lađi potrebno podložiti vlastiti sud. Potreban je dubok rad na poniznosti: predati se, izgarati, postati žrtva paljenica.

3. Pođimo dalje. Ciljevi koje si korporativno postavljamo jesu svetost i apostolat. A da bismo te ciljeve postigli, potrebna nam je, iznad svega, formacija. Za našu svetost, nauk; i za apostolat, nauk. A za nauk, vrijeme, na prikladnom mjestu, s prikladnim sredstvima. Ne očekujmo od Boga neka izvanredna prosvjetljenja, koja nam nije dužan udijeliti kad nam daje konkretna ljudska sredstva: učenje, rad. Treba se izgrađivati, treba učiti. Tako se pripremate za svoju sadašnju i buduću svetost te za apostolat, okrenuti ljudima.

Niste li vidjeli kako pripremaju kvasac, kako ga drže zatvorenim, na određenim temperaturama, da bi ga poslije stavili u tijesto…? Računam na vas kao na najsnažniji motor koji pokreće rad po cijelome svijetu. Nitko od vas nije nedjelotvoran: svi ste puni djelotvornosti već samo time što vršite Norme, samo time što učite, i radite, i slušate.

Ne razumijem se gotovo ništa u te stvari s atomskim materijalom, a ono što znam, znam iz novina. Ali vidio sam fotografije i znam da ga zakapaju, ako je potrebno, mnogo metara pod zemlju, da ga oblažu velikim olovnim pločama i čuvaju među debelim betonskim zidovima. Pa ipak djeluje, i nose ga amo-tamo, i primjenjuju ga na ljudima da bi liječili tumore, i upotrebljavaju ga za druge stvari, i djeluje na tisuću čudesnih načina, s izvanrednom djelotvornošću. Takvi ste vi, djeco moja, kad ste posvećeni unutarnjim poslovima ili kad ste u onim centrima za formaciju koje Djelo ima. Djelotvorniji! Jer imate Božju djelotvornost kad se svojim predanjem pobožanstvenjujete, kao Krist, koji je sam sebe oplijenio¹¹. I mi sami sebe poništavamo, naizgled gubimo svoju slobodu, a postajemo najslobodniji slobodom djece Božje¹².

Formacija, dakle, za prenošenje nauka i za vašu osobnu svetost. Formacija s potrebnim vremenom, na prikladnom mjestu, s prikladnim sredstvima; ali okrenuta cijelomu svemiru, cijelomu čovječanstvu, misleći na sve duše. I dok vaša braća probijaju bojišnicu u novim zemljama, neće biti sama, jer ćete im odavde, između ovih zidova koji se čine od kamena, a od ljubavi su, vi slati svu djelotvornost svoje svetosti i svoga predanja, tako da se ta braća osjećaju u dobru društvu. A zatim će doći trenutak da se kaže: «Ite, docete omnes gentes»…¹³, pođite i učite sve narode: apostolat nauka – najprije vašim primjerom – usred profesionalnoga rada. S kakvom ću vam radošću reći koju riječ na odlasku…!

Djeco duše moje: vi znate da Otac jako ljubi slobodu. Ne volim prisiljavati, niti da se duše prisiljava. Nijedan čovjek ne smije drugima oduzimati slobodu koju nam je Bog darovao. A ako je tako, pomislite hoću li ja prisiljavati vas… Naprotiv! Ja sam branitelj slobode svakoga od vas unutar lađe…, unutar lađe i bez zrakoplova.

Ali vrijeme nam istječe, a htio bih vam govoriti još o mnogočemu.

4. Naš je Opus Dei izrazito laički, ali svećenici su potrebni. Donedavno sam, ljubeći svećeništvo kako ga ljubim, svaki put kad bi se zaredio jedan od vaše braće, trpio¹⁴. Sada me to, naprotiv, jako raduje. Ali mora biti bez prisile, u potpunoj slobodi. Bogu ne smeta ako koji moj sin ne želi biti svećenik. Osim toga, potrebno je mnogo svjetovnjaka, svetih i učenih. Stoga oni koji su pozvani na svećeništvo imaju potpunu slobodu sve do samoga dana, do samoga trenutka ređenja. – Oče, ne. Vrlo dobro, sine moj. Bog te blagoslovio. To me nimalo ne žalosti.

Ipak, potrebno nam je mnogo svećenika koji će rado, kao robovi, služiti svojim sestrama i svojoj braći, i onim tako divnim zvanjima kao što su dijecezanski svećenici. Potrebni su za rad svetoga Rafaela i za rad svetoga Gabrijela, da bi se na sakramentalnom području skrbilo za sve članove Djela, da bi se pomoglo onim velikim vojskama Suradnika, koji će, budu li formirani kako treba, biti mnogo djelotvorniji – a već to jesu – od svih poznatih pobožnih udruga. Ali bez svećenika to nije moguće.

Djelo se širi svijetom na čudesan način. Gospodine, zbunjen sam! Nije lako, ne pamti se slučaj da bi oni koji su započeli raditi u nekom tvome djelu vidjeli, ovdje na zemlji, toliko čudesa koliko ih ja vidim: u širini, u broju, u kakvoći.

Potrebni su nam svećenici za prozelitizam¹⁵. Jer iako velik posao obavljaju svjetovnjaci, dolazi trenutak sakramentalnoga zida, a kad bi se trebalo obraćati klericima koji nemaju našega duha – jedni jer ne bi znali, drugi jer ne bi htjeli –, zapeo bi sav rad.

Svećenici su potrebni i za upravljanje Djelom: malobrojni, jer su mjesne službe u rukama mojih sinova svjetovnjaka, a isto tako i dvije trećine službi u Generalnom savjetu i u regionalnim komisijama; ostali će biti svećenici koji su mnogo radili i koji poznaju sve niti našega rada u cijelome svijetu. Doći će trenutak kad će se vaša braća, koja će započinjati rad na mnogim mjestima, ponovno okupiti i sastaviti one upravljačke skupine koje će, svojom osobnom svetošću i svojim iskustvom, s mnogo poleta držati uzde upravljanja.

Svećenici su potrebni kao oruđa jedinstva. Stoga svećenik mora osobito paziti da oko sebe ne stvara kružoke… Ne valja se vezati za duše! Ja nisam imao nikoga tko bi me tomu naučio – nisam imao Oca kao vi –, sam mi je Gospodin davao do znanja da uvijek izbjegavam ono osobno, još prije nego što sam znao što Bog od mene želi. Ljudima koji su dolazili u moju ispovjedaonicu katkad sam savjetovao: idi drugom svećeniku; danas te neću ispovjediti. Činio sam to da se prozrače, da se ne navežu, da sakramentu ne pristupaju iz naklonosti prema stvorenju, nego iz božanskih, nadnaravnih razloga: iz ljubavi prema Bogu.

5. Sine, nikad ne misli na sebe. Bježi od oholosti koja umišlja da si ono što u mome kraju zovu pisak na gajdama. Kad zaboraviš na sebe, tada dobro radiš. Ne smijemo sebe smatrati središtem, kao da se sve mora vrtjeti oko nas. A najgore je što, ako upadneš u tu manu, nećeš povjerovati kad ti kažu da si ohol; jer dok ponizni misli da je ohol, oholi misli da je ponizan.

Gledam vas, djeco… Kakve li radosti kad dođe trenutak da svoju braću poučiš kako djeca Božja u njegovu Opusu Dei moraju biti kontemplativci, kontemplativne duše usred svijeta! Morate održavati neprekidan život molitve, od jutra do noći i od noći do jutra. Od noći do jutra, Oče? Da, sine, i dok spavaš.

Ti se diviš, kao i ja, tihom životu onih ljudi koji se zatvaraju u stari samostan, skriveni u svojim ćelijama; životu rada i molitve. Kad god posjetim kartuzijance, izlazim odande izgrađen i pun ljubavi prema njima. Razumijem njihov poziv, njihovu odvojenost od svijeta, i radujem se zbog njih, ali… ondje unutra osjećam veliku tugu. Čim se vratim na ulicu, kažem sebi: moja ćelija, ovo je moja ćelija! Naš je život jednako kontemplativan kao i njihov. Bog nam daje sredstva da naša ćelija – naše utočište – bude usred stvari ovoga svijeta, u nutrini našega srca. I provodimo dan – ako smo stekli formaciju koja nam je svojstvena – u neprekidnom razgovoru s Bogom.

Krist, Marija, Crkva: tri ljubavi koje ispunjaju život. Marija, tvoja Majka – umalo ti se otelo: mama; ništa zato, reci joj i to –, sa svetim Josipom i tvojim Anđelom čuvarom.

Poučit ćeš svoju braću da moraju biti kontemplativni i smireni. Makar se cijeli svijet srušio, makar se sve izgubilo, makar sve popucalo…, mi ne. Ako smo vjerni, imat ćemo jakost onoga koji je ponizan, jer živi poistovjećen s Kristom. Djeco, mi smo ono trajno; ostalo je prolazno. Ništa strašno!

Oče, a ako me ustrijele? Sveta stvar! Nije to naš put, ali prihvatili bismo milost mučeništva kao znak Božje nježnosti: ne prema nama, nego prema našoj obitelji Opusa Dei, da nas ni zbog toga ne bi svladala oholost. Neće nam nedostajati te nježnosti…, ali rijetko, jer to nije naš put.

6. Smireni! Nastojmo da nam ne uzmanjka osjećaja odgovornosti, znajući da smo karike jednoga te istog lanca. Stoga – mora doista reći svatko od djece Božje u njegovu Djelu – hoću da se ta karika, koja sam ja, ne prekine: jer prekinem li se, izdajem Boga, svetu Crkvu i svoju braću. I radovat ćemo se jakosti drugih karika; veselit će me što ih ima od zlata, od srebra, od platine, optočenih dragim kamenjem. A kad se čini da ću puknuti jer su me uzburkale strasti; kad se čini da jedna karika puca… samo mirno! Pomogne joj se da nastavi dalje s više ljubavi, s više boli, s više poniznosti.

Reći ćeš svojoj braći da moraju biti kontemplativni i smireni, s osjećajem odgovornosti u običnom životu, jer naše je junaštvo u malome. Mi tražimo svetost u običnom, svakodnevnom radu.

Reći ćeš im također da moraju živjeti ljubav, koja je nježnost. «Deus caritas est!»¹⁶, Gospodin je ljubav. Nježnost prema vašoj braći, posve osobita nježnost prema vašim direktorima, pomažući im i bratskom opomenom. Imate sva sredstva da kažete istinu a da ne ranite, tako da bude nadnaravno korisna. Zatraži se savjet: smijem li izreći ovu bratsku opomenu? Mogu ti odgovoriti da nije uputno, jer nije riječ o nečemu objektivnom, ili jer mu je to već rekao netko drugi, ili jer nema dovoljno razloga, ili zbog čega drugoga. Ako ti odgovore da smiješ, odmah izričeš bratsku opomenu, licem u lice, jer ogovaranju nema mjesta u Djelu, ne smije ga biti, čak ni neizravnoga; neizravno je ogovaranje svojstveno osobama koje se boje reći istinu.

Postoji poslovica koja upozorava: tko govori istinu, gubi prijatelje. U Opusu Dei je obrnuto. Ovdje se istina govori iz nježnosti, nasamo, u lice; i svi se osjećamo tako sretnima i sigurnima, dobro zaštićenih leđa. Nikada ne trpite ni najmanje ogovaranje, a još manje ako je protiv nekog direktora.

Ljubav, djeco, prema svim dušama. Opus Dei nije ni protiv koga, nije anti-ništa. Ne možemo ići ruku pod ruku sa zabludom, jer bi to mogla biti prilika da se na nas oslanjaju i da je šire; ali kod osoba koje su u zabludi treba prijateljstvom nastojati da iz zablude izađu; s njima treba postupati s nježnošću, s radošću.

«Iterum dico: gaudete!»¹⁷. Budite uvijek radosni, djeco moja. Ispunio sam ove zgrade riječima Pisma u kojima se preporučuje radost. «Servite Domino in lætitia»¹⁸; služite Gospodinu s radošću. Mislite li vi da je u životu itko zahvalan na usluzi učinjenoj preko volje? Ne. Bolje bi bilo da se i ne učini. A mi ćemo Gospodinu služiti namrgođena lica? Ne. Služit ćemo Mu s radošću, unatoč svojim bijedama, koje ćemo već ukloniti Božjom milošću.

Budite poslušni. Da bismo bili poslušni, treba slušati što nam govore. Kad biste znali kako je žalosno zapovijedati dobrim dušama koje ne znaju slušati…! Možda je riječ o dražesnoj osobi, vrlo svetoj, ali dođe trenutak da se posluša – i ne! Zašto? Jer katkad ima onih koji imaju gotovo fizičku manu da ne slušaju; imaju tako dobru volju da, dok slušaju, razmišljaju kako bi to učinili drukčije, kako ne bi poslušali. Ne, djeco; iznesu se suprotne mogućnosti, ako ih ima; stvari se kažu jasno, a poslije se sluša, spremni da pokorno prihvatimo rješenje suprotno našemu savjetu.

Poslušni i objektivni. Kako ćete vi moći izvješćivati – vi koji niste obični vojnici, nego kapetani Kristove vojske, pa stoga morate objektivno izvješćivati svoje direktore o onome što se događa u vašem sektoru – ako niste objektivni? Znate li što se događa generalu koji primi trideset, pedeset, sto lažnih izvješća? Izgubi bitku. Krist ne gubi bitke, ali se koči djelotvornost našega rada, i posao ne daje sve što bi trebao dati.

Djeco moja, prošlo je već gotovo četrdeset minuta razmatranja. Ne volim preskočiti grudobran – kad već govorimo vojničkim rječnikom – od trideset minuta; od četrdeset, nikada. Vidjeli ste koliko toga morate naučiti i provoditi u djelo da biste tome poučili svoju braću. Ispunite se željom za formacijom. A ako nemate želja, savjetujem vam da poželite imati želje: to je već nešto… Želje za predanjem, za formacijom, za svetošću, želje da budete vrlo djelotvorni: sada, poslije i uvijek.