5. Neka se vidi da si to Ti

19. Nije mi namjera, djeco moja, danas voditi razmatranje. Ograničit ću se na to da vam naznačim nekoliko točaka iz mise ove korizmene nedjelje Lætare, da ih razmatrate.

«Abiit Iesus trans mare Galilæ… Ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima»¹. Prvo što treba razmotriti, djeco moja, jest zašto smo mi slijedili Isusa Krista i zašto smo s Njime, sjedeći uz Njega, u prisnoj bliskosti, s ugodnom dužnošću da neprestano tražimo ophođenje s Njime.

20. Ti ljudi o kojima govori Evanđelje slijedili su ga jer su vidjeli čudesa: ozdravljenja koja je Isus činio. A vi i ja, zašto? Svatko od nas mora sebi postaviti to pitanje i potražiti iskren odgovor. I kad se jednom budeš upitao i odgovorio, u Gospodinovoj prisutnosti, ispuni se zahvalnošću, jer biti s Kristom znači biti siguran. Moći se ogledati u Kristu znači moći biti svakoga dana bolji. Ophoditi se s Kristom nužno znači ljubiti Krista. A ljubiti Krista znači osigurati sebi sreću: vječnu sreću, najpuniju ljubav, s blaženim gledanjem Presvetoga Trojstva.

Rekao sam maloprije, djeco, da vam neću držati razmatranje, nego vam dati točke za vašu osobnu molitvu. Razmatraj sam, sine moj. Zašto si s Kristom u Opusu Dei? Otkad osjećaš privlačnost Isusa Krista? Zašto? Kako si od početka do sada znao odgovarati na milost? Kako te je Gospodin svojom nježnošću doveo u Djelo, da budeš posve blizu Njega, da budeš prisan s Njime?

A ti, kako si odgovorio na tu milost? Što činiš sa svoje strane da se ta prisnost s Kristom ne izgubi i da je ne izgube tvoja braća? Na što misliš otkad imaš sve te obveze? Na sebe ili na slavu Božju? Na sebe ili na druge? Na sebe, na svoje stvari, na svoje sitnice, na svoje bijede, na svoje sitne oholosti, na svoje putene slabosti? Na što obično misliš? Razmisli o tome, a zatim pusti da srce djeluje na volju i razum.

Pogledaj nije li ono što je Gospodin učinio s tobom, sine moj, mnogo više od liječenja bolesnih. Pogledaj nije li dao vid našim očima, koje su bile slijepe za njegova čudesa; nije li dao snagu našim udovima, koji nisu bili kadri kretati se s nadnaravnim smislom; nije li nas možda uskrisio kao Lazara, jer smo bili mrtvi za život Božji. Nije li to razlog da kliknemo: «Lætare, Ierusalem?»². Nije li to razlog da vam kažem: «Gaudete cum lætitia, qui in tristitia fuistis»³; radujte se vi koji ste tugovali?

U ovoj prvoj točki moramo zahvaliti Gospodinu na nezasluženoj nagradi poziva. I obećavamo mu da ćemo ga svakoga dana sve više cijeniti, čuvajući ga kao najdragocjeniji dragulj što nam ga je mogao darovati Bog, naš Otac. Istodobno još jednom shvaćamo da, dok obnašamo ovu službu upravljanja koju nam je Djelo povjerilo, naša revnost mora osobito biti u tome da tražimo svetost kako bismo posvećivali druge: vi svoju braću, ja svoju djecu. Jer «Bog nas, doista, nije pozvao na nečistoću, nego na svetost»⁴.

21. No vratimo se Evanđelju. Zanimljivo je uočiti kako se više puta ističe razlika između apostola, učenika i mnoštva; pa i među samim apostolima, između jedne njihove skupine – trojice Gospodinovih miljenika – i ostalih. I u tome mi se čini da je naše Djelo u svojoj srži duboko evanđeosko. Mi smo za mnoštvo, ali blizu nas ima toliko prijatelja i drugova koji neposrednije primaju utjecaj duha Opusa Dei. Gospodin nas postavlja na visoku goru, kao svoje učenike, ali pred očima mnoštva. Isto vrijedi i za vas: među svojom braćom – svi smo jednaki u Djelu –, zbog službe koju sada obnašate, vi ste više na vidiku. Ne zaboravite to i nikada mi ne gubite iz vida taj osjećaj odgovornosti.

«Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan. Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu»⁵… Pogledajte to mnoštvo, ponavljam. Gospodin ima oči i srce uprte u ljude, u sve ljude, ne isključujući nikoga. Ne promiče nam pouka da ne smijemo biti nepopustljivi s osobama. S naukom, da. S osobama, nikada, nikada! Budemo li tako postupali, nužno ćemo biti – to je naš poziv – sol i svjetlo, ali usred mnoštva. S vremena na vrijeme povući ćemo se u lađu ili se udaljiti na goru, kao Isus; ali ono obično bit će: živjeti i raditi među ljudima, kao jedan od njih.

Tada Isus «upita Filipa: Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju? To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti»⁶. Mnogo sam puta tijekom povijesti Djela pomišljao da Gospodin ima sve predviđeno od vječnosti, ali da nas s druge strane ostavlja potpuno slobodnima. Gospodin nas ponekad kao da kuša, kao da želi iskušati našu vjeru. Ali Isus Krist nas ne napušta: ostanemo li čvrsti, On je spreman činiti čudesa, umnažati kruhove, mijenjati volje, davati svjetlo najmračnijim umovima, činiti – izvanrednom milošću – da postanu sposobni za ispravnost oni koji to možda nikada nisu bili.

Djeco moja, kakvo pouzdanje! Htio bih da to bude druga točka. Htio sam da razmotrite, kao prvo, da smo u Djelu, uz Krista, ne zato da bismo se izdvojili, nego, naprotiv, da bismo se darovali mnoštvu; najprije vašoj braći, a zatim ostalima. Zatim, da nas ne smije uznemirivati kad nas spopadne misao na potrebe, jer će nam Gospodin priteći u pomoć. Ako ikada osjetimo ono tentans eum – kušajući ga – o kojem govori sveto Evanđelje, ne trebamo se brinuti, jer riječ je upravo o tome: Bog, naš Gospodin, igra se s nama. Siguran sam da prelazi preko naših bijeda: jer poznaje našu slabost, jer poznaje našu ljubav i našu vjeru i našu nadu. Sve to sažimam u jednu riječ: pouzdanje. Ali pouzdanje koje, budući da je utemeljeno na Kristu, mora pred Bogom biti usrdna molitva, duboko proćućena, dobro primljena: još više ako do Preblaženoga Trojstva dopre po rukama naše Majke, koja je Majka Božja.

Osjećaj odgovornosti: da smo u lađi. S Kristom lađa ne tone. S Kristom! Osjećaj odgovornosti: za sebe, za svoj život, za svoje vladanje, za način na koji molimo za tolike božanske stvari. I onda nam neće nedostajati sredstava. Imat ćemo što je potrebno da kroz stoljeća nastavimo svoj apostolat, dajući hranu svima, umnažajući kruh.

To je drugo što treba razmotriti: osjećaj odgovornosti. Zato molimo našega Gospodina da nam oprosti tolike gluposti koje je svatko od nas zacijelo počinio. Molimo za oproštenje, s djelotvornom željom da se popravimo. I zahvaljujemo, zahvaljujemo s vjerom: sigurni da će, što god se dogodilo, plod na kraju sazreti. Osjećaj odgovornosti i veliko pouzdanje u toga Gospodina koji je naš Otac, koji je Svemogući, koji je Mudrost i Ljubav… Ja sada šutim; nastavi ti sam nekoliko minuta.

22. Toliko sam vam puta rekao, djeco moja – a vi ste to isto toliko puta ponovili –, da je Bog, naš Gospodin, u svojoj providnosti punoj ljubavi, u nježnosti koju osjeća prema ljudima – «deliciæ meæ esse cum filiis hominum»⁷, njegova je radost biti s djecom čovjekovom –, htio na neki način učiniti nas suotkupiteljima s Njime. Zato, da bi nam pomogao razumjeti tu divotu, daje da evanđelist do u pojedinosti ispripovjedi ovo veliko čudo. On je kruh mogao namaknuti odakle god je htio, jer «moje su sve životinje šumske, tisuće zvjeradi u gorama mojim. Znam sve ptice nebeske, moje je sve što se miče u poljima…, moja je zemlja i sve što je ispunja»⁸. Ali ne. Traži ljudsku suradnju.

«Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?»⁹. Treba mu dijete, dječak, nekoliko komada kruha i nekoliko riba. Potrebni smo mu ti i ja, sine moj: a on je Bog! To nas potiče da budemo velikodušni u svojem odgovoru na milost. Ne treba mu nitko od nas ni za što, a – istodobno – trebamo mu svi. Kakvo čudo! Ono malo što jesmo, ono malo što vrijedimo, naših nekoliko talenata – sve to traži od nas i ne možemo mu to uskratiti. Dvije ribe, kruh: sve.

Svatko će se sada morati upitati: što sam ja dosad učinio sa svojim osjetilima? Što sam učinio sa svojim duševnim moćima: s pamćenjem, s razumom, s voljom? Samo bi nam razmatranje te rečenice oduzelo sate. Što ćemo odsad nadalje morati činiti s cijelim svojim bićem? Prirodno je da nam sada na um dolaze tolike stvari koje nisu išle, a možda još uvijek ne idu. Zato ti kažem: sine moj, želiš li se popraviti, očistiti, mrtviti, više se ophoditi s Gospodinom, rasti u pobožnosti, bez teatralnosti i izvanjskih stvari, s naravnošću? Jer sve to povećava djelotvornost Djela, u našoj duši i u duši svih ljudi. Ako zastaneš i ispitaš svoj život u posljednje vrijeme, bit će ti lakše pratiti razmišljanja koja ja naglas iznosim, u vaše ime i u svoje.

Tada Isus reče: «Neka ljudi posjedaju»…¹⁰. Učenici su znali da Isus želi nahraniti te ljude, ali nisu imali novca: «Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije»¹¹. Nisu imali ni mnogo ni malo novca, a trebalo je pravo bogatstvo da se nahrani ono mnoštvo. Gospodin će tome doskočiti: «Neka ljudi posjedaju! A bilo je mnogo trave na tome mjestu. Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća»¹². Pet tisuća! Čuju Gospodinov glas i poslušaju ga svi, svi, svi – počevši od učenika! Kako je katkad s poslušnošću ondje vani…! Kakva šteta! Sve se hoće dovesti u pitanje. Čak i u životu predanja Bogu ima osoba kojima je sve prigoda za mudrovanje: smiju li poglavari zapovjediti ovo, smiju li zapovjediti ono, smiju li zapovjediti ovdje, smiju li zapovjediti ondje… U Opusu Dei znamo ovo: može se zapovjediti sve – uz najveće poštovanje osobne slobode u političkim i profesionalnim pitanjima –, dok god to nije uvreda Bogu.

23. Ali pogledajte plod njihove poslušnosti: čudo. Isus čini zapanjujuće čudo. A u Djelu ih čini toliko puta! Jedna redovitom providnošću; druga izvanrednom providnošću. Bog je spreman; potrebno je samo da budemo poslušni, da obvežemo Gospodina nastojeći imati mnogo vjere u Njega. I tada se iskazuje. Tada čini stvari u kojima se vidi da je On posrijedi. Tada izvede jednu od svojih: kao ovu, kao ovu.

«Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli»¹³. Tako, velikodušno. Što tražite od mene? Dva, tri? On daje četiri, daje šest, daje sto. Zašto? Jer Krist gleda stvari božanskom mudrošću i svojom svemoći može i ide dalje od nas. Zato, kad ovih dana – mjeseci, godina – razmatram onu stvar za koju ne znamo hoće li se postići sada ili kasnije – vjerujem da to može biti sada –, kad svojom ljudskom glavom rasuđujem i zaključujem da neće uspjeti, kažem: prije, više, bolje! Gospodin vidi dalje od naše logike! Čini stvari prije, velikodušnije, i čini ih bolje.

«Kad se nasitiše, reče svojim učenicima: Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne! Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali»¹⁴. Znate već kako jedan dobar propovjednik – vrlo je to poznato – tumači ovaj dio Evanđelja. A čemu skupljati ostatke? Čemu? Zato da mi sada, iz tih dvanaest velikih košara preteklog kruha, jedemo i hranimo se vjerom. Vjerom u Njega, koji je kadar sve to učiniti u preobilju, zbog ljubavi koju ima prema ljudima, zbog ljubavi koju ima prema Crkvi, zbog želje koju ima da otkupi, da spasi ljude. Gospodine, neka košare preteknu sada, odmah! Učini to velikodušno! Neka se vidi da si to Ti!

«Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet»¹⁵. Htjeli su ga – sjećate li se? – pograbiti da ga učine kraljem. Mi smo ga već učinili svojim Kraljem, otkad su nam u srca posijali sjeme vjere. Poslije, kad nas je pozvao, ponovno smo ga ustoličili.

Savršeni Bože! Ako se ovi ljudi zbog komada kruha – makar čudo i bilo veliko – oduševljavaju i kliču ti tako da se moraš sakriti, što ćemo učiniti mi, za tolike stvari koje si nam dao tijekom svih ovih godina Djela?

Sastavio sam niz odluka za trenutak kad se riješi konačni pravni status Djela. Osim što sam naložio da se slavi toliko misa, i sve potaknuo da mole, i tražio mrtvljenja, i neprestano – danju i noću – dosađivao Bogu, našemu Gospodinu; osim svega toga, među mojim odlukama bila je i ova: Gospodine, čim to bude riješeno, postavit ćemo dvije svjetiljke pred svetohranište u centrima Generalnoga savjeta i Središnjega savjetništva, u regionalnim komisijama i savjetništvima te u studijskim centrima. I strašno me bilo sram: kako sam se mogao tako ponijeti, s tolikom škrtošću, prema tako velikodušnom Kralju? I odmah sam odredio da se svima diljem svijeta pošalje obavijest s nalogom da se u tim centrima smjesta postave dvije svjetiljčice pred Presvetim. Malo ih je, ali kao da ih je tristo tisuća: takva je ljubav s kojom to činimo!

Gospodine, molimo te da se ne skrivaš, da uvijek živiš s nama, da te vidimo, da te dotaknemo, da te osjetimo: da uvijek želimo biti uz Tebe, u lađi i na vrhu gore, puni vjere, s pouzdanjem i s osjećajem odgovornosti, okrenuti mnoštvu: «Ut salvi fiant»¹⁶, da se svi spase.