25. Ali prijeđimo na prvu točku našega razmatranja. Otkako si se Ti, Gospodine, počeo očitovati mojoj duši, u petnaestoj ili šesnaestoj godini; otkako sam u šesnaestoj ili sedamnaestoj već na neki način znao da me tražiš, osjećajući prve poticaje tvoje Ljubavi, prošlo je mnogo godina… Nakon što sam ja postavljao tolike zapreke, iz komotnosti i iz kukavičluka – to sam mnogo puta rekao i molio sam svoju djecu za oproštenje –, Djelo je izbilo u svijet, onoga 2. listopada 1928.

Vi ćete mi pomoći da zahvalim Gospodinu i da ga molim da se, koliko god velike bile moje slabosti i moje bijede, nikada ne ohlade pouzdanje i ljubav koje gajim prema njemu, neusiljeno ophođenje s Ocem i sa Sinom i s Duhom Svetim. Neka se to na meni vidi – bez osebujnosti, ne samo izvana, nego i iznutra –, i neka ne izgubim tu jasnoću, to uvjerenje da sam jadan čovjek: «Pauper servus et humilis»!¹ Uvijek sam to bio: od prvoga do posljednjega trenutka svoga života trebat ću Božje milosrđe.

Molite Gospodina da mi dopusti dobro raditi i da te stvari, koje imaju ljudski, naravni temelj, znam pretvoriti – sa sve dubljim nadnaravnim smislom – u izvor samospoznaje, jednostavne poniznosti bez čudaštva.

Kada je umro utemeljitelj? – pitaju neki, misleći da je Djelo staro. Ne uviđaju da je još sasvim mlado; Gospodin ga je već htio obogatiti ovom nadnaravnom i ljudskom zrelošću, premda u nekim Regijama tek počinjemo, kao što, nakon dvadeset stoljeća, počinje i sama sveta Crkva.

Samo ja znam kako smo počeli. Bez ičega ljudskoga. Nije bilo ničega osim milosti Božje, dvadeset i šest godina i vedrine. Ali još se jednom ispunila prispodoba o malenom sjemenu: i moramo se ispuniti zahvalnošću našemu Gospodinu. Prošlo je vrijeme i Gospodin nas je utvrdio u vjeri, udjeljujući nam sve što smo tada vidjeli, i više od toga. Pred ovom čudesnom stvarnošću u cijelome svijetu – stvarnošću koja je poput vojske u bojnom poretku za mir, za dobro, za radost, za slavu Božju –; pred ovim božanskim radom muškaraca i žena u tako različitim prilikama, svjetovnjaka i svećenika, s očaravajućim širenjem koje će nužno nailaziti i na bolne točke, jer uvijek iznova počinjemo; moramo s ljubavlju pognuti glavu, obratiti se Bogu i zahvaliti mu. I obratiti se također našoj nebeskoj Majci, koja je od prvoga trenutka bila prisutna na cijelome putu Djela.

Moramo se uvijek smiješiti. Moramo se smiješiti usred surovosti nekih okolnosti, ponavljajući Gospodinu: gratias tibi, Deus, gratias tibi! Iskoristite ove trenutke svoje molitve da obiđete svijet, da vidite kako stvari stoje. Potrebno je da živimo ljubav, da dajemo zamah radu, da formiramo ljude. Obiđite – govorio sam vam – sve Regije svijeta. Zadržite se osobito u onoj koja vam mora biti najviše na srcu; zadržite se u zahvaljivanju, pokrećući svojom molitvom svete Anđele čuvare.