24. Razumno je da vam na današnji dan, kad započinjem novu godinu svoga poziva u Opus Dei, uputim nekoliko riječi. Znam da vi to očekujete, premda vam moram reći, djeco duše moje, da osjećam veliku teškoću, kao neko veliko ustručavanje da se na ovaj dan pokazujem. Nije to prirodna skromnost. To je stalno uvjerenje, spoznaja vlastite nedostojnosti, jasna kao dan. Nikada mi prije onoga trenutka nije palo na pamet da bih trebao vršiti neko poslanje među ljudima. A sada…

To nije poniznost, to je nešto što mi teško pada jer se protivi mojoj naravi, koja bježi od isticanja. Zato me toliko sram! Već sam vam drugom prilikom pripovijedao da sam se kao mali jako opirao tomu da se pojavim u javnosti, pred kakvim posjetom, ili kad bih obukao novo odijelo. Zavlačio bih se pod krevet, sve dok moja majka ne bi lagano, nježno pokucala po podu jednim od štapova kojima se služio moj otac. Da, po naravi sam neprijatelj svečanosti i osebujnosti. Zato, ako sam kadgod morao odrediti nešto što se tiče Generalnoga predsjednika Opusa Dei, bilo je to zato što je bilo potrebno.