6. Jednoga 2. listopada

24. Razumno je da vam na današnji dan, kad započinjem novu godinu svoga poziva u Opus Dei, uputim nekoliko riječi. Znam da vi to očekujete, premda vam moram reći, djeco duše moje, da osjećam veliku teškoću, kao neko veliko ustručavanje da se na ovaj dan pokazujem. Nije to prirodna skromnost. To je stalno uvjerenje, spoznaja vlastite nedostojnosti, jasna kao dan. Nikada mi prije onoga trenutka nije palo na pamet da bih trebao vršiti neko poslanje među ljudima. A sada…

To nije poniznost, to je nešto što mi teško pada jer se protivi mojoj naravi, koja bježi od isticanja. Zato me toliko sram! Već sam vam drugom prilikom pripovijedao da sam se kao mali jako opirao tomu da se pojavim u javnosti, pred kakvim posjetom, ili kad bih obukao novo odijelo. Zavlačio bih se pod krevet, sve dok moja majka ne bi lagano, nježno pokucala po podu jednim od štapova kojima se služio moj otac. Da, po naravi sam neprijatelj svečanosti i osebujnosti. Zato, ako sam kadgod morao odrediti nešto što se tiče Generalnoga predsjednika Opusa Dei, bilo je to zato što je bilo potrebno.

25. Ali prijeđimo na prvu točku našega razmatranja. Otkako si se Ti, Gospodine, počeo očitovati mojoj duši, u petnaestoj ili šesnaestoj godini; otkako sam u šesnaestoj ili sedamnaestoj već na neki način znao da me tražiš, osjećajući prve poticaje tvoje Ljubavi, prošlo je mnogo godina… Nakon što sam ja postavljao tolike zapreke, iz komotnosti i iz kukavičluka – to sam mnogo puta rekao i molio sam svoju djecu za oproštenje –, Djelo je izbilo u svijet, onoga 2. listopada 1928.

Vi ćete mi pomoći da zahvalim Gospodinu i da ga molim da se, koliko god velike bile moje slabosti i moje bijede, nikada ne ohlade pouzdanje i ljubav koje gajim prema njemu, neusiljeno ophođenje s Ocem i sa Sinom i s Duhom Svetim. Neka se to na meni vidi – bez osebujnosti, ne samo izvana, nego i iznutra –, i neka ne izgubim tu jasnoću, to uvjerenje da sam jadan čovjek: «Pauper servus et humilis»!¹ Uvijek sam to bio: od prvoga do posljednjega trenutka svoga života trebat ću Božje milosrđe.

Molite Gospodina da mi dopusti dobro raditi i da te stvari, koje imaju ljudski, naravni temelj, znam pretvoriti – sa sve dubljim nadnaravnim smislom – u izvor samospoznaje, jednostavne poniznosti bez čudaštva.

Kada je umro utemeljitelj? – pitaju neki, misleći da je Djelo staro. Ne uviđaju da je još sasvim mlado; Gospodin ga je već htio obogatiti ovom nadnaravnom i ljudskom zrelošću, premda u nekim Regijama tek počinjemo, kao što, nakon dvadeset stoljeća, počinje i sama sveta Crkva.

Samo ja znam kako smo počeli. Bez ičega ljudskoga. Nije bilo ničega osim milosti Božje, dvadeset i šest godina i vedrine. Ali još se jednom ispunila prispodoba o malenom sjemenu: i moramo se ispuniti zahvalnošću našemu Gospodinu. Prošlo je vrijeme i Gospodin nas je utvrdio u vjeri, udjeljujući nam sve što smo tada vidjeli, i više od toga. Pred ovom čudesnom stvarnošću u cijelome svijetu – stvarnošću koja je poput vojske u bojnom poretku za mir, za dobro, za radost, za slavu Božju –; pred ovim božanskim radom muškaraca i žena u tako različitim prilikama, svjetovnjaka i svećenika, s očaravajućim širenjem koje će nužno nailaziti i na bolne točke, jer uvijek iznova počinjemo; moramo s ljubavlju pognuti glavu, obratiti se Bogu i zahvaliti mu. I obratiti se također našoj nebeskoj Majci, koja je od prvoga trenutka bila prisutna na cijelome putu Djela.

Moramo se uvijek smiješiti. Moramo se smiješiti usred surovosti nekih okolnosti, ponavljajući Gospodinu: gratias tibi, Deus, gratias tibi! Iskoristite ove trenutke svoje molitve da obiđete svijet, da vidite kako stvari stoje. Potrebno je da živimo ljubav, da dajemo zamah radu, da formiramo ljude. Obiđite – govorio sam vam – sve Regije svijeta. Zadržite se osobito u onoj koja vam mora biti najviše na srcu; zadržite se u zahvaljivanju, pokrećući svojom molitvom svete Anđele čuvare.

26. S današnjim će datumom izići obavijest kojom se određuje da u uredu lokalnih direktora bude prikaz Anđela čuvara s riječima Pisma: «Deus meus misit angelum suum»². To je Običaj kojemu je svrha usaditi u srce svih koji upravljaju, i u srce sve moje djece, praktičnu, stvarnu i postojanu pobožnost prema Anđelu čuvaru Djela, i prema Anđelu čuvaru svakoga Centra i svakoga pojedinca.

«Deus meus misit angelum suum». Osjećam potrebu da vam to objasnim. Godinama doživljavam stalnu, neposrednu pomoć Anđela čuvara, sve do najsitnijih materijalnih pojedinosti. Ophođenje sa svetim Anđelima čuvarima i pobožnost prema njima u samoj su srži našega rada, konkretno su očitovanje nadnaravnoga poslanja Djela Božjega. Gratias tibi, Deus; gratias tibi, Sancta Maria Mater nostra! I hvala Anđelima čuvarima: defendite nos in prœlio, Sancti Angeli Custodes nostri!

Oče, je li Djelo doista počelo 2. listopada 1928.? Da, sine moj, počelo je 2. listopada 1928. Od toga trenutka nisam više imao nikakva mira i počeo sam raditi, preko volje, jer sam se opirao tomu da se upuštam u utemeljivanje bilo čega; ali počeo sam raditi, kretati se, djelovati: postavljati temelje.

Dao sam se na posao, a nije bilo lako: duše su izmicale kao što jegulje izmiču u vodi. Osim toga, vladalo je najbrutalnije nerazumijevanje: jer ono što je danas u svijetu već uobičajen nauk, tada to nije bilo. A ako tko tvrdi suprotno, ne poznaje istinu.

Imao sam dvadeset i šest godina – ponavljam –, milost Božju i vedrinu: ništa više. Ali kao što mi ljudi pišemo perom, Gospodin piše nogom od stola, da se vidi da je On taj koji piše: to je ono nevjerojatno, to je ono čudesno. Trebalo je stvoriti cijeli teološki i asketski nauk, i cijeli pravni nauk. Naišao sam na stoljećima dug prekid kontinuiteta: nije bilo ničega. Cijelo je Djelo, u ljudskim očima, bilo golema besmislica. Zato su neki govorili da sam lud i da sam heretik, i još štošta drugo.

Gospodin je udesio događaje tako da nisam imao ni jednoga jedinog novčića, da bi se i tako vidjelo da je to On. Pomislite koliko sam patnje nanio onima koji su živjeli oko mene! Pravo je da se ovdje spomenem svojih roditelja. S kakvom su radošću, s kakvom ljubavlju podnijeli toliko poniženja! Trebalo me smrviti, kao što se melje pšenica da se dobije brašno i može umijesiti kruh; zato me Gospodin pogađao u ono što sam najviše volio… Hvala, Gospodine! Jer ovaj čudesni kruh iz peći već širi «Kristov miomiris»³ po cijelome svijetu: hvala za ove tisuće duša koje slave Boga po svoj zemlji. Jer svi su tvoji.

27. Stižemo do treće točke našega razmatranja i, u ovoj trećoj točki, nisam ja taj koji vam predlaže određena razmišljanja: vi ste ti koji se morate suočiti sami sa sobom, budući da nas je Gospodin izabrao za istu svrhu i, u vama i u meni, rodilo se sve ovo sveopće čudo. Ovo je trenutak u kojem svatko mora pogledati sebe samoga, da vidi je li ili nije oruđe kakvo Bog hoće: posve osoban rad, vaš prisan i jedinstven rad s Bogom.

Uvjerite se, djeco moja, da je svetost jedini put: usred naših bijeda – ja ih imam mnogo –, svom dušom molimo za oproštenje. I unatoč tim bijedama, vi ste kontemplativne duše. Ja to tako shvaćam, ne gledam samo na vaše mane: jer se protiv toga tereta neprestano borimo, tražeći Gospodina Boga našega i njegovu blaženu Majku, nastojeći živjeti Norme koje sam vam odredio. Kao po nekoj potrebi, idemo k Bogu i k svetoj Mariji – našoj Majci –, s njima se stalno ophodimo; nije li upravo to ono što je svojstveno kontemplativnim dušama?

Kad sam se jutros probudio, pomislio sam da biste htjeli da vam kažem nekoliko riječi, i mora da sam pocrvenio, jer sam se zastidio. Tada, dok mi je srce išlo k Bogu, videći koliko toga još treba učiniti, i misleći i na vas, bio sam uvjeren da ja Djelu ne dajem sve što mu dugujem. On, da; Bog, da. Zato smo jutros došli obnoviti svoje zahvaljivanje. Siguran sam da je i vaša prva misao na današnji dan bila zahvaljivanje.

Gospodin je doista vjeran. Ali što je s nama? Morate odgovoriti osobno, djeco moja. Kako se svatko vidi u svome životu? Ne pitam vidite li se boljima ili gorima, jer katkad mislimo jedno, a nismo objektivni. Katkad Gospodin dopušta da nam se čini da idemo unatrag: tada se čvršće uhvatimo za njegovu ruku i ispunimo se mirom i radošću. Zato, ponavljam, ne pitam vas ide li vam bolje ili gore, nego vršite li Volju Božju, imate li želju boriti se, zazivati božansku pomoć, nikada se ne poslužiti ljudskim sredstvom a da se ujedno ne poslužite i nadnaravnim sredstvima.

Razmislite nastojite li proširiti srce, jeste li sposobni moliti Gospodina – jer često nismo sposobni ili, ako i molimo, molimo tako da nam to ne udijeli –, jeste li ga sposobni moliti, tako da vam to i udijeli, da vi budete posljednji, a vaša braća prvi; da vi budete svjetlo koje izgara, sol koja se troši. To treba moliti: da mi znamo podnositi neugodnosti, kako bi drugi bili sretni. To je velika tajna našega života i djelotvornost našega apostolata.

28. Jučer poslijepodne bio sam u Dvorani zemljovida. Nehotice sam bacio pogled iznad vrata i naišao na jednu od onih budilica razasutih po ovim kućama: «Elegit nos ante mundi constitutionem ut essemus sancti in conspectu eius»⁴. Ganulo me. Ne preostaje drugo nego boriti se da budemo sveti. To je naša svrha, drugu nemamo: svetost, svetost, svetost. Apostolska djela – kojih je mnogo – nisu ciljevi, nego sredstva, kao što je motika oruđe kojim vrtlar iz zemlje vadi plod koji ga hrani. Djeco moja, zato moramo svim silama težiti za svetošću: elegit nos… ut essemus sancti! Molim Gospodina za oproštenje zbog svojih propusta u odgovoru na milost, i za milost da odgovorim na to izabranje. Ako je potrebno, molim i više milosti nego što je daje redovita providnost: u tome se ne bojim pretjerati.

Djeco moja, ne želim duljiti. Pomozite mi da se ispunim zahvalnošću i priznanjem prema Bogu Ocu, Bogu Sinu, Bogu Duhu Svetomu. I prema Majci Božjoj i Majci našoj, koja nam je darivala majčinske osmijehe kad god smo ih trebali. Kad sam slutio da Gospodin nešto hoće, a nisam znao što, govorio sam – vičući, pjevajući, kako sam mogao! – riječi koje ste vi sigurno, ako ih i niste izgovorili ustima, okusili srcem: «Ignem veni mittere in terram et quid volo nisi ut accendatur?»⁵; oganj dođoh baciti na zemlju, pa što hoću nego da se razgori? I odgovor: «Ecce ego quia vocasti me!»⁶, evo me, jer si me zvao. Hoćemo li to sada, svi, ponovno reći našemu Bogu?

Mi smo tek nešto jadno, Gospodine, ali te mnogo ljubimo i želimo te ljubiti još mnogo više, jer smo tvoja djeca. Računamo na svu tvoju moć i na svu svoju bijedu. Priznajući svoju bijedu, poći ćemo kao mala djeca u naručje naše Majke, u krilo Majke Božje, koja je naša Majka, i k Srcu Krista Isusa. Primit ćemo svu jakost, svu moć, svu odvažnost, svu velikodušnost, svu ljubav koju Bog, naš Gospodin, čuva za svoja vjerna stvorenja. I bit ćemo sigurni, bit ćemo djelotvorni i radosni, i ispunit ćemo – tom božanskom jakošću – Svetu Volju Božju, uz pomoć svete Marije.