26. S današnjim će datumom izići obavijest kojom se određuje da u uredu lokalnih direktora bude prikaz Anđela čuvara s riječima Pisma: «Deus meus misit angelum suum»². To je Običaj kojemu je svrha usaditi u srce svih koji upravljaju, i u srce sve moje djece, praktičnu, stvarnu i postojanu pobožnost prema Anđelu čuvaru Djela, i prema Anđelu čuvaru svakoga Centra i svakoga pojedinca.

«Deus meus misit angelum suum». Osjećam potrebu da vam to objasnim. Godinama doživljavam stalnu, neposrednu pomoć Anđela čuvara, sve do najsitnijih materijalnih pojedinosti. Ophođenje sa svetim Anđelima čuvarima i pobožnost prema njima u samoj su srži našega rada, konkretno su očitovanje nadnaravnoga poslanja Djela Božjega. Gratias tibi, Deus; gratias tibi, Sancta Maria Mater nostra! I hvala Anđelima čuvarima: defendite nos in prœlio, Sancti Angeli Custodes nostri!

Oče, je li Djelo doista počelo 2. listopada 1928.? Da, sine moj, počelo je 2. listopada 1928. Od toga trenutka nisam više imao nikakva mira i počeo sam raditi, preko volje, jer sam se opirao tomu da se upuštam u utemeljivanje bilo čega; ali počeo sam raditi, kretati se, djelovati: postavljati temelje.

Dao sam se na posao, a nije bilo lako: duše su izmicale kao što jegulje izmiču u vodi. Osim toga, vladalo je najbrutalnije nerazumijevanje: jer ono što je danas u svijetu već uobičajen nauk, tada to nije bilo. A ako tko tvrdi suprotno, ne poznaje istinu.

Imao sam dvadeset i šest godina – ponavljam –, milost Božju i vedrinu: ništa više. Ali kao što mi ljudi pišemo perom, Gospodin piše nogom od stola, da se vidi da je On taj koji piše: to je ono nevjerojatno, to je ono čudesno. Trebalo je stvoriti cijeli teološki i asketski nauk, i cijeli pravni nauk. Naišao sam na stoljećima dug prekid kontinuiteta: nije bilo ničega. Cijelo je Djelo, u ljudskim očima, bilo golema besmislica. Zato su neki govorili da sam lud i da sam heretik, i još štošta drugo.

Gospodin je udesio događaje tako da nisam imao ni jednoga jedinog novčića, da bi se i tako vidjelo da je to On. Pomislite koliko sam patnje nanio onima koji su živjeli oko mene! Pravo je da se ovdje spomenem svojih roditelja. S kakvom su radošću, s kakvom ljubavlju podnijeli toliko poniženja! Trebalo me smrviti, kao što se melje pšenica da se dobije brašno i može umijesiti kruh; zato me Gospodin pogađao u ono što sam najviše volio… Hvala, Gospodine! Jer ovaj čudesni kruh iz peći već širi «Kristov miomiris»³ po cijelome svijetu: hvala za ove tisuće duša koje slave Boga po svoj zemlji. Jer svi su tvoji.