28. Jučer poslijepodne bio sam u Dvorani zemljovida. Nehotice sam bacio pogled iznad vrata i naišao na jednu od onih budilica razasutih po ovim kućama: «Elegit nos ante mundi constitutionem ut essemus sancti in conspectu eius»⁴. Ganulo me. Ne preostaje drugo nego boriti se da budemo sveti. To je naša svrha, drugu nemamo: svetost, svetost, svetost. Apostolska djela – kojih je mnogo – nisu ciljevi, nego sredstva, kao što je motika oruđe kojim vrtlar iz zemlje vadi plod koji ga hrani. Djeco moja, zato moramo svim silama težiti za svetošću: elegit nos… ut essemus sancti! Molim Gospodina za oproštenje zbog svojih propusta u odgovoru na milost, i za milost da odgovorim na to izabranje. Ako je potrebno, molim i više milosti nego što je daje redovita providnost: u tome se ne bojim pretjerati.

Djeco moja, ne želim duljiti. Pomozite mi da se ispunim zahvalnošću i priznanjem prema Bogu Ocu, Bogu Sinu, Bogu Duhu Svetomu. I prema Majci Božjoj i Majci našoj, koja nam je darivala majčinske osmijehe kad god smo ih trebali. Kad sam slutio da Gospodin nešto hoće, a nisam znao što, govorio sam – vičući, pjevajući, kako sam mogao! – riječi koje ste vi sigurno, ako ih i niste izgovorili ustima, okusili srcem: «Ignem veni mittere in terram et quid volo nisi ut accendatur?»⁵; oganj dođoh baciti na zemlju, pa što hoću nego da se razgori? I odgovor: «Ecce ego quia vocasti me!»⁶, evo me, jer si me zvao. Hoćemo li to sada, svi, ponovno reći našemu Bogu?

Mi smo tek nešto jadno, Gospodine, ali te mnogo ljubimo i želimo te ljubiti još mnogo više, jer smo tvoja djeca. Računamo na svu tvoju moć i na svu svoju bijedu. Priznajući svoju bijedu, poći ćemo kao mala djeca u naručje naše Majke, u krilo Majke Božje, koja je naša Majka, i k Srcu Krista Isusa. Primit ćemo svu jakost, svu moć, svu odvažnost, svu velikodušnost, svu ljubav koju Bog, naš Gospodin, čuva za svoja vjerna stvorenja. I bit ćemo sigurni, bit ćemo djelotvorni i radosni, i ispunit ćemo – tom božanskom jakošću – Svetu Volju Božju, uz pomoć svete Marije.