34. Sve normalno, sve obično, i godine su prolazile. Nikada nisam pomišljao da postanem svećenik, nikada nisam pomišljao da se posvetim Bogu. To mi se pitanje nije ni postavljalo jer sam vjerovao da to nije za mene. Ali Gospodin je pripremao stvari, davao mi je jednu milost za drugom, prelazeći preko mojih mana, mojih dječačkih pogrešaka i mojih mladenačkih pogrešaka…

Taj put kojim me Bog vodio učinio je da osjećam odbojnost prema spektaklu, prema svemu što naizgled iskače iz običnoga, i tako je oblikovao jednu od značajki našega duha: jednostavnost, ne privlačiti pozornost, ne pokazivati se,

ne skrivati se. Kao što pokazuje ona zgoda koju sam vam toliko puta ispričao: kad bih obukao novo odijelo, sakrio bih se pod krevet i odbijao izaći na ulicu, tvrdoglavo…; a moja bi majka lagano, nježno pokucala po podu jednim od štapova kojima se služio moj otac, i onda bih izašao: iz straha od štapa, ni zbog čega drugoga.

Nikada me kod kuće nisu tukli: samo mi je otac jednom dao pljusku, i to zacijelo ne osobito jaku. Nikada mi nisu nametali svoju volju. S novcem su me držali kratko, vrlo kratko, ali slobodna. Gospodin i Otac nebeski, koji me gledao s više nježnosti nego moji roditelji, dopuštao je da trpim i poniženja: onakva kakva može pretrpjeti dijete, više ne tako maleno; imao sam tada dvanaest ili trinaest godina.

Uvijek sam onima oko sebe nanosio mnogo patnje. Nisam izazivao katastrofe, ali Gospodin, da bi pogodio mene, koji sam bio čavao – oprosti, Gospodine –, jednom bi udario po čavlu, a sto puta po potkovi. I vidio sam svoga oca kao utjelovljenoga Joba. Izgubili su tri kćeri, jednu za drugom, godinu za godinom, i ostali bez imetka. Osjetio sam kandže svojih malih drugova; jer djeca nemaju srca ili nemaju glave, ili im možda manjka i glave i srca…

I išli smo naprijed. Moj otac, na herojski način, nakon što je obolio od one klasične bolesti – sada to uviđam – koja se, prema liječnicima, javlja kad čovjek prolazi kroz velike nevolje i brige. Ostalo mu je dvoje djece i moja majka; i ojačao je, i nije sebi prištedio nijedno poniženje da bi nas dostojno podigao. On, koji je za ona vremena mogao ostati u sjajnom položaju da nije bio kršćanin i kavalir, kako kažu u mome kraju.

Ne vjerujem da su mu potrebne molitve za pokoj duše; ako jesu, prikazujem ih u ovom trenutku. Vidio sam ga kako trpi radosno, ne pokazujući patnju. I vidio sam hrabrost koja je za mene bila škola, jer sam poslije toliko puta osjetio kako mi izmiče tlo pod nogama i kako mi se nebo ruši na glavu, kao da ću biti zgnječen između dviju željeznih ploča.

S tim poukama i Gospodinovom milošću možda sam u kojoj prilici i izgubio spokoj, ali rijetko.