8. Koraci Božji

33. Kad molim naglas, to je, kao i uvijek, zato da tu molitvu i vi sami za sebe pratite i da svi od nje pomalo imamo koristi, u želji da potražim korijen svoga života: kako je Bog, naš Gospodin, pripremao stvari da moj život bude normalan i običan, bez ičega upadljivoga.

Dao je da se rodim u kršćanskom domu, kakvi su obično domovi u mojoj zemlji, od uzornih roditelja koji su prakticirali i živjeli svoju vjeru, ostavljajući mi od malena vrlo veliku slobodu, a ujedno me pozorno nadzirući. Nastojali su mi dati kršćansku formaciju, i ondje sam je stekao više nego u školi, premda su me od treće godine vodili u školu redovnica, a od sedme u školu redovnika.

34. Sve normalno, sve obično, i godine su prolazile. Nikada nisam pomišljao da postanem svećenik, nikada nisam pomišljao da se posvetim Bogu. To mi se pitanje nije ni postavljalo jer sam vjerovao da to nije za mene. Ali Gospodin je pripremao stvari, davao mi je jednu milost za drugom, prelazeći preko mojih mana, mojih dječačkih pogrešaka i mojih mladenačkih pogrešaka…

Taj put kojim me Bog vodio učinio je da osjećam odbojnost prema spektaklu, prema svemu što naizgled iskače iz običnoga, i tako je oblikovao jednu od značajki našega duha: jednostavnost, ne privlačiti pozornost, ne pokazivati se,

ne skrivati se. Kao što pokazuje ona zgoda koju sam vam toliko puta ispričao: kad bih obukao novo odijelo, sakrio bih se pod krevet i odbijao izaći na ulicu, tvrdoglavo…; a moja bi majka lagano, nježno pokucala po podu jednim od štapova kojima se služio moj otac, i onda bih izašao: iz straha od štapa, ni zbog čega drugoga.

Nikada me kod kuće nisu tukli: samo mi je otac jednom dao pljusku, i to zacijelo ne osobito jaku. Nikada mi nisu nametali svoju volju. S novcem su me držali kratko, vrlo kratko, ali slobodna. Gospodin i Otac nebeski, koji me gledao s više nježnosti nego moji roditelji, dopuštao je da trpim i poniženja: onakva kakva može pretrpjeti dijete, više ne tako maleno; imao sam tada dvanaest ili trinaest godina.

Uvijek sam onima oko sebe nanosio mnogo patnje. Nisam izazivao katastrofe, ali Gospodin, da bi pogodio mene, koji sam bio čavao – oprosti, Gospodine –, jednom bi udario po čavlu, a sto puta po potkovi. I vidio sam svoga oca kao utjelovljenoga Joba. Izgubili su tri kćeri, jednu za drugom, godinu za godinom, i ostali bez imetka. Osjetio sam kandže svojih malih drugova; jer djeca nemaju srca ili nemaju glave, ili im možda manjka i glave i srca…

I išli smo naprijed. Moj otac, na herojski način, nakon što je obolio od one klasične bolesti – sada to uviđam – koja se, prema liječnicima, javlja kad čovjek prolazi kroz velike nevolje i brige. Ostalo mu je dvoje djece i moja majka; i ojačao je, i nije sebi prištedio nijedno poniženje da bi nas dostojno podigao. On, koji je za ona vremena mogao ostati u sjajnom položaju da nije bio kršćanin i kavalir, kako kažu u mome kraju.

Ne vjerujem da su mu potrebne molitve za pokoj duše; ako jesu, prikazujem ih u ovom trenutku. Vidio sam ga kako trpi radosno, ne pokazujući patnju. I vidio sam hrabrost koja je za mene bila škola, jer sam poslije toliko puta osjetio kako mi izmiče tlo pod nogama i kako mi se nebo ruši na glavu, kao da ću biti zgnječen između dviju željeznih ploča.

S tim poukama i Gospodinovom milošću možda sam u kojoj prilici i izgubio spokoj, ali rijetko.

35. Prošlo je vrijeme i došla su prva Gospodinova očitovanja: ono naslućivanje da hoće nešto, nešto. Rodio se moj brat kad su moji roditelji već bili iscrpljeni životom. Imao sam petnaest ili šesnaest godina kad me majka pozvala da mi priopći: dobit ćeš brata. Tada sam rukama opipao milost Božju; vidio sam očitovanje našega Gospodina. Nisam to očekivao.

Moj je otac umro iscrpljen. Imao je osmijeh na usnama i osobitu srdačnost. Ne zasljepljuje me sinovska privrženost, jer nisam bio uzoran sin: bunio sam se protiv tadašnjih prilika. Osjećao sam se poniženim. Molim za oproštenje.

Bog, naš Gospodin, htio je od onoga jadnog stvorenja koje se nije dalo oblikovati načiniti prvi kamen ovoga novog kovčega saveza, u koji će doći ljudi iz mnogih naroda, mnogih rasa, svih jezika.

Naviru mi u misli tolika očitovanja Ljubavi Božje. Gospodin me pripremao usprkos meni samome, naizgled nedužnim stvarima kojima se služio da u mojoj duši probudi neutaživu žeđ za Bogom. Zato sam vrlo dobro razumio onu tako ljudsku i tako božansku ljubav Terezije od Djeteta Isusa, koja se gane kad među stranicama neke knjige proviri sličica s ranjenom Otkupiteljevom rukom. I meni su se događale takve stvari, koje su me potresle i dovele do svakodnevne pričesti, do očišćenja, do ispovijedi… i do pokore.

Jednoga lijepog dana rekao sam ocu da želim biti svećenik: bio je to jedini put da sam ga vidio kako plače. On je imao druge moguće planove, ali nije se pobunio. Rekao mi je: – Sine moj, dobro razmisli. Svećenici moraju biti sveti… Vrlo je teško nemati kuće, nemati doma, nemati ljubavi na zemlji. Razmisli još malo, ali ja se neću protiviti. I odveo me da razgovaram s jednim svećenikom, svojim prijateljem, opatom zborne crkve u Logroñu.

To nije bilo ono što je Bog od mene tražio, i ja sam to uviđao: nisam želio biti svećenik samo zato da budem svećenik, el cura, kako kažu u Španjolskoj. Prema svećeniku sam gajio duboko štovanje, ali za sebe nisam želio takvo svećeništvo.

Prošlo je vrijeme i dogodile su se mnoge teške, strašne stvari, o kojima vam ne govorim jer meni ne zadaju bol, ali vama bi je zacijelo zadale. Bili su to udarci sjekirom kojima je Bog, naš Gospodin, pripremao – od toga stabla – gredu koja će, usprkos samoj sebi, poslužiti za gradnju njegova Djela. Ja sam, gotovo i ne primjećujući, ponavljao: Domine, ut videam!, Domine, ut sit! Nisam znao što je to, ali išao sam naprijed, naprijed, ne odgovarajući na Božju dobrotu, ali očekujući ono što ću poslije primiti: niz milosti, jednu za drugom, koje nisam znao kako nazvati i koje sam nazivao djelujućima, jer su tako ovladavale mojom voljom da gotovo nisam morao ulagati nikakva napora. Naprijed, bez čudnih stvari, radeći tek osrednjim žarom… Bile su to godine u Zaragozi.

Domine, ut sit!; i također Domina, ut sit!¹ Danas je dan zahvaljivanja. Jer Gospodin je imao mnogo strpljenja sa mnom i, s nadnaravnoga gledišta, učinio je da posvećujem one koje sam imao oko sebe. A ja sam, na ovaj dan, ovakav kakav jesam.

36. I došao je 2. listopada 1928. Bio sam na duhovnim vježbama, jer ih je trebalo obaviti, i tada je došao na svijet Opus Dei. Još mi u ušima odzvanjaju zvona crkve Gospe od Anđela, koja su slavila svoju zaštitnicu. Gospodin, «ludens… omni tempore, ludens in orbe terrarum»², koji se igra s nama kao otac sa svojom malom djecom, premda više nismo stvorenja nježne dobi, videći moj otpor i onaj rad, u isti mah gorljiv i mlitav, dao mi je prividnu poniznost da pomislim kako bi u svijetu moglo biti stvari koje se ne razlikuju od onoga što je On od mene tražio. Bio je to prilično nerazuman kukavičluk; bio je to kukavičluk komotnosti i dokaz da mene nije zanimalo biti utemeljitelj bilo čega.

A tada nisam bio bolji nego sada; bio sam jadan čovjek. Dok se to događalo, s moje strane nikada nije moglo biti ničega što bi i izdaleka moglo izgledati kao nešto moje. Bila je to ljubav, znak Ljubavi Božje, koja je izlazila iz okvira redovite Providnosti – jer bilo je izvanrednih zahvata, kad je bilo potrebno; kad bih rekao suprotno, lagao bih – i koju sam primao sa strahom. Kad se to događalo, odmah bih osjetio ono to sam Ja. Razumom, kad bih to hladno ispitao, nisam ondje nalazio ništa od živaca. Bila je to stvar Božja, i odlazio sam ispovjedniku miran, premda ne bez kolebanja.

Da ne bi bilo nikakve sumnje da je On taj koji želi ostvariti svoje Djelo, Gospodin je udešavao vanjske okolnosti. Ja sam bio napisao: nikada neće biti žena – ni u šali – u Opusu Dei. A nekoliko dana poslije… 14. veljače: da se vidi da to nije bila moja stvar, nego nešto protiv moje sklonosti i protiv moje volje.

Odlazio sam u kuću jedne osamdesetogodišnje gospođe koja se ispovijedala kod mene, da slavim misu u malom oratoriju koji je imala. I ondje je, nakon pričesti, u misi, došao na svijet ženski ogranak. Poslije sam, kad je za to došlo vrijeme, otišao svome ispovjedniku, koji mi je rekao: ovo je od Boga jednako kao i sve ostalo.

Ti Gospodinovi zahvati bili su stvari koje su me potresale, koje su me uznemiravale, koje su me navodile – premda sam odslušao četiri, možda i šest, kolegija Svetoga pisma s najboljim ocjenama – da u onom trenutku smetnem s uma sve što kaže Evanđelje. Jao, Bože moj, ovo je đavao! I jednom sam prilikom otišao iz Santa Isabel u kuću svoje majke da vidim što piše u Evanđelju. I sve je bilo točno…

Kad su me izjedale brige, pred dvojbom trebam li ili ne, za španjolskoga građanskog rata, usred onoga progona, bježeći od komunista, prijeći s jedne strane na drugu, dolazi još jedan vanjski dokaz: ona drvena ruža. Takve stvari: Bog sa mnom postupa kao s jadnim djetetom kojemu treba davati opipljive dokaze, ali na običan način.

Tako su, tako običnim postupcima, Isus, naš Gospodin, Otac i Duh Sveti, uz preljubazni osmijeh Majke Božje, Kćeri Božje, Zaručnice Božje, učinili da idem naprijed ostajući ono što jesam, jadan čovjek, magarac kojega je Bog htio uzeti za ruku: «Ut iumentum factus sum apud te, et ego semper tecum»³.

Jedan je svećenik nedavno kritizirao Put govoreći da on sam nije kanta za smeće, da tijelo mora uskrsnuti. Ne sjeća se onoga što piše sveti Pavao: «Sve izgubih i otpadom smatram»⁴, i na drugom mjestu: «Kao smeće svijeta postasmo, svačiji izmet»⁵. I onih toliko puta kad Sveto pismo uči da smo od gline, načinjeni od praha zemaljskoga⁶. Meni je Gospodin dao da to vrlo jasno shvatim, tako da čak ni kanta, nego ono što je u kanti: eto što osjećam da jesam. Oprosti, Gospodine, oprosti.

37. Završimo. Došao je 14. veljače 1943. Nikako se nije moglo naći prikladno pravno rješenje za naše svećenike. U međuvremenu se pojačavao progon – nema druge riječi u rječniku kojom bi se izrazilo ono što se događalo –, u kojemu više nisam bio kanta za smeće, nego pljuvačnica svih i svakoga. Svatko je smatrao da ima pravo pljunuti na ovoga jadnog čovjeka; i istina je da su to pravo imali i da ga i dalje imaju, ali služili su se njime oni koji su se nazivali dobrima i oni koji to nisu bili toliko.

Vaša su braća sva bila sveci; ali ja sam za svećeništvo izabrao trojicu koji su mnogo pomagali materijalno… I opet mi je Gospodin u misi dao vidjeti rješenje, uz još jedan opipljivi dokaz: ono što zovemo pečatom, i ime Svećeničko društvo Svetoga Križa. Nitko za to nije doznao, osim Álvara, kojemu sam to odmah ispričao, i nacrtao sam pečat.

Djeco moja, što vam želim reći? Da zahvalimo Bogu, našemu Gospodinu, koji je sve učinio vrlo dobro, jer ja nikada nisam bio prikladno oruđe. Molite sa mnom Gospodina da nas sve, po zaslugama i zagovoru svoje Majke, koja je i naša Majka, učini dobrim i vjernim oruđima.