37. Završimo. Došao je 14. veljače 1943. Nikako se nije moglo naći prikladno pravno rješenje za naše svećenike. U međuvremenu se pojačavao progon – nema druge riječi u rječniku kojom bi se izrazilo ono što se događalo –, u kojemu više nisam bio kanta za smeće, nego pljuvačnica svih i svakoga. Svatko je smatrao da ima pravo pljunuti na ovoga jadnog čovjeka; i istina je da su to pravo imali i da ga i dalje imaju, ali služili su se njime oni koji su se nazivali dobrima i oni koji to nisu bili toliko.

Vaša su braća sva bila sveci; ali ja sam za svećeništvo izabrao trojicu koji su mnogo pomagali materijalno… I opet mi je Gospodin u misi dao vidjeti rješenje, uz još jedan opipljivi dokaz: ono što zovemo pečatom, i ime Svećeničko društvo Svetoga Križa. Nitko za to nije doznao, osim Álvara, kojemu sam to odmah ispričao, i nacrtao sam pečat.

Djeco moja, što vam želim reći? Da zahvalimo Bogu, našemu Gospodinu, koji je sve učinio vrlo dobro, jer ja nikada nisam bio prikladno oruđe. Molite sa mnom Gospodina da nas sve, po zaslugama i zagovoru svoje Majke, koja je i naša Majka, učini dobrim i vjernim oruđima.