35. Prošlo je vrijeme i došla su prva Gospodinova očitovanja: ono naslućivanje da hoće nešto, nešto. Rodio se moj brat kad su moji roditelji već bili iscrpljeni životom. Imao sam petnaest ili šesnaest godina kad me majka pozvala da mi priopći: dobit ćeš brata. Tada sam rukama opipao milost Božju; vidio sam očitovanje našega Gospodina. Nisam to očekivao.

Moj je otac umro iscrpljen. Imao je osmijeh na usnama i osobitu srdačnost. Ne zasljepljuje me sinovska privrženost, jer nisam bio uzoran sin: bunio sam se protiv tadašnjih prilika. Osjećao sam se poniženim. Molim za oproštenje.

Bog, naš Gospodin, htio je od onoga jadnog stvorenja koje se nije dalo oblikovati načiniti prvi kamen ovoga novog kovčega saveza, u koji će doći ljudi iz mnogih naroda, mnogih rasa, svih jezika.

Naviru mi u misli tolika očitovanja Ljubavi Božje. Gospodin me pripremao usprkos meni samome, naizgled nedužnim stvarima kojima se služio da u mojoj duši probudi neutaživu žeđ za Bogom. Zato sam vrlo dobro razumio onu tako ljudsku i tako božansku ljubav Terezije od Djeteta Isusa, koja se gane kad među stranicama neke knjige proviri sličica s ranjenom Otkupiteljevom rukom. I meni su se događale takve stvari, koje su me potresle i dovele do svakodnevne pričesti, do očišćenja, do ispovijedi… i do pokore.

Jednoga lijepog dana rekao sam ocu da želim biti svećenik: bio je to jedini put da sam ga vidio kako plače. On je imao druge moguće planove, ali nije se pobunio. Rekao mi je: – Sine moj, dobro razmisli. Svećenici moraju biti sveti… Vrlo je teško nemati kuće, nemati doma, nemati ljubavi na zemlji. Razmisli još malo, ali ja se neću protiviti. I odveo me da razgovaram s jednim svećenikom, svojim prijateljem, opatom zborne crkve u Logroñu.

To nije bilo ono što je Bog od mene tražio, i ja sam to uviđao: nisam želio biti svećenik samo zato da budem svećenik, el cura, kako kažu u Španjolskoj. Prema svećeniku sam gajio duboko štovanje, ali za sebe nisam želio takvo svećeništvo.

Prošlo je vrijeme i dogodile su se mnoge teške, strašne stvari, o kojima vam ne govorim jer meni ne zadaju bol, ali vama bi je zacijelo zadale. Bili su to udarci sjekirom kojima je Bog, naš Gospodin, pripremao – od toga stabla – gredu koja će, usprkos samoj sebi, poslužiti za gradnju njegova Djela. Ja sam, gotovo i ne primjećujući, ponavljao: Domine, ut videam!, Domine, ut sit! Nisam znao što je to, ali išao sam naprijed, naprijed, ne odgovarajući na Božju dobrotu, ali očekujući ono što ću poslije primiti: niz milosti, jednu za drugom, koje nisam znao kako nazvati i koje sam nazivao djelujućima, jer su tako ovladavale mojom voljom da gotovo nisam morao ulagati nikakva napora. Naprijed, bez čudnih stvari, radeći tek osrednjim žarom… Bile su to godine u Zaragozi.

Domine, ut sit!; i također Domina, ut sit!¹ Danas je dan zahvaljivanja. Jer Gospodin je imao mnogo strpljenja sa mnom i, s nadnaravnoga gledišta, učinio je da posvećujem one koje sam imao oko sebe. A ja sam, na ovaj dan, ovakav kakav jesam.