36. I došao je 2. listopada 1928. Bio sam na duhovnim vježbama, jer ih je trebalo obaviti, i tada je došao na svijet Opus Dei. Još mi u ušima odzvanjaju zvona crkve Gospe od Anđela, koja su slavila svoju zaštitnicu. Gospodin, «ludens… omni tempore, ludens in orbe terrarum»², koji se igra s nama kao otac sa svojom malom djecom, premda više nismo stvorenja nježne dobi, videći moj otpor i onaj rad, u isti mah gorljiv i mlitav, dao mi je prividnu poniznost da pomislim kako bi u svijetu moglo biti stvari koje se ne razlikuju od onoga što je On od mene tražio. Bio je to prilično nerazuman kukavičluk; bio je to kukavičluk komotnosti i dokaz da mene nije zanimalo biti utemeljitelj bilo čega.

A tada nisam bio bolji nego sada; bio sam jadan čovjek. Dok se to događalo, s moje strane nikada nije moglo biti ničega što bi i izdaleka moglo izgledati kao nešto moje. Bila je to ljubav, znak Ljubavi Božje, koja je izlazila iz okvira redovite Providnosti – jer bilo je izvanrednih zahvata, kad je bilo potrebno; kad bih rekao suprotno, lagao bih – i koju sam primao sa strahom. Kad se to događalo, odmah bih osjetio ono to sam Ja. Razumom, kad bih to hladno ispitao, nisam ondje nalazio ništa od živaca. Bila je to stvar Božja, i odlazio sam ispovjedniku miran, premda ne bez kolebanja.

Da ne bi bilo nikakve sumnje da je On taj koji želi ostvariti svoje Djelo, Gospodin je udešavao vanjske okolnosti. Ja sam bio napisao: nikada neće biti žena – ni u šali – u Opusu Dei. A nekoliko dana poslije… 14. veljače: da se vidi da to nije bila moja stvar, nego nešto protiv moje sklonosti i protiv moje volje.

Odlazio sam u kuću jedne osamdesetogodišnje gospođe koja se ispovijedala kod mene, da slavim misu u malom oratoriju koji je imala. I ondje je, nakon pričesti, u misi, došao na svijet ženski ogranak. Poslije sam, kad je za to došlo vrijeme, otišao svome ispovjedniku, koji mi je rekao: ovo je od Boga jednako kao i sve ostalo.

Ti Gospodinovi zahvati bili su stvari koje su me potresale, koje su me uznemiravale, koje su me navodile – premda sam odslušao četiri, možda i šest, kolegija Svetoga pisma s najboljim ocjenama – da u onom trenutku smetnem s uma sve što kaže Evanđelje. Jao, Bože moj, ovo je đavao! I jednom sam prilikom otišao iz Santa Isabel u kuću svoje majke da vidim što piše u Evanđelju. I sve je bilo točno…

Kad su me izjedale brige, pred dvojbom trebam li ili ne, za španjolskoga građanskog rata, usred onoga progona, bježeći od komunista, prijeći s jedne strane na drugu, dolazi još jedan vanjski dokaz: ona drvena ruža. Takve stvari: Bog sa mnom postupa kao s jadnim djetetom kojemu treba davati opipljive dokaze, ali na običan način.

Tako su, tako običnim postupcima, Isus, naš Gospodin, Otac i Duh Sveti, uz preljubazni osmijeh Majke Božje, Kćeri Božje, Zaručnice Božje, učinili da idem naprijed ostajući ono što jesam, jadan čovjek, magarac kojega je Bog htio uzeti za ruku: «Ut iumentum factus sum apud te, et ego semper tecum»³.

Jedan je svećenik nedavno kritizirao Put govoreći da on sam nije kanta za smeće, da tijelo mora uskrsnuti. Ne sjeća se onoga što piše sveti Pavao: «Sve izgubih i otpadom smatram»⁴, i na drugom mjestu: «Kao smeće svijeta postasmo, svačiji izmet»⁵. I onih toliko puta kad Sveto pismo uči da smo od gline, načinjeni od praha zemaljskoga⁶. Meni je Gospodin dao da to vrlo jasno shvatim, tako da čak ni kanta, nego ono što je u kanti: eto što osjećam da jesam. Oprosti, Gospodine, oprosti.