61. Svatko, u dubini svoje savjesti, nakon što prizna: Gospodine, molim te za oproštenje svojih grijeha, može se obratiti Bogu s potpunim, sinovskim pouzdanjem; s pouzdanjem koje zaslužuje ovaj Otac koji – ne umaram se to ponavljati – ljubi svakoga od nas kao majka svoje dijete… Mnogo više, ne kao; mnogo više nego majka svoje dijete i otac svoga prvorođenca. To je čas da kažemo ovome svemoćnom, premudrom Bogu, Ocu našemu, koji je svakoga od nas ljubio sve do smrti, smrti na križu, da nećemo izgubiti spokoj, makar se stvari naizgled i pogoršavale. Mi, djeco, nastavimo dalje svojim putem, mirni, jer Bog, naš Gospodin, neće dopustiti da razore njegovu Crkvu, neće dati da se u svijetu izgube tragovi njegovih božanskih stopa.

Sada, na našu nesreću i nesreću cijeloga kršćanstva, svjedoci smo đavolskoga pokušaja da se Crkva razgradi, da joj se oduzmu tolika očitovanja njezine božanske ljepote, izravno napadajući vjeru, moral, stegu i bogoštovlje, i to bestidno, čak i u najvažnijim stvarima. To je paklena graja koja hoće zamutiti temeljne pojmove katoličke vjere. Ali ništa neće moći, Gospodine, ni protiv tvoje Crkve ni protiv tvoga Djela. Siguran sam.

Još jednom, ne izričući to naglas, molim te da primijeniš ovaj lijek i onaj drugi. Ti si nam, Gospodine, dao razum da njime rasuđujemo i da ti bolje služimo. Dužni smo sa svoje strane učiniti sve što je moguće: upornost, tvrdoglavost, ustrajnost u svojoj molitvi, sjećajući se onih riječi koje si nam Ti uputio: «Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!»⁴.