14. Logika Božja

59.«Ubi est qui natus est rex Iudæorum?»¹. Tek što se Krist rodio, a već se priznaje njegovo kraljevsko dostojanstvo: gdje je Kralj židovski koji se upravo rodio? Dolaze mu se pokloniti neki ljudi s Istoka, moćnici – možda su bili kneževi ili mudraci – koji se daju ponijeti vanjskim znakom što se ne čini dovoljno razumnim razlogom. Primili su poziv, ne baš jasnu poruku: izvanredan sjaj jedne zvijezde. Ali se ne opiru. S ljudskoga gledišta čini se pomalo nelogičnim da krenu na put, upuštajući se u putovanje nepoznatim pravcima, a još više da se raspituju u Jeruzalemu, gdje je kraljevao netko drugi: «Ubi est rex Iudæorum?», gdje se nalazi Kralj židovski?

Mnogo je nelogičnih stvari i u vašem životu i u mome, djeco duše moje. I mi smo vidjeli svjetlo, i mi smo čuli poziv, i mi smo s tim ljudima podijelili nemir koji nas je naveo na odluke što se onima koji su nas voljeli, onima koji su bili uz nas, možda nisu činile razumnima. S ljudskoga gledišta imali su pravo; ali ti i ja, sine moj, mogli bismo reći: «Vidimus stellam eius…»², da smo vidjeli zvijezdu njegovu i došli mu se pokloniti.

60. Tko je kadar točno odrediti kako se donosi prva odluka o predanju, kada se rađa ta prva bezazlenost i – ponavljam još jednom – taj nedostatak logike? Predanje – ja imam svoje iskustvo, a svatko od vas ima svoje – koje treba obnavljati svakoga trena, svakoga dana i, katkad, mnogo puta na dan, kad je nevinost prvih trenutaka možda već izgubljena. Jer smo se približili Kristu i osjetili kako snažno, snažno kuca njegovo Srce, i uspjeli smo okusiti te njegove miline, koje su: «moja su radost djeca čovjekova»³; po svemu tome znamo koliko vrijedi ljubav Božja.

Da, treba obnavljati predanje; treba iznova izgovoriti: Gospodine, ljubim te, i reći to svom dušom. Makar osjetilni dio i ne odgovarao, reći ćemo mu to toplinom milosti i svojom voljom: Isuse moj, Kralju svemira, ljubimo te.

Želim naglasiti nedostatak ljudske logike koji se vidi tijekom ove četrdeset i dvije godine naše povijesti. Susreli smo, djeco, Heroda koji je htio ubiti ovu veliku božansku stvarnost – nije to iluzija – našega života, koja nas je posve promijenila. I Djelo je, više nego jednom, na svome putu susrelo Heroda. Ali mirno, mirno! Nismo ostavili toliko toga – Mudraci su učinili isto, napustivši čak i mjesto svoga boravka, gdje su možda imali moć i bili smatrani osobama visoka ugleda –; nismo ostavili svoje osobne interese zbog sitnice. Sada vrlo jasno znamo da je božanski razlog, koji nas je uznemirio i istrgnuo iz našega ljenčarenja, razlog koji vrijedi truda. Vrijedi truda! Valja nam biti vjerni; valja nam imati toliko ljubavi da u našem životu ne bude mjesta strahu.

61. Svatko, u dubini svoje savjesti, nakon što prizna: Gospodine, molim te za oproštenje svojih grijeha, može se obratiti Bogu s potpunim, sinovskim pouzdanjem; s pouzdanjem koje zaslužuje ovaj Otac koji – ne umaram se to ponavljati – ljubi svakoga od nas kao majka svoje dijete… Mnogo više, ne kao; mnogo više nego majka svoje dijete i otac svoga prvorođenca. To je čas da kažemo ovome svemoćnom, premudrom Bogu, Ocu našemu, koji je svakoga od nas ljubio sve do smrti, smrti na križu, da nećemo izgubiti spokoj, makar se stvari naizgled i pogoršavale. Mi, djeco, nastavimo dalje svojim putem, mirni, jer Bog, naš Gospodin, neće dopustiti da razore njegovu Crkvu, neće dati da se u svijetu izgube tragovi njegovih božanskih stopa.

Sada, na našu nesreću i nesreću cijeloga kršćanstva, svjedoci smo đavolskoga pokušaja da se Crkva razgradi, da joj se oduzmu tolika očitovanja njezine božanske ljepote, izravno napadajući vjeru, moral, stegu i bogoštovlje, i to bestidno, čak i u najvažnijim stvarima. To je paklena graja koja hoće zamutiti temeljne pojmove katoličke vjere. Ali ništa neće moći, Gospodine, ni protiv tvoje Crkve ni protiv tvoga Djela. Siguran sam.

Još jednom, ne izričući to naglas, molim te da primijeniš ovaj lijek i onaj drugi. Ti si nam, Gospodine, dao razum da njime rasuđujemo i da ti bolje služimo. Dužni smo sa svoje strane učiniti sve što je moguće: upornost, tvrdoglavost, ustrajnost u svojoj molitvi, sjećajući se onih riječi koje si nam Ti uputio: «Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!»⁴.

62. Mudraci su stigli u Betlehem. Apokrifna evanđelja, koja u pravilu zaslužuju pobožnu pozornost, premda ne zaslužuju vjeru, pripovijedaju kako polažu svoje darove Djetetu pred noge; kako mu se klanjaju bez ustručavanja, kad Kralja kojega traže ne nalaze u kraljevskoj palači ni okružena brojnom poslugom, nego u jaslama, između vola i mazge, povijena u pelene, u naručju svoje Majke i svetoga Josipa, kao i svako drugo stvorenje koje je upravo došlo na svijet.

Sveti Matej, u odlomku svoga Evanđelja koji nam danas Crkva predlaže, završava riječima: «Upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju»⁵. Ljudi izvanredni u svoje vrijeme, priznate učenosti, povode se za jednim snom. Opet im ponašanje nije baš logično. Koliko je i u našem životu stvari ljudski nelogičnih, ali punih logike Božje!

Djeco moja, približimo se skupini koju čini ovo zemaljsko trojstvo: Isus, Marija, Josip. Ja se zavučem u kut; ne usuđujem se približiti Isusu, jer se sve moje bijede dižu na noge: prošle, sadašnje. Nekako me je sram, ali shvaćam i da mi Krist Isus upućuje pogled pun nježnosti. Tada se približim njegovoj Majci i svetom Josipu, tom čovjeku stoljećima tako zanemarenu, koji mu je na zemlji bio otac. I Isusu kažem: Gospodine, htio bih uistinu biti tvoj, da moje misli, moja djela, sav moj život budu tvoji. Ali eto vidiš: ova jadna ljudska bijeda toliko me je puta bacala amo-tamo…

Volio bih da sam bio tvoj od prvoga trenutka: od prvoga otkucaja svoga srca, od prvoga časa kad je moj razum počeo djelovati. Nisam dostojan biti – a bez tvoje pomoći to nikada neću ni postati – tvoj brat, tvoj sin i tvoja ljubav. Ti si doista moj brat i moja ljubav, a ja sam i tvoj sin.

A ako ne mogu uzeti Krista i privinuti ga na svoje grudi, učinit ću se malenim. To doista možemo učiniti, i to je u skladu s našim duhom, s našim obiteljskim ozračjem. Učinit ću se malenim i otići ću k Mariji. Ako Ona na svojoj desnoj ruci drži svoga Sina Isusa, ja, koji sam također njezin sin, imat ću ondje i svoje mjesto. Majka Božja uzet će me drugom rukom i oboje nas privinuti na svoje grudi.

Oprostite, djeco moja, što vam govorim ove stvari koje se čine glupostima. Ali zar nismo kontemplativci? Ovakvo nam razmatranje može pomoći, ako ustreba, da povratimo život; može nas ispuniti tolikim utjehama i tolikom snagom.

Pred Gospodinom i, nadasve, pred Gospodinom Djetetom, nemoćnim, potrebitim, sve će biti čistoća; i vidjet ću da, iako imam, kao i svi ljudi, surovu mogućnost da ga uvrijedim, da budem zvijer, to nije sramota ako nam služi za borbu, da bismo očitovali ljubav; ako je prigoda da se znamo bratski ophoditi sa svim ljudima, sa svim stvorenjima.

63. Potrebno je neprestano pobuđivati čin kajanja, popravljanja, poboljšanja: uzastopne uspone. Da, Gospodine, koji nas slušaš; Ti si dopustio, nakon što je ljudski rod pao s našim praroditeljima, zvjerskost ovoga stvorenja koje se zove čovjek. Zato, ako katkad ne mogu biti u naručju tvoje Majke, uz Tebe, stat ću uz onu mazgu i onoga vola, koji su ti pravili društvo u štalici. Bit ću obiteljski pas. Ondje ću te gledati nježnim očima, kao da nastojim braniti onaj dom. Tako ću uz tebe naći toplinu koja čisti, ljubav Božju koja od zvijeri, koju svi ljudi nosimo u sebi, čini dijete Božje, nešto što se ne može usporediti ni s kakvom veličinom na zemlji.

Naš je život, djeco moja, život plemenita i dobra magarčića, koji se katkad valja po tlu, s nogama uvis, i njače. Ali koji je obično vjeran, nosi teret koji mu natovare i zadovoljava se hranom, uvijek istom, skromnom i neobilnom; i ima tvrdu kožu za rad. Ganuo me lik magarčića, koji je odan i ne zbacuje teret. Magarčić sam, Gospodine; evo me. Nemojte misliti, djeco moja, da je to budalaština. Nije. Izlažem vam način molitve kojim se ja služim i koji dobro djeluje.

I nudim svoja leđa Majci Božjoj, koja nosi u naručju svoga Sina, pa idemo u Egipat. Poslije ću mu ponovno ponuditi svoja leđa da On sjedne na njih: «Perfectus Deus, perfectus Homo!»⁶. I postat ću prijestolje Božje.

Kakav mi mir daju ova razmatranja! Kakav nam mir mora davati spoznaja da nam Gospodin uvijek oprašta, da nas toliko ljubi, da toliko poznaje ljudske slabosti, da zna od kakve smo bijedne gline načinjeni. Ali zna i da nam je udahnuo dah, život, koji je božanski. Povrh toga dara, koji pripada redu naravi, Gospodin nam je ulio milost, koja nam omogućuje da živimo njegovim vlastitim životom. I daje nam sakramente, akvadukte te božanske milosti: na prvome mjestu krštenje, po kojem postajemo dio Božje obitelji.

Ne mogu vam sakriti, djeco moja, da trpim kad vidim da nalažu odgodu krštenja djece, kad ustanovim da ih neki odbijaju krstiti bez niza jamstava, koja će mnogi roditelji teško moći dati. Tako ih ostavljaju da budu pogani, «djeca gnjeva»⁷, robovi Sotone. Mnogo trpim kad opažam da se namjerno odgađa krštenje novorođenčadi, jer radije poslije slave obred koji nazivaju zajedničkim, s mnogo djece odjednom, kao da je Bogu to potrebno da bi se nastanio u svakoj duši.

Mislim tada na svoje roditelje, koji su bili kršteni istoga dana kad su se rodili, premda su se rodili zdravi. A moji djedovi i bake bili su jednostavno dobri kršćani. Sada, međutim, neki koji sebe nazivaju autoritetom uče stado Božje da se od početka ponaša s hladnoćom loših vjernika.

64. Djeco moja, blizu smo Krista. Nositelji smo Krista, njegovi smo magarci – kao onaj jeruzalemski – i, dok ga ne istjeramo, Otac, Sin i Duh Sveti, Preblaženo Trojstvo, s nama je. Nositelji smo Krista i moramo biti svjetlo i toplina, moramo biti sol, moramo biti duhovni oganj, moramo biti stalni apostolat, moramo biti zanos, moramo biti silan vjetar Duhova.

Dolazi trenutak razgovora, vrlo osobnoga. I danas, kad je Dijete Isus primilo počast Mudraca, uzmi ga ti, sine moj, u svoje naručje i privini ga na svoje grudi, iz kojih su se u tolikim trenucima rađale naše uvrede. Ja mu to kažem naglas, uistinu: ne ostavljaj me nikada, ne dopusti da te istjeram iz svoga srca. Jer upravo to činimo grijehom: izbacujemo ga iz svoje duše.

Djeco moja, pogledajte ima li na zemlji vjernije ljubavi od ljubavi Božje prema nama. Gleda nas kroz rešetke na prozorima – to su riječi Pisma⁸ –, gleda nas ljubavlju majke koja čeka sina koji treba stići: već dolazi, već dolazi… Gleda nas ljubavlju čiste i vjerne supruge koja čeka svoga muža. On je taj koji nas čeka, a mi smo ga, toliko puta, puštali da čeka.

Započeli smo molitvu moleći za oproštenje. Nije li ovo najprikladniji trenutak, djeco moja, da svatko od nas konkretno kaže: Gospodine, dosta!?

Gospodine, Ti si Ljubav mojih ljubavi. Gospodine, Ti si moj Bog i sve moje. Gospodine, znam da s tobom nema poraza. Gospodine, ja se želim dati pobožanstveniti, makar to bilo ljudski nelogično i makar me ne razumjeli. Zaposjedni još jednom moju dušu i iskuj me svojom milošću.

Majko, Gospo moja; sveti Josipe, moj Oče i Gospodine: pomozite mi da nikada ne ostavim ljubav vašega Sina.

Možete se tijekom dana, toliko puta, zadržati u razgovoru sa zemaljskim trojstvom, koje je put za ophođenje s nebeskim Trojstvom. Imajte na umu da nas Majka vodi k Sinu, a Sin nas, po Duhu Svetome, vodi k Ocu, prema onim njegovim riječima: «Tko je vidio mene, vidio je i Oca»⁹. Obratite se svakoj Osobi Presvetoga Trojstva i ponavljajte bez straha: vjerujem u Boga Oca, vjerujem u Boga Sina, vjerujem u Boga Duha Svetoga. Ufam se u Boga Oca, ufam se u Boga Sina, ufam se u Boga Duha Svetoga. Ljubim Boga Oca, ljubim Boga Sina, ljubim Boga Duha Svetoga. Vjerujem, ufam se i ljubim Presveto Trojstvo. Vjerujem, ufam se i ljubim svoju Majku, svetu Mariju, koja je Majka Božja.