62. Mudraci su stigli u Betlehem. Apokrifna evanđelja, koja u pravilu zaslužuju pobožnu pozornost, premda ne zaslužuju vjeru, pripovijedaju kako polažu svoje darove Djetetu pred noge; kako mu se klanjaju bez ustručavanja, kad Kralja kojega traže ne nalaze u kraljevskoj palači ni okružena brojnom poslugom, nego u jaslama, između vola i mazge, povijena u pelene, u naručju svoje Majke i svetoga Josipa, kao i svako drugo stvorenje koje je upravo došlo na svijet.

Sveti Matej, u odlomku svoga Evanđelja koji nam danas Crkva predlaže, završava riječima: «Upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju»⁵. Ljudi izvanredni u svoje vrijeme, priznate učenosti, povode se za jednim snom. Opet im ponašanje nije baš logično. Koliko je i u našem životu stvari ljudski nelogičnih, ali punih logike Božje!

Djeco moja, približimo se skupini koju čini ovo zemaljsko trojstvo: Isus, Marija, Josip. Ja se zavučem u kut; ne usuđujem se približiti Isusu, jer se sve moje bijede dižu na noge: prošle, sadašnje. Nekako me je sram, ali shvaćam i da mi Krist Isus upućuje pogled pun nježnosti. Tada se približim njegovoj Majci i svetom Josipu, tom čovjeku stoljećima tako zanemarenu, koji mu je na zemlji bio otac. I Isusu kažem: Gospodine, htio bih uistinu biti tvoj, da moje misli, moja djela, sav moj život budu tvoji. Ali eto vidiš: ova jadna ljudska bijeda toliko me je puta bacala amo-tamo…

Volio bih da sam bio tvoj od prvoga trenutka: od prvoga otkucaja svoga srca, od prvoga časa kad je moj razum počeo djelovati. Nisam dostojan biti – a bez tvoje pomoći to nikada neću ni postati – tvoj brat, tvoj sin i tvoja ljubav. Ti si doista moj brat i moja ljubav, a ja sam i tvoj sin.

A ako ne mogu uzeti Krista i privinuti ga na svoje grudi, učinit ću se malenim. To doista možemo učiniti, i to je u skladu s našim duhom, s našim obiteljskim ozračjem. Učinit ću se malenim i otići ću k Mariji. Ako Ona na svojoj desnoj ruci drži svoga Sina Isusa, ja, koji sam također njezin sin, imat ću ondje i svoje mjesto. Majka Božja uzet će me drugom rukom i oboje nas privinuti na svoje grudi.

Oprostite, djeco moja, što vam govorim ove stvari koje se čine glupostima. Ali zar nismo kontemplativci? Ovakvo nam razmatranje može pomoći, ako ustreba, da povratimo život; može nas ispuniti tolikim utjehama i tolikom snagom.

Pred Gospodinom i, nadasve, pred Gospodinom Djetetom, nemoćnim, potrebitim, sve će biti čistoća; i vidjet ću da, iako imam, kao i svi ljudi, surovu mogućnost da ga uvrijedim, da budem zvijer, to nije sramota ako nam služi za borbu, da bismo očitovali ljubav; ako je prigoda da se znamo bratski ophoditi sa svim ljudima, sa svim stvorenjima.