77. Zahvaljujem ti, Gospodine, za tvoju neprestanu zaštitu i za činjenicu da si htio zahvaćati, katkad na posve očit način – ja to nisam molio, ne zaslužujem to! –, kako ne bi ostala nikakva sumnja da je Djelo tvoje, samo tvoje i posve tvoje. U sjećanje mi dolazi ono čudo Božjega sinovstva. Bio je to dan pun sunca, nasred ulice, u tramvaju: Abba, Pater!, Abba, Pater!…

Hvala ti, Gospodine, što nitko ne propovijeda u prezbiteriju. Bilo bi pravo da me spomene, a meni bi bilo neugodno. Bila bi to ujedno i nepravda, jer nisam učinio ništa, uvijek sam bio zapreka… Bilo koji od mojih sinova rekao bi dirljive stvari, ali ja bih – posramljen – polako izišao iz oratorija, nečujno se izvukavši kroz vrata… Hvala ti što si imao tu obzirnost prema meni.

Beata Maria intercedente… Sada mi se sve čini zapanjujućim. Ta nisam činio ništa drugo nego smetao! Nisam vam danas mislio govoriti, djeco moja, i nisam ništa pripremio, čak ni u mislima. Samo obavljam svoju osobnu molitvu, naglas. Obavljajte je i vi, svaki za sebe.

Nemojte zahvaljivati meni. Zahvalite za sve Gospodinu, našoj Majci, našemu Ocu i Gospodinu svetom Josipu, koji je zaštitnik našega duhovnoga života i daje jakost ovoj našoj askezi, koja je mistična; ovoj golemoj činjenici kontemplativnoga života nasred ulice.

Hvala ti, Gospodine, što su sa mnom postupali kao s krpom, premda je to bilo malo prema onome što sam zasluživao. Promatrao si me u ovom nadnaravnom športu i vidio si da moji mišići nisu bili dorasli tomu da vlastitim snagama iziđem na kraj u ovoj borbi i da se nazovem pobjednikom. Doista osjećam poniženje što nemam, niti sam imao, niti sam ikada imao osobne preduvjete potrebne za tako božanski rad. Gospodine, duboko sam ponižen što nisam znao odgovoriti na milost kako sam trebao. Duboko ponižen i zahvalan cijelom svojom dušom: ex toto corde, ex tota anima!