78. Spomen na naše pokojnike: mislim na svoje roditelje – kojima smo, bez njihove krivnje, zadali patnje, premda je to katkad bilo potrebno –, da im Gospodin to velikodušno nagradi u nebu. Mislimo na onu našu braću koja su već u Slavi. Molim ih, budući da pripadaju Crkvi pobjedničkoj – da, gospodine, pobjedničkoj! Nije istina da nije –, da se pridruže onima koji su u čistilištu i pomognu zahvaljivati nama, koji smo na putu na zemlji i – stoga – u opasnosti da ne stignemo.

Uvijek isti ritornello: ut sit!, ut sit!, ut sit! Gratias tibi, Deus, gratias tibi! Trpimo, ali nismo nesretni: živimo sretni što možemo računati na tvoju pomoć. Pro universis beneficiis tuis, etiam ignotis. Nemam ništa: ni ljudskih sposobnosti, ni časti, ni zasluga… Ali onda mi Ti daješ sve: kada hoćeš, kako hoćeš. Bože moj, ti si Ljubav!

Ne slijedite nit onoga što govorim, djeco moja, osim tek usputno. Neka svatko moli onako kako mu najviše odgovara. U Djelu ima mjesta za sve osobne putove koji vode k Bogu.

Zabrinuti smo za tvoju svetu Crkvu. Djelo mi ne zadaje brigu: puno je cvjetova i plodova. Ono je bujna šuma koja se lako presađuje i hvata korijen na svim mjestima, u svim rasama, u svim obiteljima. Četrdeset i četiri godine! Djelo mi ne zadaje brigu, ali kako to da nisam tisuću puta umro? Čini mi se da sam sanjao: san bez kolorita one smeđe kastiljske zemlje, a ni onoga moje dobre aragonske zemlje. U ovome sam snu premalo sanjao, jer Ti, Gospodine, uvijek daješ više. Pravo je da iz mojih usta, iz ovih okaljanih usta, moji sinovi u tolikim prigodama čuju riječi koje ih potiču da velikodušno sanjaju kako se ova golema rijeka, fluvium pacis², razlijeva po cijelome svijetu. Sanjajte, i uvijek ćete premalo sanjati.