17. U rukama Božjim

76.Sancte Pater, Omnipotens, Æterne et Misericors Deus: Beata Maria intercedente, gratias tibi ago, pro universis beneficiis tuis, etiam ignotis¹.

Zahvaljujmo, djeco, jer je Gospodin uvijek htio računati na vašu i na moju malenost. Sjećam se sada onih slutnji, onih nemira u petnaestoj ili šesnaestoj godini, kad se iz moje duše otimao vapaj sazdan od strelovitih molitava: Domine, ut sit!, Domina, ut sit! Već sam se tada osjećao vrlo neznatnim, a sada još više, jer imam iskustvo svoga dugoga života, i nikada nisam bio sklon vjerovati u išta izvanredno.

Prošle su četrdeset i četiri godine od početaka, a još uvijek hodamo pustinjom: više godina nego što je trajalo ono dugo putovanje izabranoga Naroda po Sinaju. Ali u ovoj našoj pustinji čudesno su niknuli cvjetovi i plodovi: toliko da je sve to jedna bujna oaza, premda se to čini proturječjem.

U ovim godinama nikada nisam izgubio mir, djeco, ali nisam proživio nijedan spokojan trenutak. Zahvaljujem ti, Gospodine, što si se pobrinuo da shvatim, na očit način, da je sve tvoje: cvjetovi i plodovi, stablo i lišće, i ona bistra voda koja struji u život vječni. Gratias tibi, Deus!

77. Zahvaljujem ti, Gospodine, za tvoju neprestanu zaštitu i za činjenicu da si htio zahvaćati, katkad na posve očit način – ja to nisam molio, ne zaslužujem to! –, kako ne bi ostala nikakva sumnja da je Djelo tvoje, samo tvoje i posve tvoje. U sjećanje mi dolazi ono čudo Božjega sinovstva. Bio je to dan pun sunca, nasred ulice, u tramvaju: Abba, Pater!, Abba, Pater!…

Hvala ti, Gospodine, što nitko ne propovijeda u prezbiteriju. Bilo bi pravo da me spomene, a meni bi bilo neugodno. Bila bi to ujedno i nepravda, jer nisam učinio ništa, uvijek sam bio zapreka… Bilo koji od mojih sinova rekao bi dirljive stvari, ali ja bih – posramljen – polako izišao iz oratorija, nečujno se izvukavši kroz vrata… Hvala ti što si imao tu obzirnost prema meni.

Beata Maria intercedente… Sada mi se sve čini zapanjujućim. Ta nisam činio ništa drugo nego smetao! Nisam vam danas mislio govoriti, djeco moja, i nisam ništa pripremio, čak ni u mislima. Samo obavljam svoju osobnu molitvu, naglas. Obavljajte je i vi, svaki za sebe.

Nemojte zahvaljivati meni. Zahvalite za sve Gospodinu, našoj Majci, našemu Ocu i Gospodinu svetom Josipu, koji je zaštitnik našega duhovnoga života i daje jakost ovoj našoj askezi, koja je mistična; ovoj golemoj činjenici kontemplativnoga života nasred ulice.

Hvala ti, Gospodine, što su sa mnom postupali kao s krpom, premda je to bilo malo prema onome što sam zasluživao. Promatrao si me u ovom nadnaravnom športu i vidio si da moji mišići nisu bili dorasli tomu da vlastitim snagama iziđem na kraj u ovoj borbi i da se nazovem pobjednikom. Doista osjećam poniženje što nemam, niti sam imao, niti sam ikada imao osobne preduvjete potrebne za tako božanski rad. Gospodine, duboko sam ponižen što nisam znao odgovoriti na milost kako sam trebao. Duboko ponižen i zahvalan cijelom svojom dušom: ex toto corde, ex tota anima!

78. Spomen na naše pokojnike: mislim na svoje roditelje – kojima smo, bez njihove krivnje, zadali patnje, premda je to katkad bilo potrebno –, da im Gospodin to velikodušno nagradi u nebu. Mislimo na onu našu braću koja su već u Slavi. Molim ih, budući da pripadaju Crkvi pobjedničkoj – da, gospodine, pobjedničkoj! Nije istina da nije –, da se pridruže onima koji su u čistilištu i pomognu zahvaljivati nama, koji smo na putu na zemlji i – stoga – u opasnosti da ne stignemo.

Uvijek isti ritornello: ut sit!, ut sit!, ut sit! Gratias tibi, Deus, gratias tibi! Trpimo, ali nismo nesretni: živimo sretni što možemo računati na tvoju pomoć. Pro universis beneficiis tuis, etiam ignotis. Nemam ništa: ni ljudskih sposobnosti, ni časti, ni zasluga… Ali onda mi Ti daješ sve: kada hoćeš, kako hoćeš. Bože moj, ti si Ljubav!

Ne slijedite nit onoga što govorim, djeco moja, osim tek usputno. Neka svatko moli onako kako mu najviše odgovara. U Djelu ima mjesta za sve osobne putove koji vode k Bogu.

Zabrinuti smo za tvoju svetu Crkvu. Djelo mi ne zadaje brigu: puno je cvjetova i plodova. Ono je bujna šuma koja se lako presađuje i hvata korijen na svim mjestima, u svim rasama, u svim obiteljima. Četrdeset i četiri godine! Djelo mi ne zadaje brigu, ali kako to da nisam tisuću puta umro? Čini mi se da sam sanjao: san bez kolorita one smeđe kastiljske zemlje, a ni onoga moje dobre aragonske zemlje. U ovome sam snu premalo sanjao, jer Ti, Gospodine, uvijek daješ više. Pravo je da iz mojih usta, iz ovih okaljanih usta, moji sinovi u tolikim prigodama čuju riječi koje ih potiču da velikodušno sanjaju kako se ova golema rijeka, fluvium pacis², razlijeva po cijelome svijetu. Sanjajte, i uvijek ćete premalo sanjati.

79. Djeco moja, hoćete li zajedno sa mnom reći Gospodinu neka ne gleda na moju malenost i moju bijedu, nego na vjeru koju mi je dao? Ja nikada nisam sumnjao! I to je također tvoje, Gospodine, jer je ljudima svojstveno kolebati se.

Četrdeset i četiri godine! Djeco moja, sjećam se sada one sličice s likom svetoga Josipa Kalasancija, koju sam dao postaviti uz svoju postelju. Vidim Sveca kako dolazi u Rim; vidim ga kako ostaje ovdje, zlostavljan. U tome nalazim sličnost sa sobom. Vidim ga kao Sveca – a u tome ne nalazim sličnost –, i tako sve do časne starosti.

Budite vjerni, djeco duše moje, budite vjerni! Vi ste nastavak. Kao u štafetnim utrkama, doći će trenutak – kad Bog hoće, gdje Bog hoće, kako Bog hoće – u kojem ćete vi morati nastaviti dalje, trčeći, i dodavati štafetnu palicu jedni drugima, jer ja više neću moći. Nastojat ćete da se ne izgubi dobri duh koji sam primio od Gospodina, da netaknute ostanu tako osebujne i konkretne značajke našega poziva. Prenijet ćete ovaj naš način življenja, ljudski i božanski, sljedećem naraštaju, a on idućem, i onome poslije njega.

Gospodine, molim te toliko toga za svoje sinove i za svoje kćeri… Molim te za njihovu ustrajnost, za njihovu vjernost, za njihovu odanost! Bit ćemo vjerni ako budemo odani. Prijeđi, Gospodine, preko naših padova; neka se nitko ne osjeća sigurnim ako se ne bori, jer gdje se najmanje nadaš, tu zec iskoči, kako kaže poslovica. A sve su poslovice pune mudrosti.

Razumijevajte jedni druge, ispričavajte jedni druge, volite se, znajte da ste uvijek u rukama Božjim, praćeni njegovom dobrotom, pod okriljem svete Marije, pod zaštitom svetoga Josipa i čuvani od Anđela čuvara. Nikada se ne osjećajte osamljenima, uvijek u društvu, i uvijek ćete biti čvrsti: nogama na zemlji, a srcem tamo gore, da biste znali slijediti ono dobro.

Tako ćemo uvijek naučavati nauk bez zablude, sada kad ima tolikih koji to ne čine. Gospodine, ljubimo Crkvu jer si Ti njezina Glava; ljubimo Papu, jer on treba predstavljati Tebe. Trpimo s Crkvom – usporedba je od ovoga ljeta – kao što je trpio Narod Izraelov u onim godinama boravka u pustinji. Zašto tolike godine, Gospodine? Možda da bismo Ti bili sličniji, da bismo imali više razumijevanja i da bismo se više ispunili tvojom ljubavlju.

Betlehem je napuštenost; Nazaret rad; apostolat javni život. Glad i žeđ. Razumijevanje, kad se ophodi s grješnicima. A na Križu, svećeničkom kretnjom, širi ruke da bismo svi stali na drvo. Nije moguće ljubiti cijelo čovječanstvo – mi volimo sve duše i ne odbacujemo nikoga – osim s Križa.

Vidi se da nam Gospodin želi dati veliko srce… Gledajte kako nam pomaže, kako se brine za nas, kako je jasno da smo njegov pusillus grex³, kakvu nam jakost daje da usmjeravamo i ispravljamo smjer, kako nas potiče da tu i tamo bacimo kamen koji će spriječiti raspršivanje, kako nam pomaže u pobožnosti onim zviždukom punim ljubavi.

Hvala ti, Gospodine, jer bez istinske ljubavi predanje ne bi imalo smisla. Neka uvijek živimo s dušom punom Krista, i tako će naše srce znati prihvatiti, očišćene, sve zemaljske stvari. Tako će iz ovoga srca, koje će odražavati tvoje preljubljeno i milosrdno, izići svjetlo, izići sol, izići plamenovi koji će sve spaliti.

Utecimo se svetoj Mariji, Kraljici Opusa Dei. Sjetite se da, srećom, ova Majka ne umire. Ona poznaje našu malenost, i za Nju smo uvijek mala djeca, kojoj ima mjesta za počinak u njezinu krilu.