79. Djeco moja, hoćete li zajedno sa mnom reći Gospodinu neka ne gleda na moju malenost i moju bijedu, nego na vjeru koju mi je dao? Ja nikada nisam sumnjao! I to je također tvoje, Gospodine, jer je ljudima svojstveno kolebati se.

Četrdeset i četiri godine! Djeco moja, sjećam se sada one sličice s likom svetoga Josipa Kalasancija, koju sam dao postaviti uz svoju postelju. Vidim Sveca kako dolazi u Rim; vidim ga kako ostaje ovdje, zlostavljan. U tome nalazim sličnost sa sobom. Vidim ga kao Sveca – a u tome ne nalazim sličnost –, i tako sve do časne starosti.

Budite vjerni, djeco duše moje, budite vjerni! Vi ste nastavak. Kao u štafetnim utrkama, doći će trenutak – kad Bog hoće, gdje Bog hoće, kako Bog hoće – u kojem ćete vi morati nastaviti dalje, trčeći, i dodavati štafetnu palicu jedni drugima, jer ja više neću moći. Nastojat ćete da se ne izgubi dobri duh koji sam primio od Gospodina, da netaknute ostanu tako osebujne i konkretne značajke našega poziva. Prenijet ćete ovaj naš način življenja, ljudski i božanski, sljedećem naraštaju, a on idućem, i onome poslije njega.

Gospodine, molim te toliko toga za svoje sinove i za svoje kćeri… Molim te za njihovu ustrajnost, za njihovu vjernost, za njihovu odanost! Bit ćemo vjerni ako budemo odani. Prijeđi, Gospodine, preko naših padova; neka se nitko ne osjeća sigurnim ako se ne bori, jer gdje se najmanje nadaš, tu zec iskoči, kako kaže poslovica. A sve su poslovice pune mudrosti.

Razumijevajte jedni druge, ispričavajte jedni druge, volite se, znajte da ste uvijek u rukama Božjim, praćeni njegovom dobrotom, pod okriljem svete Marije, pod zaštitom svetoga Josipa i čuvani od Anđela čuvara. Nikada se ne osjećajte osamljenima, uvijek u društvu, i uvijek ćete biti čvrsti: nogama na zemlji, a srcem tamo gore, da biste znali slijediti ono dobro.

Tako ćemo uvijek naučavati nauk bez zablude, sada kad ima tolikih koji to ne čine. Gospodine, ljubimo Crkvu jer si Ti njezina Glava; ljubimo Papu, jer on treba predstavljati Tebe. Trpimo s Crkvom – usporedba je od ovoga ljeta – kao što je trpio Narod Izraelov u onim godinama boravka u pustinji. Zašto tolike godine, Gospodine? Možda da bismo Ti bili sličniji, da bismo imali više razumijevanja i da bismo se više ispunili tvojom ljubavlju.

Betlehem je napuštenost; Nazaret rad; apostolat javni život. Glad i žeđ. Razumijevanje, kad se ophodi s grješnicima. A na Križu, svećeničkom kretnjom, širi ruke da bismo svi stali na drvo. Nije moguće ljubiti cijelo čovječanstvo – mi volimo sve duše i ne odbacujemo nikoga – osim s Križa.

Vidi se da nam Gospodin želi dati veliko srce… Gledajte kako nam pomaže, kako se brine za nas, kako je jasno da smo njegov pusillus grex³, kakvu nam jakost daje da usmjeravamo i ispravljamo smjer, kako nas potiče da tu i tamo bacimo kamen koji će spriječiti raspršivanje, kako nam pomaže u pobožnosti onim zviždukom punim ljubavi.

Hvala ti, Gospodine, jer bez istinske ljubavi predanje ne bi imalo smisla. Neka uvijek živimo s dušom punom Krista, i tako će naše srce znati prihvatiti, očišćene, sve zemaljske stvari. Tako će iz ovoga srca, koje će odražavati tvoje preljubljeno i milosrdno, izići svjetlo, izići sol, izići plamenovi koji će sve spaliti.

Utecimo se svetoj Mariji, Kraljici Opusa Dei. Sjetite se da, srećom, ova Majka ne umire. Ona poznaje našu malenost, i za Nju smo uvijek mala djeca, kojoj ima mjesta za počinak u njezinu krilu.