84. Kćeri i sinovi moji, svi imamo uspone i padove u duši. Ima trenutaka u kojima nam Gospodin oduzima ljudski zanos: opažamo umor, čini se kao da pesimizam želi uspavati dušu, i osjećamo nešto što nas pokušava zaslijepiti i daje nam vidjeti samo sjene na slici. Tada je čas da govorimo iskreno i da se pustimo voditi za ruku, kao dijete.

Za to postoji povjerljivi, bratski, redoviti razgovor. Za to postoji ispovijed, koju – jer imate dobar duh – obavljate kad god možete kod svećenika Djela¹⁶. Ako nastojite tako reagirati, odmah će se svjetla vratiti na sliku, i shvatit ćemo da su one sjene bile providnosne, jer, da ih nije bilo, oltarnoj slici našega života nedostajalo bi reljefa. «Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega, što počivaš u sjeni Svemogućega, reci Jahvi: ‘Zaklone moj! Utvrdo moja! Bože moj u koga se uzdam!’ Jer on će te osloboditi od zamke ptičarske, od kuge pogubne. Svojim će te krilima zaštititi i pod njegova ćeš se krila skloniti: Vjernost je njegova štit i obrana»¹⁷.

Molim Isusa, po zagovoru njegove Blažene Majke, i našega Oca i Gospodina svetoga Josipa – kojega toliko volim –, da me razumijete. Uvijek, a mnogo više u ovim trenucima, bila bi izdaja prestati bdjeti, popustiti, pristati na najmanju nevjernost. Kad ima toliko neodanih ljudi, još smo više obvezni biti vjerni svojim obvezama ljubavi. Neka vam ne smeta ako vam se čini da ste izgubili druge razloge koji su vam prije pomagali da idete naprijed, a sada vam ostaje samo ovaj: odanost Bogu.

Odanost! Vjernost! Čestitost! U velikom i u sitnom, u malome i u mnogome. Htjeti se boriti, iako se katkad čini da ne možemo htjeti. Ako dođe trenutak slabosti, otvorite dušu širom, i pustite da vas blago vode: danas se penjem dvije stube, sutra četiri… Sljedećega dana možda nijednu, jer smo ostali bez snage. Ali hoćemo htjeti. Imamo barem želju imati želje. Djeco, to je već borba.

Onomu tko ne bi bio odlučan ustrajati u svojim obvezama, ostati cjelovit u vjeri i besprijekoran u vladanju, savjetovao bih da prestane s licemjerjem, da ode i da nas ostale ostavi na miru na našem putu. U mome kraju postoji poslovica koja glasi: ili potkivaj, ili makni klupu. Ili obavljati posao svojstven kršćanima, ili ukloniti klupu na kojoj se ne radi.

Naš nadnaravni zadatak jest doista ljubiti Boga, koji nam je zato dao srce i zatražio ga cijelo. Ne možemo biti himbeni: znam da nijedan od mojih sinova to neće biti. Ipak, ustrajem na tome: ako ne razmatrate ono što vam govorim, ako ne nastojite ostati pozorni, izgubit ćete vrijeme i nanijeti mnogo štete Crkvi i Djelu. Gospodin, kćeri i sinovi duše moje, čeka naš odgovor, računajući s tim da smo krhki i skloni svim bijedama. Zato nam On uvijek pomaže: «Izbavit ću ga jer me ljubi, zakrilit’ ga jer poznaje ime moje»¹⁸, kaže psalam.