18. Vrijeme zadovoljštine

80. Kćeri i sinovi moji, ovaj vaš Otac želi vam ponovno otvoriti svoje srce: moramo nastaviti moliti, s pouzdanjem, koje je prvi uvjet dobre molitve, sigurni da nas Gospodin sluša. Gledajte, sam nam Bog sada kaže, na početku ove korizme: «Invocabit me, et ego exaudiam eum: eripiam eum, et glorificabo eum»¹. Zazvat ćete me i ja ću vas uslišiti; spasit ću vas i proslaviti.

Ali moramo moliti sa žarkom željom za zadovoljštinom. Mnogo je toga što treba okajati, izvan Crkve Božje i unutar nje. Potražite koju riječ, sastavite si osobnu strelovitu molitvu i ponavljajte je mnogo puta na dan, moleći Gospodina za oproštenje: najprije za našu osobnu mlitavost, a zatim za tolika zlodjela koja se čine protiv njegova Svetoga Imena, protiv njegovih sakramenata, protiv njegova nauka. «Poslušaj, o Bože naš, molitvu sluge svoga i usrdne molbe njegove. Neka tvoje lice zasja nad svetištem tvojim opustošenim – zbog tebe, Gospode! Prikloni uho svoje, Bože moj, i slušaj! Otvori oči te pogledaj našu pustoš i grad koji se tvojim zove imenom! Jer mi te ne molimo

zbog svoje pravednosti, već zbog velikih smilovanja tvojih»².

81. Molite oproštenje, djeco, za ovu pomutnju, za ove gadosti koje se omogućuju unutar Crkve i odozgo, kvareći duše gotovo od djetinjstva. Ako ne bude tako, ako ne pođemo ovim putem pokore i zadovoljštine, nećemo ništa postići.

Da nas je malo za toliko mnoštvo? Da smo puni bijeda i slabosti? Da ljudski ne možemo ništa? Razmatrajte sa mnom one riječi svetoga Pavla: «Lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom»³.

Unatoč našim bijedama i našim pogreškama, Gospodin nas je izabrao da budemo njegova oruđa, u ovim tako teškim trenucima povijesti Crkve. Djeco, ne možemo se zaklanjati iza osobne malenosti, ne smijemo zakopati primljeni talent⁴, ne možemo se oglušiti na uvrede koje se nanose Bogu i na zlo koje se čini dušama. «Vi dakle, ljubljeni, pošto ste upozoreni, čuvajte se da ne biste, zavedeni bludnjom razularenika, otpali od svoje postojanosti»⁵.

Svatko u svome staležu, a svi s istim pozivom, potvrdno smo odgovorili na božanski poziv, da služimo Bogu i Crkvi, i da spašavamo duše. Stoga imamo više dužnosti i više prava nego drugi da budemo na oprezu; imamo veću odgovornost da živimo s jakošću; a imamo i više milosti.

Jeste li vidjeli kako su aktualne riječi poslanice prve korizmene nedjelje? «Opominjemo vas da ne primite uzalud milosti Božje. Jer on veli: U vrijeme milosti usliših te i u dan spasa pomogoh ti. Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa. Ni u čemu ne dajemo nikakve sablazni da se ne kudi ova služba, nego se u svemu iskazujemo kao poslužitelji Božji»⁶.

82. U Djelu svi imamo obvezu ljubavi, slobodno prihvaćenu, prema Bogu, našem Gospodinu. Obvezu koja se jača osobnom milošću, svojstvenom staležu svakoga pojedinca, i onom drugom, specifičnom milošću koju Gospodin daje dušama koje poziva u svoj Opus Dei. Kako mi je slatka, poput meda i saća, ona božanska ljubavna izjava: «Ego redemi te, et vocavi te nomine tuo, meus es tu!»⁷; Ja sam te otkupio, imenom sam te zazvao: ti si moj! Ne pripadamo sebi, djeco; njegovi smo, Gospodinovi, jer nam se prohtjelo odgovoriti: «Ecce ego, quia vocasti me!»⁸; evo me, jer si me zvao.

Obveza ljubavi, koja je ujedno i sveza pravednosti. Ne volim govoriti samo o pravednosti kad govorim o Bogu: u njegovoj se prisutnosti utječem njegovu milosrđu, njegovu suosjećanju, kao što se utječem vašoj sinovskoj pobožnosti da molite za mene, jer znate da vam moja molitva ne nedostaje ni u jednom trenutku dana ni noći.

Ali ta obveza ljubavi, kakav joj je sadržaj? Na što nas obvezuje? Na borbu, kćeri i sinovi moji. Na borbu, da bismo u djelo proveli asketska sredstva koja nam Djelo predlaže kako bismo bili sveti; na borbu, da ispunjavamo svoje Norme i običaje; da se trudimo steći i braniti dobar nauk i popraviti vlastito vladanje; da nastojimo živjeti od molitve, od žrtve i od rada, i – ako je moguće – s osmijehom: jer razumijem, djeco, da se katkad nije lako smiješiti.

Oče, reći ćete mi, moramo li se boriti da bismo dali primjer? Da, djeco, ali ne tražeći pljesak na zemlji. Ne pokolebajte se ako naiđete na poruge, klevete, mržnju, prezir. Moramo se boriti – opet govori liturgija dana – «slavom i sramotom; zlim i dobrim glasom; kao zavodnici, a istiniti; kao nepoznati, a poznati; kao umirući, a evo živimo; kao kažnjeni, a ne ubijeni; kao žalosni, a uvijek radosni; kao siromašni, a mnoge obogaćujemo; kao oni koji ništa nemaju, a sve posjeduju»⁹.

Ne očekujte čestitke ni riječi ohrabrenja u svojoj kršćanskoj borbi. Moramo imati posve jasnu svijest: znamo li da je naša unutarnja borba potrebna da služimo Bogu, Crkvi i dušama? Jesmo li uvjereni da se Gospodin želi poslužiti – u ovim trenucima strašne neodanosti – našim malim naporom da budemo vjerni, kako bi ispunio vjerom, nadom i ljubavlju tisuće duša? Onda, u borbu, kćeri i sinovi moji, pred Bogom i uvijek zadovoljni, ne misleći na ljudske pohvale.

Gospodine, iako se ophodimo s tobom, izdajemo te, ali se vraćamo k Tebi. Bez toga ophođenja, što bi bilo s nama? Kako bismo mogli tražiti tvoju prisnost? Kako bismo bili sposobni žrtvovati se s tobom na Križu, dajući se pribiti iz ljubavi prema tebi, da služimo stvorenjima?

«Bože moj, ostaviti tebe znači ići u smrt; slijediti tebe znači ljubiti; vidjeti tebe znači posjedovati te. Daj mi, Gospodine, čvrstu vjeru, obilnu nadu, neprestanu ljubav. Zazivam tebe, Bože, po kojem pobjeđujemo neprijatelja. Bože, po čijoj milosti nismo posve propali. Bože, ti nas opominješ da bdijemo. Bože, s tvojom milošću izbjegavamo zlo i činimo dobro. Bože, ti nas jačaš da ne podlegnemo nevoljama; Bože, kojemu dugujemo svoju poslušnost i dobro upravljanje»¹⁰.

83. U borbu, djeco, u borbu. Ne činite kao oni koji kažu da nas Potvrda ne čini milites Christi. Možda je to zato što se ne žele boriti, pa su ono što jesu: poraženi, pobijeđeni, ljudi bez vjere, pale duše, kao Sotona. Nisu poslušali savjet Apostolov: «S njima se zlopati kao dobar vojnik Krista Isusa»¹¹.

Kao Kristovi vojnici moramo voditi Božje bitke. In hoc pulcherrimo caritatis bello!¹² Ne preostaje nam drugo nego zdušno prihvatiti ovaj prekrasni rat ljubavi, ako doista želimo postići unutarnji mir i Božji spokoj za Crkvu i za duše.

Želim vas podsjetiti da «nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova… Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate»¹³.

Na zemlji nikada ne možemo imati onaj spokoj komotnih ljudi, koji se zapuštaju jer misle da je budućnost sigurna. Budućnost je svih nas neizvjesna, u tom smislu da možemo izdati našega Gospodina, poziv i vjeru. Moramo donijeti odluku da se uvijek borimo. Posljednjega dana prošle godine napisao sam na jednoj kartici: ovo je naša sudbina na zemlji: boriti se, iz Ljubavi, do posljednjega trenutka. Deo gratias!

Ja ću se nastojati boriti do posljednjega trenutka svoga života; a vi isto tako. Unutarnja borba, ali i izvanjska, suprotstavljajući se kako god mogu razaranju Crkve, propasti duša. «U ratu i na bojnom polju, vojnik koji gleda samo kako da se spasi bijegom, upropašćuje i sebe i druge. Hrabri pak, koji se bori da spasi druge, spašava i samoga sebe».

«Budući da je naša vjera rat, i to najteži od svih ratova, i juriš i bitka, svrstajmo se u bojni red onako kako nam je zapovjedio naš kralj, uvijek spremni proliti svoju krv, skrbeći za spasenje sviju, hrabreći one koji čvrsto stoje i podižući pale. Doista, mnogi naši prijatelji leže na tlu, izranjeni i obliveni krvlju, i nema nikoga tko bi se za njih brinuo: nikoga, ni iz puka, ni među svećenicima, ni iz koje druge skupine; nemaju ni zaštitnika, ni prijatelja, ni brata»¹⁴.

Ako se koji od mojih sinova zapusti i prestane ratovati, ili okrene leđa, neka zna da izdaje sve nas: Isusa Krista, Crkvu, svoju braću u Djelu, sve duše. Nitko nije izdvojen dio; svi smo udovi istoga Mističnoga Tijela, koje je sveta Crkva¹⁵, i – po obvezi ljubavi – također udovi Djela Božjega. Zato, kad se netko ne bi borio, nanio bi tešku štetu svojoj braći, svojoj svetosti i svome apostolskom radu, i bio bi zapreka da se prebrode ovi trenuci kušnje.

84. Kćeri i sinovi moji, svi imamo uspone i padove u duši. Ima trenutaka u kojima nam Gospodin oduzima ljudski zanos: opažamo umor, čini se kao da pesimizam želi uspavati dušu, i osjećamo nešto što nas pokušava zaslijepiti i daje nam vidjeti samo sjene na slici. Tada je čas da govorimo iskreno i da se pustimo voditi za ruku, kao dijete.

Za to postoji povjerljivi, bratski, redoviti razgovor. Za to postoji ispovijed, koju – jer imate dobar duh – obavljate kad god možete kod svećenika Djela¹⁶. Ako nastojite tako reagirati, odmah će se svjetla vratiti na sliku, i shvatit ćemo da su one sjene bile providnosne, jer, da ih nije bilo, oltarnoj slici našega života nedostajalo bi reljefa. «Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega, što počivaš u sjeni Svemogućega, reci Jahvi: ‘Zaklone moj! Utvrdo moja! Bože moj u koga se uzdam!’ Jer on će te osloboditi od zamke ptičarske, od kuge pogubne. Svojim će te krilima zaštititi i pod njegova ćeš se krila skloniti: Vjernost je njegova štit i obrana»¹⁷.

Molim Isusa, po zagovoru njegove Blažene Majke, i našega Oca i Gospodina svetoga Josipa – kojega toliko volim –, da me razumijete. Uvijek, a mnogo više u ovim trenucima, bila bi izdaja prestati bdjeti, popustiti, pristati na najmanju nevjernost. Kad ima toliko neodanih ljudi, još smo više obvezni biti vjerni svojim obvezama ljubavi. Neka vam ne smeta ako vam se čini da ste izgubili druge razloge koji su vam prije pomagali da idete naprijed, a sada vam ostaje samo ovaj: odanost Bogu.

Odanost! Vjernost! Čestitost! U velikom i u sitnom, u malome i u mnogome. Htjeti se boriti, iako se katkad čini da ne možemo htjeti. Ako dođe trenutak slabosti, otvorite dušu širom, i pustite da vas blago vode: danas se penjem dvije stube, sutra četiri… Sljedećega dana možda nijednu, jer smo ostali bez snage. Ali hoćemo htjeti. Imamo barem želju imati želje. Djeco, to je već borba.

Onomu tko ne bi bio odlučan ustrajati u svojim obvezama, ostati cjelovit u vjeri i besprijekoran u vladanju, savjetovao bih da prestane s licemjerjem, da ode i da nas ostale ostavi na miru na našem putu. U mome kraju postoji poslovica koja glasi: ili potkivaj, ili makni klupu. Ili obavljati posao svojstven kršćanima, ili ukloniti klupu na kojoj se ne radi.

Naš nadnaravni zadatak jest doista ljubiti Boga, koji nam je zato dao srce i zatražio ga cijelo. Ne možemo biti himbeni: znam da nijedan od mojih sinova to neće biti. Ipak, ustrajem na tome: ako ne razmatrate ono što vam govorim, ako ne nastojite ostati pozorni, izgubit ćete vrijeme i nanijeti mnogo štete Crkvi i Djelu. Gospodin, kćeri i sinovi duše moje, čeka naš odgovor, računajući s tim da smo krhki i skloni svim bijedama. Zato nam On uvijek pomaže: «Izbavit ću ga jer me ljubi, zakrilit’ ga jer poznaje ime moje»¹⁸, kaže psalam.

85. Što ćete učiniti kad vidite – jer to se primjećuje – da neki vaš brat popušta i ne bori se? Pa prihvatite ga, pomozite mu! Ako primijetite da mu je teško moliti krunicu, zašto ga ne biste pozvali da moli s vama? Ako mu je teško s točnošću: čuj, još je pet minuta do molitve ili do druženja. Čemu služi bratska opomena? Čemu služi osobni razgovor koji imamo u Kući? Bilo da ga izbjegavaju, bilo da ga pretjerano produljuju – oprez.

A ispovijed? Nikada je ne izostavljajte, u dane koji su vam određeni i kad god vam zatreba, kćeri i sinovi moji. Slobodni ste ispovjediti se komu hoćete, ali bila bi ludost staviti se u druge ruke, koje se možda stide što su pomazane. Ne možete se u njih pouzdati!

Sva su ta duhovna sredstva, olakšana nježnošću koju gajimo jedni prema drugima, tu da nam pomognu ponovno početi, da se iznova vratimo potražiti utočište u Božjoj prisutnosti – pobožnošću, malim mrtvljenjima, brigom za druge. To je ono što nas čini jakima, smirenima i pobjednicima.

Sada više nego ikad moramo biti ujedinjeni u molitvi i u brizi, da zaustavimo i pročistimo ove mutne vode koje se izlijevaju na Crkvu Božju. «Possumus!»¹⁹. Možemo dobiti ovu bitku, iako su poteškoće velike. Bog računa s nama. «Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere – dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša – stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista»²⁰.

Stanje je ozbiljno, kćeri i sinovi moji. Cijela je bojišnica ugrožena; neka se ne probije zbog jednoga od nas. Zlo – ne prestajem vas upozoravati – dolazi iznutra i s vrlo visoka. Postoji prava trulež i katkad se čini kao da je Mistično Tijelo Kristovo leš u raspadanju, koji zaudara. Kolika uvreda Bogu! Mi, koji smo tako krhki, pa i krhkiji od drugih, ali koji – već sam to rekao – imamo obvezu Ljubavi, moramo sada svome postojanju dati smisao zadovoljštine. Cor Iesu Sacratissimum et Misericors, dona nobis pacem!²¹

Djeco, vi imate veliko i mlado srce, gorljivo srce, ne osjećate li potrebu davati zadovoljštinu? Vodite dušu tim putem: putem hvale Bogu, pri čemu svatko gleda kako mu valja biti čvrsto ustrajan; i putem zadovoljštine, unošenja ljubavi onamo gdje je nastala praznina zbog nevjernosti drugih kršćana.

86.De profundis… «Iz dubine, Jahve, vapijem tebi: Gospodine, čuj glas moj! Neka pazi uho tvoje na glas moga vapaja! Ako se, Jahve, grijehâ budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati?»²². Molimo Boga da se zaustavi ovo krvarenje u njegovoj Crkvi, da se vode vrate u svoje korito. Recite mu neka ne gleda na ludosti ljudi, i neka pokaže svoju blagost i svoju moć.

Ne može nas pobijediti žalost. Optimisti smo, i zato što je duh Opusa Dei duh optimizma. Ali nismo u oblacima: u stvarnosti smo, a stvarnost je gorka.

Sve te izdaje Osobe, nauka i Sakramenata Kristovih, a i njegove Prečiste Majke… izgledaju kao osveta: osveta bijednoga duha, protiv ljubavi Božje, protiv njegove velikodušne ljubavi, protiv onoga predanja Isusa Krista: onoga Boga koji je sam sebe oplijenio, postavši čovjekom; koji je dopustio da ga željezom prikuju na drvo, iako mu nisu trebali čavli, jer mu je bila dovoljna – da ostane pribijen i da visi na Križu – ljubav koju je gajio prema nama; i koji je ostao među nama u Oltarskom sakramentu.

Svjetlo tamom, tako smo mu uzvratili. Velikodušnost sebičnostima, tako smo mu uzvratili. Ljubav hladnoćom i prezirom, tako smo mu uzvratili. Kćeri i sinovi moji, neka vas ne bude stid spoznati našu stalnu bijedu. Ali molimo za oproštenje: «Smiluj se, Jahve, svojem narodu! Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi narod⻲³.

Svakoga dana sve više uviđam te stvarnosti, i svakoga dana sve više tražim prisnost s Bogom, u zadovoljštini i u naknadi za uvrede. Stavimo preda nj broj duša koje se gube, a koje se ne bi trebale izgubiti da ih nisu izložili prigodi; duša koje su napustile vjeru, jer se danas nekažnjeno može širiti svakovrsna laž i hereza; duša koje su sablažnjene tolikim otpadništvom i tolikom zloćom; duša koje su lišene pomoći Sakramenata i dobroga nauka.

Među posjetiteljima koje primam mnogi se žale, osjećaju tragediju i nemogućnost da se zlo popravi ljudskim sredstvima. Svima kažem: moli, moli, moli, i čini pokoru. Ne mogu savjetovati neposluh, ali mogu savjetovati pasivni otpor: ne surađivati s onima koji razaraju, stvarati im poteškoće, osobno se braniti. A još bolje onaj aktivni otpor: njegovati unutarnji život, izvor zadovoljštine, vapaja.

Ti si, Gospodine, rekao da vapijemo: «Clama, ne cesses!»²⁴. U cijelome svijetu ispunjavamo tvoje želje, moleći te za oproštenje, jer si nam Ti usred naših bijeda dao vjeru i ljubav. «Oči svoje uzdižem k tebi koji u nebesima prebivaš. Evo, kao što su uprte oči slugu u ruke gospodara i oči sluškinje u ruke gospodarice tako su oči naše uprte u Jahvu, Boga našega, dok nam se ne smiluje»²⁵.

Po zagovoru svete Marije i svetoga Patrijarha, svetoga Josipa, molite Gospodina da nam poveća duh zadovoljštine; da osjećamo bol zbog svojih grijeha, da se znamo utjecati sakramentu pokore. Djeco, slušajte svoga Oca: nema boljega čina kajanja i zadovoljštine od dobre ispovijedi. Ondje primamo jakost koja nam je potrebna za borbu, unatoč našim jadnim glinenim nogama. «Non est opus valentibus medicus, sed male habentibus»²⁶, jer ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima.

87. Gospodine, zadovoljan si kad dolazimo k Tebi sa svojom gubom, sa svojom slabošću, sa svojom boli i svojim kajanjem; kad ti pokazujemo svoje rane da nas izliječiš, da ukloniš ružnoću našega života. Blagoslovljen bio!

Učini da sva moja djeca shvate da smo ti dužni davati zadovoljštinu, iako smo načinjeni od suhe ilovače, pa se katkad i slomimo, te bude potrebno da nas drugi pridržavaju. Pomozi nam da budemo vjerni svojim obvezama ljubavi, jer Ti si jakost koja je potrebna našoj mlitavosti, osobito kad se živi usred okrutnosti neprijatelja u boju.

Donosim odluku da ponovno obiđem, na pokorničkom putovanju, u znak zahvaljivanja, pet marijanskih svetišta, kad se Ti udostojiš dati – početi davati – lijek. Znam već da Ti prije svega želiš da se utječemo tvojoj Majci – «Ecce Mater tua!»²⁷ – i Majci našoj. Doći ću u duhu ljubavi i zahvalnosti i zadovoljštine, bez razmetanja.

Učini da budemo strogi prema sebi, a puni razumijevanja prema drugima. Učini da se ne umorimo sijući dobar nauk u srca duša, «opportune et importune»²⁸, u svako doba: svojom mišlju, koja nas vodi da se stavimo u tvoju prisutnost; svojim gorućim željama, svojom pravodobnom riječju, svojim životom tvoje djece.

Učini da u savjest sviju usadimo sjajnu, čudesnu mogućnost da živimo ophodeći se s tobom, bez sentimentalnosti. Ono što nam Ti daješ, tražim li ja to s radošću? Gospodine, blagoslovljen bio! Ako ne želiš, ne daj nam tu utjehu, ali ne smijemo misliti da je loše željeti je. Dobro je to, kao kad nam se prohtije okus nekoga voća, neke hrane. Djeco, dati takav poticaj dio je Božjega načina djelovanja.

Učini da nam ne uzmanjkaju božanske utjehe, a kad Ti hoćeš da budemo bez njih, da shvatimo kako s nama postupaš kao s odraslima: ne daješ nam mlijeko koje se daje novorođenčetu, ni kašicu kojom se hrani dijete kojemu su tek izbili prvi zubi. Udijeli nam spokoj da shvatimo kako nam pružaš krutu hranu, hranu onih koji se već mogu sami snalaziti. Ali molim te da nam se udostojiš dati bar kap meda, jer je trenutak tako mučan za sve.

Molim te po posredovanju svete Marije, uzimajući za zagovornika svoga Oca i Gospodina svetoga Josipa, zazivajući Anđele i sve Svete, duše koje su u tvojoj slavi i uživaju blaženo gledanje, da se zauzmu za nas, kako bi nam ti poslao darove Duha Svetoga.

Molim te također da shvatimo da si Ti taj koji dolaziš u Oltarskom sakramentu i da, kad nestanu prilike, Ti, Bože moj, ne odlaziš: ostaješ! U nama počinje djelovanje Paraklita, a jedna Osoba nikada nije sama: tu su sve Tri, Jedini Bog. Ovo naše tijelo i ova naša duša, ovo jadno stvorenje, ovaj jadni čovjek koji sam ja, neka uvijek zna da je poput Svetohraništa u kojem prebiva Preblaženo Trojstvo.

Kćeri i sinovi moji, recite sa mnom: vjerujem u Boga Oca, vjerujem u Boga Sina, vjerujem u Boga Duha Svetoga, vjerujem u Presveto Trojstvo. I uz pomoć svoje Majke, svete Marije, borit ću se da imam toliko ljubavi da postanem, u ovoj pustinji, velika oaza u kojoj Bog može uživati. «Cor contritum et humiliatum, Deus, non despicies!»²⁹. Gospodin se ne oglušuje na raskajana i ponizna srca.