20. Napitak Mudrosti

94. Volim usporediti našu dušu s posudom koju je načinio Bog, naš Gospodin, da se u nju može uliti napitak, napitak Mudrosti, koji je dar, vrlo velika milost Duha Svetoga. Mudrost je, kćeri i sinovi moji, «dah sile Božje i čist odvir slave Svemogućeg; zato je ništa nečisto ne može oskvrnuti. Ona je odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čisto djela Božjeg, i slika dobrote njegove. Jedna je, a može sve, i, ostajući u sebi, sve obnavlja. Ona prelazi od naraštaja do naraštaja u duše svete»¹.

Divite se ljepoti dara Mudrosti, koji Duh Sveti svojom milošću velikodušno izlijeva u naša srca. Tako je čudesan ovaj dar da «Bog ne ljubi nikoga osim onoga tko se druži s mudrošću»².

Podsjetit ću vas na ono što kaže Sveto pismo: da s Mudrošću dolaze sva dobra. Zato je moramo moliti od Duha Svetoga, za svakoga od nas i za sve kršćane. «Zavapih – čitamo u nadahnutoj Knjizi – i primih duh mudrosti. Zavoljeh je više nego žezla i prijestolja i ništa ne cijenih bogatstvo u usporedbi s njom. Nisam je htio uspoređivati ni sa draguljima, jer je sve zlato pred njom kao malo pijeska, a srebro je prema njoj kao blato. Ljubio sam je više od zdravlja i ljepote i zavolio više od svjetlosti, jer njezin sjaj bez prestanka svijetli. A s njome su mi došla sva dobra i od ruku njezinih blago nebrojeno»³. Drugim riječima, možemo reći da s duhom Opusa Dei također sva dobra dolaze u dušu, jer je Mudrost ovaj naš način življenja pred Bogom, ne tražeći anonimnost, ne mareći vide li nas ili čuju li nas, nastojeći djelovati po savjesti, s ispravnom nakanom.

Budemo li odani pozivu, kćeri i sinovi moji, na svima će nama počivati taj duh Mudrosti, koji Gospodin punim rukama dijeli među one koji ga traže čestita srca. Da bismo bili uistinu mudri – rekao sam vam to mnogo puta –, nije potrebno imati široku naobrazbu. Ako je imate, dobro; a ako ne, jednako je izvrsno, budete li vjerni, jer ćete uvijek primati pomoć Duha Svetoga. Osim toga, ako sudjelujete u sredstvima formacije koja vam pruža Djelo, ako iskoristite godišnje konvivencije i tečajeve te dane duhovne obnove, steći ćete tako duboku teološku formaciju kakvu može imati dobar svećenik.

Ali nije nužno posjedovati veliku učenost. Postoji znanje do kojega se dolazi samo svetošću: i ima duša neuglednih, nepoznatih, duboko poniznih, požrtvovnih, svetih, s čudesnim nadnaravnim smislom: «Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima»⁴. Nadnaravni smisao koji nerijetko nedostaje u napuhanim raspravama tobožnjih mudraca: «Evanuerunt in cogitationibus suis, et obscuratum est insipiens cor eorum, dicentes enim se esse sapientes stulti facti sunt»⁵; ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo; i, gradeći se mudrima, poludješe.

95. Osobna svetost: to je ono važno, kćeri i sinovi moji, ono jedino potrebno⁶. Mudrost je u tome da Boga poznajemo i da ga ljubimo. I podsjetit ću vas sa svetim Pavlom – kako vas to nikada ne bi zateklo nespremne – da to blago nosimo u glinenim posudama: «Habemus autem thesaurum istum in vasis fictilibus»⁷. Posuda tako krhka da se lako može razbiti, «ut sublimitas sit virtutis Dei et non ex nobis»⁸, kako bi se priznalo da sva ta ljepota i ta moć pripadaju Bogu, a ne nama. Kaže i Sveto pismo: «Srce je bezumnikovo kao vrč razbijen koji ne drži nikakve spoznaje»⁹. Time nas Duh Sveti uči da ne možemo biti kao djeca ili kao luđaci. Moramo biti jaki, djeca Božja; u svome radu i u profesionalnom poslu bit ćemo u neprestanoj prisutnosti Božjoj, koja će nas navesti da živimo savršenstvo u malim stvarima. Moramo posudu očuvati cijelu, da se ne prolije taj božanski napitak.

Posuda se ne razbija ako sve usmjerimo prema Bogu, pa i svoje strasti. Strasti same po sebi nisu ni dobre ni zle: o svakoj osobi ovisi hoće li ih obuzdati, i tada su dobre, pa makar samo zbog toga negativnoga razloga: «Quia virtus in infirmitate perficitur»¹⁰. Jer ako, osjećajući tu moralnu bolest, pobijedimo i zadobijemo zdravlje, stječemo bliskije ophođenje s Bogom, više svetosti.

Kad netko od vas ili ja govorimo o unutarnjem životu, o ophođenju s Bogom, mnoge nas osobe, mnoge – čak i one koje bi trebale duše poticati da krenu tim unutarnjim putem – gledaju kao da smo luđaci ili komedijanti, jer nikako ne vjeruju da se može postići to prisno ophođenje s Gospodinom. Žalosno je što vam to moram reći, ali istina je.

Vi savršeno dobro znate da se može, da se to prijateljstvo može i mora imati; da je ono potreba naše duše. Ako nemate to ophođenje s Bogom, nećete biti djelotvorni niti ćete moći učiniti onu veliku uslugu Crkvi, svojoj braći, svim dušama, koju Gospodin i Djelo očekuju.

Molite se ovim riječima koje vam govorim. Zađite u svoje srce, sa svjetlom koje vam daje Duh Sveti, da uklonite sve ono što bi moglo razbiti posudu, sve što bi vam moglo oteti jedinstvo života. Morate biti osobe – uvijek vas na to podsjećam – koje se ne čude kad osjete da u sebi nose zvijer.

96. Meni, kojemu je zapalo proživjeti toliko toga, čini se kao san kad promatram sjajnu stvarnost našega Opusa Dei i uvjeravam se u odanost svoje djece Bogu, Crkvi, Djelu. Logično je da katkad netko zaostane na putu. Svima dajemo prikladnu hranu, ali čak i kad se uzima dijetetski vrlo dobro odabrana hrana, ne asimilira se sve. To ne znači da su loši ljudi. Ti jadnici poslije dolaze sa suzama krupnim kao šake, ali tome više nema lijeka.

Ta se nesreća može dogoditi svima nama, kćeri i sinovi moji; i meni. Dok sam na zemlji, i ja sam sposoban počiniti veliku glupost. S milošću Božjom i vašim molitvama, uz ono malo truda što ga uložim, to mi se nikada neće dogoditi.

Nema nikoga tko bi bio izuzet od te opasnosti. Ali ako govorimo, ništa se neće dogoditi. Ne propustite govoriti kad vam se dogodi nešto što ne biste htjeli da se sazna. Recite to odmah. Bolje prije, a ako ne, poslije; ali govorite. Ne zaboravite da je najveći grijeh grijeh oholosti. Silno zasljepljuje. Postoji stara asketska izreka koja glasi ovako: skrivena bludnost, očita oholost.

Nikada se neću umoriti ističući vam važnost poniznosti, jer je neprijatelj ljubavi uvijek oholost: ona je najgora strast, onaj duh umovanja bez razuma koji kuca u dubini naše duše i govori nam da smo mi u pravu, a drugi u krivu. A to je samo iznimno istina.

Budite ponizni, djeco moja. Ne zgrbljenom poniznošću, kao neki koji su obično hodali ulicom pogureni. Može se imati vojničko držanje tijela, a biti posve ponizan. Tako ćete imati cjelovitu volju, bez napuknuća; potpun karakter, ne slab; isklesan, a ne nacrtan. I posuda se neće razbiti.

97. Budite vjerni, budite odani! Imat ćete u životu mnogo prilika da ne budete vjerni i da ne budete odani, jer mi nismo biljke iz staklenika. Izloženi smo hladnoći i vrućini, snijegu i oluji. Mi smo stabla koja se katkad prekriju prašinom, jer su izložena svim vjetrovima, ali koja opet postaju čista, prekrasna, čim dođe milost Božja, kao kiša. Ničega se ne plašite. Ako niste oholi – ponavljam –, ići ćete naprijed, uvijek!

A kako ćete stvari činiti dobro, da uzvratite ljubav ove lijepe Majke koja je Djelo, da budete odani? Vrlo je lako, vrlo lako. Prvo, morate pustiti da se na vama radi, bez prigovora, jer sebe ne poznajete. Ja sam već navršio sedamdeset godina, a još se nisam dobro upoznao – pa gdje ćete tek vi biti s poznavanjem samih sebe!

Meni ne upućuju bratsku opomenu, ali dvojica vaše braće¹¹ vrlo mi jasno kažu ono što im se čini prikladnim, i ja im na tome zahvaljujem svom dušom. Neka se bratska opomena prakticira! Ona je vrlo obziran način da se volimo, uz uvjete koje smo postavili da ne bude neugodna. Neugodna je za onoga koji je upućuje; naprotiv, onaj koji je prima mora na njoj biti zahvalan, kao što se zahvaljuje liječniku koji je zario skalpel u zagnojenu ranu da bi je izliječio.

Zatim, djelovati. Rekao sam vam bezbroj puta da nitko ne gubi svoju osobnost dolaskom u Djelo; da je raznolikost, zdravi pluralizam, očitovanje dobra duha. Pa djelujte na svoju ruku, jer vas nitko neće u tome sprječavati. Opus Dei posve poštuje narav svakoga od svoje djece. Mi relativno gubimo slobodu, a da je ne gubimo, jer nam se tako hoće. To je najnadnaravniji razlog: jer nam se tako hoće, iz ljubavi.

98. Budite čestite osobe zato što se borite, nastojeći pomiriti onu dvojicu braće koju svi nosimo u sebi: razum, s milošću Božjom, i sjetilnost. Dvojica braće koja su s nama otkad se rodimo i koja će nas pratiti tijekom cijeloga našega života. Treba postići da žive zajedno, premda se jedan protivi drugomu, nastojeći da viši brat, um, povuče za sobom nižega, osjetila. Naša duša, po nalogu vjere i razuma i s pomoću milosti Božje, teži za boljim darovima, za Rajem, za vječnom srećom. I onamo moramo povesti i svoga maloga brata, sjetilnost, da uživa Boga u nebu.

Neka to jedinstvo života bude plod Gospodinove dobrote prema svakome i prema cijelome Djelu, a i učinak vaše osobne borbe. Nikada nije prikladnije nego sada podsjetiti da je mir posljedica rata: onoga čudesnoga rata protiv nas samih, protiv naših zlih sklonosti. Rata koji je rat za mir, jer traži mir.

Gubimo spokoj kad naš život ne vodi razum s božanskom milošću, nego niže sile. Ne plašite se ako otkrijete da ste čudovišni, skloni počiniti sve grozote! S Gospodinovom pomoću ići ćemo do kraja, sigurni, s onim mirom – ponavljam – koji je posljedica pobjede. Trijumf koji nije naš, jer Bog je onaj koji pobjeđuje u nama ako mu ne stvaramo poteškoće, ako se potrudimo pružiti svoju ruku ruci koja nam se pruža s neba.

Djeco moja, jedinstvo života. Borba. Neka se ona posuda, o kojoj sam vam prije govorio, ne razbije. Neka srce bude cijelo i neka bude za Boga. Neka se ne zaustavljamo na bijedama osobnoga ponosa. Neka se uistinu predamo, neka idemo naprijed. Kao što onaj koji pješači prema nekom gradu nastoji ustrajati, pa korak za korakom uspije prijeći cijeli put. Pomoć našega Oca Boga neće nam uzmanjkati.

Najveća radost moga života jest znati da se borite i da ste odani. Ne smeta mi previše kad doznam da ste – na onim točkama koje su daleko od glavnoga bedema – pali na nos. Znam da ustajete i iznova počinjete s još više zalaganja. Možda ćemo izgubiti pokoju bitku, ali ćemo dobiti rat. A ako smo iskreni, ne gube se ni izgubljene bitke. Naprotiv, svaka nova spojnica na našoj glini kao da je odlikovanje. Zato moramo imati poniznosti da ih ne skrivamo: keramičke posude popravljene spojnicama imaju, u Božjim očima i u mojima, više draži nego nove.

99. Znate li što ja obično činim? Ono što i dobar general: bitku vodim u prethodnici, daleko od tvrđave, na malim bojišnicama tu i tamo. S velikom pobožnošću primam blagoslov drugih svećenika i od tih blagoslova gradim kao neki bedem koji me štiti.

I ja se moram boriti, i nastojim to činiti ondje gdje mi odgovara: daleko, u stvarima koje same po sebi nemaju prevelike važnosti, koje ne bi bile čak ni propust ako se ne izvrše. Svatko mora voditi svoju osobnu bitku na bojišnici koja mu pripada, ali sa svetom prepredenošću.

Dok budemo u sigurnosti cjelovite Kristove vjere i dok se budemo borili, Gospodin će nam obilno davati svoju milost i nastavit će nas blagoslivljati: patnjama – kojih uvijek mora biti, ali ih ne preuveličavajte, jer su obično malene –, brojnim zvanjima po cijelome svijetu i procvatom apostolskih djela i pothvata koji zahtijevaju mnogo rada i mnogo duha žrtve. Da i ne spominjem ono najljepše u našoj zadaći, a to je ono što čine – svatko na svoju ruku, spontano – moji sinovi i moje kćeri, svatko ondje gdje se nalazi. Jer djeca Božja u svome Opusu Dei svjetlo su i oganj, a mnogo puta i buktinja. Oni su nešto što žeže, oni su kvasac od kojega uskisne sve oko njih.

Nemojmo se ispuniti ponosom ni bahatošću, premda je razlika prema drugim jadnim ljudima tako očita. Zahvaljujmo Gospodinu za sve, znajući da ništa od toga nije naše. Bog nam to daje jer tako hoće, i šalje nam i svoju milost: jasan sjaj, da se borimo. Tako da usred svojih bijeda, nesavršenosti i osobnih pogrešaka ne skrenemo s puta, da nikada ne razbijemo posudu koju je Duh Sveti u svome milosrđu htio napuniti mudrošću i dobrom.

Na kraju, želim da vam ovo ostane dobro urezano: velika pobožnost prema Duhu Svetomu, koji je «duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg»¹². I, s tom pobožnošću, uvjerenje da ćemo – budemo li podatni – biti njegova oruđa. Ne podatnošću nečega neživoga, nego podatnošću glave i razuma, koji zna obuzdati svoju sestru sjetilnost da je stavi u službu Božju. Tako će ova naša dva brata imati istu baštinu: biti djeca Božja već na zemlji i uživati Ljubav u nebu. Naše srce nikada neće biti razbijena posuda, a božanski napitak Mudrosti uvijek će nas opijati u našem životu: «Jer svjetlost ustupa mjesto noći, dok zloća nema moći protiv mudrosti»¹³.