Lista točaka

31. Gospodin nam je u Opusu Dei dao sustav da Križ koji nam On sam nameće – ili dopušta da nam ga nametnu okolnosti, stvari ili osobe –, da Križ koji je On načinio za nas, ne bude težak: a taj sustav jest ljubiti Kristov Križ, jest nositi Križ spokojno, uspravno, ne puštajući ga da padne, ne vukući ga; jest prigrliti protivštinu, kakva god bila – unutarnju i vanjsku –, i znati da svaka ima svoju svrhu i da je svaka čudesno blago. Kad je doista riječ o Kristovu Križu, taj Križ više nije težak, jer nije naš: nije više moj, nego njegov, i On ga nosi sa mnom. Tako, djeco, nema boli koja se ne bi brzo svladala, i neće biti nikoga tko bi nam mogao oduzeti mir i radost.

«Diligam te, Domine, fortitudo mea!»¹: ljubim te, Gospodine, jer Ti si moja snaga: «Quia tu es, Deus, fortitudo mea»². Počivam u Tebi! Ne umijem učiniti ništa, ni veliko ni malo – nema malih stvari ako ih činim iz Ljubavi –, ako mi Ti ne pomogneš! Ali ako uložim svoju dobru volju, moćna će Božja mišica doći da nas ojača, da ublaži, podupre i ponese onu bol; i taj nas teret više ne pritišće.

Dobro to promislite, djeco moja; pomislite na okolnosti koje svakoga od vas okružuju: i znajte da nam više koriste stvari koje naizgled ne idu, koje nam se protive i teško nam padaju, nego one druge koje, čini se, idu bez napora. Ako nam taj nauk nije jasan, izbija pometnja, neutješnost. Naprotiv, ako smo dobro usvojili svu tu duhovnu mudrost, prihvaćajući volju Božju – makar bilo teško –, u tim konkretnim okolnostima, ljubeći Krista Isusa i znajući da smo s Njime suotkupitelji, neće nam nedostajati jasnoće, snage da izvršimo svoju dužnost: spokoja.

Recite Isusu sa mnom: Gospodine, želimo ti samo služiti! Želimo samo izvršavati svoje vlastite dužnosti i ljubiti te kao zaljubljeni! Daj da osjetimo tvoj čvrsti korak uz sebe. Budi Ti naš jedini oslonac. Ništa vam neće oteti mir, djeco moja; ako živite s tim pouzdanjem, ništa vam neće moći oduzeti radost; nitko neće moći pokolebati naš spokoj: u životu se sve da popraviti osim smrti, a smrt je za nas Život.

42.«Benedixisti – čita se u Svetom pismu –, Domine, terram tuam; avertisti captivitatem Iacob»¹¹; Gospodine, blagoslovio si svoju zemlju, dokinuo si sužanjstvo Jakovljevo. Ponavljam da se više ne osjećamo robovima, nego slobodnima: sve nas vodi k Bogu. I na tom hodu stazom Opusa Dei idemo sigurni, jer imamo vođenje koje onemogućuje da pogriješimo: ispovijed i povjerljivi razgovor s vašim bratom, ako su iskreni, ako se ne daje mjesta nijemom đavlu. Na svome duhovnom putu imamo, u svakom trenutku, nešto slično onim znakovima što ih vidimo na cestama, postavljenima da usmjeravaju putnike. Nije moguće – ponavljam –, ni na koji način, da član ili članica Opusa Dei – ako je vjeran našemu duhu – zaluta u zavojima i okukama svoga unutarnjeg života.

Tako se duša raspaljuje svjetlima što ih prima iz Pjesme nad pjesmama: «Surgam et circuibo civitatem»¹²; ustat ću i optrčati grad… I ne samo grad: «Per vicos et plateas quæram quem diligit anima mea»¹³. Po ulicama i trgovima tražit ću onoga koga ljubi duša moja… Trčat ću s jednoga kraja svijeta na drugi – po svim narodima, po svim mjestima, stazama i prečacima – da tražim mir svoje duše. I nalazim ga u stvarima koje dolaze izvana, koje mi nisu smetnja; koje su mi, naprotiv, staza i stuba da se sve više i više približim Bogu, i sve više i više s njime sjedinim.

A kad dođe vrijeme – koje mora doći, s većom ili manjom snagom – protivština, borbe, nevolje, pasivnoga čišćenja, psalmist nam stavlja u usta i u život one riječi: «Cum ipso ero in tribulatione»¹⁴, s Njime sam u vrijeme nevolje. Što vrijedi, Isuse, moj križ pred tvojim Križem; moje ogrebotine pred tvojim Ranama? Što vrijedi, pred tvojom neizmjernom, čistom i beskrajnom Ljubavlju, ovaj jadni križić što si ga Ti stavio u moju dušu? I vaša se srca, i moje, ispunjaju svetim žarom: «Ut nuntietis ei quia amore langueo»¹⁵, da mu kažete da umirem od ljubavi. To je plemenita, božanska bolest: mi smo – mogu reći riječima jednoga svog starog prijatelja – aristokrati Ljubavi u svijetu!

Ne živimo mi, nego Krist živi u nama¹⁶. Javlja se žeđ za Bogom, želja da tražimo njegove suze, njegove riječi, njegov osmijeh, njegovo lice… Ne nalazim boljega načina da to izrazim nego da opet posegnem za riječima psalma: «Quemadmodum desiderat cervus ad fontes aquarum»¹⁷, kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne za tobom, o Bože moj!

Mir. Osjećati se uronjenima u Boga, pobožanstvenjenima. Skloniti se u Kristov Bok. Znati da svatko, sa žudnjom, iščekuje ljubav Božju: Oca, i Sina, i Duha Svetoga. I apostolski se žar raspaljuje, raste iz dana u dan, jer dobro se samo od sebe širi. Želimo posijati po cijelom svijetu radost i mir, natopiti sve duše otkupiteljskim vodama što izviru iz otvorenoga Boka Kristova, činiti sve iz Ljubavi. Tada nema tuge, ni jada, ni boli: nestaju čim se uistinu prihvati volja Božja, čim se rado ispunjavaju njegove želje, kako to čine vjerna djeca, makar živci pucali i muka se činila nepodnošljivom.

54. Ja ću uskoro morati otići; zato bih vam prije toga htio reći koju riječ. Pogledajte kako je Dijete ljupko: bespomoćno je.

Ovi su pjevali da je došao na zemlju da trpi, a ja vam kažem: da trpi i da druge poštedi trpljenja. On je znao da ide na Križ, pa ipak, danas postoje neke teorije, neka lažna askeza koja o Gospodinu govori kao da je na Križu, bijesan, i kao da ljudima kaže: ja sam ovdje na Križu, i zato i vas pribijam na njega. Ne, djeco moja! Gospodin je raširio ruke kretnjom vječnoga Svećenika i dao se prikovati na drvo Križa da mi ne bismo trpjeli, da bi naša trpljenja bila blaža, čak slatka, mila.

Na ovoj su zemlji bol i ljubav nerazdvojivi; u ovom životu treba računati s Križem. Tko ne računa s Križem, nije kršćanin; tko ne računa s Križem, svejedno na njega nailazi, a k tome na križu nalazi očaj. Računajući s Križem, s Kristom Isusom na Križu, možete biti sigurni da ćete u najtežim trenucima, ako dođu, biti u najboljem društvu, sretni, sigurni, jaki; ali za to treba biti kontemplativna duša.

79. Djeco moja, hoćete li zajedno sa mnom reći Gospodinu neka ne gleda na moju malenost i moju bijedu, nego na vjeru koju mi je dao? Ja nikada nisam sumnjao! I to je također tvoje, Gospodine, jer je ljudima svojstveno kolebati se.

Četrdeset i četiri godine! Djeco moja, sjećam se sada one sličice s likom svetoga Josipa Kalasancija, koju sam dao postaviti uz svoju postelju. Vidim Sveca kako dolazi u Rim; vidim ga kako ostaje ovdje, zlostavljan. U tome nalazim sličnost sa sobom. Vidim ga kao Sveca – a u tome ne nalazim sličnost –, i tako sve do časne starosti.

Budite vjerni, djeco duše moje, budite vjerni! Vi ste nastavak. Kao u štafetnim utrkama, doći će trenutak – kad Bog hoće, gdje Bog hoće, kako Bog hoće – u kojem ćete vi morati nastaviti dalje, trčeći, i dodavati štafetnu palicu jedni drugima, jer ja više neću moći. Nastojat ćete da se ne izgubi dobri duh koji sam primio od Gospodina, da netaknute ostanu tako osebujne i konkretne značajke našega poziva. Prenijet ćete ovaj naš način življenja, ljudski i božanski, sljedećem naraštaju, a on idućem, i onome poslije njega.

Gospodine, molim te toliko toga za svoje sinove i za svoje kćeri… Molim te za njihovu ustrajnost, za njihovu vjernost, za njihovu odanost! Bit ćemo vjerni ako budemo odani. Prijeđi, Gospodine, preko naših padova; neka se nitko ne osjeća sigurnim ako se ne bori, jer gdje se najmanje nadaš, tu zec iskoči, kako kaže poslovica. A sve su poslovice pune mudrosti.

Razumijevajte jedni druge, ispričavajte jedni druge, volite se, znajte da ste uvijek u rukama Božjim, praćeni njegovom dobrotom, pod okriljem svete Marije, pod zaštitom svetoga Josipa i čuvani od Anđela čuvara. Nikada se ne osjećajte osamljenima, uvijek u društvu, i uvijek ćete biti čvrsti: nogama na zemlji, a srcem tamo gore, da biste znali slijediti ono dobro.

Tako ćemo uvijek naučavati nauk bez zablude, sada kad ima tolikih koji to ne čine. Gospodine, ljubimo Crkvu jer si Ti njezina Glava; ljubimo Papu, jer on treba predstavljati Tebe. Trpimo s Crkvom – usporedba je od ovoga ljeta – kao što je trpio Narod Izraelov u onim godinama boravka u pustinji. Zašto tolike godine, Gospodine? Možda da bismo Ti bili sličniji, da bismo imali više razumijevanja i da bismo se više ispunili tvojom ljubavlju.

Betlehem je napuštenost; Nazaret rad; apostolat javni život. Glad i žeđ. Razumijevanje, kad se ophodi s grješnicima. A na Križu, svećeničkom kretnjom, širi ruke da bismo svi stali na drvo. Nije moguće ljubiti cijelo čovječanstvo – mi volimo sve duše i ne odbacujemo nikoga – osim s Križa.

Vidi se da nam Gospodin želi dati veliko srce… Gledajte kako nam pomaže, kako se brine za nas, kako je jasno da smo njegov pusillus grex³, kakvu nam jakost daje da usmjeravamo i ispravljamo smjer, kako nas potiče da tu i tamo bacimo kamen koji će spriječiti raspršivanje, kako nam pomaže u pobožnosti onim zviždukom punim ljubavi.

Hvala ti, Gospodine, jer bez istinske ljubavi predanje ne bi imalo smisla. Neka uvijek živimo s dušom punom Krista, i tako će naše srce znati prihvatiti, očišćene, sve zemaljske stvari. Tako će iz ovoga srca, koje će odražavati tvoje preljubljeno i milosrdno, izići svjetlo, izići sol, izići plamenovi koji će sve spaliti.

Utecimo se svetoj Mariji, Kraljici Opusa Dei. Sjetite se da, srećom, ova Majka ne umire. Ona poznaje našu malenost, i za Nju smo uvijek mala djeca, kojoj ima mjesta za počinak u njezinu krilu.

82. U Djelu svi imamo obvezu ljubavi, slobodno prihvaćenu, prema Bogu, našem Gospodinu. Obvezu koja se jača osobnom milošću, svojstvenom staležu svakoga pojedinca, i onom drugom, specifičnom milošću koju Gospodin daje dušama koje poziva u svoj Opus Dei. Kako mi je slatka, poput meda i saća, ona božanska ljubavna izjava: «Ego redemi te, et vocavi te nomine tuo, meus es tu!»⁷; Ja sam te otkupio, imenom sam te zazvao: ti si moj! Ne pripadamo sebi, djeco; njegovi smo, Gospodinovi, jer nam se prohtjelo odgovoriti: «Ecce ego, quia vocasti me!»⁸; evo me, jer si me zvao.

Obveza ljubavi, koja je ujedno i sveza pravednosti. Ne volim govoriti samo o pravednosti kad govorim o Bogu: u njegovoj se prisutnosti utječem njegovu milosrđu, njegovu suosjećanju, kao što se utječem vašoj sinovskoj pobožnosti da molite za mene, jer znate da vam moja molitva ne nedostaje ni u jednom trenutku dana ni noći.

Ali ta obveza ljubavi, kakav joj je sadržaj? Na što nas obvezuje? Na borbu, kćeri i sinovi moji. Na borbu, da bismo u djelo proveli asketska sredstva koja nam Djelo predlaže kako bismo bili sveti; na borbu, da ispunjavamo svoje Norme i običaje; da se trudimo steći i braniti dobar nauk i popraviti vlastito vladanje; da nastojimo živjeti od molitve, od žrtve i od rada, i – ako je moguće – s osmijehom: jer razumijem, djeco, da se katkad nije lako smiješiti.

Oče, reći ćete mi, moramo li se boriti da bismo dali primjer? Da, djeco, ali ne tražeći pljesak na zemlji. Ne pokolebajte se ako naiđete na poruge, klevete, mržnju, prezir. Moramo se boriti – opet govori liturgija dana – «slavom i sramotom; zlim i dobrim glasom; kao zavodnici, a istiniti; kao nepoznati, a poznati; kao umirući, a evo živimo; kao kažnjeni, a ne ubijeni; kao žalosni, a uvijek radosni; kao siromašni, a mnoge obogaćujemo; kao oni koji ništa nemaju, a sve posjeduju»⁹.

Ne očekujte čestitke ni riječi ohrabrenja u svojoj kršćanskoj borbi. Moramo imati posve jasnu svijest: znamo li da je naša unutarnja borba potrebna da služimo Bogu, Crkvi i dušama? Jesmo li uvjereni da se Gospodin želi poslužiti – u ovim trenucima strašne neodanosti – našim malim naporom da budemo vjerni, kako bi ispunio vjerom, nadom i ljubavlju tisuće duša? Onda, u borbu, kćeri i sinovi moji, pred Bogom i uvijek zadovoljni, ne misleći na ljudske pohvale.

Gospodine, iako se ophodimo s tobom, izdajemo te, ali se vraćamo k Tebi. Bez toga ophođenja, što bi bilo s nama? Kako bismo mogli tražiti tvoju prisnost? Kako bismo bili sposobni žrtvovati se s tobom na Križu, dajući se pribiti iz ljubavi prema tebi, da služimo stvorenjima?

«Bože moj, ostaviti tebe znači ići u smrt; slijediti tebe znači ljubiti; vidjeti tebe znači posjedovati te. Daj mi, Gospodine, čvrstu vjeru, obilnu nadu, neprestanu ljubav. Zazivam tebe, Bože, po kojem pobjeđujemo neprijatelja. Bože, po čijoj milosti nismo posve propali. Bože, ti nas opominješ da bdijemo. Bože, s tvojom milošću izbjegavamo zlo i činimo dobro. Bože, ti nas jačaš da ne podlegnemo nevoljama; Bože, kojemu dugujemo svoju poslušnost i dobro upravljanje»¹⁰.

101. Pa ipak, kćeri i sinovi moji, jako nas boli gledati kako se unutar Crkve promiču strašne kampanje protiv pravde, koje nužno zaoštravaju nemir u društvu, jer nema mira u savjestima. Duše se obmanjuju. Govori im se o oslobođenju koje nije Kristovo. Isusov nauk, njegov Govor na gori, ona blaženstva koja su poema božanske ljubavi, zanemaruju se. Traži se samo zemaljska sreća, koju na ovom svijetu nije moguće postići.

Duša je, djeco, stvorena za vječnost. Ovdje smo samo u prolazu. Ne zavaravajte se: bol će biti nerazdvojni suputnik na putu. Tko se bude upinjao jedino da ne trpi, doživjet će neuspjeh; i možda neće postići drugo nego da zaoštri vlastitu i tuđu gorčinu. Nikomu nije drago da ljudi trpe, i dužnost je ljubavi truditi se koliko je moguće da se olakšaju nevolje bližnjega. Ali kršćanin mora imati i smjelosti ustvrditi da je bol izvor blagoslova, dobra, jakosti; da je dokaz ljubavi Božje; da je oganj koji nas čisti i pripravlja za vječnu sreću. Nije li to znak koji nam je Anđeo pokazao da bismo našli Isusa? «I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama»³.

Kad se trpljenje prihvaća kao što ga je Gospodin prihvatio u Betlehemu i na Križu, i kad se shvati da je ono očitovanje Božje dobrote, njegove spasiteljske i suverene Volje, onda ono i nije križ, ili je u svakom slučaju Križ Kristov, koji nije težak jer ga nosi On sam. «Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan»⁴. Ali danas se te riječi zaboravljaju, i «često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova»⁵, organizirajući užasne kampanje protiv njegove Osobe, njegova nauka i njegovih sakramenata. Mnogi su oni koji žele promijeniti razlog postojanja Crkve, svodeći je na ustanovu s vremenitim ciljevima, antropocentričnu, s čovjekom kao oholim vrhuncem svih stvari.

Božić nas podsjeća da je Gospodin početak i svršetak i središte stvorenja: «U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog»⁶. Krist je, kćeri i sinovi moji, onaj koji privlači sva stvorenja: «Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa»⁷. A utjelovivši se i došavši nastaniti se među nama⁸, pokazao nam je da nismo na svijetu zato da tražimo vremenitu, prolaznu sreću. Tu smo da postignemo vječno blaženstvo, idući njegovim stopama. A to ćemo postići samo učeći od Njega.

Crkva je uvijek bila teocentrična. Njezino je poslanje postići da sve stvoreno teži k Bogu kao svrsi, po Isusu Kristu, koji je «Glava Tijela, Crkve…, da u svemu bude Prvak. Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima»⁹. Ustoličimo ga, ne samo u svome srcu i u svojim djelima, nego – željom i apostolskim radom – na najviše mjesto u svim ljudskim djelatnostima.

120. Nakon pedeset godina ja sam kao dijete koje tepa. Počinjem, iznova počinjem, kao svakoga dana. I tako do kraja dana koji mi preostaju: uvijek iznova počinjući. Gospodin tako hoće, da ni u kome od nas ne bude razloga za oholost, ni za glupu taštinu. Moramo biti usmjereni na Njega, na njegove usne: s pozornim uhom, s napetom voljom, spremnom slijediti božanska nadahnuća.

Pogled unatrag… Neizmjeran vidik: toliko boli, toliko radosti. A sada, sve same radosti, sve same radosti… Jer imamo iskustvo da je bol udaranje čekićem kojim umjetnik od svakoga od nas, od te bezoblične mase što jesmo, želi načiniti raspelo, Krista, onoga alter Christus koji moramo biti.

Gospodine, hvala ti za sve. Mnogo ti hvala! Zahvaljivao sam ti; redovito sam ti zahvaljivao. Prije nego što sam počeo ponavljati onaj liturgijski poklik – gratias tibi, Deus, gratias tibi! –, govorio sam ti to srcem. A sada su to mnoga usta, mnoge grudi, što ti jednoglasno ponavljaju isto: gratias tibi, Deus, gratias tibi! Jer nemamo razloga ni za što drugo doli za zahvaljivanje. Ne smijemo se uzrujavati ni zbog čega; ne smijemo se brinuti ni zbog čega; ne smijemo izgubiti spokoj ni zbog čega na svijetu. Govorim to ovih dana svima koji dolaze iz Portugala²: smireni, smireni! I jesu. Podari spokoj mojoj djeci. Neka ga ne izgube ni kad počine krupnu pogrešku. Ako shvate da su je počinili, to je već milost, svjetlo s neba.

Gratias tibi, Deus, gratias tibi! Život svakoga od nas mora biti pjesma zahvaljivanja. Jer, kako je nastao Opus Dei? Načinio si ga Ti, Gospodine, sa šačicom vjetrogonja… «Stulta mundi, infirma mundi, et ea quæ non sunt»³. Sav se nauk svetoga Pavla ispunio: potražio si posve nelogična sredstva, nimalo prikladna, i proširio si rad po cijelome svijetu. Zahvaljuju ti u cijeloj Europi, i ponegdje u Aziji i Africi, i u cijeloj Americi, i u Oceaniji. Posvuda ti zahvaljuju.