Lista točaka

46. Galaćanima sveti Pavao kaže nešto vrlo lijepo o Božjem sinovstvu: «Misit Deus Filium suum…, ut adoptionem filiorum reciperemus»². Odasla Bog Sina svoga Isusa i učini da uzme obličje našega tijela, da bismo primili njegovo sinovstvo. Gledajte, djeco moja, gledajte kakvu zahvalnost moramo iskazati tomu našemu Bratu, koji nas je učinio djecom Očevom. Jeste li vidjeli onu svoju malu braću, ona sitna stvorenja, djecu vaših rođaka, koja trebaju sve i svakoga? Takvo je Dijete Isus. Dobro ga je tako promatrati, bespomoćna. Premda je Svemogući, premda je Bog, postao je Dijete nemoćno, nezaštićeno, kojemu je potrebna naša ljubav.

Ali u onoj hladnoj samoći, sa svojom Majkom i svetim Josipom, ono što Isus želi, ono što će ga ugrijati, jest naše srce. Zato iščupaj iz srca sve što smeta! Ti i ja, sine moj, pogledat ćemo sve ono što smeta u našemu srcu… Van! Ali uistinu. Sveti Ivan to ponavlja u prvom poglavlju: «Quotquot autem receperunt eum dedit eis potestatem filios Dei fieri»³. Dao nam je moć da postanemo djeca Božja. Bog je htio da budemo njegova djeca. Ništa ne izmišljam kad vam kažem da je Božje sinovstvo bitan dio našega duha: sve je u Svetom pismu. Istina je da u unutarnjoj povijesti Djela postoji jedan datum, jedan točno određen trenutak, u kojem je Bog htio da se osjetimo njegovom djecom, da u duh Opusa Dei ugradimo taj duh Božjega sinovstva. Saznat ćete to u svoje vrijeme. Bog je htio da, prvi put u povijesti Crkve, upravo Opus Dei bude onaj koji će to sinovstvo živjeti korporativno.

Molimo, dakle, molitvom djece i molitvom neprekidnom. «Oro coram te, hodie, nocte et die»⁴; molim pred tobom noću i danju. Niste li me toliko puta čuli govoriti: da smo kontemplativci, noću i danju, čak i dok spavamo; da je san dio molitve? Rekao je to Gospodin: «Oportet semper orare, et non deficere»⁵. Moramo moliti uvijek, uvijek. Moramo osjećati potrebu da se utječemo Bogu, nakon svakoga uspjeha i svakoga neuspjeha u unutarnjem životu. Osobito u tim slučajevima ponizno se vratimo i recimo Gospodinu: unatoč svemu, tvoj sam sin! Odigrajmo ulogu rasipnoga sina.

Kao što na drugome mjestu kaže Pismo: moleći uvijek, ne dugim usmenim molitvama⁶, nego misaonom molitvom bez buke riječi, bez vanjske geste. Gdje molimo? «In angulis platearum…»⁷. Kad hodamo ulicama i trgovima, moramo neprestano moliti. To je duh Djela.

51. Koliko sam se puta ganuo čitajući onu molitvu koju Crkva predlaže svećenicima da je izmole prije mise! «O felicem virum, beatum Ioseph, cui datum est, Deum, quem multi reges voluerunt videre et non viderunt, audire et non audierunt…». Niste li osjetili kao neku zavist prema Apostolima i učenicima, koji su se tako izbliza ophodili s Isusom Kristom? A zatim, niste li osjetili kao neki stid, jer biste možda – i bez možda: ja sam siguran, s obzirom na svoju slabost – bili među onima koji su se izvlačili, koji su kukavički bježali i nisu ostajali uz Isusa na Križu?

«…quem multi reges voluerunt videre et non viderunt, audire et non audierunt; non solum videre et audire, sed portare, deosculari, vestire et custodire!». Ne mogu vam to sakriti. Katkad, kad sam sâm i osjećam svoje bijede, uzmem u naručje kip Djeteta Isusa, i ljubim ga i plešem s njim… Nije me stid da vam to kažem. Kad bismo imali Isusa u svom naručju, što bismo činili? Jeste li imali mlađu braću, dosta mlađu od vas? Ja jesam. I uzimao sam ga u naručje i ljuljao ga. Što bih tek učinio s Isusom?

«Ora pro nobis, beate Ioseph»⁷. Jasno da moramo tako reći! «Ut digni efficiamur promissionibus Christi». Sveti Josipe, nauči nas ljubiti svoga Sina, našega Otkupitelja, Bogočovjeka! Moli za nas, sveti Josipe!

I nastavljamo razmatrati, djeco moja, ovu molitvu koju Crkva predlaže svećenicima prije slavljenja svete Žrtve.

«Deus, qui dedisti nobis regale sacerdotium…»⁸. Za sve je kršćane svećeništvo kraljevsko, osobito za one koje je Bog pozvao u svoje Djelo: svi imamo svećeničku dušu. «Præsta, quæsumus; ut, sicut beatus Ioseph unigenitum Filium tuum, natum ex Maria Virgine…». Jeste li vidjeli kakva čovjeka vjere? Jeste li vidjeli kako se divio svojoj Zaručnici, kako vjeruje da u njoj ne može biti ljage, i kako prima Božja nadahnuća, božansku jasnoću, u onoj tami, strašnoj za besprijekorna čovjeka? Kako je poslušan! «Uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat»⁹, zapovijeda mu božanski glasnik. I on to čini. Vjeruje u djelo Duha Svetoga! Vjeruje u onoga Isusa, koji je Otkupitelj obećan po Prorocima, kojega su kroz naraštaje i naraštaje očekivali svi koji su pripadali Narodu Božjemu: Patrijarsi, Kraljevi…

«…ut, sicut beatus Ioseph unigenitum Filium tuum, natum ex Maria Virgine, suis manibus reverenter tractare meruit et portare…». Mi, djeco moja – svi, svjetovnjaci i svećenici –, nosimo Boga – Isusa – u duši, u središtu cijeloga svog života, s Ocem i s Duhom Svetim, dajući nadnaravnu vrijednost svim svojim djelima. Dodirujemo ga rukama, toliko puta!

«…suis manibus reverenter tractare meruit et portare…». Mi to ne zaslužujemo. Samo po njegovu milosrđu, samo po njegovoj dobroti, samo po njegovoj beskrajnoj ljubavi nosimo ga sa sobom i nositelji smo Krista.

«…ita nos facias cum cordis munditia…»¹⁰. Takvi, takvi On želi da budemo: čista srca. «Et operis innocentia – nedužnost djela jest ispravna nakana – tuis sanctis altaribus deservire». Služiti mu ne samo na oltaru, nego u cijelome svijetu, koji je za nas oltar. Sva se ljudska djela čine kao na oltaru, i svaki od vas, u onom jedinstvu kontemplativnih duša koje je vaš dan, na neki način govori svoju misu, koja traje dvadeset četiri sata, u očekivanju sljedeće mise, koja će trajati još dvadeset četiri sata, i tako do kraja našega života.

«…Ut sacrosantum Filii tui corpus et sanguinem hodie digne sumamus, et in futuro sæculo præmium habere mereamur æternum»¹¹. Djeco moja: očinske pouke, ove Josipove; čudesne pouke. Možda ćete uskliknuti, kao što kažem ja sa svojim tužnim iskustvom: ništa ne mogu, ništa nemam, ništa nisam. Ali sin sam Božji i Gospodin nam navješćuje, po psalmistu, da nas ispunja blagoslovima punim ljubavi: «Prævenisti eum in benedictionibus dulcedinis»¹², da nam unaprijed pripravlja naš put – opći put Djela i, unutar njega, vlastitu stazu svakoga pojedinca –, učvršćujući nas na putu Isusovu, i Marijinu, i Josipovu.

Ako budete vjerni, djeco, moći će se o vama reći ono što liturgija tvrdi o svetom Josipu, svetom Patrijarhu: «Posuisti in capite eius coronam de lapide pretioso»¹³. Kako me žalosti vidjeti likove Svetaca bez aureole! Poklonili su mi – i ganuo sam se – dva mala kipa moje prijateljice svete Katarine, one nesputana jezika, one znanosti Božje, one iskrenosti. I odmah sam rekao da im stave aureolu; krunu koja neće biti od lapide pretioso, ali će lijepo izgledati kao zlato. Samo izgled, kao i ljudi.

56. Tvrdi da će nam ono što zamolimo dati njegov Otac koji je na nebesima. Ova se naša obitelj u svijetu osjeća sjedinjenom s Ocem nebeskim kao nijedna druga. Imamo Oca i neprestano osjećamo Božje sinovstvo. Nisam to htio ja, htio je On. Mogao bih vam reći čak i kada, i u kojem trenutku, i gdje se dogodila ona prva molitva djeteta Božjega.

Naučio sam ga zvati Ocem, u Očenašu, od malena; ali osjetiti, vidjeti, diviti se toj Božjoj želji da budemo njegova djeca…, na ulici i u tramvaju – sat, sat i pol, ne znam –; Abba, Pater!, morao sam vikati.

U Evanđelju ima čudesnih riječi; sve su one takve: «Nitko ne pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti»⁴. Onoga je dana izričito, jasno i odlučno htio da se vi, zajedno sa mnom, uvijek osjećate djecom Božjom, djecom ovoga Oca koji je na nebesima i koji će nam dati što god zamolimo u ime njegova Sina.

61. Svatko, u dubini svoje savjesti, nakon što prizna: Gospodine, molim te za oproštenje svojih grijeha, može se obratiti Bogu s potpunim, sinovskim pouzdanjem; s pouzdanjem koje zaslužuje ovaj Otac koji – ne umaram se to ponavljati – ljubi svakoga od nas kao majka svoje dijete… Mnogo više, ne kao; mnogo više nego majka svoje dijete i otac svoga prvorođenca. To je čas da kažemo ovome svemoćnom, premudrom Bogu, Ocu našemu, koji je svakoga od nas ljubio sve do smrti, smrti na križu, da nećemo izgubiti spokoj, makar se stvari naizgled i pogoršavale. Mi, djeco, nastavimo dalje svojim putem, mirni, jer Bog, naš Gospodin, neće dopustiti da razore njegovu Crkvu, neće dati da se u svijetu izgube tragovi njegovih božanskih stopa.

Sada, na našu nesreću i nesreću cijeloga kršćanstva, svjedoci smo đavolskoga pokušaja da se Crkva razgradi, da joj se oduzmu tolika očitovanja njezine božanske ljepote, izravno napadajući vjeru, moral, stegu i bogoštovlje, i to bestidno, čak i u najvažnijim stvarima. To je paklena graja koja hoće zamutiti temeljne pojmove katoličke vjere. Ali ništa neće moći, Gospodine, ni protiv tvoje Crkve ni protiv tvoga Djela. Siguran sam.

Još jednom, ne izričući to naglas, molim te da primijeniš ovaj lijek i onaj drugi. Ti si nam, Gospodine, dao razum da njime rasuđujemo i da ti bolje služimo. Dužni smo sa svoje strane učiniti sve što je moguće: upornost, tvrdoglavost, ustrajnost u svojoj molitvi, sjećajući se onih riječi koje si nam Ti uputio: «Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!»⁴.

77. Zahvaljujem ti, Gospodine, za tvoju neprestanu zaštitu i za činjenicu da si htio zahvaćati, katkad na posve očit način – ja to nisam molio, ne zaslužujem to! –, kako ne bi ostala nikakva sumnja da je Djelo tvoje, samo tvoje i posve tvoje. U sjećanje mi dolazi ono čudo Božjega sinovstva. Bio je to dan pun sunca, nasred ulice, u tramvaju: Abba, Pater!, Abba, Pater!…

Hvala ti, Gospodine, što nitko ne propovijeda u prezbiteriju. Bilo bi pravo da me spomene, a meni bi bilo neugodno. Bila bi to ujedno i nepravda, jer nisam učinio ništa, uvijek sam bio zapreka… Bilo koji od mojih sinova rekao bi dirljive stvari, ali ja bih – posramljen – polako izišao iz oratorija, nečujno se izvukavši kroz vrata… Hvala ti što si imao tu obzirnost prema meni.

Beata Maria intercedente… Sada mi se sve čini zapanjujućim. Ta nisam činio ništa drugo nego smetao! Nisam vam danas mislio govoriti, djeco moja, i nisam ništa pripremio, čak ni u mislima. Samo obavljam svoju osobnu molitvu, naglas. Obavljajte je i vi, svaki za sebe.

Nemojte zahvaljivati meni. Zahvalite za sve Gospodinu, našoj Majci, našemu Ocu i Gospodinu svetom Josipu, koji je zaštitnik našega duhovnoga života i daje jakost ovoj našoj askezi, koja je mistična; ovoj golemoj činjenici kontemplativnoga života nasred ulice.

Hvala ti, Gospodine, što su sa mnom postupali kao s krpom, premda je to bilo malo prema onome što sam zasluživao. Promatrao si me u ovom nadnaravnom športu i vidio si da moji mišići nisu bili dorasli tomu da vlastitim snagama iziđem na kraj u ovoj borbi i da se nazovem pobjednikom. Doista osjećam poniženje što nemam, niti sam imao, niti sam ikada imao osobne preduvjete potrebne za tako božanski rad. Gospodine, duboko sam ponižen što nisam znao odgovoriti na milost kako sam trebao. Duboko ponižen i zahvalan cijelom svojom dušom: ex toto corde, ex tota anima!

104. Siguran sam da će vam Duh Sveti katkad, kao zalog nagrade koju vam čuva za vašu odanost, dati da vidite kako donosite dobar plod. Recite tada: Gospodine, da, istina je: Ti si postigao da je, unatoč mojim bijedama, plod izrastao usred tolike pustinje; hvala Tebi, Deo gratias!

Ali, u drugim trenucima, možda će vas napastovati đavao – koji nikad ne uzima godišnji odmor – da sebi pripišete zasluge koje nisu vaše. Kad opazite da se misli i želje, riječi i djela, rad, pune ispraznim samodopadstvom, glupim ponosom, morate odgovoriti đavlu: da, imam ploda, Deo gratias!

Zato je ova godina osobito vrijeme zahvaljivanja, i tako sam to naznačio svojim kćerima i svojim sinovima, riječima uzetima iz liturgije: «Ut in gratiarum semper actione maneamus!»¹⁸. Da uvijek ostanemo u neprestanom zahvaljivanju Bogu, za sve: za ono što se čini dobrim i za ono što se čini lošim, za slatko i za gorko, za bijelo i za crno, za maleno i za veliko, za malo i za mnogo, za ono što je vremenito i za ono što ima vječni domet. Zahvalimo našemu Gospodinu za sve što se dogodilo ove godine, a na neki način i za naše nevjernosti, jer smo ih priznali i navele su nas da ga molimo za oproštenje i da donesemo konkretnu odluku – koja će našim dušama biti na veliko dobro – da nikad više ne budemo nevjerni.

Ne smijemo gajiti nikakve druge želje osim da budemo usmjereni na Boga, u neprestanoj hvali i slavi njegova imena, pomažući mu u njegovu božanskom djelu Otkupljenja. Tada će sav naš žar biti u tome da druge učimo upoznati Isusa Krista, a po Njemu Oca i Duha Svetoga; znajući da do Isusa dolazimo po Mariji i po ophođenju sa svetim Josipom i s našim svetim Anđelima čuvarima.

Kao što sam vam napisao već prije toliko godina, čak i loš plod, suhe grane, opalo lišće, kad se zakopaju uz podnožje debla, mogu okrijepiti stablo s kojega su otpali. Zašto su nam naše pogreške i zablude, jednom riječju, naši grijesi – koje ne želimo, kojih se gnušamo – mogli učiniti dobro? Jer je potom došlo kajanje, ispunili smo se stidom i željom da budemo bolji, surađujući s Gospodinovom milošću. Poniznošću se ono što je bilo smrt pretvara u život; ono što je imalo donijeti jalovost i neuspjeh postaje pobjeda i obilje plodova.

Svakoga dana, kod prikazanja u misi, kad prikazujem svetu Hostiju, stavljam na patenu sve svoje kćeri i sinove koji su bolesni ili u nevolji. Dodajem i lažne brige, one koje si katkad sami stvarate jer vam se tako prohtije; da vam barem Gospodin izbije iz glave te gluposti.

«Čim anđeli otiđoše od njih na nebo, pastiri… pohite te pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama»¹⁹. Kad se približimo Sinu Božjemu, uvjeravamo se da smo pigmeji pokraj diva. Osjećamo se sićušnima, poniženima, i u isti mah prepunima ljubavi prema Bogu, našemu Gospodinu, koji nas je, tako velik, tako neizmjeran i beskonačan, učinio svojom djecom. I potaknuti smo da mu zahvaljujemo, sada, ove godine, i kroz cijeli život i cijelu vječnost. Kako lijepo u gregorijanskom pjevanju zvuče kitice predslovlja! «Vere dignum et iustum est, æquum et salutare, nos tibi semper, et ubique gratias agere!»²⁰. Mi smo maleni, maleni; a On je naš svemogući i vječni Otac.