Lista točaka

18. Vrlo dobro znamo što nam danas kaže sveti Pavao: «Fratres: scientes quia hora est iam nos de somno surgere»¹¹. Već je vrijeme da radimo! Da radimo iznutra, na izgradnji svoje duše; izvana, na izgradnji Kraljevstva Božjega. I opet nam na usne dolazi kajanje: Gospodine, molim te oproštenje za svoj loši život, za svoj mlaki život; molim te oproštenje za svoj loše obavljeni rad; molim te oproštenje što te nisam znao ljubiti, pa zato nisam znao biti usmjeren na Tebe. Prezriv pogled koji sin uputi majci nanosi joj neizmjernu bol; uputi li ga nekoj stranoj osobi, nije previše važno. Ja sam tvoj sin: mea culpa, mea culpa!…

«Znajte da je već čas da se oda sna prenemo…». S kakvim se nadnaravnim smislom gledaju stvari? Onim smislom koji se izvana ne primjećuje, ali se očituje u djelima, katkad čak i u pogledu. Na tebi je da pogledaš duboko u sebe. Nije li istina da je u tvome životu bilo pomalo sna? Pomalo komotnosti? Pomisli kako sebi olakšavamo stvari: izvršavamo dužnost bez previše ljubavi. Izvršiti dužnost!

«Nox præcessit, dies autem appropinquavit: abiiciamus ergo opera tenebrarum, et induamur arma lucis»¹²; odložimo, dakle, djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kako snažno govori Apostol! «Sicut in die honeste ambulemus»¹³. Moramo hoditi kroz život kao apostoli, sa svjetlom Božjim, sa solju Božjom. S prirodnošću, ali s takvim unutarnjim životom, s takvim duhom Opusa Dei, da svijetlimo, da izbjegnemo pokvarenost koja nas okružuje, da kao plod donosimo spokoj i radost. I usred suza – jer katkad se i plače, ali nije važno –, radost i mir, gaudium cum pace.

Sol, vatra, svjetlo; za duše, za tvoju i za moju. Čin ljubavi, kajanja. Mea culpa… Ja sam mogao, ja sam trebao biti oruđe… Zahvaljujem ti, Bože moj, jer si mi, unatoč svemu, dao veliku vjeru, i milost poziva, i milost ustrajnosti. Zato nam Crkva u svetoj misi daje da izgovorimo: «Dominus dabit benignitatem, et terra nostra dabit fructum suum»¹⁴. Taj je Božji blagoslov izvor svakoga dobrog ploda, onoga ozračja potrebnog da bismo u svome životu mogli postati sveti i uzgajati svete, djecu njegovu.

«Dominus dabit benignitatem…». Plod očekuje Gospodin naš. Ako mu ga ne dajemo, otimamo mu ga. Ali ne kržljav, slabašan plod, zato što se nismo znali predati. Gospodin daje vodu, kišu, sunce, tu zemlju… Ali očekuje sjetvu, presađivanje, obrezivanje; očekuje da s ljubavlju čuvamo plodove, sprječavajući, bude li potrebno, da dođu ptice nebeske i pojedu ih.

Završit ćemo utječući se našoj Majci, da nam pomogne ispuniti ove odluke koje smo donijeli.

22. Toliko sam vam puta rekao, djeco moja – a vi ste to isto toliko puta ponovili –, da je Bog, naš Gospodin, u svojoj providnosti punoj ljubavi, u nježnosti koju osjeća prema ljudima – «deliciæ meæ esse cum filiis hominum»⁷, njegova je radost biti s djecom čovjekovom –, htio na neki način učiniti nas suotkupiteljima s Njime. Zato, da bi nam pomogao razumjeti tu divotu, daje da evanđelist do u pojedinosti ispripovjedi ovo veliko čudo. On je kruh mogao namaknuti odakle god je htio, jer «moje su sve životinje šumske, tisuće zvjeradi u gorama mojim. Znam sve ptice nebeske, moje je sve što se miče u poljima…, moja je zemlja i sve što je ispunja»⁸. Ali ne. Traži ljudsku suradnju.

«Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?»⁹. Treba mu dijete, dječak, nekoliko komada kruha i nekoliko riba. Potrebni smo mu ti i ja, sine moj: a on je Bog! To nas potiče da budemo velikodušni u svojem odgovoru na milost. Ne treba mu nitko od nas ni za što, a – istodobno – trebamo mu svi. Kakvo čudo! Ono malo što jesmo, ono malo što vrijedimo, naših nekoliko talenata – sve to traži od nas i ne možemo mu to uskratiti. Dvije ribe, kruh: sve.

Svatko će se sada morati upitati: što sam ja dosad učinio sa svojim osjetilima? Što sam učinio sa svojim duševnim moćima: s pamćenjem, s razumom, s voljom? Samo bi nam razmatranje te rečenice oduzelo sate. Što ćemo odsad nadalje morati činiti s cijelim svojim bićem? Prirodno je da nam sada na um dolaze tolike stvari koje nisu išle, a možda još uvijek ne idu. Zato ti kažem: sine moj, želiš li se popraviti, očistiti, mrtviti, više se ophoditi s Gospodinom, rasti u pobožnosti, bez teatralnosti i izvanjskih stvari, s naravnošću? Jer sve to povećava djelotvornost Djela, u našoj duši i u duši svih ljudi. Ako zastaneš i ispitaš svoj život u posljednje vrijeme, bit će ti lakše pratiti razmišljanja koja ja naglas iznosim, u vaše ime i u svoje.

Tada Isus reče: «Neka ljudi posjedaju»…¹⁰. Učenici su znali da Isus želi nahraniti te ljude, ali nisu imali novca: «Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije»¹¹. Nisu imali ni mnogo ni malo novca, a trebalo je pravo bogatstvo da se nahrani ono mnoštvo. Gospodin će tome doskočiti: «Neka ljudi posjedaju! A bilo je mnogo trave na tome mjestu. Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća»¹². Pet tisuća! Čuju Gospodinov glas i poslušaju ga svi, svi, svi – počevši od učenika! Kako je katkad s poslušnošću ondje vani…! Kakva šteta! Sve se hoće dovesti u pitanje. Čak i u životu predanja Bogu ima osoba kojima je sve prigoda za mudrovanje: smiju li poglavari zapovjediti ovo, smiju li zapovjediti ono, smiju li zapovjediti ovdje, smiju li zapovjediti ondje… U Opusu Dei znamo ovo: može se zapovjediti sve – uz najveće poštovanje osobne slobode u političkim i profesionalnim pitanjima –, dok god to nije uvreda Bogu.

27. Stižemo do treće točke našega razmatranja i, u ovoj trećoj točki, nisam ja taj koji vam predlaže određena razmišljanja: vi ste ti koji se morate suočiti sami sa sobom, budući da nas je Gospodin izabrao za istu svrhu i, u vama i u meni, rodilo se sve ovo sveopće čudo. Ovo je trenutak u kojem svatko mora pogledati sebe samoga, da vidi je li ili nije oruđe kakvo Bog hoće: posve osoban rad, vaš prisan i jedinstven rad s Bogom.

Uvjerite se, djeco moja, da je svetost jedini put: usred naših bijeda – ja ih imam mnogo –, svom dušom molimo za oproštenje. I unatoč tim bijedama, vi ste kontemplativne duše. Ja to tako shvaćam, ne gledam samo na vaše mane: jer se protiv toga tereta neprestano borimo, tražeći Gospodina Boga našega i njegovu blaženu Majku, nastojeći živjeti Norme koje sam vam odredio. Kao po nekoj potrebi, idemo k Bogu i k svetoj Mariji – našoj Majci –, s njima se stalno ophodimo; nije li upravo to ono što je svojstveno kontemplativnim dušama?

Kad sam se jutros probudio, pomislio sam da biste htjeli da vam kažem nekoliko riječi, i mora da sam pocrvenio, jer sam se zastidio. Tada, dok mi je srce išlo k Bogu, videći koliko toga još treba učiniti, i misleći i na vas, bio sam uvjeren da ja Djelu ne dajem sve što mu dugujem. On, da; Bog, da. Zato smo jutros došli obnoviti svoje zahvaljivanje. Siguran sam da je i vaša prva misao na današnji dan bila zahvaljivanje.

Gospodin je doista vjeran. Ali što je s nama? Morate odgovoriti osobno, djeco moja. Kako se svatko vidi u svome životu? Ne pitam vidite li se boljima ili gorima, jer katkad mislimo jedno, a nismo objektivni. Katkad Gospodin dopušta da nam se čini da idemo unatrag: tada se čvršće uhvatimo za njegovu ruku i ispunimo se mirom i radošću. Zato, ponavljam, ne pitam vas ide li vam bolje ili gore, nego vršite li Volju Božju, imate li želju boriti se, zazivati božansku pomoć, nikada se ne poslužiti ljudskim sredstvom a da se ujedno ne poslužite i nadnaravnim sredstvima.

Razmislite nastojite li proširiti srce, jeste li sposobni moliti Gospodina – jer često nismo sposobni ili, ako i molimo, molimo tako da nam to ne udijeli –, jeste li ga sposobni moliti, tako da vam to i udijeli, da vi budete posljednji, a vaša braća prvi; da vi budete svjetlo koje izgara, sol koja se troši. To treba moliti: da mi znamo podnositi neugodnosti, kako bi drugi bili sretni. To je velika tajna našega života i djelotvornost našega apostolata.

28. Jučer poslijepodne bio sam u Dvorani zemljovida. Nehotice sam bacio pogled iznad vrata i naišao na jednu od onih budilica razasutih po ovim kućama: «Elegit nos ante mundi constitutionem ut essemus sancti in conspectu eius»⁴. Ganulo me. Ne preostaje drugo nego boriti se da budemo sveti. To je naša svrha, drugu nemamo: svetost, svetost, svetost. Apostolska djela – kojih je mnogo – nisu ciljevi, nego sredstva, kao što je motika oruđe kojim vrtlar iz zemlje vadi plod koji ga hrani. Djeco moja, zato moramo svim silama težiti za svetošću: elegit nos… ut essemus sancti! Molim Gospodina za oproštenje zbog svojih propusta u odgovoru na milost, i za milost da odgovorim na to izabranje. Ako je potrebno, molim i više milosti nego što je daje redovita providnost: u tome se ne bojim pretjerati.

Djeco moja, ne želim duljiti. Pomozite mi da se ispunim zahvalnošću i priznanjem prema Bogu Ocu, Bogu Sinu, Bogu Duhu Svetomu. I prema Majci Božjoj i Majci našoj, koja nam je darivala majčinske osmijehe kad god smo ih trebali. Kad sam slutio da Gospodin nešto hoće, a nisam znao što, govorio sam – vičući, pjevajući, kako sam mogao! – riječi koje ste vi sigurno, ako ih i niste izgovorili ustima, okusili srcem: «Ignem veni mittere in terram et quid volo nisi ut accendatur?»⁵; oganj dođoh baciti na zemlju, pa što hoću nego da se razgori? I odgovor: «Ecce ego quia vocasti me!»⁶, evo me, jer si me zvao. Hoćemo li to sada, svi, ponovno reći našemu Bogu?

Mi smo tek nešto jadno, Gospodine, ali te mnogo ljubimo i želimo te ljubiti još mnogo više, jer smo tvoja djeca. Računamo na svu tvoju moć i na svu svoju bijedu. Priznajući svoju bijedu, poći ćemo kao mala djeca u naručje naše Majke, u krilo Majke Božje, koja je naša Majka, i k Srcu Krista Isusa. Primit ćemo svu jakost, svu moć, svu odvažnost, svu velikodušnost, svu ljubav koju Bog, naš Gospodin, čuva za svoja vjerna stvorenja. I bit ćemo sigurni, bit ćemo djelotvorni i radosni, i ispunit ćemo – tom božanskom jakošću – Svetu Volju Božju, uz pomoć svete Marije.

51. Koliko sam se puta ganuo čitajući onu molitvu koju Crkva predlaže svećenicima da je izmole prije mise! «O felicem virum, beatum Ioseph, cui datum est, Deum, quem multi reges voluerunt videre et non viderunt, audire et non audierunt…». Niste li osjetili kao neku zavist prema Apostolima i učenicima, koji su se tako izbliza ophodili s Isusom Kristom? A zatim, niste li osjetili kao neki stid, jer biste možda – i bez možda: ja sam siguran, s obzirom na svoju slabost – bili među onima koji su se izvlačili, koji su kukavički bježali i nisu ostajali uz Isusa na Križu?

«…quem multi reges voluerunt videre et non viderunt, audire et non audierunt; non solum videre et audire, sed portare, deosculari, vestire et custodire!». Ne mogu vam to sakriti. Katkad, kad sam sâm i osjećam svoje bijede, uzmem u naručje kip Djeteta Isusa, i ljubim ga i plešem s njim… Nije me stid da vam to kažem. Kad bismo imali Isusa u svom naručju, što bismo činili? Jeste li imali mlađu braću, dosta mlađu od vas? Ja jesam. I uzimao sam ga u naručje i ljuljao ga. Što bih tek učinio s Isusom?

«Ora pro nobis, beate Ioseph»⁷. Jasno da moramo tako reći! «Ut digni efficiamur promissionibus Christi». Sveti Josipe, nauči nas ljubiti svoga Sina, našega Otkupitelja, Bogočovjeka! Moli za nas, sveti Josipe!

I nastavljamo razmatrati, djeco moja, ovu molitvu koju Crkva predlaže svećenicima prije slavljenja svete Žrtve.

«Deus, qui dedisti nobis regale sacerdotium…»⁸. Za sve je kršćane svećeništvo kraljevsko, osobito za one koje je Bog pozvao u svoje Djelo: svi imamo svećeničku dušu. «Præsta, quæsumus; ut, sicut beatus Ioseph unigenitum Filium tuum, natum ex Maria Virgine…». Jeste li vidjeli kakva čovjeka vjere? Jeste li vidjeli kako se divio svojoj Zaručnici, kako vjeruje da u njoj ne može biti ljage, i kako prima Božja nadahnuća, božansku jasnoću, u onoj tami, strašnoj za besprijekorna čovjeka? Kako je poslušan! «Uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat»⁹, zapovijeda mu božanski glasnik. I on to čini. Vjeruje u djelo Duha Svetoga! Vjeruje u onoga Isusa, koji je Otkupitelj obećan po Prorocima, kojega su kroz naraštaje i naraštaje očekivali svi koji su pripadali Narodu Božjemu: Patrijarsi, Kraljevi…

«…ut, sicut beatus Ioseph unigenitum Filium tuum, natum ex Maria Virgine, suis manibus reverenter tractare meruit et portare…». Mi, djeco moja – svi, svjetovnjaci i svećenici –, nosimo Boga – Isusa – u duši, u središtu cijeloga svog života, s Ocem i s Duhom Svetim, dajući nadnaravnu vrijednost svim svojim djelima. Dodirujemo ga rukama, toliko puta!

«…suis manibus reverenter tractare meruit et portare…». Mi to ne zaslužujemo. Samo po njegovu milosrđu, samo po njegovoj dobroti, samo po njegovoj beskrajnoj ljubavi nosimo ga sa sobom i nositelji smo Krista.

«…ita nos facias cum cordis munditia…»¹⁰. Takvi, takvi On želi da budemo: čista srca. «Et operis innocentia – nedužnost djela jest ispravna nakana – tuis sanctis altaribus deservire». Služiti mu ne samo na oltaru, nego u cijelome svijetu, koji je za nas oltar. Sva se ljudska djela čine kao na oltaru, i svaki od vas, u onom jedinstvu kontemplativnih duša koje je vaš dan, na neki način govori svoju misu, koja traje dvadeset četiri sata, u očekivanju sljedeće mise, koja će trajati još dvadeset četiri sata, i tako do kraja našega života.

«…Ut sacrosantum Filii tui corpus et sanguinem hodie digne sumamus, et in futuro sæculo præmium habere mereamur æternum»¹¹. Djeco moja: očinske pouke, ove Josipove; čudesne pouke. Možda ćete uskliknuti, kao što kažem ja sa svojim tužnim iskustvom: ništa ne mogu, ništa nemam, ništa nisam. Ali sin sam Božji i Gospodin nam navješćuje, po psalmistu, da nas ispunja blagoslovima punim ljubavi: «Prævenisti eum in benedictionibus dulcedinis»¹², da nam unaprijed pripravlja naš put – opći put Djela i, unutar njega, vlastitu stazu svakoga pojedinca –, učvršćujući nas na putu Isusovu, i Marijinu, i Josipovu.

Ako budete vjerni, djeco, moći će se o vama reći ono što liturgija tvrdi o svetom Josipu, svetom Patrijarhu: «Posuisti in capite eius coronam de lapide pretioso»¹³. Kako me žalosti vidjeti likove Svetaca bez aureole! Poklonili su mi – i ganuo sam se – dva mala kipa moje prijateljice svete Katarine, one nesputana jezika, one znanosti Božje, one iskrenosti. I odmah sam rekao da im stave aureolu; krunu koja neće biti od lapide pretioso, ali će lijepo izgledati kao zlato. Samo izgled, kao i ljudi.

52. Gledajte: što čini Josip, s Marijom i s Isusom, da bi slijedio zapovijed Očevu, poticaj Duha Svetoga? Predaje mu cijelo svoje biće, stavlja mu u službu svoj radnički život. Josip, koji je stvorenje, hrani Stvoritelja; on, koji je siromašan obrtnik, posvećuje svoj profesionalni rad, nešto što su kršćani stoljećima bili zaboravili, a na što je Opus Dei došao podsjetiti. Daje mu svoj život, predaje mu ljubav svoga srca i nježnost svoje skrbi, pruža mu snagu svojih ruku, daje mu… sve što jest i što može: običan profesionalni rad, svojstven njegovu položaju.

«Beatus vir qui timet Dominum»¹⁴. Blago čovjeku koji se boji Gospodina, blago stvorenju koje ljubi Gospodina i izbjegava ga ražalostiti. To je timor Domini, jedini strah koji ja razumijem i osjećam. «Beatus vir qui timet Dominum; in mandatis eius cupit nimis»¹⁵. Blago duši koja ima ambiciju, želju vršiti božanske zapovijedi. Taj nemir uvijek ostaje. Ako se katkad pojavi kolebanje, jer razum ne vidi jasno, ili jer se naše strasti dižu kao zmije otrovnice, to je trenutak da kažemo: Bože moj, želim ti služiti, hoću ti služiti, gladan sam ljubiti te svom čistoćom srca svoga!

Što će nam onda nedostajati? Ništa! «Gloria et divitiæ erunt in domo eius»¹⁶. Ne tražimo zemaljsku slavu: bit će to nebeska slava. Sva sredstva – a to su bogatstva zemlje – moraju nam služiti da postanemo sveti, i da posvećujemo rad, i da radom posvećujemo druge. A u našem će srcu uvijek biti velik spokoj. «Et iustitia eius», pravda Božja, logika Božja, «manet in sæculum sæculi»¹⁷, ostat će u vijeke vjekova, ako je grijehom ne izbacimo iz svoga života. Ta pravda Božja, ta svetost koju je On stavio u našu dušu, zahtijeva – uvijek s radošću i s mirom – osobnu unutarnju borbu u kojoj nema buke ni halabuke: to je nešto snažnije, nešto posve naše, što se ne gubi osim ako se ne slomimo, osim ako to ne razbijemo kao da je glineni vrč. Da se to popravi, tu su Norme, tu je ispovijed i bratski razgovor s direktorom. I ponovno mir, radost! I opet osjećajmo veću želju da vršimo zapovijedi Gospodnje, veću dobru ambiciju da služimo Bogu i, po Njemu, svim stvorenjima!

81. Molite oproštenje, djeco, za ovu pomutnju, za ove gadosti koje se omogućuju unutar Crkve i odozgo, kvareći duše gotovo od djetinjstva. Ako ne bude tako, ako ne pođemo ovim putem pokore i zadovoljštine, nećemo ništa postići.

Da nas je malo za toliko mnoštvo? Da smo puni bijeda i slabosti? Da ljudski ne možemo ništa? Razmatrajte sa mnom one riječi svetoga Pavla: «Lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom»³.

Unatoč našim bijedama i našim pogreškama, Gospodin nas je izabrao da budemo njegova oruđa, u ovim tako teškim trenucima povijesti Crkve. Djeco, ne možemo se zaklanjati iza osobne malenosti, ne smijemo zakopati primljeni talent⁴, ne možemo se oglušiti na uvrede koje se nanose Bogu i na zlo koje se čini dušama. «Vi dakle, ljubljeni, pošto ste upozoreni, čuvajte se da ne biste, zavedeni bludnjom razularenika, otpali od svoje postojanosti»⁵.

Svatko u svome staležu, a svi s istim pozivom, potvrdno smo odgovorili na božanski poziv, da služimo Bogu i Crkvi, i da spašavamo duše. Stoga imamo više dužnosti i više prava nego drugi da budemo na oprezu; imamo veću odgovornost da živimo s jakošću; a imamo i više milosti.

Jeste li vidjeli kako su aktualne riječi poslanice prve korizmene nedjelje? «Opominjemo vas da ne primite uzalud milosti Božje. Jer on veli: U vrijeme milosti usliših te i u dan spasa pomogoh ti. Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa. Ni u čemu ne dajemo nikakve sablazni da se ne kudi ova služba, nego se u svemu iskazujemo kao poslužitelji Božji»⁶.

106. Nadam se da će se ovoga Božića sve moje kćeri i moji sinovi učvrstiti u odluci da budu ponizniji. Poznajem vas, i čini mi se da već čujem vašu radost dok iskreno priznajete da ne dajete plodove koje biste trebali donositi. Jer ćete se spremiti da se približite, uistinu posramljeni, betlehemskoj štalici, i molit ćete Dijete za oproštenje za sebe i za mene, i za tolike ljude koji su sada kao neplodna smokva, krcati lišćem, samim prividom. A ako vam Gospodin dopusti vidjeti da se želi poslužiti vama, da se vama već sada služi, ili već godinama, ili čak već vrlo dugo: in gratiarum semper actione maneamus! Neka iz vas provali zahvaljivanje Bogu, našemu Gospodinu, jer nas je potražio da mu budemo oruđa. Ali zahvaljujte mu iskreno, jer inače čovjek nije ništa više od bujna stabla, krcata lišćem i možda i plodovima, ali ispraznima, šupljima, bez težine, jer ne savijaju grane. Zreli plodovi, prepuni sočna, slatka i nepcu ugodna mesa, poniznošću uspijevaju stablu spustiti grane.

Sa zahvaljivanjem i odlukom da budemo ponizniji, približimo se Betlehemu i svetohraništu. Isus nas čeka. Recite mu nježne riječi. Povjerite mu svoje slabosti – ja mu povjeravam svoje – a katkad i, bez kokodakanja, priznajmo da jest, da smo obavili ovaj i onaj posao, da smo se trudili s mnogo radosti i s njegovom milošću, koju nam On šalje preko ruku svoje Presvete Majke, koja je i naša Majka, jer bez njegove pomoći ne činimo ništa.

To je najmanja raspoloženost koja se traži od onih koji rade s dušama. Oruđe nikad ne zadržava plodove za sebe. Ako u našem životu ima išta ukusno, ako ima išta što se sviđa Gospodinu, ako ima išta što postiže da se druge duše spase i da mi prolazimo putem ljubavi, sve to dugujemo Bogu, ovomu Gospodinu koji je htio postati Dijete.

Još nekoliko riječi za kraj: i dalje mnogo molite za Crkvu! Ljubite svom dušom Crkvu i Papu. Sjedinjujte se sve snažnije s nakanama moje mise, da svi, u zajedništvu s Marijom, pod očinskom zaštitom svetoga Josipa, živimo u neprestanom zahvaljivanju Presvetomu Trojstvu, Ocu, Sinu i Duhu Svetomu.

114. Noćas sam razmišljao o tolikim stvarima od prije mnogo godina. Doduše, uvijek govorim da sam mlad, i istina je: «Ad Deum qui lætificat iuventutem meam!»¹. Mlad sam mladošću Božjom. Ali mnogo je to godina. Pripovijedao sam to jutros, u molitvi, vašoj braći iz Savjeta.

Gospodin mi je dao vidjeti kako me je uvijek vodio za ruku. Imao sam četrnaest ili petnaest godina kad sam počeo naslućivati Ljubav, uviđati da mi srce traži nešto veliko i da to bude ljubav. Jasno sam vidio da Bog nešto hoće, ali nisam znao što je to. Zato sam razgovarao sa svojim ocem i rekao mu da želim biti svećenik. On nije očekivao takav obrat. Bio je to jedini put – već sam vam to pripovijedao u drugim prigodama – da sam vidio suze u njegovim očima. Odgovorio mi je: gledaj, sine moj, ako nećeš biti svet svećenik, zašto to želiš biti? Ali neću se protiviti onome što želiš. I odveo me da razgovaram s jednim njegovim prijateljem, da me on usmjeri.

Nisam znao što Bog hoće od mene, ali bilo je to – očito – izabranje. Doći će već što bude… Usput sam uviđao da nisam ni za što, i izgovarao sam onu litaniju, koja ne izvire iz lažne poniznosti, nego iz samospoznaje: ništa ne vrijedim, ništa nemam, ništa ne mogu, ništa nisam, ništa ne znam… Toliko sam vam to puta zapisivao; mnoge od tih stvari imate tiskane.

U molitvi je Paco Vives² čitao jedan od onih svezaka razmatranja kojima se redovito služimo i koji su, uz malu stilsku doradu, čudesni. A ja sam zahvaljivao Bogu što imamo to oruđe, i vidio sam tolike stvari. Vidio sam put koji smo prešli, i na koji način, i zapanjivao sam se. Jer, doista, još se jednom ispunilo ono što kaže Pismo³: ono što je ludo, ono što ništa ne vrijedi, ono što – moglo bi se reći – gotovo i ne postoji…, sve to Gospodin uzima i stavlja u svoju službu. Tako je uzeo i ono stvorenje, kao svoje oruđe. Nemam nikakva razloga za oholost.

Bog me proveo kroz sva poniženja, kroz ono što mi se činilo sramotom, a sada vidim da su to bile tolike kreposti mojih roditelja. Govorim to s radošću. Gospodin me morao pripraviti; a budući da me najviše boljelo ono što je bilo oko mene, udarao je upravo ondje. Poniženja svake vrste, ali ujedno podnošena s kršćanskim dostojanstvom: vidim to sada, i svakoga dana sve jasnije, sa sve više zahvalnosti Gospodinu, svojim roditeljima, svojoj sestri Carmen… Priču svojega brata Santiaga već sam vam ispripovijedao; i ona je povezana s Djelom. Oprostite mi što o tome govorim.