114. Noćas sam razmišljao o tolikim stvarima od prije mnogo godina. Doduše, uvijek govorim da sam mlad, i istina je: «Ad Deum qui lætificat iuventutem meam!»¹. Mlad sam mladošću Božjom. Ali mnogo je to godina. Pripovijedao sam to jutros, u molitvi, vašoj braći iz Savjeta.

Gospodin mi je dao vidjeti kako me je uvijek vodio za ruku. Imao sam četrnaest ili petnaest godina kad sam počeo naslućivati Ljubav, uviđati da mi srce traži nešto veliko i da to bude ljubav. Jasno sam vidio da Bog nešto hoće, ali nisam znao što je to. Zato sam razgovarao sa svojim ocem i rekao mu da želim biti svećenik. On nije očekivao takav obrat. Bio je to jedini put – već sam vam to pripovijedao u drugim prigodama – da sam vidio suze u njegovim očima. Odgovorio mi je: gledaj, sine moj, ako nećeš biti svet svećenik, zašto to želiš biti? Ali neću se protiviti onome što želiš. I odveo me da razgovaram s jednim njegovim prijateljem, da me on usmjeri.

Nisam znao što Bog hoće od mene, ali bilo je to – očito – izabranje. Doći će već što bude… Usput sam uviđao da nisam ni za što, i izgovarao sam onu litaniju, koja ne izvire iz lažne poniznosti, nego iz samospoznaje: ništa ne vrijedim, ništa nemam, ništa ne mogu, ništa nisam, ništa ne znam… Toliko sam vam to puta zapisivao; mnoge od tih stvari imate tiskane.

U molitvi je Paco Vives² čitao jedan od onih svezaka razmatranja kojima se redovito služimo i koji su, uz malu stilsku doradu, čudesni. A ja sam zahvaljivao Bogu što imamo to oruđe, i vidio sam tolike stvari. Vidio sam put koji smo prešli, i na koji način, i zapanjivao sam se. Jer, doista, još se jednom ispunilo ono što kaže Pismo³: ono što je ludo, ono što ništa ne vrijedi, ono što – moglo bi se reći – gotovo i ne postoji…, sve to Gospodin uzima i stavlja u svoju službu. Tako je uzeo i ono stvorenje, kao svoje oruđe. Nemam nikakva razloga za oholost.

Bog me proveo kroz sva poniženja, kroz ono što mi se činilo sramotom, a sada vidim da su to bile tolike kreposti mojih roditelja. Govorim to s radošću. Gospodin me morao pripraviti; a budući da me najviše boljelo ono što je bilo oko mene, udarao je upravo ondje. Poniženja svake vrste, ali ujedno podnošena s kršćanskim dostojanstvom: vidim to sada, i svakoga dana sve jasnije, sa sve više zahvalnosti Gospodinu, svojim roditeljima, svojoj sestri Carmen… Priču svojega brata Santiaga već sam vam ispripovijedao; i ona je povezana s Djelom. Oprostite mi što o tome govorim.