Lista točaka

62. Mudraci su stigli u Betlehem. Apokrifna evanđelja, koja u pravilu zaslužuju pobožnu pozornost, premda ne zaslužuju vjeru, pripovijedaju kako polažu svoje darove Djetetu pred noge; kako mu se klanjaju bez ustručavanja, kad Kralja kojega traže ne nalaze u kraljevskoj palači ni okružena brojnom poslugom, nego u jaslama, između vola i mazge, povijena u pelene, u naručju svoje Majke i svetoga Josipa, kao i svako drugo stvorenje koje je upravo došlo na svijet.

Sveti Matej, u odlomku svoga Evanđelja koji nam danas Crkva predlaže, završava riječima: «Upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju»⁵. Ljudi izvanredni u svoje vrijeme, priznate učenosti, povode se za jednim snom. Opet im ponašanje nije baš logično. Koliko je i u našem životu stvari ljudski nelogičnih, ali punih logike Božje!

Djeco moja, približimo se skupini koju čini ovo zemaljsko trojstvo: Isus, Marija, Josip. Ja se zavučem u kut; ne usuđujem se približiti Isusu, jer se sve moje bijede dižu na noge: prošle, sadašnje. Nekako me je sram, ali shvaćam i da mi Krist Isus upućuje pogled pun nježnosti. Tada se približim njegovoj Majci i svetom Josipu, tom čovjeku stoljećima tako zanemarenu, koji mu je na zemlji bio otac. I Isusu kažem: Gospodine, htio bih uistinu biti tvoj, da moje misli, moja djela, sav moj život budu tvoji. Ali eto vidiš: ova jadna ljudska bijeda toliko me je puta bacala amo-tamo…

Volio bih da sam bio tvoj od prvoga trenutka: od prvoga otkucaja svoga srca, od prvoga časa kad je moj razum počeo djelovati. Nisam dostojan biti – a bez tvoje pomoći to nikada neću ni postati – tvoj brat, tvoj sin i tvoja ljubav. Ti si doista moj brat i moja ljubav, a ja sam i tvoj sin.

A ako ne mogu uzeti Krista i privinuti ga na svoje grudi, učinit ću se malenim. To doista možemo učiniti, i to je u skladu s našim duhom, s našim obiteljskim ozračjem. Učinit ću se malenim i otići ću k Mariji. Ako Ona na svojoj desnoj ruci drži svoga Sina Isusa, ja, koji sam također njezin sin, imat ću ondje i svoje mjesto. Majka Božja uzet će me drugom rukom i oboje nas privinuti na svoje grudi.

Oprostite, djeco moja, što vam govorim ove stvari koje se čine glupostima. Ali zar nismo kontemplativci? Ovakvo nam razmatranje može pomoći, ako ustreba, da povratimo život; može nas ispuniti tolikim utjehama i tolikom snagom.

Pred Gospodinom i, nadasve, pred Gospodinom Djetetom, nemoćnim, potrebitim, sve će biti čistoća; i vidjet ću da, iako imam, kao i svi ljudi, surovu mogućnost da ga uvrijedim, da budem zvijer, to nije sramota ako nam služi za borbu, da bismo očitovali ljubav; ako je prigoda da se znamo bratski ophoditi sa svim ljudima, sa svim stvorenjima.

63. Potrebno je neprestano pobuđivati čin kajanja, popravljanja, poboljšanja: uzastopne uspone. Da, Gospodine, koji nas slušaš; Ti si dopustio, nakon što je ljudski rod pao s našim praroditeljima, zvjerskost ovoga stvorenja koje se zove čovjek. Zato, ako katkad ne mogu biti u naručju tvoje Majke, uz Tebe, stat ću uz onu mazgu i onoga vola, koji su ti pravili društvo u štalici. Bit ću obiteljski pas. Ondje ću te gledati nježnim očima, kao da nastojim braniti onaj dom. Tako ću uz tebe naći toplinu koja čisti, ljubav Božju koja od zvijeri, koju svi ljudi nosimo u sebi, čini dijete Božje, nešto što se ne može usporediti ni s kakvom veličinom na zemlji.

Naš je život, djeco moja, život plemenita i dobra magarčića, koji se katkad valja po tlu, s nogama uvis, i njače. Ali koji je obično vjeran, nosi teret koji mu natovare i zadovoljava se hranom, uvijek istom, skromnom i neobilnom; i ima tvrdu kožu za rad. Ganuo me lik magarčića, koji je odan i ne zbacuje teret. Magarčić sam, Gospodine; evo me. Nemojte misliti, djeco moja, da je to budalaština. Nije. Izlažem vam način molitve kojim se ja služim i koji dobro djeluje.

I nudim svoja leđa Majci Božjoj, koja nosi u naručju svoga Sina, pa idemo u Egipat. Poslije ću mu ponovno ponuditi svoja leđa da On sjedne na njih: «Perfectus Deus, perfectus Homo!»⁶. I postat ću prijestolje Božje.

Kakav mi mir daju ova razmatranja! Kakav nam mir mora davati spoznaja da nam Gospodin uvijek oprašta, da nas toliko ljubi, da toliko poznaje ljudske slabosti, da zna od kakve smo bijedne gline načinjeni. Ali zna i da nam je udahnuo dah, život, koji je božanski. Povrh toga dara, koji pripada redu naravi, Gospodin nam je ulio milost, koja nam omogućuje da živimo njegovim vlastitim životom. I daje nam sakramente, akvadukte te božanske milosti: na prvome mjestu krštenje, po kojem postajemo dio Božje obitelji.

Ne mogu vam sakriti, djeco moja, da trpim kad vidim da nalažu odgodu krštenja djece, kad ustanovim da ih neki odbijaju krstiti bez niza jamstava, koja će mnogi roditelji teško moći dati. Tako ih ostavljaju da budu pogani, «djeca gnjeva»⁷, robovi Sotone. Mnogo trpim kad opažam da se namjerno odgađa krštenje novorođenčadi, jer radije poslije slave obred koji nazivaju zajedničkim, s mnogo djece odjednom, kao da je Bogu to potrebno da bi se nastanio u svakoj duši.

Mislim tada na svoje roditelje, koji su bili kršteni istoga dana kad su se rodili, premda su se rodili zdravi. A moji djedovi i bake bili su jednostavno dobri kršćani. Sada, međutim, neki koji sebe nazivaju autoritetom uče stado Božje da se od početka ponaša s hladnoćom loših vjernika.

64. Djeco moja, blizu smo Krista. Nositelji smo Krista, njegovi smo magarci – kao onaj jeruzalemski – i, dok ga ne istjeramo, Otac, Sin i Duh Sveti, Preblaženo Trojstvo, s nama je. Nositelji smo Krista i moramo biti svjetlo i toplina, moramo biti sol, moramo biti duhovni oganj, moramo biti stalni apostolat, moramo biti zanos, moramo biti silan vjetar Duhova.

Dolazi trenutak razgovora, vrlo osobnoga. I danas, kad je Dijete Isus primilo počast Mudraca, uzmi ga ti, sine moj, u svoje naručje i privini ga na svoje grudi, iz kojih su se u tolikim trenucima rađale naše uvrede. Ja mu to kažem naglas, uistinu: ne ostavljaj me nikada, ne dopusti da te istjeram iz svoga srca. Jer upravo to činimo grijehom: izbacujemo ga iz svoje duše.

Djeco moja, pogledajte ima li na zemlji vjernije ljubavi od ljubavi Božje prema nama. Gleda nas kroz rešetke na prozorima – to su riječi Pisma⁸ –, gleda nas ljubavlju majke koja čeka sina koji treba stići: već dolazi, već dolazi… Gleda nas ljubavlju čiste i vjerne supruge koja čeka svoga muža. On je taj koji nas čeka, a mi smo ga, toliko puta, puštali da čeka.

Započeli smo molitvu moleći za oproštenje. Nije li ovo najprikladniji trenutak, djeco moja, da svatko od nas konkretno kaže: Gospodine, dosta!?

Gospodine, Ti si Ljubav mojih ljubavi. Gospodine, Ti si moj Bog i sve moje. Gospodine, znam da s tobom nema poraza. Gospodine, ja se želim dati pobožanstveniti, makar to bilo ljudski nelogično i makar me ne razumjeli. Zaposjedni još jednom moju dušu i iskuj me svojom milošću.

Majko, Gospo moja; sveti Josipe, moj Oče i Gospodine: pomozite mi da nikada ne ostavim ljubav vašega Sina.

Možete se tijekom dana, toliko puta, zadržati u razgovoru sa zemaljskim trojstvom, koje je put za ophođenje s nebeskim Trojstvom. Imajte na umu da nas Majka vodi k Sinu, a Sin nas, po Duhu Svetome, vodi k Ocu, prema onim njegovim riječima: «Tko je vidio mene, vidio je i Oca»⁹. Obratite se svakoj Osobi Presvetoga Trojstva i ponavljajte bez straha: vjerujem u Boga Oca, vjerujem u Boga Sina, vjerujem u Boga Duha Svetoga. Ufam se u Boga Oca, ufam se u Boga Sina, ufam se u Boga Duha Svetoga. Ljubim Boga Oca, ljubim Boga Sina, ljubim Boga Duha Svetoga. Vjerujem, ufam se i ljubim Presveto Trojstvo. Vjerujem, ufam se i ljubim svoju Majku, svetu Mariju, koja je Majka Božja.

71. Tijekom svoga života, predraga djeco, uvijek sam nastojao uliti u vašu dušu ono što mi je Bog davao. U duhu Opusa Dei nema ničega što ne bi bilo sveto, jer on nije ljudski izum, nego djelo božanske Mudrosti. U tom duhu sja sve ono dobro što je Gospodin htio staviti u srce vašega Oca. Ako vidite nešto loše u mome jadnom životu, to neće dolaziti od duha Djela; bit će to moje osobne bijede. Zato molite za mene, da budem dobar i vjeran.

Među dobrima koja mi je Gospodin htio dati jest i pobožnost prema Preblaženomu Trojstvu: nebeskomu Trojstvu, Bogu Ocu, Bogu Sinu, Bogu Duhu Svetomu, jedinomu Bogu; i zemaljskomu trojstvu: Isusu, Mariji i Josipu. Dobro razumijem jedinstvo i nježnost ove Svete Obitelji. Bila su to tri srca, ali jedna jedina ljubav.

72. Svetoga Josipa jako volim: čini mi se izvanrednim čovjekom. Uvijek sam ga zamišljao mladim; zato sam se naljutio kad su u Očevu oratoriju postavili reljefe koji ga prikazuju starim i bradatim. Odmah sam dao naslikati sliku na kojoj je prikazan mlad, pun životnosti i snage. Ima ih koji ne mogu pojmiti da bi se čistoća mogla čuvati drukčije nego u starosti. Ali starci nisu čisti ako to nisu bili kao mladi. Oni koji nisu znali biti čisti u mladim godinama lako će kao starci imati surovo sramotne navike.

Sveti Josip zacijelo je bio mlad kad se oženio Presvetom Djevicom, ženom koja je tada tek bila izišla iz djevojačke dobi. Kao mladić bio je čist, neokaljan, prečist. I bio je takav upravo zbog ljubavi. Samo ispunjajući srce ljubavlju možemo biti sigurni da se ono neće propeti ni skrenuti, nego će ostati vjerno prečistoj ljubavi Božjoj.

Sinoć, kad sam već bio u postelji, mnogo sam puta zazivao svetoga Josipa, mnogo puta, pripremajući današnji blagdan. S velikom sam jasnoćom shvaćao da doista pripadamo njegovoj obitelji. To nije proizvoljna misao; ima mnogo razloga da se to tvrdi. Na prvome mjestu, jer smo djeca svete Marije, njegove Zaručnice, i braća Isusa Krista, svi djeca nebeskoga Oca. A zatim, jer tvorimo obitelj kojoj je sveti Josip htio biti glava. Zato ga, od početka Djela, nazivamo našim Ocem i Gospodinom.

Opus Dei nije sebi lako prokrčio put. Sve je bilo vrlo teško, ljudski govoreći. Nisam htio crkvena odobrenja koja bi mogla iskriviti naš pravni put: put koji tada nije postojao i koji se još uvijek gradi. Mnogi nisu razumjeli – još uvijek ima onih koji su zatvoreni za razumijevanje – naš pravni fenomen, a još manje našu teološku i asketsku fizionomiju: ovaj miroljubivi, pastoralni val koji ispunja svu zemlju. Nisam želio crkvena odobrenja bilo koje vrste, ali morali smo raditi na mnogim mjestima: milijuni duša čekali su nas!

Zazivali smo svetoga Josipa, koji je Gospodinu zamjenjivao Oca. I godine su prolazile. Tek smo 1933. mogli započeti prvu korporativnu djelatnost. Bila je to slavna akademija DYA. Držali smo nastavu iz prava i arhitekture (Derecho y Arquitectura) – otuda slova u imenu –, ali zapravo je to značilo Dios y Audacia, Bog i odvažnost. To nam je bilo potrebno da razbijemo, kao što smo i razbili, pravne kalupe i damo novo rješenje tjeskobama duše kršćanina, koji je htio i hoće svim srcem služiti Bogu, unutar ljudskih ograničenja, ali na ulici, u običnom profesionalnom radu, a da nije redovnik niti izjednačen s redovnicima.

Prošlo je nekoliko godina dok nisam sastavio prvi pravilnik Djela. Sjećam se da sam imao hrpu kartica koje sam ispisivao na temelju našega iskustva. Volja Božja bila je jasna od 2. listopada 1928.; ali se provodila u djelo malo-pomalo, s godinama. Izbjegavao sam opasnost da sašijem odijelo i u njega uguram dijete; naprotiv, uzimao sam mu mjere – te kartice iskustva – da bih sašio prikladno odijelo. Jednoga dana, nakon nekoliko godina, rekao sam don Álvaru i još dvojici vaše starije braće da mi pomognu urediti sav taj materijal. Tako smo sastavili prvi pravilnik, u kojem se uopće nije govorilo ni o zavjetima, ni o zavojima, ni o zavjesama, ni o zavrtnjima, jer ni tada nije bilo potrebno, a nije ni sada.

75. Djeco moja, nastavio bih da je ovo razmatranje; ali za trenutak druženja čini mi se da je već dosta. Imate dovoljno građe da svaki za sebe provedete čas kontemplativne molitve: da živite s Isusom, Marijom i Josipom u onome domu i u onoj radionici u Nazaretu; da promatrate smrt svetoga Patrijarha, uz kojega su, prema predaji, bili Isus i Marija; da mu kažete da ga jako volimo, da nas ne ostavi bez zaštite.

Kad bi u nebu moglo biti žalosti, sveti Josip bio bi u ovim vremenima vrlo žalostan, gledajući kako se Crkva raspada kao da je truplo. Ali Crkva nije truplo! Ljudi će proći, vremena će se promijeniti i prestat će se izgovarati bogohulstva i hereze. Sada se šire bez ikakve zapreke, jer nema pastira koji bi pokazali gdje je vuk. Opasno je naviještati istinu, jer onoga tko to čini progone i kleveću. Nekažnjeni ostaju samo oni koji šire hereze i opačine, teorijske i praktične zablude sramotnoga ćudoređa.

Najveći su neprijatelji unutra i gore: ne dajte se prevariti. Kad uzmete knjigu vjerske tematike, neka vam ruka izgori ako niste sigurni da ima ispravan kriterij. Van s njom! To je vrlo djelatan otrov: bacite je kao da je pornografska knjiga, i još žešće, jer se pornografija vidi, a ovo se uvlači kao osmozom.

Zazivajte sa mnom svetoga Josipa, svim srcem, da nam od Preblaženoga Trojstva i od svete Marije, svoje Zaručnice, naše Majke, izmoli da se skrati vrijeme kušnje. I premda su iz Litanija svih svetih uklonili ovaj zaziv, želim vas pozvati da molite sa mnom: «Ut inimicos Sanctæ Ecclesiæ humiliare digneris, te rogamus audi nos!»².

109. «Po otajstvu Utjelovljenja Riječi, očima naše duše zasjalo je novo svjetlo tvoga sjaja: da bismo, gledajući Boga vidljivo, po Njemu bili poneseni ljubavlju prema nevidljivim stvarima»⁷. Neka ga svi promatramo s ljubavlju. U mome kraju katkad se kaže: gle kako ga promatra! A riječ je o majci koja drži sina u naručju, o zaručniku koji gleda svoju zaručnicu, o ženi koja bdije uz muža; o plemenitoj i čistoj ljudskoj privrženosti. Pa promatrajmo ga tako; ponovno proživljavajući dolazak Spasitelja. A počet ćemo od njegove Majke, vazda Djevice, prečiste, osjećajući potrebu da je hvalimo i da joj ponavljamo da je volimo, jer nikad se kao sada nije proširilo toliko besmislica i toliko grozota protiv Majke Božje, i to od onih koji bi je trebali braniti i blagoslivljati.

Crkva je čista, neokaljana, bez ljage; ona je Zaručnica Kristova. Ali ima ih koji, u njezino ime, sablažnjavaju puk; i prevarili su mnoge koji bi, u drugim okolnostima, bili vjerni. To nezaštićeno Dijete ovija vam ruke oko vrata, da ga privinete na srce i da mu prinesete čvrstu odluku da ćete davati zadovoljštinu, sa spokojem, s jakošću, s radošću.

Nisam vam to skrivao. U ovih posljednjih deset godina napadaju se, jedan po jedan, svi sakramenti. Na osobit način sakrament pokore. Na još zlobniji način Presveti Oltarski sakrament, misna Žrtva. Srce svakoga od vas mora zatreperiti i, s tim uzburkanjem krvi, davati zadovoljštinu Gospodinu, kao što biste znali tješiti svoju majku, osobu koju nježno volite. «Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu»⁸.

Počevši hvaliti svetu Mariju i davati joj zadovoljštinu, odmah ćemo i Patrijarhu svetomu Josipu očitovati koliko ga ljubimo. Ja ga zovem svojim Ocem i Gospodinom, i volim ga mnogo, mnogo. I vi ga morate mnogo ljubiti; inače ne biste bili moja dobra djeca. Bio je mlad čovjek, prečist, pun čvrstoće, kojega je sam Bog izabrao za svojega čuvara i čuvara svoje Majke.

Tako ulazimo u betlehemsku Štalicu: s Josipom, s Marijom, s Isusom. «Igrat će srce i širit’ se»⁹. U prisnosti toga obiteljskog ophođenja obraćam se svetomu Josipu i hvatam se za njegovu moćnu, snažnu, radničku ruku. On ima privlačnost onoga što je čisto, što je ispravno, što je – premda vrlo ljudsko – pobožanstvenjeno. Držeći se za njegovu ruku, molim ga da me odvede k svojoj Presvetoj Zaručnici, bez ljage, svetoj Mariji. Jer ona je moja Majka, i imam pravo. I to je to. Zatim me njih dvoje vode k Isusu.

Kćeri i sinovi moji, sve to nije nikakva komedija. To je ono što toliko puta činimo u životu, kad se počnemo družiti s nekom obitelji. To je ljudski način, uzdignut na božansku razinu, da se upozna nazaretski dom i uđe u njega.

113. Svijet je vrlo uzburkan, a Crkva također. Možda je svijet takav kakav jest zato što je Crkva u takvu stanju… Želio bih da u središtu vašega srca bude onaj krik sirotoga slijepca iz Evanđelja¹, kako bi učinio da stvari ovoga svijeta vidimo sa sigurnošću, s jasnoćom. Za to ne trebate ništa drugo nego biti poslušni u ono malo što vam se zapovijeda, slijedeći upute koje vam daju direktori.

Govorite često Gospodinu, tražeći njegovu prisutnost: Domine, ut videam! Gospodine, da progledam! Ut videamus!: da jasno vidimo stvari u ovoj svojevrsnoj revoluciji, koja to nije: to je nešto sotonsko… Volimo svakoga dana sve više Crkvu, Rimskoga prvosvećenika – kako je lijep taj naslov, Rimski prvosvećenik! –, i ljubimo svakoga dana sve više sve ono što nas je Krist Isus naučio u godinama svojega zemaljskog hodočašća.

Imajte veliku ljubav prema Preblaženomu Trojstvu. Gajite stalnu privrženost Majci Božjoj, zazivajući je često. Samo ćemo tako ići dobrim putem. Ne odvajajte Josipa od Isusa i Marije, jer ih je Gospodin sjedinio na čudesan način. A zatim, svatko na svoju dužnost, svatko na svoj posao, koji je molitva. Svaki je trenutak molitva. Rad, ako ga obavljamo s dužnim redom, ne odvraća nas od misli na Boga: jača nam želju da sve činimo za Njega, da živimo za Njega, s Njime, u Njemu.

Reći ću vam ono što vam uvijek govorim, jer istina ima samo jedan put: Bog je u našim srcima. Uzeo je u posjed našu dušu u milosti, i ondje ga možemo tražiti; ne samo u svetohraništu, gdje znamo da se nalazi – pobudimo izričit čin vjere – uistinu, sa svojim Tijelom, sa svojom Krvlju, sa svojom Dušom i sa svojim Božanstvom, Sin Marijin, onaj koji je radio u Nazaretu i rodio se u Betlehemu, onaj koji je umro na Kalvariji, onaj koji je uskrsnuo; onaj koji je došao na zemlju i toliko trpio iz ljubavi prema nama. Zar vam to ništa ne govori, djeco moja? Ljubav! Naš život mora biti život Ljubavi; naš prosvjed mora biti ljubiti, odgovarati činom ljubavi na sve što je neljubav, nedostatak ljubavi.

Gospodin gura Djelo naprijed. Toliko zvanja u cijelome svijetu! Nadam se ove godine mnogim zvanjima u Italiji, kao i posvuda, ali to dobrim dijelom ovisi o vama i o meni, o tome da živimo životom vjere, da neprestano budemo u ophođenju – upravo sam to rekao – s Isusom, Marijom i Josipom.

Djeco moja, čini vam se da sam ozbiljan, ali nije tako. Samo sam malčice umoran.

Neka svatko kaže, za sebe i za druge: Domine, ut videam! Gospodine, da progledam; daj da progledam očima svoje duše, očima vjere, očima poslušnosti, čistoćom svoga života. Da vidim svojim razumom, kako bih branio Gospodina na svim područjima svijeta, jer se na svima njima diže pobuna da se Krista istjera, čak i iz njegove kuće.

Đavao postoji i mnogo radi. Đavao osobito nastoji razoriti Crkvu i ukrasti naše duše, odvratiti nas od našega božanskog puta, puta kršćana koji žele živjeti kao kršćani. Vi i ja se moramo boriti, djeco, svakoga dana. Do posljednjega dana svoga života morat ćemo se boriti! Tko to ne bude činio, ne samo da će u dubini svoje duše osjećati krik koji ga podsjeća da je kukavica – Domine, ut videam!, ut videamus!, ut videant!; ja molim za sve, činite i vi isto –, nego će i shvatiti da će postati nesretan i da će unesrećiti druge. Dužan je svima slati pomoć svojega dobrog duha; a ako ima loš duh, slat će nam pokvarenu krv, krv koja ne bi smjela doprijeti do nas.

Oče, jeste li plakali? Malo, jer svi ljudi katkad plaču. Nisam plačljivac, ali katkad, da. Ne stidite se plakati: samo životinje ne plaču. Ne stidite se voljeti: moramo se voljeti svim svojim srcem, stavljajući među nas Srce Kristovo i Preslatko Srce Svete Marije. I tako nema straha. Volite se, ophodite se jedni s drugima srdačno. Neka nitko ne ostane osamljen!

Djeco moja, ljubite sve. Mi nikome ne želimo zlo; ali ono što je istina, i što je bilo istina jučer, i što je bilo istina prije dvadeset stoljeća, istina je i sada! Ono što je bilo lažno ne može se pretvoriti u istinu. Ono što je bilo porok nije krepost. Ja ne mogu reći suprotno. I dalje je porok!

Djeco moja, unatoč ovom uvodu, moram vam ponoviti: budite radosni. Otac je vrlo zadovoljan i želi da njegove kćeri i njegovi sinovi po cijelome svijetu budu vrlo zadovoljni. Inzistiram: zazivajte u svome srcu, u stalnom ophođenju, to zemaljsko trojstvo, Isusa, Mariju i Josipa, da budemo blizu njih troje i da možemo pobijediti sve stvari ovoga svijeta i sve Sotonine prijevare. Na taj će način svatko od nas pomoći svima koji pripadaju ovoj velikoj obitelji Opusa Dei, a to je obitelj koja radi. Tko ne radi, neka shvati da se ne ponaša dobro… Rad koji nije samo ljudski – ljudi smo, to mora biti ljudski rad –, nego i nadnaravan, jer nam nikada ne nedostaje prisutnost Božja, ophođenje s Bogom, razgovor s Bogom. Sa svetim Pavlom reći ćemo da je naš razgovor na nebesima.

Dakle, djeco moja, Otac je zadovoljan. Otac ima srce i zahvaljuje Bogu, našemu Gospodinu, što mu ga je darovao. Tako vas mogu voljeti, i volim vas – znajte to – svim srcem. Svi sjedinjeni recimo tu strelovitu molitvu: Domine, ut videam!, da svatko progleda. Ut videamus!, da se sjetimo moliti da drugi progledaju. Ut videant!, da molimo to božansko svjetlo za sve duše bez iznimke.

122. Nastojim doprijeti do nebeskoga Trojstva preko onoga drugog, zemaljskog trojstva: Isusa, Marije i Josipa. Oni su nekako pristupačniji. Isus, koji je perfectus Deus i perfectus Homo. Marija, koja je žena, najčistije stvorenje, najveće; veći od Nje – samo Bog. I Josip, koji je tik uz Mariju: čist, muževan, razborit, postojan. O, Bože moj! Kakvi uzori! Već od samoga gledanja dođe čovjeku da umre od žalosti: jer, Gospodine, tako sam se loše vladao… Nisam se znao prilagoditi okolnostima, pobožanstveniti se. A Ti si mi davao sredstva: i daješ mi ih, i dalje ćeš mi ih davati… Jer na zemlji moramo živjeti ljudski, uzdignuti na božansku razinu.

Moramo biti – a svjestan sam da sam vam to mnogo puta rekao – u nebu i na zemlji, uvijek. Ne između neba i zemlje, jer smo od svijeta. U svijetu i u Raju istodobno! To bi bila kao neka formula kojom se izražava kako moramo urediti svoj život dok smo in hoc sæculo. U nebu i na zemlji, pobožanstvenjeni; ali znajući da smo od svijeta i da smo zemlja, s krhkošću svojstvenom onome što je zemlja: glinena posuda koju je Gospodin htio upotrijebiti u svojoj službi. A kad se razbila, posegnuli smo za onim glasovitim spojnicama, kao rasipni sin: «Sagriješih protiv Neba i pred tobom…»⁶. Jednako kad je bila riječ o nečemu krupnom, kao i kad je posrijedi bilo nešto sitno. Katkad nas je jako, jako zaboljela neka sitnica, neka neljubav, to što nismo znali gledati Ljubav nad ljubavima, što se nismo znali nasmiješiti. Jer kad se ljubi, nema malih stvari: sve je vrlo važno, sve je veliko. Čak i u bijednu i malenu stvorenju kao što sam ja, kao što si ti, sine moj.

Gospodin je htio u nas položiti prebogato blago. Da pretjerujem? Malo sam rekao. Malo sam rekao sada, jer sam prije rekao više. Podsjetio sam da u nama prebiva Bog, naš Gospodin, sa svom svojom veličinom. U našim je srcima redovito nebo. I neću nastaviti.

Gratias tibi, Deus, gratias tibi: vera et una Trinitas, una et summa Deitas, sancta et una Unitas!

Neka nam Majka Božja bude Turris Civitatis, kula koja bdije nad gradom: gradom koji je svatko od nas, s tolikim stvarima koje dolaze i odlaze u nama, s tolikim gibanjem i ujedno s tolikim mirovanjem; s tolikim neredom i s tolikim redom; s tolikom bukom i s tolikom tišinom; s tolikim ratom i s tolikim mirom.

Sancta Maria, Turris Civitatis⁷: ora pro nobis!

Sancte Ioseph, Pater et Domine: ora pro nobis!

Sancti Angeli Custodes: orate pro nobis!