115. A što čine ljudi kad žele nešto postići? Služe se ljudskim sredstvima. Kojim sam se sredstvima ja poslužio? Nisam se dobro vladao. Bio sam čak i kukavica… Zato, kad vas nazivam kukavicama, nemojte se ljutiti: naime, poznajem kov, glinu vašu i svoju.

Prošlo je vrijeme. Pošao sam tražiti snagu u najsiromašnijim četvrtima Madrida. Sate i sate na sve strane, svakoga dana, pješice s jednoga mjesta na drugo, među posramljenim siromasima i bijednim siromasima, koji nisu imali baš ništa; među djecom s balama do usta, prljavom, ali djecom, a to znači dušama Bogu ugodnima. Kakvo li ogorčenje osjeća moja svećenička duša kad sada govore da se djeca ne trebaju ispovijedati dok su mala! Nije istina! Moraju obaviti svoju osobnu, ušnu i tajnu ispovijed, kao i ostali. I kako je to dobro, kakva radost! Mnogo je sati otišlo na onaj rad, ali žao mi je što ih nije bilo više. I po bolnicama, i po kućama gdje je bilo bolesnika, ako se kućama mogu nazvati one straćare… Bili su to napušteni i bolesni ljudi; neki s bolešću koja je tada bila neizlječiva, tuberkulozom.

Pošao sam, dakle, tražiti sredstva da ostvarim Djelo Božje na svim tim mjestima. U međuvremenu sam radio i formirao prve koje sam imao oko sebe. Bilo je tu gotovo svega: bilo je sveučilištaraca, radnika, malih poduzetnika, umjetnika… Ja tada nisam znao da gotovo nitko od njih neće ustrajati; ali Gospodin je znao da je mojemu jadnom srcu – slabom, kukavičkom – trebalo to društvo i ta snaga.

Bile su to intenzivne godine, u kojima je Opus Dei rastao iznutra, a da toga nismo bili svjesni. Ali htio sam vam reći – jednoga će vam dana to ispripovijedati podrobnije, s dokumentima i papirima – da su ljudska snaga Djela bili bolesnici madridskih bolnica: najbjedniji; oni koji su živjeli u svojim kućama, izgubivši i posljednju ljudsku nadu; najneukiji iz onih rubnih predgrađa.

Ne dolazim ovamo da propovijedam, nego da vam malo otvorim svoje srce. Gotovo nikada to ne činim, i znam da će se – ako ga jednoga dana otvorim – Bog time poslužiti za vaše dobro i za moje.

To su ambicije Opusa Dei, ljudska sredstva kojima smo se poslužili: neizlječivi bolesnici, napušteni siromasi, djeca bez obitelji i bez naobrazbe, domovi bez ognja i bez topline i bez ljubavi. I formirati prve koji su dolazili, govoreći im s potpunom sigurnošću o svemu što će se učiniti, kao da je već učinjeno… I to sada činite vi! Doista, mnogo je učinjeno, ali je malo.

Sada ti, Gospodine, želim zahvaliti pred ovom djecom, jer ima dovoljno građe i formacije da se put Djela ne iskrivi, da se ne izgubi dobar duh. Tuda smo jutros išli u molitvi, zahvaljujući i govoreći: Gospodine, gotovo pedeset godina rada, a ja ništa nisam znao učiniti: sve si učinio Ti, unatoč meni, unatoč mojem nedostatku kreposti, unatoč…

Ne glumim, dragi moji. Otac razgovara s Gospodinom… Koliko li mu zahvala dugujemo, koliko zahvala!