117. Ova kuća ispada vrlo lijepa, zar ne? Uočite kako nam je Bog, svojom providnošću, iskazao veličanstvene znakove pažnje: očinske i majčinske. Na početku Djela mislio sam, i to sam napisao, da u Opusu Dei ni izdaleka neće biti žena. Tada sam se poslužio logičnim ljudskim sredstvima da riješim pitanje vođenja kućanstva u našim centrima. Tražio sam neku vrstu zvanja koja bi za to poslužila… Nije bila riječ o braći laicima, jer nisu mogli biti redovnici; moralo je to biti nešto drugo. Ah, Bože moj! Bilo je to izići iz Málage da bi se ušlo u Malagón. Bilo je još gore. Poslije smo potražili kuharice, i ni to. Onda sam potražio kuhara.

Korporativne djelatnosti došle su poslije. Korporativne djelatnosti nisu ono bitno u Djelu: bitno je da svatko živi samostalno, gdje god bio, i da se u svako doba ponaša kao dijete Božje, i da živi od Ljubavi, i da radi iz Ljubavi, i da se uvijek osjeća poduprt tom Ljubavlju, tom snagom Božjom.

Dakle: bio je to prvi objed koji smo imali u prvome studentskom domu, a on nije bio prva korporativna djelatnost. Prvo jelo bila je riža a la cubana, a to je bijela riža s prženim bananama. Bila je vrlo ukusna. Odjednom sam čuo neki glas i upitao: tko je u kuhinji? Kuhar, odgovorili su mi. Mamma mia! Pozvao sam ga, bio sam vrlo ljubazan s njim, ali sam mu rekao da mi je jako žao: platit ću mu koliko god treba, i neka potraži drugo mjesto, jer nismo mogli imati kuhara…

Koliko li nepovezanih stvari! Prva korporativna djelatnost bila je akademija koju smo zvali DYA – Derecho y Arquitectura, pravo i arhitektura – jer se držala nastava iz tih dviju struka; ali za nas je značila Dios y Audacia, Bog i odvažnost. Nedavno smo prošli ispred te zgrade, i srce mi je snažno tuklo… Koliko patnji! Koliko protivština! Koliko brbljarija! Koliko krupnih laži!… Onamo sam odnio nešto namještaja svoje majke i druge stvari koje mi je dala jedna obiteljska prijateljica, koju sam zvao Conchita debela. Neke su bile prevelike; prepolovio sam ih i odnio u prihvatilište Porta Cœli, gdje sam radio, srdačno i s ljubavlju vodeći mangupe koji su ondje bili zbrinuti. Tako prepolovljene, one su stvari izgledale nekako ljudskije, a osim toga imali smo od svega dvostruko.

Svakoga dana, kad bih odlazio iz kuće svoje majke, došao bi moj brat Santiago, zavukao ruke u moje džepove i pitao me: što to nosiš u svoje gnijezdo? I to smo isto poslije svi činili: donosili smo u svoje gnijezdo što smo mogli, za službu Bogu, da na svakome mjestu izgradimo svoj mali dom. Toliko domova koji su jedan jedini! Tako smo i mi mnoga srca, a imamo jedno jedino srce, jedan jedini um, jednu jedinu želju, jednu jedinu volju, s ovom blagoslovljenom poslušnošću, punom dragovoljnosti, slobode. Ne želim da se itko osjeća prisiljen; ako išta, onda samo prisilom ljubavi, samo prisilom spoznaje da nikako ne uspijevamo uzvratiti ljubav koju Isus ima prema nama, kad nas je potražio. «Ego redemi te, et vocavi te nomine tuo: meus es tu!»⁵. Nikada se ne kolebajte! Od sada kažem svakomu od vas – a ne poznajem vaše osobne probleme, ali duše su međusobno strahovito slične, premda su različite – da imate božanski poziv, da vas je Krist Isus pozvao od vječnosti. Nije samo pokazao na vas prstom, nego vas je poljubio u čelo. Zato za mene vaša glava sjaji kao sjajna zvijezda.