118. I ono sa sjajnom zvijezdom ima svoju priču… To su one velike zvijezde koje trepere noću, tamo gore, u visini, na modrikastom i tamnom nebu, poput velikih dijamanata čudesne jasnoće. Tako je jasan vaš poziv: poziv svakoga od vas i moj. Ja, koji sam vrlo bijedan i mnogo sam vrijeđao našega Gospodina, koji nisam znao odgovoriti na njegovu ljubav i bio sam kukavica, moram zahvaliti Bogu što nikada nisam posumnjao u svoj poziv, ni u božanskost svoga poziva. Ni vi ne smijete sumnjati. Inače ne biste bili ovdje. Zahvalite za to Gospodinu.

Kad prođu godine i kad odem položiti račun Bogu… «Da mihi rationem villicationis tuæ»⁶, položi račun o svom upravljanju… Bio sam vrlo mlad kad sam napisao – i sada ću to ponoviti, s okusom meda u ustima – da Isus neće biti moj Sudac ni vaš: bit će Isus, Bog koji oprašta.

Cavabianca je jedno od tolikih žarišta koja ćete vi zapaliti u svijetu. Gledate je kako se rađa, pridonosite radeći, tolike sate, kao i svaki drugi radnik. Tako smo uvijek činili. U ovome trenutku zazivam Chiquija⁷ – danas je bio njegov imendan – da se pridruži ostalima koji su u nebeskoj Kući; Gospodinu će biti drago što ga se sjećam.

U ono smo doba imali vrlo malo namještaja. Imali smo rublje koje mi je jedna robna kuća dala na kredit, da ga platim kad budem mogao. A nismo imali ormara u koje bismo ga spremili. Na pod smo vrlo pažljivo položili novinski papir, a na njega rublje: goleme količine. Tada su mi se činile golemima; sada bi mi se činile smiješnima. A odozgo još papira, da ga zaštitimo od prašine… Prilike su se malo promijenile, ha! Sada možete više, imate više sredstava.

Donio sam, dakle, iz Rektorata Santa Isabel kotlić sa svetom vodom i škropilo. Moja sestra Carmen bila mi je izradila sjajan roket, s ovolikom čipkom koju je sama isplela na batiće. Iz Santa Isabel donio sam i štolu i obrednik, i išao sam blagoslivljajući praznu kuću: s takvom svečanošću i radošću, s takvom sigurnošću!… Naša najveća želja bila je urediti oratorij, što vam se sada čini tako lakim; zar ne, djeco moja? A lako je jer već prije mnogo godina imamo pravno priznato pravo postavljati polujavne oratorije u kojima je pohranjen naš Gospodin. Ali tada nismo imali prava ni na što.

Trebalo je postaviti neku vrstu baldahina – napravili smo ga od drva – s tkaninom odozgo, jer Crkva nalaže da se pokrije ako ljudi žive iznad mjesta gdje je svetohranište. A jadni je Chiqui stigao u pravi čas. Ja, koji ga nisam poznavao, rekao sam mu: čovječe, Chiqui, vrlo dobro! Evo, uzmi ovaj čekić i nekoliko čavala, i hajde – zabijaj tamo gore… Tako je počeo. Bio je dijete iz dobre kuće, kao don Álvaro.

Djeco moja, vidite da smo se poslužili božanskim sredstvima; sredstvima koja, po mjerilima ljudi ovoga svijeta, nisu razmjerna. Ja to sada vidim; tada nisam uviđao da je Duh Sveti bio taj koji nas je vodio tamo i amo. Nikada nismo sami: imamo Učitelja i Prijatelja.

Dobro, podijelimo blagoslov. Álvaro, pomozi mi.