116. A zatim nas je Bog vodio putovima našega unutarnjega života, onima nama svojstvenima. Što sam ja tražio? Cor Mariæ Dulcissimum, iter para tutum! Tražio sam moć Majke Božje, kao malo dijete, idući putovima djetinjstva. I utekao sam se svetomu Josipu, svojemu Ocu i Gospodinu. Bilo mi je stalo da ga vidim moćna, premoćna, glavara onoga velikoga božanskog klana, kojemu je i sam Bog bio poslušan: «Erat subditus illis!»⁴. I utekao sam se zagovoru Svetaca s jednostavnošću, na užasnom, ali pobožnom latinskom: Sancte Nicolaë, curam domus age! I pobožnosti prema svetim Anđelima čuvarima, jer je bio 2. listopada kad su zvonila ona zvona Gospe od Anđela, jedne madridske župe uz Cuatro Caminos… Bio sam na mjestu koje je gotovo posve nestalo; kao i ona zvona: ostalo je samo jedno, koje je sada postavljeno u Torreciudadu. Utekao sam se svetim Anđelima s pouzdanjem, s djetinjom naivnošću; ne uviđajući da me Bog uvodi – vi me ne morate oponašati, živjela sloboda! – na putove duhovnoga djetinjstva.

Što može učiniti stvorenje koje mora ispuniti neko poslanje, ako nema ni sredstava, ni godina, ni znanja, ni kreposti, ni ičega? Otići svojoj majci i svojem ocu, uteći se onima koji nešto mogu, zamoliti prijatelje za pomoć… To sam ja činio u duhovnom životu. Doduše, udarcima discipline, držeći takt. Ali ne uvijek: bilo je razdoblja kad nisam.

Djeco moja, pripovijedam vam ponešto o tome kakva je bila moja jutrošnja molitva. To je dovoljno da me ispuni stidom i zahvalnošću, i još većom ljubavlju. Sve što je dosad učinjeno mnogo je, ali je malo: u Europi, u Aziji, u Africi, u Americi i u Oceaniji. Sve je to djelo Isusa, našega Gospodina. Sve je učinio naš Otac nebeski.

Kad bi me neki stariji ljudi, zreli ljudi, obrazovani ljudi čuli da tako govorim, rekli bi: ovaj je čovjek lud! Pa da, lud sam. Deo gratias! Hvala našemu Gospodinu za ovu ludost ljubavi, koju mnogo puta ne osjećam, djeco moja. Čak i ljudski govoreći, ja sam najmanje osamljen čovjek na zemlji; znam da posvuda mole za mene, da budem dobar i vjeran. Pa ipak, katkad se osjećam tako osamljen… Nikada nisu izostala, u pravi čas, providnosno i postojano, ona vaša braća koja su mi – više nego sinovi – bila poput očeva, kad mi je trebala utjeha i snaga jednoga oca.

Djeco moja, sva je naša snaga posuđena. U borbu! Ne zavaravajte se. Ako se borimo, sve će uspjeti. Pred sobom imate toliko prijeđenoga puta da više ne možete pogriješiti. S onim što smo učinili na teološkom području – nova teologija, dragi moji, i to od one dobre – i na pravnom području; s onim što smo učinili s milošću Gospodina i njegove Majke, s providnošću našega Oca i Gospodina svetoga Josipa, uz pomoć Anđela čuvara, više ne možete pogriješiti, osim ako ne budete zlikovci.

Zahvalimo Bogu. I već znate da ja nisam potreban. Nikada to nisam bio.

Hajde! Ne znam zašto tako šutite… Govorite vi.