24. Putovi Božji

114. Noćas sam razmišljao o tolikim stvarima od prije mnogo godina. Doduše, uvijek govorim da sam mlad, i istina je: «Ad Deum qui lætificat iuventutem meam!»¹. Mlad sam mladošću Božjom. Ali mnogo je to godina. Pripovijedao sam to jutros, u molitvi, vašoj braći iz Savjeta.

Gospodin mi je dao vidjeti kako me je uvijek vodio za ruku. Imao sam četrnaest ili petnaest godina kad sam počeo naslućivati Ljubav, uviđati da mi srce traži nešto veliko i da to bude ljubav. Jasno sam vidio da Bog nešto hoće, ali nisam znao što je to. Zato sam razgovarao sa svojim ocem i rekao mu da želim biti svećenik. On nije očekivao takav obrat. Bio je to jedini put – već sam vam to pripovijedao u drugim prigodama – da sam vidio suze u njegovim očima. Odgovorio mi je: gledaj, sine moj, ako nećeš biti svet svećenik, zašto to želiš biti? Ali neću se protiviti onome što želiš. I odveo me da razgovaram s jednim njegovim prijateljem, da me on usmjeri.

Nisam znao što Bog hoće od mene, ali bilo je to – očito – izabranje. Doći će već što bude… Usput sam uviđao da nisam ni za što, i izgovarao sam onu litaniju, koja ne izvire iz lažne poniznosti, nego iz samospoznaje: ništa ne vrijedim, ništa nemam, ništa ne mogu, ništa nisam, ništa ne znam… Toliko sam vam to puta zapisivao; mnoge od tih stvari imate tiskane.

U molitvi je Paco Vives² čitao jedan od onih svezaka razmatranja kojima se redovito služimo i koji su, uz malu stilsku doradu, čudesni. A ja sam zahvaljivao Bogu što imamo to oruđe, i vidio sam tolike stvari. Vidio sam put koji smo prešli, i na koji način, i zapanjivao sam se. Jer, doista, još se jednom ispunilo ono što kaže Pismo³: ono što je ludo, ono što ništa ne vrijedi, ono što – moglo bi se reći – gotovo i ne postoji…, sve to Gospodin uzima i stavlja u svoju službu. Tako je uzeo i ono stvorenje, kao svoje oruđe. Nemam nikakva razloga za oholost.

Bog me proveo kroz sva poniženja, kroz ono što mi se činilo sramotom, a sada vidim da su to bile tolike kreposti mojih roditelja. Govorim to s radošću. Gospodin me morao pripraviti; a budući da me najviše boljelo ono što je bilo oko mene, udarao je upravo ondje. Poniženja svake vrste, ali ujedno podnošena s kršćanskim dostojanstvom: vidim to sada, i svakoga dana sve jasnije, sa sve više zahvalnosti Gospodinu, svojim roditeljima, svojoj sestri Carmen… Priču svojega brata Santiaga već sam vam ispripovijedao; i ona je povezana s Djelom. Oprostite mi što o tome govorim.

115. A što čine ljudi kad žele nešto postići? Služe se ljudskim sredstvima. Kojim sam se sredstvima ja poslužio? Nisam se dobro vladao. Bio sam čak i kukavica… Zato, kad vas nazivam kukavicama, nemojte se ljutiti: naime, poznajem kov, glinu vašu i svoju.

Prošlo je vrijeme. Pošao sam tražiti snagu u najsiromašnijim četvrtima Madrida. Sate i sate na sve strane, svakoga dana, pješice s jednoga mjesta na drugo, među posramljenim siromasima i bijednim siromasima, koji nisu imali baš ništa; među djecom s balama do usta, prljavom, ali djecom, a to znači dušama Bogu ugodnima. Kakvo li ogorčenje osjeća moja svećenička duša kad sada govore da se djeca ne trebaju ispovijedati dok su mala! Nije istina! Moraju obaviti svoju osobnu, ušnu i tajnu ispovijed, kao i ostali. I kako je to dobro, kakva radost! Mnogo je sati otišlo na onaj rad, ali žao mi je što ih nije bilo više. I po bolnicama, i po kućama gdje je bilo bolesnika, ako se kućama mogu nazvati one straćare… Bili su to napušteni i bolesni ljudi; neki s bolešću koja je tada bila neizlječiva, tuberkulozom.

Pošao sam, dakle, tražiti sredstva da ostvarim Djelo Božje na svim tim mjestima. U međuvremenu sam radio i formirao prve koje sam imao oko sebe. Bilo je tu gotovo svega: bilo je sveučilištaraca, radnika, malih poduzetnika, umjetnika… Ja tada nisam znao da gotovo nitko od njih neće ustrajati; ali Gospodin je znao da je mojemu jadnom srcu – slabom, kukavičkom – trebalo to društvo i ta snaga.

Bile su to intenzivne godine, u kojima je Opus Dei rastao iznutra, a da toga nismo bili svjesni. Ali htio sam vam reći – jednoga će vam dana to ispripovijedati podrobnije, s dokumentima i papirima – da su ljudska snaga Djela bili bolesnici madridskih bolnica: najbjedniji; oni koji su živjeli u svojim kućama, izgubivši i posljednju ljudsku nadu; najneukiji iz onih rubnih predgrađa.

Ne dolazim ovamo da propovijedam, nego da vam malo otvorim svoje srce. Gotovo nikada to ne činim, i znam da će se – ako ga jednoga dana otvorim – Bog time poslužiti za vaše dobro i za moje.

To su ambicije Opusa Dei, ljudska sredstva kojima smo se poslužili: neizlječivi bolesnici, napušteni siromasi, djeca bez obitelji i bez naobrazbe, domovi bez ognja i bez topline i bez ljubavi. I formirati prve koji su dolazili, govoreći im s potpunom sigurnošću o svemu što će se učiniti, kao da je već učinjeno… I to sada činite vi! Doista, mnogo je učinjeno, ali je malo.

Sada ti, Gospodine, želim zahvaliti pred ovom djecom, jer ima dovoljno građe i formacije da se put Djela ne iskrivi, da se ne izgubi dobar duh. Tuda smo jutros išli u molitvi, zahvaljujući i govoreći: Gospodine, gotovo pedeset godina rada, a ja ništa nisam znao učiniti: sve si učinio Ti, unatoč meni, unatoč mojem nedostatku kreposti, unatoč…

Ne glumim, dragi moji. Otac razgovara s Gospodinom… Koliko li mu zahvala dugujemo, koliko zahvala!

116. A zatim nas je Bog vodio putovima našega unutarnjega života, onima nama svojstvenima. Što sam ja tražio? Cor Mariæ Dulcissimum, iter para tutum! Tražio sam moć Majke Božje, kao malo dijete, idući putovima djetinjstva. I utekao sam se svetomu Josipu, svojemu Ocu i Gospodinu. Bilo mi je stalo da ga vidim moćna, premoćna, glavara onoga velikoga božanskog klana, kojemu je i sam Bog bio poslušan: «Erat subditus illis!»⁴. I utekao sam se zagovoru Svetaca s jednostavnošću, na užasnom, ali pobožnom latinskom: Sancte Nicolaë, curam domus age! I pobožnosti prema svetim Anđelima čuvarima, jer je bio 2. listopada kad su zvonila ona zvona Gospe od Anđela, jedne madridske župe uz Cuatro Caminos… Bio sam na mjestu koje je gotovo posve nestalo; kao i ona zvona: ostalo je samo jedno, koje je sada postavljeno u Torreciudadu. Utekao sam se svetim Anđelima s pouzdanjem, s djetinjom naivnošću; ne uviđajući da me Bog uvodi – vi me ne morate oponašati, živjela sloboda! – na putove duhovnoga djetinjstva.

Što može učiniti stvorenje koje mora ispuniti neko poslanje, ako nema ni sredstava, ni godina, ni znanja, ni kreposti, ni ičega? Otići svojoj majci i svojem ocu, uteći se onima koji nešto mogu, zamoliti prijatelje za pomoć… To sam ja činio u duhovnom životu. Doduše, udarcima discipline, držeći takt. Ali ne uvijek: bilo je razdoblja kad nisam.

Djeco moja, pripovijedam vam ponešto o tome kakva je bila moja jutrošnja molitva. To je dovoljno da me ispuni stidom i zahvalnošću, i još većom ljubavlju. Sve što je dosad učinjeno mnogo je, ali je malo: u Europi, u Aziji, u Africi, u Americi i u Oceaniji. Sve je to djelo Isusa, našega Gospodina. Sve je učinio naš Otac nebeski.

Kad bi me neki stariji ljudi, zreli ljudi, obrazovani ljudi čuli da tako govorim, rekli bi: ovaj je čovjek lud! Pa da, lud sam. Deo gratias! Hvala našemu Gospodinu za ovu ludost ljubavi, koju mnogo puta ne osjećam, djeco moja. Čak i ljudski govoreći, ja sam najmanje osamljen čovjek na zemlji; znam da posvuda mole za mene, da budem dobar i vjeran. Pa ipak, katkad se osjećam tako osamljen… Nikada nisu izostala, u pravi čas, providnosno i postojano, ona vaša braća koja su mi – više nego sinovi – bila poput očeva, kad mi je trebala utjeha i snaga jednoga oca.

Djeco moja, sva je naša snaga posuđena. U borbu! Ne zavaravajte se. Ako se borimo, sve će uspjeti. Pred sobom imate toliko prijeđenoga puta da više ne možete pogriješiti. S onim što smo učinili na teološkom području – nova teologija, dragi moji, i to od one dobre – i na pravnom području; s onim što smo učinili s milošću Gospodina i njegove Majke, s providnošću našega Oca i Gospodina svetoga Josipa, uz pomoć Anđela čuvara, više ne možete pogriješiti, osim ako ne budete zlikovci.

Zahvalimo Bogu. I već znate da ja nisam potreban. Nikada to nisam bio.

Hajde! Ne znam zašto tako šutite… Govorite vi.

117. Ova kuća ispada vrlo lijepa, zar ne? Uočite kako nam je Bog, svojom providnošću, iskazao veličanstvene znakove pažnje: očinske i majčinske. Na početku Djela mislio sam, i to sam napisao, da u Opusu Dei ni izdaleka neće biti žena. Tada sam se poslužio logičnim ljudskim sredstvima da riješim pitanje vođenja kućanstva u našim centrima. Tražio sam neku vrstu zvanja koja bi za to poslužila… Nije bila riječ o braći laicima, jer nisu mogli biti redovnici; moralo je to biti nešto drugo. Ah, Bože moj! Bilo je to izići iz Málage da bi se ušlo u Malagón. Bilo je još gore. Poslije smo potražili kuharice, i ni to. Onda sam potražio kuhara.

Korporativne djelatnosti došle su poslije. Korporativne djelatnosti nisu ono bitno u Djelu: bitno je da svatko živi samostalno, gdje god bio, i da se u svako doba ponaša kao dijete Božje, i da živi od Ljubavi, i da radi iz Ljubavi, i da se uvijek osjeća poduprt tom Ljubavlju, tom snagom Božjom.

Dakle: bio je to prvi objed koji smo imali u prvome studentskom domu, a on nije bio prva korporativna djelatnost. Prvo jelo bila je riža a la cubana, a to je bijela riža s prženim bananama. Bila je vrlo ukusna. Odjednom sam čuo neki glas i upitao: tko je u kuhinji? Kuhar, odgovorili su mi. Mamma mia! Pozvao sam ga, bio sam vrlo ljubazan s njim, ali sam mu rekao da mi je jako žao: platit ću mu koliko god treba, i neka potraži drugo mjesto, jer nismo mogli imati kuhara…

Koliko li nepovezanih stvari! Prva korporativna djelatnost bila je akademija koju smo zvali DYA – Derecho y Arquitectura, pravo i arhitektura – jer se držala nastava iz tih dviju struka; ali za nas je značila Dios y Audacia, Bog i odvažnost. Nedavno smo prošli ispred te zgrade, i srce mi je snažno tuklo… Koliko patnji! Koliko protivština! Koliko brbljarija! Koliko krupnih laži!… Onamo sam odnio nešto namještaja svoje majke i druge stvari koje mi je dala jedna obiteljska prijateljica, koju sam zvao Conchita debela. Neke su bile prevelike; prepolovio sam ih i odnio u prihvatilište Porta Cœli, gdje sam radio, srdačno i s ljubavlju vodeći mangupe koji su ondje bili zbrinuti. Tako prepolovljene, one su stvari izgledale nekako ljudskije, a osim toga imali smo od svega dvostruko.

Svakoga dana, kad bih odlazio iz kuće svoje majke, došao bi moj brat Santiago, zavukao ruke u moje džepove i pitao me: što to nosiš u svoje gnijezdo? I to smo isto poslije svi činili: donosili smo u svoje gnijezdo što smo mogli, za službu Bogu, da na svakome mjestu izgradimo svoj mali dom. Toliko domova koji su jedan jedini! Tako smo i mi mnoga srca, a imamo jedno jedino srce, jedan jedini um, jednu jedinu želju, jednu jedinu volju, s ovom blagoslovljenom poslušnošću, punom dragovoljnosti, slobode. Ne želim da se itko osjeća prisiljen; ako išta, onda samo prisilom ljubavi, samo prisilom spoznaje da nikako ne uspijevamo uzvratiti ljubav koju Isus ima prema nama, kad nas je potražio. «Ego redemi te, et vocavi te nomine tuo: meus es tu!»⁵. Nikada se ne kolebajte! Od sada kažem svakomu od vas – a ne poznajem vaše osobne probleme, ali duše su međusobno strahovito slične, premda su različite – da imate božanski poziv, da vas je Krist Isus pozvao od vječnosti. Nije samo pokazao na vas prstom, nego vas je poljubio u čelo. Zato za mene vaša glava sjaji kao sjajna zvijezda.

118. I ono sa sjajnom zvijezdom ima svoju priču… To su one velike zvijezde koje trepere noću, tamo gore, u visini, na modrikastom i tamnom nebu, poput velikih dijamanata čudesne jasnoće. Tako je jasan vaš poziv: poziv svakoga od vas i moj. Ja, koji sam vrlo bijedan i mnogo sam vrijeđao našega Gospodina, koji nisam znao odgovoriti na njegovu ljubav i bio sam kukavica, moram zahvaliti Bogu što nikada nisam posumnjao u svoj poziv, ni u božanskost svoga poziva. Ni vi ne smijete sumnjati. Inače ne biste bili ovdje. Zahvalite za to Gospodinu.

Kad prođu godine i kad odem položiti račun Bogu… «Da mihi rationem villicationis tuæ»⁶, položi račun o svom upravljanju… Bio sam vrlo mlad kad sam napisao – i sada ću to ponoviti, s okusom meda u ustima – da Isus neće biti moj Sudac ni vaš: bit će Isus, Bog koji oprašta.

Cavabianca je jedno od tolikih žarišta koja ćete vi zapaliti u svijetu. Gledate je kako se rađa, pridonosite radeći, tolike sate, kao i svaki drugi radnik. Tako smo uvijek činili. U ovome trenutku zazivam Chiquija⁷ – danas je bio njegov imendan – da se pridruži ostalima koji su u nebeskoj Kući; Gospodinu će biti drago što ga se sjećam.

U ono smo doba imali vrlo malo namještaja. Imali smo rublje koje mi je jedna robna kuća dala na kredit, da ga platim kad budem mogao. A nismo imali ormara u koje bismo ga spremili. Na pod smo vrlo pažljivo položili novinski papir, a na njega rublje: goleme količine. Tada su mi se činile golemima; sada bi mi se činile smiješnima. A odozgo još papira, da ga zaštitimo od prašine… Prilike su se malo promijenile, ha! Sada možete više, imate više sredstava.

Donio sam, dakle, iz Rektorata Santa Isabel kotlić sa svetom vodom i škropilo. Moja sestra Carmen bila mi je izradila sjajan roket, s ovolikom čipkom koju je sama isplela na batiće. Iz Santa Isabel donio sam i štolu i obrednik, i išao sam blagoslivljajući praznu kuću: s takvom svečanošću i radošću, s takvom sigurnošću!… Naša najveća želja bila je urediti oratorij, što vam se sada čini tako lakim; zar ne, djeco moja? A lako je jer već prije mnogo godina imamo pravno priznato pravo postavljati polujavne oratorije u kojima je pohranjen naš Gospodin. Ali tada nismo imali prava ni na što.

Trebalo je postaviti neku vrstu baldahina – napravili smo ga od drva – s tkaninom odozgo, jer Crkva nalaže da se pokrije ako ljudi žive iznad mjesta gdje je svetohranište. A jadni je Chiqui stigao u pravi čas. Ja, koji ga nisam poznavao, rekao sam mu: čovječe, Chiqui, vrlo dobro! Evo, uzmi ovaj čekić i nekoliko čavala, i hajde – zabijaj tamo gore… Tako je počeo. Bio je dijete iz dobre kuće, kao don Álvaro.

Djeco moja, vidite da smo se poslužili božanskim sredstvima; sredstvima koja, po mjerilima ljudi ovoga svijeta, nisu razmjerna. Ja to sada vidim; tada nisam uviđao da je Duh Sveti bio taj koji nas je vodio tamo i amo. Nikada nismo sami: imamo Učitelja i Prijatelja.

Dobro, podijelimo blagoslov. Álvaro, pomozi mi.