9. Naš put na zemlji

38. Osjećamo se uzdrmanima, djeco duše moje, svaki put kad u dubini svoga srca čujemo onaj krik svetoga Pavla: hæc est voluntas Dei, sanctificatio vestra¹. Već četrdeset godina ne činim ništa drugo nego propovijedam jedno te isto. Govorim to samome sebi, i ponavljam to i vama i svim ljudima: ovo je volja Božja, da budemo sveti.

Nemam drugoga recepta. Da bismo dušama donijeli mir, da bismo uskomešali zemlju, da bismo u svijetu i kroz stvari svijeta tražili Boga, našega Gospodina, ne znam za drugi recept osim osobne svetosti. Zato uvijek kažem da imam samo jedan lonac.

39.«Invocabitis me…, et ego exaudiam vos»², zazivat ćete me i Ja ću vas uslišati. A zazivamo ga govoreći mu, obraćajući se Njemu u molitvi. Zato vam moram reći i s Apostolom: «Conversatio autem nostra in cælis est»³, da je naš razgovor na nebesima. Ništa nas ne može rastaviti od ljubavi Božje, od Ljubavi, od stalnoga ophođenja s Gospodinom. Počeli smo usmenim molitvama, koje smo mnogi – vjerojatno svi, kao i ja – naučili s usana svojih majki: slatke i žarke riječi Majci Božjoj, koja je naša Majka. I ja, ujutro i navečer, ne jednom, nego mnogo puta, ponavljam: o Gospo moja, o Majko moja! Sav ti se prikazujem. I, kao dokaz svoje sinovske ljubavi, posvećujem ti danas svoje oči, svoje uši, svoj jezik, svoje srce… Što je to nego prava kontemplacija, očitovanje ljubavi? Što si ljudi govore kad se vole? Što si daju, što si predaju? Žrtvuju se za osobu koju ljube. A mi smo se dali Bogu tijelom i dušom: jednom riječju, cijelo svoje biće.

Jeste li ikada pomislili kako nas u Djelu uče ljubiti nebeske stvari? Najprije jedna molitva, pa druga, pa još jedna…, sve dok se gotovo više ne može govoriti jezikom, jer riječi postaju siromašne…: i govori se dušom. Osjećamo se tada kao sužnji, kao zatočenici; i tako, dok što savršenije možemo, unutar svojih pogrešaka i ograničenja, obavljamo poslove svoga zvanja, duša žudi pobjeći! Odlazi! Leti k Bogu, kao željezo što ga privlači snaga magneta.

«Et reducam captivitatem vestram de cunctis locis»⁴; oslobodit ću vas iz sužanjstva, gdje god bili. Molitvom prestajemo biti robovi. Osjećamo se slobodnima, i slobodni jesmo, leteći u epitalamiju zaljubljene duše, u pjesmi ljubavi, prema sjedinjenju s Bogom! Nov način postojanja na zemlji: božanski, nadnaravni, čudesni način. Zato – sjećajući se tolikih španjolskih pisaca šesnaestoga stoljeća – rado kažem: da živim, jer ne živim ja; da je Krist onaj koji živi u meni!⁵. I osjećam potrebu da još mnogo godina radim na zemlji, jer Isus ima malo prijatelja ovdje dolje. Poželite živjeti, djeco moja; moramo dugo živjeti, ali ovako, u slobodi: «In libertatem gloriæ filiorum Dei»⁶, «qua libertate Christus nos liberavit»⁷; sa slobodom djece Božje, koju nam je Isus Krist zadobio umrijevši na drvu Križa.

40. A kako taj život činimo svojim? Slijedeći put koji nam pokazuje Presveta Djevica, naša Majka: stazu vrlo široku, ali koja nužno prolazi kroz Isusa.

Sve majke na zemlji raduje kad osjete da ih djeca vole, ali sve su nas naučile da prije kažemo tata nego mama. Evo jednoga nedavnog iskustva: u Pamploni, na jednom od onih susreta sa stotinama i stotinama ljudi, uzeo sam u naručje jedno od djece koju su mi pružali da ih blagoslovim, i podigao ga iznad glave. Imao je dudu u ustima i, kad se osjetio podignutim, zadovoljno ju je ispustio, a oteo mu se usklik: tata! Očito je njegov otac s njim činio isto što sam i ja učinio.

Tako i mi, djeco moja, da bismo stigli do Boga, moramo krenuti pravim putem, a to je Presveto Čovještvo Kristovo. Zato sam od početka darivao tolike knjige o Muci Gospodinovoj: jer je ona savršeno korito za naš kontemplativni život. I zato našemu duhu pripada i – nastojimo je svakoga dana postići – kontemplacija svete krunice, u svim njezinim otajstvima: da nam se u glavu i u maštu, s radošću, boli i slavom svete Marije, utisne – zapanjujući! – život Gospodinov, u njegovih trideset godina skrovitosti…, u njegove tri godine javnoga života…, u njegovoj sramotnoj Muci i u njegovu slavnom Uskrsnuću.

I kad se mi uistinu dajemo Bogu, kad se posvećujemo Gospodinu, On katkad dopušta da dođu bol, samoća, protivštine, klevete, ocrnjivanja, poruge, iznutra i izvana: jer nas želi suobličiti svojoj slici i prilici, pa možda i udesi da nas nazivaju luđacima i drže bezumnima.

Tada, diveći se Presvetom Čovještvu Isusovu, otkrivamo jednu za drugom njegove Rane; i u tim trenucima pasivnoga čišćenja, bolnima, žestokima, punima suza – slatkih i gorkih! – koje nastojimo sakriti, osjećamo poticaj da uđemo u svaku od tih Rana, da se očistimo, da se nasladimo tom otkupiteljskom Krvlju, da se ojačamo. Idemo onamo kao golubice koje se, kako kaže Pismo⁸, skrivaju u špiljama kamenim u času oluje.

Kad tijelo želi povratiti svoja izgubljena prava ili se oholost, što je gore, propne – u Rane Kristove! Uđi onako kako te više gane, sine, kako te više gane; stavi u Rane Gospodinove svu tu ljudsku ljubav… i tu božansku ljubav. Jer to znači tražiti sjedinjenje, osjećati se bratom Kristovim, njegovim krvnim srodnikom, sinom iste Majke, jer nas je Ona dovela do Isusa.

41. Poslije duša osjeća potrebu ophoditi se sa svakom od božanskih Osoba. Otkriće koje duša ostvaruje u nadnaravnom životu nalik je onima koja malo dijete čini u zemaljskom životu. I počinje razgovarati s Ocem i sa Sinom i s Duhom Svetim; i osjećati djelovanje Paraklita životvorca, koje nam se daje premda ga ne zaslužujemo: darove i nadnaravne kreposti! I tako, na neki način, i ne primjećujući, dolazimo do sjedinjenja.

Išli smo «quemadmodum desiderat cervus ad fontes aquarum»⁹, kao što košuta žudi za izvor-vodom: žedni, ispucalih usta, u suhoći. Želimo piti s toga vrela žive vode. I, bez ikakvih neobičnosti, tijekom dana, s formacijom koja se prima u Djelu – a koja se temelji na tome da ljudsku dušu oslobodi zamršenosti –, stiže se do onoga obilnoga i bistrog izvora svježih voda koje struje u život vječni¹⁰. Tada se više ne govori, jer se jezik ne zna izraziti; razum se već smiruje. Ne govori se: gleda se! I duša zapjeva, jer osjeća i zna da je Bog u svako doba gleda s ljubavlju.

Ne znate kakvu sam utjehu osjetio kad sam, nakon što sam godinama i godinama ponavljao da je za kontemplativnu dušu čak i spavanje molitva, naišao na tekst svetoga Jeronima koji kaže isto.

Potpunom predanošću – unutar naših nesavršenosti, kroz poniženje naših unutarnjih neuspjeha, koji nas navode da se svakoga dana vraćamo Bogu – vraćamo se na glavni put kad naiđu zapreke. Mnogo sam vam puta rekao: uvijek igram ulogu rasipnoga sina. To je trenutak kajanja, ljubavi, stapanja stvorenja, koje je ništa…, sa svojim Bogom i svojom Ljubavlju, koji je sve.

Djeco moja, ne govorim vam o izvanrednim stvarima. To su, i moraju biti, obične pojave naše duše. Tim putem morate voditi svoju braću: do one ludosti ljubavi koja uči kako trpjeti i kako živjeti, jer nam Bog daje dar Mudrosti. Kakav spokoj, kakav mir tada!

Askeza? Mistika? Ne bih znao reći. Ali, što god bilo, askeza ili mistika, što mari? To je dar Božji. Ako nastojiš razmatrati, dolazi trenutak kad ti Gospodin ne uskraćuje darove: Duh Sveti ti ih daje. Vjere, djeco moja, i djela vjere. Jer to je već kontemplacija i to je sjedinjenje. I takav je život moje djece usred svjetovnih poslova, premda toga nisu ni svjesni. Oblik molitve i života koji nas ne odvaja od zemaljskih stvari, nego nas usred njih vodi k Bogu. I noseći zemaljske stvari k Bogu, stvorenje pobožanstvenjuje svijet. Toliko sam puta govorio o mitu o kralju Midi…! U zlato pretvaramo sve što dotaknemo, unatoč svojim osobnim pogreškama.

42.«Benedixisti – čita se u Svetom pismu –, Domine, terram tuam; avertisti captivitatem Iacob»¹¹; Gospodine, blagoslovio si svoju zemlju, dokinuo si sužanjstvo Jakovljevo. Ponavljam da se više ne osjećamo robovima, nego slobodnima: sve nas vodi k Bogu. I na tom hodu stazom Opusa Dei idemo sigurni, jer imamo vođenje koje onemogućuje da pogriješimo: ispovijed i povjerljivi razgovor s vašim bratom, ako su iskreni, ako se ne daje mjesta nijemom đavlu. Na svome duhovnom putu imamo, u svakom trenutku, nešto slično onim znakovima što ih vidimo na cestama, postavljenima da usmjeravaju putnike. Nije moguće – ponavljam –, ni na koji način, da član ili članica Opusa Dei – ako je vjeran našemu duhu – zaluta u zavojima i okukama svoga unutarnjeg života.

Tako se duša raspaljuje svjetlima što ih prima iz Pjesme nad pjesmama: «Surgam et circuibo civitatem»¹²; ustat ću i optrčati grad… I ne samo grad: «Per vicos et plateas quæram quem diligit anima mea»¹³. Po ulicama i trgovima tražit ću onoga koga ljubi duša moja… Trčat ću s jednoga kraja svijeta na drugi – po svim narodima, po svim mjestima, stazama i prečacima – da tražim mir svoje duše. I nalazim ga u stvarima koje dolaze izvana, koje mi nisu smetnja; koje su mi, naprotiv, staza i stuba da se sve više i više približim Bogu, i sve više i više s njime sjedinim.

A kad dođe vrijeme – koje mora doći, s većom ili manjom snagom – protivština, borbe, nevolje, pasivnoga čišćenja, psalmist nam stavlja u usta i u život one riječi: «Cum ipso ero in tribulatione»¹⁴, s Njime sam u vrijeme nevolje. Što vrijedi, Isuse, moj križ pred tvojim Križem; moje ogrebotine pred tvojim Ranama? Što vrijedi, pred tvojom neizmjernom, čistom i beskrajnom Ljubavlju, ovaj jadni križić što si ga Ti stavio u moju dušu? I vaša se srca, i moje, ispunjaju svetim žarom: «Ut nuntietis ei quia amore langueo»¹⁵, da mu kažete da umirem od ljubavi. To je plemenita, božanska bolest: mi smo – mogu reći riječima jednoga svog starog prijatelja – aristokrati Ljubavi u svijetu!

Ne živimo mi, nego Krist živi u nama¹⁶. Javlja se žeđ za Bogom, želja da tražimo njegove suze, njegove riječi, njegov osmijeh, njegovo lice… Ne nalazim boljega načina da to izrazim nego da opet posegnem za riječima psalma: «Quemadmodum desiderat cervus ad fontes aquarum»¹⁷, kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne za tobom, o Bože moj!

Mir. Osjećati se uronjenima u Boga, pobožanstvenjenima. Skloniti se u Kristov Bok. Znati da svatko, sa žudnjom, iščekuje ljubav Božju: Oca, i Sina, i Duha Svetoga. I apostolski se žar raspaljuje, raste iz dana u dan, jer dobro se samo od sebe širi. Želimo posijati po cijelom svijetu radost i mir, natopiti sve duše otkupiteljskim vodama što izviru iz otvorenoga Boka Kristova, činiti sve iz Ljubavi. Tada nema tuge, ni jada, ni boli: nestaju čim se uistinu prihvati volja Božja, čim se rado ispunjavaju njegove želje, kako to čine vjerna djeca, makar živci pucali i muka se činila nepodnošljivom.

43. Djeco moja, ponavljam vam da ne govorim o izvanrednom putu. Ono najizvanrednije, za nas, jest običan život. To je kontemplacija do koje moramo doći svi mi članovi Opusa Dei: bez ikakve vanjske mistične pojave, osim ako Gospodin baš ne bude htio učiniti iznimku.

Zato ne napuštamo svoje uobičajene pobožnosti, koje nas dobro vežu uz ovu Gospodinovu lađu u kojoj se nalazimo, a to je Opus Dei. I nastojimo nikada ne izgubiti prijateljstvo sa svetim Anđelima čuvarima, a svećenici i sa svojim ministerijalnim Arkanđelom. Vrlo je vjerojatno mišljenje da svećenici imaju anđela posebno zaduženoga da se o njima brine. Ali prije mnogo, mnogo godina pročitao sam da svaki svećenik ima ministerijalnoga Arkanđela, i to me ganulo. Sastavio sam neku vrstu aleluje kao strelovitu molitvu, i ponavljam je svojemu, ujutro i navečer. Katkad sam pomislio da tu vjeru ne mogu imati tek tako, zato što je to napisao neki crkveni otac čijega se imena više ni ne sjećam. Tada razmatram dobrotu Boga, svoga Oca, i siguran sam da će mi ga, dok se molim svome ministerijalnom Arkanđelu, makar ga i ne imao, Gospodin dati, kako bi moja molitva i moja pobožnost imale temelj.

Svima nam treba mnogo društva, djeco: društva neba i zemlje. Gajite pobožnost prema Anđelima i Arkanđelima i Svecima, prema našim svetim Zaštitnicima i Zagovornicima! Prijateljstvo je vrlo ljudsko, ali je i vrlo božansko; kao naš život, koji je ljudski i božanski. Sjećate li se što kaže Gospodin? «Iam non dicam vos servos…, vos autem dixi amicos»¹⁸; više vas ne zovem slugama, nego prijateljima. Valja prijateljevati s prijateljima Božjim, koji već prebivaju u nebu, i sa stvorenjima koja su na zemlji, često udaljenima od Gospodina.

44. Tako je Bog htio da se rodi naše Djelo, djeco duše moje. Tako je proklijao duh Opusa Dei: razmatrajući vašu i moju malenost, i njegovu veličinu; misleći da mi nismo ništa, a On je sve; da mi ne možemo ništa, a On može sve; da mi ne znamo ništa, a On je Mudrost; da smo mi slabi, a On je snaga: «Quia Tu es, Deus, fortitudo mea!»¹⁹.

Bit će dobro da u kojoj prilici mirno razmotrite one božanske riječi koje ispunjaju dušu strahom i ostavljaju joj okus saća i meda: «Redemi te, et vocavi te nomine tuo: meus es tu!»²⁰; otkupio sam te, i imenom sam te zazvao: ti si moj! Ne otimajmo Bogu ono što je njegovo. Bog koji nas je ljubio toliko da je dao život za nas, i koji «elegit nos in Ipso ante mundi constitutionem, ut essemus sancti et immaculati in conspectu eius»²¹: koji nas je izabrao od sve vječnosti, prije postanka svijeta, da uvijek budemo u njegovoj prisutnosti; i neprestano nam pruža prilike za svetost i predanje.

Ako bi još ostala kakva sumnja, imamo one druge njegove riječi: «Non vos me elegistis – ne izabraste vi mene –, sed ego elegi vos, et posui vos, ut eatis – nego ja izabrah vas, da idete daleko, po svijetu –, et fructum afferatis – i rod donosite: pa vi ga već donosite! –, et fructus vester maneat»²², i ostat će obilan rod vašega rada kontemplativnih duša. Stoga, vjere, djeco moja, nadnaravne vjere!

Jučer me ganulo kad sam slušao o jednom japanskom katekumenu koji je katekizam tumačio drugima, koji još nisu poznavali Krista. I bilo me sram. Treba nam više vjere, više vjere! A s vjerom i kontemplacija, više apostolskoga djelovanja. Pogledajte što se danas čita u Brevijaru: «Adversarius elevandus sit contra omne quod dicitur Deus et colitur; ita ut audeat stare in templo Dei, et ostendere quod ipse sit Deus»²³; podignut će se protivnik protiv svega što se naziva Bogom i što se štuje, tako da će se usuditi i stajati u hramu Božjem i pokazivati se kao da je on Bog. Iznutra žele razoriti vjeru naroda! Iznutra se pokušavaju suprotstaviti Bogu!

Završit ću govoreći sa svetim Pavlom Kološanima: «Non cessamus pro vobis orantes…; neprestano za vas molimo i ištemo da se ispunite spoznajom volje Njegove u svoj mudrosti i shvaćanju duhovnome»²⁴. Kontemplativci, s darovima Duha Svetoga, «ut ambuletis digne Deo per omnia placentes…; da živite dostojno Gospodina i posve mu ugodite, plodni svakim dobrim djelom i rastući u spoznaji Božjoj; osnaženi svakom snagom, po sili Slave njegove, za svaku postojanost i strpljivost; s radošću zahvaljujući Ocu koji vas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti. On nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje»²⁵.

Neka nas zaštiti Majka Božja i Majka naša, da bi svatko od vas, i svatko od vaše braće i vaših sestara – cijelo Djelo! – mogao služiti Crkvi u punini vjere, s darovima Duha Svetoga i kontemplativnim životom. Svatko u svome staležu, ispunjavajući dužnosti koje su mu vlastite; svatko u svome poslu i zvanju, ispunjavajući dužnosti svoga posla i zvanja, neka radosno služi Zaručnici Kristovoj, na mjestu gdje ga je Gospodin postavio, znajući prozreti lukavštine onih koji pokušavaju zavesti duše lažnim teorijama, koje je često teško otkriti, a katkad lako raskrinkati. To su ljudi koji sami sebe zovu teolozima, ali to nisu: imaju samo tehniku govorenja o Bogu, a ne ispovijedaju ga ni ustima, ni srcem, ni životom.