43. Djeco moja, ponavljam vam da ne govorim o izvanrednom putu. Ono najizvanrednije, za nas, jest običan život. To je kontemplacija do koje moramo doći svi mi članovi Opusa Dei: bez ikakve vanjske mistične pojave, osim ako Gospodin baš ne bude htio učiniti iznimku.

Zato ne napuštamo svoje uobičajene pobožnosti, koje nas dobro vežu uz ovu Gospodinovu lađu u kojoj se nalazimo, a to je Opus Dei. I nastojimo nikada ne izgubiti prijateljstvo sa svetim Anđelima čuvarima, a svećenici i sa svojim ministerijalnim Arkanđelom. Vrlo je vjerojatno mišljenje da svećenici imaju anđela posebno zaduženoga da se o njima brine. Ali prije mnogo, mnogo godina pročitao sam da svaki svećenik ima ministerijalnoga Arkanđela, i to me ganulo. Sastavio sam neku vrstu aleluje kao strelovitu molitvu, i ponavljam je svojemu, ujutro i navečer. Katkad sam pomislio da tu vjeru ne mogu imati tek tako, zato što je to napisao neki crkveni otac čijega se imena više ni ne sjećam. Tada razmatram dobrotu Boga, svoga Oca, i siguran sam da će mi ga, dok se molim svome ministerijalnom Arkanđelu, makar ga i ne imao, Gospodin dati, kako bi moja molitva i moja pobožnost imale temelj.

Svima nam treba mnogo društva, djeco: društva neba i zemlje. Gajite pobožnost prema Anđelima i Arkanđelima i Svecima, prema našim svetim Zaštitnicima i Zagovornicima! Prijateljstvo je vrlo ljudsko, ali je i vrlo božansko; kao naš život, koji je ljudski i božanski. Sjećate li se što kaže Gospodin? «Iam non dicam vos servos…, vos autem dixi amicos»¹⁸; više vas ne zovem slugama, nego prijateljima. Valja prijateljevati s prijateljima Božjim, koji već prebivaju u nebu, i sa stvorenjima koja su na zemlji, često udaljenima od Gospodina.