89. Oče, želite li dakle da padnemo ili da pogriješimo? Ne, djeco moja. Kako bih to mogao htjeti! Ali ako ikada, zbog ljudske slabosti, padnete na tlo, nemojte klonuti duhom. Bila bi to reakcija oholosti pomisliti tada: ja ništa ne vrijedim. Naravno da vrijediš! Vrijediš svu Krv Kristovu: «Empti enim estis pretio magno»¹, skupo ste kupljeni. Odmah pristupite sakramentu pokore, iskreno razgovarajte sa svojim bratom i počnite iznova! Bog računa na vas da ostvari svoje Djelo.

Nemojte se žalostiti ako vam, u najdivnijim trenucima vašega života, dođe napast – koju biste možda mogli pobrkati sa željom na koju ste pristali, a ona to nije – najvećih gadosti koje je moguće zamisliti. Utecite se milosrđu Gospodinovu, računajući na zagovor njegove Majke i Majke naše, i sve se sređuje. Poslije se nasmijte: Bog postupa sa mnom kao sa svecem! To nema nikakve važnosti: budite uvjereni da u svakom trenutku može dignuti glavu staro stvorenje koje svi nosimo u sebi. Zadovoljni, i u borbu kao i uvijek! Sada, kad nitko ne želi govoriti o bitkama ni o ratovima, ne preostaje drugo nego podsjetiti na one riječi Svetoga pisma: «Militia est vita hominis super terram»². Vaša će borba, doduše, kćeri i sinovi moji, ako poslušate ove savjete svoga Oca – koji ima mnogo iskustva s ljudskim slabostima: kao svećenik, po godinama i po poznavanju samoga sebe –, obično biti gerila, borba u stvarima bez prevelike važnosti, daleko od glavnih zidina tvrđave.

S vremena na vrijeme naići ćete možda na više nasilja, više snage u oholosti i u stvarima koje vuku prema blatu. Najveća ludost koju tada možete učiniti bila bi šutjeti. «Prešutjet’ sam htio – kaže jedan od Psalama –, al’ kosti mi klonuše od neprestana jecanja. Danju i noću ruka me tvoja tištala, snaga mi se trošila k’o za ljetnih žega»³. Naprotiv, sve se sređuje ako govorite, ako ispričate svoje poteškoće, pogreške i bijede u onom osobnom, prisnom i bratskom razgovoru koji postoji u Kući, i u ispovijedi. Govorite jasno prije, djeco duše moje, čim primijetite prvi simptom, makar bio vrlo blag, makar se činilo da nema važnosti. Govorite jasno, i imajte na umu da ne činiti tako znači ispunjati se glupim rumenjenjem i prenemaganjem kakve novakinje, kad biste se trebali ponašati hrabro, kao vojnici. Ne mislim samo na slabosti tijela, premda uključujem i njih, ali na njihovu mjestu, na petom ili šestom mjestu. Mislim prije svega na oholost, koja je naš najveći neprijatelj, onaj koji nas tjera da hodamo kao bez glave.

Nemojte se stoga čuditi ako kadgod počinite kakvu glupost. Pokažite udarac, ranu, i pustite da djeluje onaj koji vas liječi, makar boljelo. Tako ćete povratiti zdravlje, ići ćete naprijed, i vaš će se život pretvoriti u veliko dobro za duše.

Naš je Bog tako predobar da, čim se i malo borimo, odgovara preplavljujući nas svojom milošću. Gospodin, sa svojim očinskim srcem – većim od svih naših srdaca zajedno –, svemoguć je i želi nas sve blizu sebe: njegova je radost – njegova je slast biti s djecom čovjekovom⁴ – ispuniti radošću onoga koji mu se približi. A znate li kako se približavamo Bogu? Činima kajanja, koji nas čiste i pomažu nam da budemo čišći.

Moramo se ponašati kao mališan koji zna da mu je lice prljavo i odluči se umiti, da ga majka poslije izljubi. Samo što u slučaju skrušene duše Bog je onaj koji nas čisti, i poslije, i za to vrijeme, poput majke, ne grdi nas, nego nas uzima, pomaže nam, privija nas na svoje grudi, traži nas, čisti nas i daruje nam milost, Život, Duha Svetoga. Ne samo da nam oprašta i tješi nas, ako mu dođemo dobro raspoloženi, nego nas liječi i hrani.