90. Treba se vratiti Bogu, što prije; vratiti se, uvijek se vraćati. Ja se vraćam mnogo puta na dan, a ima tjedana kad se ispovjedim čak dvaput; katkad jedanput, katkad triput, kad god to trebam za svoj spokoj. Nisam ni bogomoljac ni skrupulozan, ali znam što dobro čini mojoj duši.

Sada, na mnogim mjestima, osobe bez pobožnosti i bez nauka savjetuju ljudima da se ne ispovijedaju. Napadaju sveti sakrament pokore na najbrutalniji način. Hoće od toga napraviti komediju: nekoliko riječi, svi zajedno, a zatim odrješenje. Ne, djeco! Ljubite ušnu ispovijed! I ne samo ispovijed teških grijeha, nego i naših lakih grijeha, pa čak i pogrešaka. Sakramenti podjeljuju milost ex opere operato – po vlastitoj snazi sakramenta –, ali i ex opere operantis, prema raspoloženju onoga koji ih prima. Ispovijed, osim što uskrisuje dušu i čisti je od bijeda koje je počinila – mišlju, željom, riječju, djelom –, donosi porast milosti, jača nas, daje nam više oružja da postignemo onu unutarnju, osobnu pobjedu. Ljubite sveti sakrament pokore!

Jeste li vidjeli veličanstvenije očitovanje milosrđa našega Gospodina? Bog Stvoritelj potiče nas da se ispunimo divljenjem i zahvalnošću. Bog Otkupitelj nas gane. Bog koji ostaje u euharistiji, koji je iz ljubavi prema nama postao hrana, ispunja nas žudnjom da na tu ljubav odgovorimo. Bog koji oživljuje i daje nadnaravni smisao svim našim djelima, nastanjen u središtu duše u milosti, neizreciv je… Bog koji oprašta – to je čudo! Oni koji govore protiv sakramenta pokore postavljaju zapreke tomu čudu božanskoga milosrđa. Uvjerio sam se, djeco moja, da mnogi koji nisu poznavali Krista, kad doznaju da mi katolici imamo Boga koji razumije ljudske slabosti i oprašta ih, bivaju iznutra potreseni i traže da im se protumači Isusov nauk.

Kad bi oni koji nastoje da ne zahvaljujemo Gospodinu za ustanovljenje ovoga sakramenta postigli svoj naum, makar i u malom dijelu, uništili bi duhovnost Crkve. Ako me pitate: Oče, govore li nešto novo? – moram vam odgovoriti: ništa, djeco. Đavao se ponavlja iznova i iznova: uvijek su to iste stvari. Đavao je vrlo pametan, jer je bio anđeo i jer je vrlo star, ali je istodobno potpuna budala: nedostaje mu Božja pomoć i ne čini ništa drugo nego uporno tupi jedno te isto. Sve zablude koje sada šire, svi ti načini laganja i izricanja krivovjerja, stari su, vrlo stari, i Crkva ih je tisuću puta osudila.

Oni koji tvrde da ne razumiju potrebu usmene i tajne ispovijedi – nije li to zato što ne žele pokazati otrov koji nose u sebi? Nisu li oni od onih koji idu liječniku, a ne žele mu reći otkad su bolesni, koji su simptomi njihovih bolesti, gdje ih boli…? Luđaci! Tim ljudima treba veterinar, jer su poput životinja, koje ne govore.

Znate li zašto se te stvari događaju u Crkvi? Zato što mnogi ne žive ono što propovijedaju; ili zato što naučavaju neistine, pa se onda ponašaju u skladu s onim što govore. Asketska sredstva i dalje su potrebna da bi se vodio kršćanski život; u tome nije bilo napretka niti će ga ikada biti: «Iesus Christus, heri et hodie, ipse et in sæcula!»⁵, Isus Krist isti je jučer i danas, i takav će biti zauvijek. Cilj se ne može postići ako se ne poslužimo prikladnim sredstvima. A u duhovnom životu sredstva su bila, jesu i bit će uvijek ista: poznavanje kršćanskoga nauka, često primanje sakramenata, molitva, mrtvljenje, život pobožnosti, bijeg od napasti – i od prigoda –, i otvaranje srca da milost Božja uđe do dna te se može zasjeći, spaliti, kauterizirati, očistiti i pročistiti.